Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1727/19 (J. R.)
Odluka donesena 10. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1727/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-1727/19, rješavajući apelaciju Jove Rudića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jove Rudića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 208776 16 Gž od 25. decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jovo Rudić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mrkonjić Grada, kojeg zastupa Dalibor Mrša advokat iz Banjaluke, podnio je 15. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 208776 18 Rev od 23. januara 2019. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 208776 16 Gž od 25. decembra 2017. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-1013/18 od 10. aprila 2018. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 208776 16 Gž od 25. decembra 2017. godine. Imajući u vidu da je, nakon toga, osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da, dakle, nije bila efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari pa će apelacione navode apelanta ispitati u odnosu na tu presudu.
3. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 208776 15 P od 15. marta 2016. godine, stavom I izreke, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanta i utvrđeno je da je pravno ništava odredba člana 12. Ugovora o investicionom kreditu uz valutnu klauzulu u CHF od 31. maja 2007. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), pa je obavezana tužena Hypo Alpe Adria bank a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu omogući otplatu preostalog dijela kredita u KM po istom kursu koji je primjenjivan pri isplati kredita, bez mogućnosti tužene da proizvoljno i jednostrano mijenja ugovorenu kamatnu stopu, slijedom čega je tužena obavezana da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime glavnog duga - razlike između uplata apelanta i anuiteta kredita neusklađenih s tržišnom vrijednošću Libora utvrđenom u određenom vremenskom periodu i određeni novčani iznos na ime obračunate i dospjele zatezne kamate za više obračunat i naplaćen kredit po osnovu neusklađene vrijednosti Libora s tržišnom vrijednošću za određeni period, te određeni novčani iznos na ime ukupno obračunatog i naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike za određeni period i određeni novčani iznos na ime obračunate i dospjele zatezne kamate za više obračunat i naplaćen kredit po osnovu kursne razlike za određeni period, te zakonsku zateznu kamatu na iznos glavnog duga. Presudom je dalje, stavom II izreke, odbijen tužbeni zahtjev apelanta u dijelu u kome je tražio da sud obaveže tuženu da mu isplati zakonsku zateznu kamatu na iznos glavnog duga. Stavom III izreke presude obavezana je tužena da apelantu nadoknadi troškove postupka u iznosu bliže navedenom u izreci presude, dok je stavom IV izreke presude apelant odbijen sa preostalim dijelom zahtjeva za nadoknadu troškova postupka, koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog iznosa.
4. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je među strankama nesporno utvrđeno da se one nalaze u ugovornom odnosu na osnovu zaključenog predmetnog ugovora i to apelant u svojstvu korisnika kredita, a tužena u svojstvu davaoca kredita, kojim ugovorom je tužena odobrila apelantu kredit u određenom novčanom iznosu. Dalje je utvrđeno da je tužena ispunila svoju ugovornu obavezu tako što je apelantu stavila na raspolaganje odobreni iznos kredita, kao i da je apelant ispunjavao svoje ugovorne obaveze i otplaćivao mjesečne rate po otplatnom planu tužene, što i dalje čini. Osnovni sud je utvrdio da su stranke članom 12. predmetnog ugovora ugovorile promjenljivu kamatnu stopu i to: da apelant svojim potpisom izjavljuje da je saglasan i da prihvata primjenu odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune, da će tužena o visini kamatne stope i o promijenjenom iznosu rate izvijestiti apelanta pismenim putem bez odgode, da se kredit plaća u KM uz valutnu klauzulu vezanu za CHF, da apelant potpisom ugovora daje izričit pristanak na promjenu kamatne stope pod uslovima utvrđenim i definisanim u članu 3. ovog ugovora. Zatim je ukazao da je odredbom člana 3. predmetnog ugovora, između ostalog, ugovoreno da kamatnu stopu čini redovna kamatna stopa - ugovara se promjenljiva kamatna stopa (vezana za godišnji Libor + kamatna marža godišnje, Libor fiksiran 31.decembar za cijeli dvanaestomjesečni period zaokružen na sljedeću veću četvrtinu) koja u trenutku zaključenja ugovora iznosi 8 % godišnje na iznos kredita.
5. Osnovni sud je naveo da je odredba člana 12. predmetnog ugovora pravno ništava, jer apelant u vrijeme zaključenja ugovora, nije imao saznanja o odluci tužene o visini kamatne stope, niti je tužena kasnije u skladu sa promjenama ove sa apelantom zaključivala posebne anekse ugovora, da bi na ovaj način apelant imao mogućnost da sazna sadržinu odluka tužene, odnosno opštih uslova tužene, kod nesporne činjenice da je tužena odlukama mijenjala visinu ugovorene kamatne stope na drugačiji način nego što je to bilo ugovoreno članom 3. predmetnog ugovora. Dalje je naveo da tužena nije mogla jednostrano i samostalno mijenjati bitne elemente predmetnog ugovora, već je to mogla samo saglasno s drugom ugovornom stranom, pa je stoga tužena donošenjem odluka kojima je utvrđivala visinu kamatne stope zapravo jednostrano mijenjala sadržinu ugovornog odnosa, bez učešća druge ugovorne strane, čime je kršila osnovna načela obligacionog prava. Osnovni sud je naveo da kako je sud utvrdio da je predmetna odredba ugovora ništava proizilazi da apelant stiče pravo da od tužene traži da mu isplati novčanu korist koju je ova ostvarila primjenom ovakve odredbe ugovora. Zatim je ukazao na odredbu člana 210. stav 1. ZOO-a i naveo da s obzirom da je nezakonitim ponašanjem tužene, ugovaranjem ništave odredbe, tužena za sebe pribavila novčanu korist od dana primjene ugovora do danas, to je ista dužna da apelantu tu korist vrati, jer ju je stekla bez pravnog osnova odnosno temeljem pravnog osnova koji je prestao (donošenjem ove presude, kojom je sud utvrdio da je predmetna odredba ništava, samim tim i neopravdana). Stoga je utvrdio da je osnovan i tužbeni zahtjev apelanta u dijelu u kojem traži da obaveže tuženu da mu isplati određene novčane iznose po osnovu razlike između iznosa koji je apelant uplatio (u skladu sa anuitetnim planom tužene) i iznosa koji je apelant trebao uplatiti (da je tužena pravilno utvrđivala kamatnu stopu), te zakonsku zateznu kamatu na ovaj iznos. Osnovni sud je naveo da su stranke odredbom člana 3. predmetnog ugovora ugovorile trajanje kredita od 180 anuiteta počev od dana prenosa kredita u otplatu, da je utvrđena rata u CHF i da se ista obračunava u CHF, a naplaćuje u KM, obračunatom po srednjem kursu tužene na dan uplate rate. Zatim je ukazao da je tužena ugovaranjem, u odredbi člana 3. predmetnog ugovora prekršila odredbe čl. 394. i 1065. ZOO-a, te da je tužena ovakvim ugovaranjem za sebe pribavila viši iznos od onog koji joj je apelant bio dužan isplatiti, a koji se odnosi na iznos pribavljen po osnovu kursnih razlika. Također, Osnovni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka proizilazi da su tokom utuženog perioda nastale tzv. kursne razlike, jer vrijednost CHF preračunata u KM, na dan isplate kredita nije bila ista tj. nepromjenjiva nakon isplate kredita do dana izrade nalaza, već se vrijednost CHF mijenjala tj. rasla.
6. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 208776 16 Gž od 25. decembra 2017. godine žalba tužene je djelimično uvažena i preinačena je prvostepena presuda u usvajajućem dijelu kojim je utvrđeno da je pravno ništava odredba člana 12. predmetnog ugovora i da se tužena obavezuje da apelantu omogući otplatu preostalog dijela kredita u KM po istom kursu koji je primjenjivan pri isplati kredita, bez mogućnosti tužene da proizvoljno i jednostrano mijenja ugovorenu kamatnu stopu, te da se tužena obavezuje da apelantu isplati sljedeće određene iznose na ime ukupno obračunatog i naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike u određenom periodu i određeni iznos obračunate i dospjele zatezne kamate za više obračunati i naplaćeni kredit po osnovu kursne razlike, kao i zakonsku zateznu kamatu na iznos glavnog duga, tako što je tužbeni zahtjev u ovom dijelu odbijen. Presudom je dalje preinačena odluka o troškovima postupka tako sto je tužena obavezana da apelantu isplati troškove parničnog postupka u iznosu manjem od iznosa dosuđenog prvostepenom presudom (preciznije navedeno u izreci presude). U ostalom dijelu žalba tužene je odbijena i prvostepena presuda u preostalom dosuđujućem dijelu potvrđena.
7. U obrazloženju presude Okružni sud je citirao relevantne odredbe ZOO (čl. 10., 11. i 1065.) i naveo da je apelant kao podnosilac zahtjeva za kredit mogao, kako to žalba pravilno ističe, da bira banku i vrstu kredita. Zatim je nesporno da su parnične stranke, u smislu tih zakonskih odredbi zaključile predmetni ugovor, kojim su se saglasile o bitnim elementima tog ugovora i kojim su saglasno ugovorile količinu novca, uslove, rok vraćanja i kamatu. Dalje je naveo da je tačno da je ugovor pripremljen od strane tužene na unaprijed pripremljenom tipskom obrascu, što upućuje na uobičajeno ponašanje na tržištu, ali i na monopolski položaj tužene i ugrožavanje načela ravnopravnosti stranaka, te iako se radi o tipskom ugovoru koji je u smislu odredbe člana 72. stav 1. ZOO trebaju da poštuju obje ugovorne strane nakon što su upoznate sa odredbama ugovora i njihovom značaju. Zatim je naveo da su u konkretnom slučaju ugovorne strane ugovorile odredbama čl. 12. i 3. predmetnog ugovora saglasno načelu autonomije volje promjenjivu kamatnu stopu vezanu za godišnji Libor + kamatna marža godišnje, Libor fiksiran 31.decembra za cijeli dvanaestomjesečni period zaokružen na sljedeću veću četvrtinu koja u trenutku zaključenja ugovora iznosi 8 % godišnje na iznos kredita i vraćanje kreditnog iznosa u mjesečnim iznosima izraženim u CHF, a ispunjenje obaveze je u domaćoj valuti KM, prema srednjem kursu banke koji važi u trenutku ispunjenja obaveze.
8. Okružni sud je naveo da je takva ugovorna odredba utemeljena na pravilnoj primjeni odredbe člana 395. ZOO prema kojoj, ako novčana obaveza glasi na plaćanje u zlatu ili nekoj stranoj valuti, njeno ispunjenje se može zahtijevati u domaćem novcu prema kursu koji važi u trenutku ispunjenja obaveze iz kojeg razloga je dozvoljeno ugovarati novčane obaveze koje glase u stranoj valuti. Stoga je pogrešan je zaključak prvostepenog suda da je ugovoreno u predmetnom ugovoru o kreditu da se anuiteti kredita u CHF naplaćuju u KM prema vrijednosti CHF u vrijeme vraćanja anuiteta, suprotno gore navedenim zakonskim propisima. Okružni sud je istakao da je tužena imala pravo da izmjeni kamatnu stopu u momentu kada se promijenila vrijednost Libora i visinu kamatne stope uskladi s tim, što tužena nije učinila i obračun kamatne stope izvršila u skladu sa odredbom člana 12. predmetnog ugovora, pa je u tom dijelu žalba tužene bez osnova. Dalje je naveo da kako su stranke zaključile ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu slobodno izraženom voljom sa dopuštenim osnovom, a predmetnim ugovorom predviđena promjenjiva kamatna stopa u skladu sa kretanjima i dinamikom promjene Libora na tržištu kapitala, pa je tužena nakon što je došlo do promjene Libora imala pravo da izmjeni obračun kamate, a apelant imao obavezu da mjesečne anuitete izražena u CHF uplaćuje u KM prema srednjem kursu na dan uplate, iz kojeg razloga žalba osnovano ukazuje da je prvostepeni sud pogriješio kada je utvrdio da je odredba člana 12. predmetnog ugovora ništava i obavezao tuženu na isplatu određenog iznosa na ime ukupno obračunatog i naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike u određenom periodu, te određeni novčani iznos na ime obračunate i dospjele zatezne kamate za više obračunat i naplaćen kredit po osnovu kursne razlike, kao i zakonsku zateznu kamatu na iznos preciziran na ime glavnog duga u izreci prvostepene presude. S tim u vezi, Okružni sud je zaključio da je žalbu tužene valjalo djelimično uvažiti, prvostepenu presudu u tom dijelu preinačiti i tužbeni zahtjev u odnosu na navedeno odbiti.
9. Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 208776 18 Rev od 23. januara 2019. godine revizija apelanta je odbačena.
10. Vrhovni sud je naveo da revizija nije dozvoljena, te ukazao na odredbu člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Zatim je naveo da je apelant u tužbi označio vrijednost predmeta spora u određenom iznosu tako da je vrijednost predmeta spora nenovčanog potraživanja apelanta manja od zakonom propisanog iznosa, a ni vrijednost pobijanog novčanog dijela pravosnažne presude ne prelazi taj iznos. Vrhovni sud je istakao da je izjavljujući reviziju apelant se pozvao na odredbu člana 237. stav 3. ZPP, te naveo da apelant nije jasno naznačio pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, niti je obrazložio razloge zbog kojih smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, pa proizlazi da ni prema odredbama člana 237. stav 3. i 4. ZPP nema mjesta odlučivanju po izjavljenoj reviziji.
