Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3766/19 (S. V.)
Odluka donesena 27. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pristup sudu
- Prava iz radnog odnosa
- Pravo na pravnu sigurnost
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3766/19
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3766/19, rješavajući apelaciju Save Vučkovca, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Save Vučkovca podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 181887 19 Rsž 2 od 18. jula 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Savo Vučkovac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banjaluke, podnio je 30. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 181887 19 Rsž 2 od 18. jula 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i „Malpreh“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 22. septembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud i tuženi dostavili su odgovore na apelaciju 1. oktobra 2020. i 8. oktobra 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 031100 08 P od 30. marta 2012. godine poništeno je kao nezakonito rješenje tuženog o otkazu ugovora o radu od 11. januara 2008. godine i obavezan je tuženi da apelanta vrati na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu, obavezan je tuženi da apelantu na ime naknade plate za period od 15. februara 2008. do 31. oktobra 2010. godine, na ime naknade za topli obrok za period od februara 2008. do oktobra 2010. godine, na ime naknade prevoza za period od januara 2008. do juna 2008. godine i na ime naknade regresa za 2008. godine isplati pojedinačne mjesečne iznose precizno navedene u izreci presude, te da uplati doprinose Fondu PIO i da apelantu nadoknadi troškove postupka, dok je odbijen tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se obaveže tuženi da mu na ime regresa za 2009. godine isplati iznos precizno naveden u izreci presude.
6. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 031100 12 Gž od 12. marta 2013. godine djelimično je usvojena žalba tuženog i prvostepena presuda je ukinuta u dosuđujućem dijelu o zahtjevu za isplatu plata za period od 15. februara 2008. do 31. oktobra 2010. godine, toplog obroka za period od 1. februara 2008. do 31. oktobra 2010. godine, naknade prevoza za period od 1. januara 2008. do 30. juna 2008. godine, regresa za 2008. godinu, doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 15. marta 2008. do 30. novembra 2010. godine, te u odluci o troškovima postupka i u tom dijelu predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dosuđujućem dijelu kojim je poništeno rješenje tuženog o otkazu ugovora o radu od 11. januara 2008. godine i tuženi je obavezan da apelanta vrati na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu.
7. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 Rs 031100 13 Rs2 od 31. marta 2014. godine obavezan je tuženi da apelantu zbog štete prouzrokovane nezakonitim otkazom na ime neisplaćenih plata za period od 15. februara 2008. do 31. oktobra 2010. godine, na ime neisplaćenog toplog obroka za period od 1. februara 2008. do 28. februara 2008. godine, na ime naknade prevoza za januar i februar 2008. godine isplati pojedinačne mjesečne iznose precizno navedene u izreci presude, te da uplati doprinose Fondu PIO Republike Srpske. Predmetni postupak
8. Apelant je 11. decembra 2013. godine podnio tužbu kojom je tražio da se tuženi obaveže da mu isplati naknadu plate i doprinosa na platu za period od 1. novembra 2010. do 12. marta 2013. godine (koji period nije obuhvaćen ranijim sudskim postupkom).
9. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 Rs 181887 13 Rs od 26. decembra 2013. godine apelantova tužba je odbačena kao neblagovremena.
10. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 Rs 181887 15 Rsž od 27. novembra 2015. godine djelimično je uvažena apelantova žalba i prvostepeno rješenje je ukinuto u dijelu u kojem je odbačena apelantova tužba u dijelu kojim je tražio naknadu plata i doprinosa za period od 1. novembra 2012. do 12. marta 2013. godine i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno.
11. Odlukom o dopustivosti broj AP 4359/14 od 22. decembra 2016. godine, kojom je obuhvaćena i apelantova apelacija pod brojem AP 720/16, Ustavni sud je odbacio apelantovu apelaciju podnesenu protiv Rješenja Okružnog suda od 27. novembra 2015. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu, uz obrazloženje da apelant nije u skladu s odredbama člana 118 stav 2 Zakona o radu u propisanom roku podnio tužbu za zaštitu prava iz radnog odnosa za period od 1. novembra 2010. do 1. novembra 2012. godine.
12. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 Rs 181887 18 Rs 2 od 19. oktobra 2018. godine obavezan je tuženi da apelantu na ime naknade plate za period od 1. novembra 2012. do 12. marta 2013. godine isplati pojedinačne mjesečne iznose precizno navedene u izreci presude, da uplati doprinose Fondu PIO za navedeni period, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.
13. U obrazloženju presude Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana 118 Zakona o radu propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava i da pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava (stav 1), te da tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede (stav 2). S obzirom na to da je pravosnažna presuda kojom je poništen otkaz ugovora o radu i tuženom naloženo da apelanta vrati na rad donesena 12. marta 2013. godine, a predmetna tužba je podnesena 11. decembra 2013. godine, Osnovni sud je zaključio da je tužba podnesena u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava u smislu odredbe člana 118 stav 2 Zakona o radu. Kako je apelant usljed nezakonitog otkaza pretrpio štetu, Osnovni sud je usvojio tužbeni zahtjev primjenom odredbe člana 154 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
14. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 Rs 181887 19 Rsž 2 od 18. jula 2019. godine usvojena je žalba tuženog, ukinuta je prvostepena presuda i predmetna tužba je odbačena, te je apelant obavezan da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka.
15. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da su osnovani žalbeni navodi tuženog da je prvostepenom presudom odlučeno o neblagovremenoj tužbi koju je trebalo odbaciti. Naveo je da su tačni apelantovi navodi iz odgovora na žalbu da je taj sud rješenjem od 27. novembra 2015. godine ukinuo odluku prvostepenog suda kojom je predmetna tužba u cijelosti odbačena kao neblagovremena i predmet vratio na novo suđenje, te da je u navedenom rješenju zauzeo stanovište da je predmetna tužba blagovremena. Takođe je naveo da su tačni apelantovi navodi da je Okružni sud u sličnim predmetima blagovremenost tužbe radnika za uspjeh naknade plata dospjelih nakon pravosnažnosti presude o poništenju otkaza ugovora o radu, odnosno poništenju odluke o prestanku radnog odnosa, cijenio prema vremenu kada je radnik primio pravosnažnu odluku suda kojom je utvrđena nezakonitost otkaza. Okružni sud je naveo i da je u dosadašnjim radnim sporovima bio stava da se može raspravljati i odlučivati o potraživanju naknade izgubljenih plata zbog otkaza ugovora o radu ako su dospjela do momenta zaključenja glavne rasprave, shodno odredbi člana 177 stav 1 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a da se ima odbiti kao preuranjen zahtjev za isplatu naknade budućih plata koje bi dospjele u periodu nakon zaključenja glavne rasprave do vraćanja radnika na rad jer se ne može pretpostavljati visina tih budućih plata, niti se ne može pretpostaviti da li će se radnik vratiti na rad i kada. Međutim, Okružni sud je istakao da je u međuvremenu Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), koji je jedini nadležan da svojim odlukama obezbjeđuje jednaku primjenu zakona, izmijenio navedena pravna stanovišta u pogledu vremena saznanja radnika za povredu prava na isplatu plata koje nastaju i dospijevaju nakon pravosnažnosti odluke o prestanku radnog odnosa, na način da je zauzeo pravni stav da je radnik imao saznanje o povredi prava zbog neisplaćivanja plata već od dostavljanja rješenja o otkazu ugovora o radu, te da je u situacijama kao što je predmetna odbacivao tužbe kao neblagovremene (Rješenje broj 71 0 Rs 210620 18 Rev od 31. januara 2019. i Rješenje broj 72 0 Rs 047369 19 Rev od 15. maja 2019. godine). U vezi s tim je citirao relevantne dijelove odluka Vrhovnog suda: „Tužilac se za zaštitu svojih prava povodom prestanka radnog odnosa blagovremeno obratio sudu, ali samo sa zahtjevom za poništenje odluke o otkazu ugovora o radu, vraćanje na rad te isplatu naknada zaključno sa 31. 8. 2012. godine (koji postupak je pravosnažno završen Presudom broj 71 0 P 113871 13 Gž od 21. 2. 2014. godine), dok ove naknade nije tražio sve do povratka na posao.“ „Plata se isplaćuje svakog mjeseca za ostvareni rad prethodnog mjeseca, mjesečno ili periodično. Nezakonitim prestankom radnog odnosa tužiocu je bilo uskraćeno pravo da radom ostvari mjesečnu zaradu u spornom periodu. Tužilac je po prirodi stvari i po osnovu i načinu isplate plata i drugih nagrada, za povredu prava izostankom isplate, imao saznanje već od dostavljanja rješenja o otkazu ugovora o radu, odnosno od momenta otkaza, jer je tada već znao da će prestati sve isplate po osnovu rada. Prema tome, tada je počeo da teče rok propisan odredbom člana 118 Zakona o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07) u kojem je tužilac morao podnijeti tužbu za zaštitu prava iz radnog odnosa, uključujući i isplatu plata i naknada za sporni period“ (Rješenje broj 71 0 Rs 210620 18 Rev od 31. januara 2019. godine). S obzirom na to da je apelantu ugovor o radu otkazan u januaru 2008. godine i da je tada imao saznanje o povredi prava na isplatu plate i uplati doprinosa osiguranja i za budući vremenski period, a predmetna tužba je podnesena 11. decembra 2013. godine, Okružni sud je zaključio da je tužba neblagovremena u smislu odredbe člana 118 Zakona o radu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u segmentu pristupa sudu i proizvoljnosti u primjeni materijalnog i procesnog prava, kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je Okružni sud u osporenoj odluci zauzeo pravno stanovište suprotno onome koje je prethodno zauzeo u istom postupku u rješenju od 27. novembra 2015. godine, kada je zaključio da je predmetna tužba neblagovremena, zbog čega smatra da je na njegovu štetu povrijeđen princip pravne sigurnosti. Navodi da je stanovište da se kao momenat saznanja za povredu prava uzima dan prestanka radnog odnosa, a ne dan pravosnažnosti sudske odluke kojom se utvrđuje nezakonitost odluke o otkazu, u suprotnosti s odredbom člana 177 stav 1 ZPP kojom je propisano da sud može naložiti činidbu samo ako je ona dospjela do zaključenja glavne rasprave. Takođe navodi da je stanovište Okružnog suda u suprotnosti s odredbom člana 130 Zakona o radu kojom je propisano da će sud, kada utvrdi da je otkaz ugovora o radu nezakonit, naložiti poslodavcu da radniku isplati sva dugovanja po osnovu plata, kao i sa odredbom člana 154 stav 1 ZOO.
b) Odgovori na apelaciju
17. Okružni sud je naveo da je u obrazloženju osporene odluke dao razloge zbog kojih je odstupio od ranije praske, pod uticajem prakse Vrhovnog suda čije odluke su navedene i u relevantnim dijelovima citirane. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbaci kao nedopuštenu jer apelant nije blagovremeno koristio pravne lijekove koji su mu stajali na raspolaganju.
18. Tuženi je naveo da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, te da je osporena odluka zasnovana na pravnom stanovištu Vrhovnog suda koji je jedini nadležan za obezbjeđivanje jedinstvene primjene materijalnog prava. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu. V.Relevantni propisi
19. Zakon o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 118.
Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava.
Tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede.
20. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 177. stav (1) Sud može da naloži tuženom da izvrši određenu činidbu samo ako je ona dospjela do zaključenja glavne rasprave.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 71 0 Rs 181887 19 Rsž 2 od 18. jula 2019. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 31. jula 2019. godine, a apelacija je podnesena 30. septembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije u segmentu pristupa sudu i proizvoljnosti u primjeni materijalnog i procesnog prava, kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
27. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
28. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na prava iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 49/18 od 15. januara 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
29. Apelant, u suštini, smatra da mu je osporenom odlukom, kojom je odbačena njegova tužba u predmetnoj pravnoj stvari, povrijeđeno pravo na pravično suđenje u segmentu prava na pristup sudu koji dovodi u vezu s principom pravne sigurnosti navodeći da je Okružni sud proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo kada je zaključio da je apelantova tužba neblagovremena i da je pri tome zauzeo pravno stanovište suprotno onome koje je prethodno zauzeo u rješenju od 27. novembra 2015. godine, donesenom u istom sudskom postupku.
30. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, podsjeća na tumačenje Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojem je u članu 6 stav 1 Evropske konvencije ugrađeno „pravo na sud“, a jedan vid toga prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo na pokretanje postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da ovo pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na „rješavanje“ spora od suda. Evropski sud je takođe ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se da su ona dopuštena jer pravo na pristup sudu po samoj svojoj prirodi zahtijeva da ga uredi država. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Evropske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama suština prava (vidi Evropski sud, Guerin protiv Francuske, presuda od 29. jula 1998, 1998-V). Nadalje, ograničenje neće biti u skladu sa članom 6 stav 1 ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi Evropski sud, Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. oktobra 1996. godine, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV, stav 50 i, mutatis mutandis, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 15835/08, presuda od 25. februara 2014. godine, stav 37).
31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je uskraćivanje pristupa sudu apelantu zasnovano na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, da li je ograničenje pristupa sudu bilo u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama suština prava, te da li je na apelantovu štetu povrijeđen princip pravne sigurnosti.
32. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud odbacio apelantovu tužbu kao neblagovremenu uz obrazloženje da se rok za podnošenje tužbe za zaštitu prava iz radnog odnosa, propisan odredbom člana 118 Zakona o radu, ima računati od dana dostavljanja rješenja o otkazu ugovora o radu jer je apelant tada imao saznanje da će mu biti uskraćeno pravo da radom ostvari mjesečnu zaradu u spornom periodu, a ne od dana pravosnažnosti sudske odluke kojom je utvrđena nezakonitost otkaza. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da nije našao proizvoljnost u postupanju redovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2631/19 od 10. septembra 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da uskraćivanje pristupa sudu apelantu u konkretnom slučaju nije rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava. Ustavni sud nadalje nalazi da iz stanovišta Vrhovnog suda, koje je Okružni sud u konkretnom slučaju interpretirao i slijedio, proizlazi da je apelant imao mogućnost da tužbom podnesenom u postupku kojim je tražio utvrđivanje nezakonitosti odluke o otkazu ugovora o radu (vidi uvodne napomene ove odluke) zahtijeva kako dospjele tako i naknade na ime plate (i ostale naknade iz radnog odnosa) koje dospijevaju naknadno, sve do vraćanja na posao. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da ograničenje apelantovog prava na pristup sudu nije bilo u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama suština tog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede apelantovog prava na pristup sudu, kao prava inherentnog pravu na pravično suđenje.
33. U pogledu apelantovih navoda da je Okružni sud odstupio od ustaljene sudske prakse u predmetima koji su se ticali istog činjeničnog i pravnog pitanja (od kada se računa rok iz člana 118 Zakona o radu i da li je u postupku u kojem se utvrđuje zakonitost otkaza moguće zahtijevati naknade budućih plata koje bi dospjele u periodu nakon zaključenja glavne rasprave do vraćanja radnika na rad) i sopstvenog pravnog stanovišta zauzetog u rješenju od 27. novembra 2015. godine, donesenom u predmetnom sudskom postupku, na koji način je došlo do povrede prava na pravnu sigurnost, Ustavni sud ukazuje da princip pravne sigurnosti ne podrazumijeva stečeno pravo na dosljednost sudske prakse (vidi Evropski sud, Unédic protiv Francuske, presuda od 18. decembra 2008. godine, stav 74). Ustavni sud, takođe, ukazuje da razvoj sudske prakse nije per se suprotan pravilnom provođenju pravde s obzirom na to da bi propust u održavanju dinamičnog i evolutivnog pristupa rizikovao kočenje reforme ili poboljšanja (vidi Evropski sud, Atanasovski protiv Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije, presuda od 14. januara 2010. godine, stav 38), ali da je sud dužan dati obrazloženje i razloge iz kojih bi bilo vidljivo zašto je odstupio od ranije prakse (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1076/09 od 26. januara 2012. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U vezi s tim Ustavni sud primjećuje da se Okružni sud, kao razlog za odstupanje od ranije prakse, pozvao na izmijenjenu praksu Vrhovnog suda po pitanju dana od kojeg se računa rok za podnošenje tužbe za zaštitu prava iz radnog odnosa propisan odredbom člana 118 Zakona o radu, citirao je relevantne dijelove odluka Vrhovnog suda, te je ukazao da je Vrhovni sud nadležan da obezbjeđuje jednaku primjenu zakona. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da je Okružni sud dao detaljne i jasne razloge zbog kojih je odstupio od ranije prakse koju je slijedio i u predmetnom postupku, slijedeći praksu Vrhovnog suda čija je uloga upravo da rješava sukob sudske prakse, izbjegne razilaženje i obezbijedi jednoobraznu primjenu prava (vidi Evropski sud, Vusić protiv Hrvatske, aplikacija broj 48101/07, presuda od 1. oktobra 2010. godine, stav 45; Zielinski i Pradal i Gonzales i ostali protiv Francuske [GZ] br. 24846/94 i 34165/96 do 34173/96, stav 59, ECHR 1999-VII), te da stoga nije došlo do povrede principa pravne sigurnosti na apelantovu štetu.
34. Sumirajući navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
35. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je apelant tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije u situaciji kada je Okružni sud dao jasne, precizne i detaljne razloge zbog kojih je apelantu onemogućen pristup sudu, a na koji način nije ugrožena sama suština tog apelantovog prava, kao i razloge zbog kojih je, pod uticajem prakse Vrhovnog suda, odstupio od ranije ustaljene prakse u sporovima s istim činjeničnim i pravnim pitanjima.
37. Ustavni sud, takođe, zaključuje da osporenom odlukom nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelant zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.
38. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević