Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3780/20 („MG MIND“ d.o.o. Mrkonjić Grad)
Odluka donesena 10. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Javne nabavke
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3780/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3780/20, rješavajući apelaciju koju je podnio „MG MIND“ d.o.o. Mrkonjić Grad, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „MG MIND“ d.o.o. Mrkonjić Grad protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 031335 20 Uvp od 13. avgusta 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „MG MIND“ d.o.o. Mrkonjić Grad (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Branislav Kosić i Sanjin Kosić advokati iz Banjaluke, podnio je 19. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 031335 20 Uvp od 13. avgusta 2020. godine.
2. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 031335 19 U od 11. maja 2020. godine odbijena je tužba apelanta podnesena protiv Rješenja tuženog (Ureda za razmatranje žalbi BiH) broj JN2-01-07-1- 669-6/18 od 4. decembra 2018. godine, a kojim rješenjem je odbijena žalba apelanta izjavljena protiv odlukâ o poništenju postupka javne nabavke (izvođenja radova održavanja i zaštite magistralnih i regionalnih puteva i objekata na putevima u Republici Srpskoj na period od 2016. do 2020. godine) ugovornog organa (Javno preduzeće „Putevi Republike Srpske“ d.o.o. Banjaluka) od 24. marta 2017. godine.
3. Odlučujući o zahtjevu apelanta za preispitivanje sudske odluke, Presude Suda BiH broj S1 3 U 031335 19 U od 11. maja 2020. godine, Sud BiH je Presudom broj S1 3 U 031335 20 Uvp od 13. avgusta 2020. godine predmetni zahtjev odbio kao neosnovan.
4. U obrazloženju osporene presude Sud BiH je naveo da je ugovorni organ ispravno odlučio kada je ponudu apelanta ocijenio neprihvatljivom, a što je pravilnim utvrdio i prvostepeni sud. Sud BiH je naveo da je, naime, ugovori organ vrijednost javne nabavke za Lot 4 procijenio na iznos od 16.900.000,00 KM bez PDV-a, odnosno 19.773.000,00 KM sa PDV-om, a za koje radove je apelant u svojoj ponudi dao cijenu od 18.444.171,36 KM bez PDV-a, odnosno 21.579.680,49 KM sa PDV-om. Sud BiH je naveo da ista situacija postoji i kada je u pitanju procijenjena vrijednost predmetne javne nabavke radova za Lot 5, koja je opredijeljena na iznos od 8.800.000,00 KM bez PDV-a, odnosno 10.296.000,00 KM sa PDV-om, dok je ponuđena cijena apelanta iznosila 9.612.565,80 KM bez PDV-a, odnosno 11.246.701,99 sa PDV-om. Sud BiH je naveo da je, dakle, jasno da je u konkretnom slučaju ponuda apelanta, odnosno ponuđena cijena za radove koji su predmet javne nabavke, veća od procijenjene vrijednosti javne nabavke (oko 9,14% veća od procijenjene vrijednosti za Lot 4 i oko 9,23% veća od procijenjene vrijednosti za Lot 5) što ni sam apelant nije osporavao. Sud BiH je naveo da je, stoga, ispravna ocjena ugovornog organa da ponuda apelanta (koja je ujedno i jedina ponuda pristigla za Lot 4 i Lot 5) nije prihvatljiva, a s obzirom da ponuđene cijene traženih radova znatno premašuju planirana sredstva za navedene lotove pojedinačno.
5. Sud BiH je takođe naveo da, iako se ugovorni organ u svojim odlukama o poništenju postupka javne nabavke pogrešno pozvao na tačku d) umjesto tačke e) člana 69. stav (2) Zakona o javnim nabavkama, kako to apelant zahtjevom pravilno ukazuje, navedena greška nije dovela u sumnju pravilnost njegovih odluka. Sud BiH je u vezi s tim naveo da su članom 69. stav (2) Zakona o javnim nabavkama propisani svi slučajevi u kojima je ugovorni organ obavezan da poništi postupak javne nabavke, između ostalog, tačkom d) kada nijedna od primljenih ponuda nije prihvatljiva i tačkom e) kada je cijena svih prihvatljivih ponuda znatno veća od osiguranih sredstava za predmetnu nabavku. Sud BiH je naveo da, iako je ugovorni organ odluke o poništenju postupka javne nabavke donio primjenom tačke d), umjesto tačke e), posljedice primjene u oba slučaja su iste, a to je poništenje predmetnog postupka javne nabavke.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Sud BiH, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivno-pravne propise, konkretno, relevantne odredbe Zakona o javnim nabavkama. Apelant navodi da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni zakonski uslovi za poništenje predmetnog postupka javne nabavke.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Sud BIH utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju presude osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud takođe ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević