Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1341/19 (A.T.)

Odluka donesena 10. 11. 2020.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Dokazni postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Ništavost
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1341/19

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1341/19, rješavajući apelaciju A. T., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija A. T. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 80 0 P 054460 17 Gž 2 od 20. novembra 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 054460 16 P 2 od 12. aprila 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. A. T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Gordana Bibić, advokat iz Bijeljine, podnio je 21. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 054460 17 Gž 2 od 20. novembra 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 054460 16 P 2 od 12. aprila 2017. godine. Apelant je uz apelaciju priložio Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 054460 18 Rev od 16. januara 2019. godine, koje shodno navodima apelacije nije osporio.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 653/18 odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv Presude Okružnog suda broj 80 0 P 054460 17 Gž 2 od 20. novembra 2017. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 653/18 od 27. februara 2018. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda od Okružnog suda, Osnovnog suda i tužioca MH ERS ZEDP „Elektro-Bijeljina“ a.d. Bijeljina (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 1. jula 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju. Okružni sud, Osnovni sud i tužilac su odgovor na apelaciju dostavili 13. odnosno 14. jula 2020. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Tužilac je 27. decembra 2013. godine podnio tužbu protiv apelanta kao prvotuženog i firme Perić d.o.o. Bijeljina (izvođač radova) kao drugotužene postavljajući primarni tužbeni zahtjev i dva eventualna zahtjeva.

6. Predmet spora u predmetnoj parnici prvobitno se odnosio tužiočev zahtjev da se utvrdi da je apsolutno ništav notarski obrađen ugovor o kupoprodaji stana u Bijeljini (u daljnjem tekstu: predmetni stan) koji su 10. aprila 2012. godine međusobno zaključili tuženi, i to apelant kao kupac i firma Perić d.o.o. Bijeljina kao prodavac, te da se nadležnom organu naloži brisanje prava svojine apelanta na predmetnom stanu u javnim evidencijama. Pored toga, prvim eventualnim tužbenim zahtjevom tužilac je tražio obavezivanje apelanta da mu na ime ulaganja u izgradnju predmetnog stana isplati iznos od 20.000,00 KM, zajedno s kamatama i troškovima postupka, dok je drugim eventualnim tužbenim zahtjevom traženo utvrđenje da je tužilac na osnovu ugovora o udruživanju sredstava od 16. februara 2003. godine i Aneksa broj 1 istog ugovora od 12. maja 2003. godine (koji su međusobno zaključili tužilac i firma Perić d.o.o. kao izvođač radova) stekao pravni osnov za sticanje prava susvojine na predmetnom stanu, te da je stekao pravni osnov za sticanje prava na posjed na istoj nepokretnosti, a što je apelant dužan da prizna, trpi i dozvoli da tužilac na osnovu presude u javnim evidencijama uknjiži navedena prava na predmetnom stanu.

7. U predmetnoj pravnoj stvari pravosnažno je riješeno pitanje osnovanosti primarnog tužbenog zahtjeva, kao i drugog eventualnog tužbenog zahtjeva, koji su pravosnažno odbijeni presudom Osnovnog suda od 15. januara 2015. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda od 15. juna 2016. godine, dok je po tužiočevoj žalbi prvostepena presuda ukinuta u dijelu u kojem je odbijen prvi eventualni tužbeni zahtjev u odnosu na apelanta i u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima parničnog postupka, te je shodno tome predmet vraćen na ponovno odlučivanje.

Ponovni postupak

8. Odlučujući u ponovnom postupku Osnovni sud je usvojio tužiočev tužbeni zahtjev (prvi eventualni zahtjev), te je apelant obavezan da tužiocu isplati iznos od 20.000,00 KM na ime tužiočevog ulaganja u predmetni stan, koji je pobliže opisan u izreci presude, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate, te da tužiocu naknadi troškove postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

9. Na osnovu velikog broja provedenih dokaza, uvidom u materijalne dokaze, vještačenjem, saslušavanjem svjedoka, vještaka i parničnih stranaka u svojstvu svjedoka (dokazi su taksativno pobrojani na str. 5 i 6 obrazloženja presude), te njihovom ocjenom, u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u bitnom je utvrđeno da se 14. novembra 2002. godine tužiočeva Sindikalna podružnica obratila Upravnom odboru s inicijativom za izgradnju zajedničkog stambenog prostora koji bi se finansirao uz kreditiranje radnika, s tim što bi učesnici u izgradnji bili stalno zaposleni tužiočevi radnici koji nemaju riješeno stambeno pitanje, kao i radnici s dugogodišnjim stažom bez riješenog stambenog pitanja. Tokom postupka je utvrđeno da je tužiočev Upravni odbor odlukom od 14. novembra 2002. godine prihvatio inicijativu sindikata, nakon čega je objavljen konkurs za raspodjelu stanova udruživanjem sredstava za zajedničku izgradnju 20–25 stambenih jedinica u stambenom objektu koji će se graditi u Bijeljeni, uz učešće tužioca u sufinansiranju izgradnje stanova u visini od 40%. Utvrđeno je takođe da je apelant 2. novembra 2008. godine zaključio ugovor s izvođačem radova firmom Perić d.o.o. Bijeljina o udruživanju sredstava za izgradnju predmetnog stana, te ugovor o kupoprodaji predmetnog stana od 10. aprila 2012. godine iz kojeg proizlazi da je firma Perić d.o.o. kupila predmetni stan za cijenu od 50.000,00 KM, koja je u momentu zaključenja ugovora u cijelosti bila isplaćena, i da su apelantu kao kupcu predati ključevi za predmetni stan, te da je apelant na osnovu navedenog ugovora u javnim evidencijama uknjižio svoje pravo na predmetnom stanu. Tokom postupka je utvrđeno da navedene činjenice među parničnim strankama nisu sporne, ali je sporna ključna činjenica da li je tužilac učestvovao u sufinansiranju predmetnog stana sa 40% u vidu bespovratnih sredstava, odnosno pomoći tužioca radnicima s ciljem rješavanja njihovih stambenih potreba, kako to tvrdi apelant, ili po osnovu sufinansiranja, kako to tvrdi tužilac, po kojem osnovu bi tužilac ostvario određena susvojinska prava na svakom pojedinačnom stanu saglasno srazmjernosti kupoprodajne cijene, odnosno ulaganja.

10. U vezi s istaknutim prigovorom zastare potraživanja Osnovni sud je prihvatio stav Okružnog suda iz odluka od 15. juna 2016. godine da je zastrani rok za podnošenje tužbe opšti zastarni rok od deset godina, koji teče od uplate sredstava u iznosu od 20.000,00 KM koje je tužilac uplatio izvođaču radova firmi Perić d.o.o. Bijeljina. Kako se iz provedenih dokaza nije sa sigurnošću moglo utvrditi da se uplaćivana novčana sredstva odnose i na sporni iznos, Osnovni sud je sproveo novo vještačenje, te dopunu vještačenja po vještaku ekonomske struke Vesi Vujoviću. Iz nalaza i mišljenja, kao i njegove dopune, proizašlo je da je imenovani vještak nakon ponovnog uvida u knjigovodstvenu evidenciju firme d.o.o. Perić Bijeljina i tužioca utvrdio da su uplate vršene od strane tužioca preko Nove banke a.d., te da su sve uplate knjižene kao zajednička uplata za 15 radnika, ali da pojedinačne evidencije nema, te da su uplate vršene od 23. januara 2004. do 20. decembra 2005. godine. Pored navedenog nalaza vještaka u predmetnoj pravnoj stvari svoj nalaz je dao i drugi vještak ekonomske struke Radivoje Ikonić, i to na okolnost kada je, na koji način i u kojem iznosu vršeno plaćanje tužiočevih obaveza prema izvođaču radova, firmi Perić d.o.o. Bijeljina, što se, prema ocjeni tog vještaka, iz tužiočevih analitičkih kartica za 2003. godinu sa sigurnošću ne može utvrditi, ali da proizlazi da su u 2003. godini prema izvođaču radova vršena plaćanja u ukupnom iznosu od 388.972,00 KM poslije zaključenog ugovora i aneksa tog ugovora, te da je iz dostavljene dokumentacije poslovnih banaka utvrđeno da je putem Nove banke u 2003. godini prema izvođaču radova ukupno uplaćeno 323.763,27 KM, a da na izvodima stoji da se uplate odnose na: „Uplata po ugovoru broj 1401/1“, „Uplata po situaciji“, „Uplata po Ugovoru“ i „Plaćanje po osnovu izvršenih usluga“. Zatim je utvrđeno da je putem Pavlović banke u 2003. godini izvršena uplata u iznosu od 45.000,00 KM, a da u opisu stoji „Po situaciji“, te da kod ostalih banaka nije utvrđeno da je tokom 2003. godine bilo uplata koje se odnose na izvođača radova. Prvostepeni sud je nalaz vještaka prihvatio kao objektivno i stručno urađen.

11. Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je prilikom ocjene opravdanosti prigovora zastare potraživanja imao u vidu da je vještak Radivoje Ikonić na glavnoj raspravi istakao da su u konkretnom slučaju uplate tužioca prema firmi Perić d.o.o. Bijeljena, kao izvođaču radova, vršene do decembra 2005. godine, pa kada se ima u vidu da je tužba podnesena 27. decembra 2013. godine, Osnovni sud je zaključio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan. Osnovni sud je naveo da i kada bi se prihvatio stav Okružnog suda da se zastrani rok u identičnom slučaju računa od zaključenja kupoprodajnog ugovora i u tom slučaju bi prigovor bio neosnovan jer je kupoprodajni ugovor zaključen 2012. godine.

12. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je Presudom broj 80 0 P 054460 17 Gž 2 od 20. novembra 2017. godine žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio u dijelu u kojem je odlučeno o glavnoj stvari, dok je žalba u odnosu na troškove postupka usvojena i prvostepena presuda u tom dijelu preinačena tako da je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove (sve preciznije navedeno u izreci presude).

13. Nakon što je ispitao žalbene prigovore u odnosu na osporenu presudu Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Okružni sud je najprije podsjetio da su u parnici bile sporne tri činjenice, i to da li je tužilac bespovratno odobrio spornih 20.000,00 KM na ime ulaganja u izgradnju predmetnog stana, da li je taj iznos tužilac isplatio ranije tuženom Perić d.o.o. iz Bijeljine kao izvođaču radova, te da li je potraživanje u odnosu na apelanta zastarjelo. Okružni sud je naveo da je u ranijoj odluci tog suda zauzet stav da se u konkretnom slučaju ne radi o bespovratnim sredstvima, a takav stav je prihvatio i prvostepeni sud u osporenoj odluci, te je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je tužilac novčana sredstva uplatio izvođaču radova, firmi Perić d.o.o., a što je provedenim dokazima utvrđeno. Teret dokazivanja činjenice da su novčana sredstva isplaćena izvođaču radova bio je na tužiocu, a što je tužilac dokazao, a na apelantu je bio teret dokazivanja tvrdnje da je predmetno potraživanje zastarjelo, a što tuženi nije uspio da dokaže.

14. Prema ocjeni Okružnog suda, žalba ponovo nepotrebno problematizuje pitanje karaktera sredstava, odnosno pomoći tužioca u isplati 40% vrijednosti predmetnog stana tvrdnjama da se radi o bespovratnim sredstvima jer je o tome već utvrđen stav, koji je kao pravilan prihvatio prvostepeni sud. Prema ocjeni Okružnog suda, na osnovu nalaza i mišljenja oba vještaka ekonomske struke se van svake razumne sumnje nije mogao utvrditi tačan datum uplate iznosa od 20.000,00 KM od strane tužioca izvođaču radova. Okružni sud je dalje pojasnio da se samo na osnovu nalaza vještaka nije mogao utvrditi tačan datum uplate iznosa od 20.000,00 KM od stane apelanta izvođaču radova za predmetni stan, ali tokom postupka su provedeni i drugi dokazi iz kojih je proizašlo da je uplata izvršena i kada je izvršena. Okružni sud je naveo da zaključak da su novčana sredstva uplaćena proizlazi i iz notarski obrađenog ugovora od 10. aprila 2012. godine, koji su zaključili apelant i izvođač radova, ali i iz drugih dokumenata (o čemu se Okružni sud iscrpnije izjasnio na strani 4 i 5 obrazloženja).

15. Okružni sud je naveo da činjenicu da je tužilac uplatio novčana sredstava za izgradnju predmetnog stana žalba opovrgava nalazom i mišljenjem vještaka ekonomske struke Vase Vujovića, koji apelant nije prihvatio, zbog čega je tražio drugog vještaka ekonomske struke. U tom pravcu Okružni sud je naveo da je tačno da prema nalazu vještaka Radivoja Ikonića proizlazi da su u 2003. godini prema izvođaču radova vršena plaćanja u ukupnom iznosu od 388.972,00 KM poslije zaključenja ugovora i aneksa i da je tačno ono što žalba tvrdi da je u nalazu tog vještaka navedeno da se s obzirom na datum zaključenja ugovora i aneksa tog ugovora od 16. i 17. februara 2003. godine i na osnovu izvršenih uplata može zaključiti da je tužilac uplatu izvršio poslije navedenih datuma, odnosno poslije sklapanja navedenog ugovora i aneksa tog ugovora, i to u većem iznosu od 40% vrijednosti stanova (o čemu se Okružni sud detaljnije izjasnio na strani 5 obrazloženja presude).

16. Neosnovanim je ocijenjen i prigovor žalbe da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru u korist trećeg lica, o čemu je zauzet stav u ranijoj drugostepenoj odluci, o čemu je dato detaljno obrazloženje u drugostepenoj presudi od 15. juna 2016. godine. Prema ocjeni Okružnog suda, apelant nepotrebno pobija nalaz vještaka ekonomske struke Vase Vujovića u pogledu neslaganja nalaza ovog vještaka s iznosima u analitičkoj kartici iz 2004. godine u drugom predmetu Osnovnog suda koji je vođen protiv tuženog D. S., s obzirom na činjenicu da prvostepena odluka nije ni zasnovana na nalazu tog vještaka.

17. Prema mišljenju Okružnog suda, žalba nastoji dokazati da su uplaćena novčana sredstava bila bespovratna, što taj sud ne može prihvatiti jer je o tome taj sud zauzeo stav u ranijem drugostepenom postupku u konkretnom predmetu, ali i u više sličnih istovjetnih predmeta, a takav stav je prihvatio i prvostepeni sud u ponovnom postupku u pobijanoj odluci. Tokom postupka ničim nije dokazano da je tužilac, u smislu člana 211 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kada je izvršio uplatu znajući da nije dužan platiti, nije zadržao pravo da traži vraćanje ovih sredstava od apelanta kako se to žalbom tvrdi. Okružni sud je naglasio da se u konkretnom slučaju ne radi o neosnovanom bogaćenju apelanta, o čemu je ranije već zauzet stav u ranijem postupku u ovom predmetu, ali i u više drugih istovrsnih predmeta. Navode žalbe da je apelant diskriminisan u odnosu na ostalih šest radnika Okružni sud nije mogao prihvatiti opravdanim kod činjenice da je apelant tek u završnoj riječi pred prvostepenim sudom istakao ovu činjenicu te stoga tužilac tokom postupka nije mogao dokazivati da apelant nije diskriminisan u smislu odredbi Zakona o zabrani diskriminacije.

18. Odlučujući o apelantovoj reviziji podnesenoj protiv drugostepene presude Vrhovni sud je Rješenjem broj 80 0 P 054460 18 Rev od 16. januara 2019. godine reviziju odbacio kao nedozvoljenu. Vrhovni sud je prije svega utvrdio da vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, zbog čega nije ispunjen uslov dopuštenosti revizije iz člana 237 stav 2 ZPP. U vezi s apelantovim pozivanjem na odredbu člana 327 stav (3) ZPP, navodeći da je odlučivanje o reviziji od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, naglasivši da se pred istim nižestepenim sudovima vodi devet parnica koje su zasnovane na identičnom činjeničnom i pravnom osnovu, a da su redovni sudovi različito sudili. Vrhovni sud je uvidom u odluke iz predmeta na koje se apelant pozvao utvrdio da je konačno o tužbenom zahtjevu kakav je stavljen i u ovom predmetu jednako suđeno i da odluka koja se revizijom pobija nije suprotno tim odlukama, pa je stoga Vrhovni sud zaključio da revizija ni po stavu 3 člana 237 ZPP nije dozvoljena jer ne postoji različito postupanje drugostepenih sudova u predmetima iste vrste (na čemu apelant zasniva svoj zahtjev), pa je shodno odredbi člana 247 st. 1, 5 i 6 ZPP taj sud odlučio kao u izreci rješenja.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, te pravo na zabranu opšte diskriminacije iz člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. U iscrpnim navodima apelacije apelant, između ostalog, navodi da se pred Okružnim sudom vodilo još osam sporova istog činjeničnog stanja i istog pravnog osnova kao što je u predmetnom slučaju. Naime, tužilac je podnio devet tužbi protiv devet radnika povodom identične pravne stvari, ali predmeti nisu spojeni, pa je navedeno prouzrokovalo donošenje različitih presuda na prvostepenom, ali i drugostepenom nivou. Zatim apelant ukazuje da je drugostepena presuda zasnovana na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava. Pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje ogleda se u činjenici da su redovni sudovi u ponovnom postupku utvrdili da tužiočevo potraživanje nije zastarjelo, a takav stav je rezultat proizvoljne primjene člana 8 ZPP. U vezi s tim apelant naglašava da stav da potraživanje nije zastarjelo prvostepeni sud zasniva na nalazu vještaka Radivoja Ikonića. U ponovnom postupku sprovedeno je vještačenje po vještaku Vesi Vujoviću koje nije urađeno po pravilima struke i koje je rađeno uz konsultacije i dogovor s tužiocem. Apelant smatra da sudovi nisu mogli sa sigurnošću utvrditi vrijeme uplata jer se uplate iz 2004. i 2005. godine ne mogu uzeti kao uplate za stanove budući da se iz analitičkih kartica ne vidi svrha uplata. Apelant naglašava da su redovni sudovi pogrešno protumačili nalaz vještaka Ikonića iz kojeg ne proizlazi da su uplate tužioca prema izvođaču radova vršene tokom 2004. i 2005. godine, a prema apelantovoj ocjeni ne postoje nikakvi dokazi da su uplate prema izvođaču radova vršene nakon 2003. godine, odnosno ne postoje dokazi o osnovanosti tužbenih navoda. Apelant se pita čime je to jasno i nedvosmisleno tužilac dokazao da je uplatio i kada novčana sredstva po broju i datumu baš za izgradnju predmetnog stana. Prema apelantovim navodima, zbirne uplate za mnoštvo poslova ne mogu se uzeti kao vjerodostojna činjenica, pa je tužilac morao dokazati da li je uopšte uplatio novčana sredstva, kao i tvrdnju da je plaćanje za izgradnju apelantovog stana izvršeno u 2004. i 2005. godini. Apelant tvrdi da je nalaz vještaka jedini mjerodavan dokaz o činjenici da li je uopšte izvršena uplata, a takav stav je zauzeo i Okružni sud u prethodnom postupku kada je ukinuo presudu i predmet vratio kako bi se sprovelo novo vještačenja. Suprotno od navedenog stava, Okružni sud u pobijanoj presudi iznosi stav da se sporna činjenica nije mogla utvrditi samo iz nalaza i mišljenja vještaka, već i iz drugih dokaza. Međutim, apelant u takvom obrazloženju uočava problem jer, prema njegovom mišljenju, u konkretnom slučaju ne postoje drugi dokazi iz kojih se može utvrditi vrijeme uplata novčanih sredstava. Apelant ne može da prihvati ni obrazloženje redovnih sudova da se ne radi o bespovratnoj pomoći, što detaljno obrazlaže u navodima apelacije, pri čemu tvrdi da apelant nema pravo na povrat datog novca u smislu člana 211 ZOO. Zatim apelant tvrdi da su redovni sudovi propustili da primijene odredbe Zakona o privatizaciji državnih stanova RS, i to čl. 38 i 49 koje je apelant citirao. Donošenjem ovakvih nezakonitih odluka i dugogodišnjim vođenjem predmetnog parničnog postupka apelant je diskriminisan. U vezi s tim apelant je naglasio da su radnici protiv kojih su pokrenuti postupci diskriminisani u odnosu na preostalih šest radnika koji nisu tuženi, a koji su takođe ušli u aranžman izgradnje stambenog kompleksa, a diskriminacija se ogleda u tome što tužilac nije tužio sve radnike za koje je takođe izdvojio novčana sredstva i ugovorio učestvovanje u finansiranju stanova, nego samo devet radnika, iako su svi radnici pod istim uslovima stekli predmetne stanove.

b) Odgovori na apelaciju

20. Okružni sud i Osnovni sud su sve apelantove navode ocijenili neosnovanim jer osporenim odlukama nisu prekršena prava na koja se apelant neosnovano poziva u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

21. Tužilac je u iscrpnom odgovoru na apelacija iznio da su svi prigovori neosnovani, uključujući i pozivanje na zabranu diskriminacije u odnosu na ostalih šest radnika protiv kojih nije pokrenut parnični postupka. Tužilac je pojasnio da je protiv apelanta i još osam radnika, s ciljem zaštite svojih pravnih i ekonomskih interesa, podnio tužbe jer su bez znanja i učešća tužioca kao suinvestitora s izvođačem radova zaključili notarski obrađen ugovor o kupoprodaji stana sa svojinskim udjelom 1/1, dok je ostalih šest radnika ostalo uzdržano od takvih aktivnosti. Predloženo je da se apelacija odbacio kao prima facie neosnovana.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi: Član 2. stav (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

1. Revizija Član 237. st. (2) i (3) Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000 KM, a u privrednim sporovima 50.000 KM.

U slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbi stava 2. ovog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje odlučujući o pojedinim predmetima ili na sjednici odjeljenja, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostepenih sudova, 2)ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostepenog suda zasnovana na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3)ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostepenog suda zasniva na tom shvaćanju, ali bi, uvažavajući razloge iznesene tokom prethodnog prvostepenog i žalbenog postupka zbog promjene u pravnom sistemu, uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Evropskog suda za ljudska prava - trebalo da se preispita sudska praksa.

23. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Kad se ne može tražiti vraćanje Član 211.

Ko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo da zahteva vraćanje, izuzev ako je zadržao pravo da traži vraćanje ili ako je platio da bi izbegao prinudu.

Opšti rok zastarelosti Član 371.

Potraživanja zastarevaju za deset godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarelosti.

24. Zakon o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik RS“ br. 118/11, 67/13, 60/15, 45/18 i 63/20). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 1.

(1) Ovim zakonom uređuje se privatizacija stanova u državnoj svojini.

(2) Privatizacija se vrši otkupom stanova u skladu sa odredbama ovog zakona.

III - KORIŠĆENJE NEOTKUPLJENIH STANOVA

Član 38.

Ukoliko se ugovor o otkupu stana ne zaključi do 30. juna 2025. godine ili u roku od godinu dana računajući od dana okončanja spora iz člana 9. stav 2. ovog zakona, zavisno od toga koji je datum kasniji, pravno lice iz člana 13. stav 1. ovog zakona (u daljem tekstu: zakupodavac) i nosilac stanarskog prava (u daljem tekstu: zakupac) dužni su da u narednih 60 dana zaključe ugovor o zakupu stana na neodređeno vrijeme, u skladu sa odredbama ovog zakona.

Član 49.

(1) Zakupac stana koji je to pravo stekao po odredbama ovog zakona, kao i zakupac stana čija je izgradnja započela do dana početka primjene ovog zakona, može otkupiti taj stan kada to pravo stekne po odredbama ovog zakona.

(2) Stan u državnoj svojini koji se koristi po osnovu zakupa, a koji je nabavljen poslije 29. jula 2001. godine, ili je njegova izgradnja počela do kraja roka iz člana 38. ovog zakona, može se otkupiti po odredbama ovog zakona samo ako vlasnik, odnosno nosilac prava raspolaganja tim stanom donese odluku o njegovoj privatizaciji.

(3) Pod danom početka izgradnje stana podrazumijeva se dan kada je organ uprave nadležan za poslove građenja, na zahtjev investitora objekta u kojem se stan nalazi, sačinio zapisnik o iskolčavanju objekta. VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 80 0 P 054460 17 Gž 2 od 20. novembra 2017. godine protiv koje apelant nije imao na raspolaganju djelotvoran pravni lijek budući da je Vrhovni sud apelantovu reviziju odbacio zbog nepostojanja zakonskih uslova za reviziju. Ustavni sud takođe zapaža da je apelant protiv pravosnažne presude Okružnog suda blagovremeno podnio apelaciju Ustavnom sudu koja je odbačena kao preuranjena (vidi tačku 2 ove odluke), čime je apelant obezbijedio pravo da nakon odluke Vrhovnog suda, bez obzira o kakvoj odluci se radi (procesnoj ili meritornoj), ponovo podnese apelaciju poštujući član 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Stoga će se blagovremenost predmetne apelacije sagledati u odnosu na procesno Rješenje Vrhovnog suda broj 80 0 P 054460 18 Rev od 16. januara 2019. godine. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je rješenje Vrhovnog sud apelantu uručeno 19. februara 2019. godine, a da je apelacija podnesena 21. marta 2019. godine, dakle blagovremeno u smislu člana 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant pobija presude redovnih sudova tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i pravo iz člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Iako se apelant poziva na kršenje prava na imovinu apelant problematizuje različitu praksu sudova, te način na koji su redovi sudovi u konkretnom slučaju cijenili dokaze, utvrdili činjenično stanje i primijenili pravo, što su pitanja kojima se pokreće pitanje prava na pravično suđenje, pa će stoga Ustavni sud apelacione navode razmotriti u odnosu na pravo na pravično suđenje.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

31. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

32. U konkretnom slučaju postupak se ticao isplate po osnovu uloženih novčanih sredstava u izgradnju predmetnog stana, dakle radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6 Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.

33. Prije svega, u odnosu na različitu praksu sudova Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Stojanović i Trajković protiv Srbije naglasio: „Uloga Suda nije da se bavi činjeničnim ili pravnim pogreškama koje je navodno učinio nacionalni sud, osim i u onoj mjeri u kojoj su povrijeđena prava zaštićena Konvencijom ... Na isti način, nije zadatak Suda da upoređuje, osim u slučaju očigledne proizvoljnosti, različite odluke domaćih sudova, čak i kada su donesene u naizgled sličnim postupcima, s obzirom na to da se nezavisnost ovih sudova mora poštovati. Postojanje suprotnih sudskih odluka je stalna karakteristika pravnih sistema koji se zasnivaju na mreži sudećih i žalbenih sudova, s nadležnošću na određenoj teritoriji. Takve razlike mogu se javiti u okviru istog suda. Ovo se samo po sebi ne može smatrati suprotno Konvenciji.“

34. Apelant tvrdi da su nižestepeni sudovi (Osnovni i Okružni sud) povodom istog činjeničnog i pravnog pitanja donosili različite odluke, te u tom pravcu obrazlaže u čemu se ogleda različito postupanje. U vezi s ovim prigovorom Ustavni sud podsjeća da je shodno članu 237 stav (3) ZPP za ujednačavanje sudske prakse nadležan Vrhovni sud. Ustavni sud zapaža da je apelant u reviziji iznio identičan prigovor. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud nakon uvida u odluke nižestepenih sudova na koje se apelant pozvao utvrdio da je prigovor neosnovan jer se ne radi o različitoj praksi kako to apelant tvrdi (vidi tačku 18 ove odluke). U takvim okolnostima, kada je Vrhovni sud u okviru svoje nadležnosti ispitao prigovor smatrajući ga neosnovanim, pri čemu apelant apelacijom i ne osporava takvo obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud ovaj prigovor kojim se pokreće pitanje pravne sigurnosti kao segmenta prava na pravično suđenje ne može prihvatiti opravdanim.

35. U vezi s apelantovim brojnim prigovorima koji se u pretežnom dijelu odnose na proizvoljnu ocjenu dokaza, odnosno pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te pogrešnu primjenu prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.

37. Ustavni sud posebno ukazuje na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

38. Polazeći od gore navedenih standarda, a imajući u vidu suštinu apelacionih prigovora, Ustavni sud ukazuje da njegova nadležnost nije da preuzima ulogu redovnih sudova u vođenju postupka shodno procesnim zakonima budući da je zadatak Ustavnog suda u pravilu da ispita postupak u cjelini i da ispita da li je u njemu bilo kršenja prava apelanata koja su zaštićena Ustavom. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda „da iako član 6 Evropske konvencije garantuje pravo na pošteno suđenje, navedeni član ne utvrđuje nikakvo pravilo o dopuštenosti dokaza ili o načinu na koji bi se oni trebali ocjenjivati, pa su to pitanja koja u pravom redu treba da urade redovni sudovi“ (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, presuda Schenk protiv Švajcarske od 12. jula 1988. godine, st. 45–46).

39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radilo o složenom pravnom odnosu između parničnih stranaka, uključujući i izvođača radova u kojem se tužilac obavezao da s ciljem rješavanja stambenog pitanja svojih radnika učešćem u sufinansiranju u procentu od 40% pomogne izgradnju stanova, odnosno stambenog kompleksa. Ustavni sud primjećuje da je spor između parničnih stranaka nastao u momentu kada je apelant zaključio kupoprodajni ugovor s izvođačem radova na osnovu kojeg se upisao kao vlasnik predmetnog stana, što očito nije bio u skladu s ranijim dogovorom parničnih stranaka. Ustavni sud zapaža da su sporna pitanja i tvrdnje koje apelant ponavlja u apelaciji da se radi o bespovratnim sredstvima i ugovoru u korist trećeg lica redovni sudovi odbili u ranijem postupku, pa se u ovom ponovnom postupku tim pitanjem nisu detaljnije ni bavili. Naime, apelant osporava utvrđenje redovnih sudova da predmetno potraživanje nije obuhvaćeno zastarom potraživanja (opšti zastrani rok iz člana 371 ZOO) jer, prema apelantovim tvrdnjama, novčanih uplata tužioca prema izvođaču radova nije bilo nakon 2003. godine. Prema ocjeni Ustavnog suda, složenost pravnog odnosa se očituje upravo u velikom broju provedenih dokaza koji su uključivali i vještačenja i dopune vještačenja. Apelant upravo problematizuje činjenicu da se iz nalaza i mišljenja vještaka sa sigurnošću nisu mogle utvrditi sporne činjenice (vrijeme uplate tužiočevih novčanih sredstava prema izvođaču radova) te da se jedino vještačenjem mogla utvrditi sporna činjenica. Ustavni sud podsjeća da se izvođenje dokaza vještačenjem određuje kada sud ne raspolaže potrebnim znanjem, a radi se o stručnim pitanjima iz različitih oblasti, pri čemu je dužnost vještaka da sudu pomogne prilikom utvrđivanja određenih činjenica koje su predmet dokazivanja. Naime, vještak je stručno lice koje se pojavljuje u funkciji dokaznog sredstva, kada je u sporu za utvrđivanje činjenica potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Sadržaj vještačenja je određen domašajem ovlašćenja koja pripadaju vještaku, a sud u svakom konkretnom sporu utvrđuje sadržaj vještačenja s obzirom na prirodu i karakter činjenica koje su predmet dokazivanja. Shodno tome, nalaz i mišljenje vještaka je dokaz koji sud cijeni zajedno s ostalim dokazima u smislu člana 8 ZPP, pa apelantove tvrdnje da se samo vještačenjem mogu utvrđivati sporne činjenice u konkretnom slučaju nisu u saglasnosti s principom slobodne ocjene dokaza. Naime, sistem slobodne ocjene dokaza ne određuje neki rang dokaznih sredstava po kome bi jedno od njih imalo u svakoj parnici veću dokaznu snagu od drugog. Shodno tome, Ustavni sud u obrazloženju Okružnog suda da se sporna činjenica u vezi s uplatom novčanih sredstava od strane tužioca prema izvođaču radova nije sa sigurnošću mogla utvrditi iz nalaza vještaka, ali da je prilikom odlučenja sud cijenio i ostale dokaze (npr. notarski obrađen ugovor) upravo korespondira s principom slobodne ocjene dokaza, u smislu člana 8 ZPP.

40. U vezi s apelantovim pozivanjem na Zakon o privatizaciji državnih stanova koji su redovni sudovi, prema apelantovim tvrdnjama, propustili da primijene, Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 2 stav (3) ZPP propisano da je primjena materijalnog prava u isključivoj nadležnosti redovnih sudova.

41. Dakle, imajući u vidu da je apelantu u predmetnom postupku bilo omogućeno da iznosi argumente i dokaze koje je smatrao relevantnim za postupak, da predlaže vještačenje, ispituje vještake, da podnosi pravne lijekove u kojima je mogao da iznosi prigovore koji su razmotreni uz prikladno obrazloženje redovnih sudova, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne može izvesti zaključak da je u predmetnom postupku došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje.

42. Ustavni sud stoga zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

43. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu. Budući da se apelantovo obrazloženje o kršenju ovog prava suštinski svodi na proizvoljnu ocjenu dokaza, odnosno pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te proizvoljnu primjenu prava, a o neosnovanosti takvih prigovora Ustavni sud se već izjasnio u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, takođe, neosnovani.

Ostali prigovori

44. U vezi sa apelantovim prigovorima da su on, ali i osam njegovih radnih kolega diskriminisani u odnosu na ostalih šest radnih kolega protiv kojih tužilac nije podnio tužbu, Ustavni sud zapaža da je ovaj prigovor apelant postavio pred redovne sudove, ali neblagovremeno, odnosno tek na kraju rasprave u završnoj riječi, što je spriječilo tužioca da tokom postupka dokaže da apelant nije diskriminisan u smislu odredbi Zakona o zabrani diskriminacije. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je tužilac u odgovoru na apelaciju naveo razloge zbog kojih ostalih šest zaposlenika nije tuženo (vidi tačku 21 ove odluke). Shodno tome, apelantovo pozivanje na kršenje prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, odnosno opštu zabranu diskriminacije iz člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud smatra neosnovanim.

VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Evropske konvencije kada je Vrhovni sud ispitao apelantov prigovor u vezi s različitom praksom nižestepenih sudova ocijenivši ga neosnovanim, te kada su redovni sudovi utvrdili da predmetno potraživanje nije obuhvaćeno zastarom potraživanja u smislu člana 371 ZOO jer su ocjenom velikog broja provedenih dokaza, u smislu člana 8 ZPP, utvrdili relevantne činjenice bitne za zaključak da potraživanje nije obuhvaćeno zastarom u smislu člana 371 ZOO, a iz datih obrazloženja redovnih sudova ne proizlazi ništa što bi opravdalo brojne apelantove prigovore u segmentu činjeničnog stanja i primjene prava.

46. Nema ni kršenja prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, niti člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je apelant propustio da prigovor o diskriminaciji u odnosu na ostale radnike tuženog blagovremeno iznesene pred redovne sudove, odnosno kada iz tužiočevog odgovora proizlazi neosnovanost ovog prigovora.

47. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1341/19 (A.T.) | Sudska praksa | Aktio