Apelacioni navodi
11. U predmetnoj apelaciji, apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u postupku koji je okončan osporenom odlukom, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim apelant je ukazao da je tužbeni zahtjev zasnovao „pozivajući se ponajviše na odredbe Zakona o zaštiti potrošača BiH“, kao i na druge zakone (ZOO, Zakon o deviznom poslovanju RS, Zakona o bankama RS). Apelant je naveo da sudovi " nisu obratili pažnju, niti su razmotrili, pa čak ni spomenuli pravnu argumentaciju i kvalifikacije koje je apelant isticao tokom cjelokupnog postupka, kao da Zakon o zaštiti potrošača BiH i drugi zakoni i propisi koji regulišu rad banaka nikako ne postoje, niti važe u pravnom sistemu BiH i RS." Također je naveo da tužena u toku postupka nije dokazala tvrdnju da se radi plasiranja predmetnog kredita zadužila na stranom ili domaćem tržištu novca u CHF, zbog čega bi morala vraćati iznos u toj valuti i isplaćivati pasivne kamatne stope. Dalje, apelant navodi da proizvoljna primjena prava predstavlja kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da je ignorisanje njegovih argumenata i primjene Zakona o zaštiti potrošača i drugih propisa dovelo do nejednakosti u postupanju i povrede zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. Osim toga, apelant se u apelaciji pozvao na praksu sudova u regionu (Srbija, Hrvatska, Slovenija), koja slijedi praksu Evropskog suda pravde u Luxembourgu (u daljnjem tekstu: ESP) po istom pitanju koje se postavlja i u konkretnom slučaju.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
13. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja je apelant ukazao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
17. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom odbijen tužbeni zahtjev apelanta u dijelu kojim je tražio da se utvrdi da je pravno ništava odredba člana 12. predmetnog ugovora i da se tužena obaveže da apelantu omogući otplatu preostalog dijela kredita u KM po istom kursu koji je primjenjivan pri isplati kredita, bez mogućnosti tužene da proizvoljno i jednostrano mijenja ugovorenu kamatnu stopu, te u dijelu za više obračunati i naplaćeni kredit po osnovu kursne razlike. Ustavni sud zapaža da su sudovi dali jasno i argumentirano obrazloženje suprotno navodima apelanta, da su parnične stranke u konkretnom slučaju zaključile predmetni ugovor (u kojem je predviđena promjenjiva kamatna stopa) slobodno izraženom voljom sa dopuštenim osnovom, pa Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi zaključak da je ugovorna odredba (u pogledu kamatne stope) utemeljena na primjeni odredbe člana
395. ZOO, kojima je regulisano da se ispunjenje novčane obaveze koja glasi na plaćanje u stranoj valuti može zahtijevati u domaćem novcu prema kursu koji važi u trenutku ispunjenja obaveze.
18. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je slično pravno pitanje, u kontekstu gotovo identično postavljenog tužbenog zahtjeva razmatrao u predmetu AP-3877/17. Ustavni sud je u tom predmetu odbio apelaciju zaključivši da su redovni sudovi za svoje odluke o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelantica dali dovoljne, jasne i relevantne razloge (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3877/17 od 17. jula 2019. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, Ustavni sud je, između ostalog, naveo: „...tačno je da su se apelantice u tužbi i u postupku pozvale, između ostalog, i na odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Međutim, taj Zakon propisuje prava potrošača, ali ne predviđa instrumente zaštite, već se u odnosu na to moraju primijeniti odgovarajuće odredbe ZOO, na šta i sam Zakon o zaštiti potrošača ukazuje (član 1. stav (2). Stoga, Ustavni sud ne može prihvatiti tvrdnje da Okružni i Vrhovni sud u osporenim odlukama nisu dali relevantna obrazloženja koja se tiču zaštite apelanta u spornom ugovornom odnosu, iako se sudovi nisu eksplicitno pozvali na Zakon o zaštiti potrošača i neke druge zakone koje su navele u tužbi, jer su suštinska pitanja razmotrena primjenom odgovarajućih odredaba ZOO o zaštiti ugovornih strana.“. Također, Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao da: „…na drugačije odlučenje ne mogu utjecati ni navodi apelantica o tome da sudovi nisu ispitali je li se tužena kreditno zadužila u stranoj valuti kod druge finansijske organizacije i je li ta sredstva konvertovala radi davanja kredita, budući da Ustavni sud smatra da to ni na koji način nije relevantno u konkretnom slučaju, niti presude ESP na koje su se apelantice pozvale ukazuju na potrebu da se dokazuje iz kojeg izvora sredstava je plasiran kredit koji im je odobren“. Isto tako, Ustavni sud je u navedenoj odluci, u pogledu pozivanja na praksu sudova u regiji, istakao da: „Budući da se ta praksa zasniva na stavovima ESP koji su detaljno izneseni, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno ulaziti u to kako su sudovi u drugim državama u regiji primijenili stavove ESP u okolnostima slučajeva koje su oni razmatrali“.
19. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su očigledno (prima facie) neosnovani navodi apelanta da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.
20. Apelant, također, navodi da mu je povrijeđena i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom na navedeno, te okolnost da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi zabrane diskriminacije iz člana iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/ 3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovanim.
21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević