Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2777/19 (R. i V. C.)
Odluka donesena 10. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2777/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-2777/19, rješavajući apelaciju Rajka Cvikića i Velinke Cvikić na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rajka Cvikića i Velinke Cvikić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 215161 18 Rev od 27. marta 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Rajko Cvikić i Velinka Cvikić (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelantica ili apelanti) iz Banjaluke, koje zastupa Ljubiša Dragičević, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 5. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 215161 18 Rev od 27. marta 2019. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 215161 15 P od 4. maja 2016. godine obavezani su apelanti, da tužitelju S. B. (u daljnjem tekstu: tužitelj) predaju u posjed slobodan od lica i stvari stan, bliže označen u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), upisan kod Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove, Područna jedinica Banja Luka (u daljnjem tekstu: Republička uprava) u Knjigu uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova. Također, apelanti su obavezani da solidarno nadoknade tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom.
3. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je među parničnim strankama sporan tužbeni zahtjev kojim neposjednik, na osnovu valjane pravne osnove (pravosnažne presude Osnovnog suda broj 71 0 P 126715 11 P od 21. januara 2014. godine), traži predaju stana od neposrednog posjednika. Naime, Osnovni sud je naveo da je po provedenom postupku utvrdio da je u toku 1998. godine MP „Mljekarska industrija" d.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: preduzeće) raspisala konkurs za dodjelu predmetnog stana, da je rješenjem preduzeća od 18. februara 2000. godine predmetni stan dodijeljen tužitelju, koji je na osnovu tog rješenja zaključio i ugovor o korištenju predmetnog stana, 11. marta 2000. godine. Nadalje, ukazano je da je u predmetu Osnovnog suda broj Rs-39/00, prvoapelant ishodio pravosnažnu presudu kojom je poništena bodovna lista za dodjelu predmetnog stana tužitelju, te da je nakon toga izvršeno ponovno bodovanje za dodjelu predmetnog stana, na način da je rješenjem preduzeća od 23. marta 2001. godine predmetni stan dodijeljen prvoapelantu, koji je na osnovu tog rješenja zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana 20. aprila 2001. godine, a zatim ugovor o zakupu predmetnog stana 28. septembra 2004. godine i ugovor o otkupu predmetnog stana 7. oktobra 2004. godine. U vezi s tim, istaknuto je da su se apelanti, na osnovu ugovora o otkupu predmetnog stana od 7. oktobra 2004. godine upisali u Knjigu uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova sa po 1/2 dijela na predmetnom stanu.
4. Također, Osnovni sud je naveo da je pravosnažnom presudom tog suda broj 71 0 P 055276 05 P od 26. augusta 2009. godine utvrđeno da je ništav ugovor o korištenju predmetnog stana od 20. aprila 2001. godine koji su zaključili prvoapelant i Zavod za izgradnju Banjaluka, da je ništav ugovor o zakupu predmetnog stana od 28. septembra 2004. godine koji su zaključili preduzeće i prvoapelant i da je ništav ugovor o otkupu predmetnog stana od 7. oktobra 2004. godine koji su zaključili preduzeće i apelanti, slijedom čega je naloženo Republičkoj upravi da izvrši brisanje upisa apelanata na predmetnom stanu. Isto tako, ukazano je da je pravosnažnim i konačnim rješenjem Republičke uprave od 9. decembra 2010. godine poništeno rješenje te uprave od 12. oktobra 2010. godine, na osnovu kojeg je izvršen upis apelanata u javnim knjigama na predmetnom stanu. Nadalje, navedeno je da je odlukom preduzeća od 6. jula 2011. godine utvrđena lista prioriteta o dodjeli predmetnog stana, tako što je predmetni stan dodijeljen na trajno korištenje tužitelju, kao i da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 126715 11 P od 21. januara 2014. godine odbijen zahtjev prvoapelanta da se ponište kao nezakonite odluke preduzeća od 6. jula 2011. godine (kojom je predmetni stan dodijeljen tužitelju) i od 22. augusta 2011. godine (kojom je odbijen njegov prigovor protiv te odluke).
5. Temeljem ovakvog činjeničnog utvrđenja prvostepeni sud je istakao da je zahtjev tužitelja osnovan, pa je stoga sudio tako što je donio odluku kao u izreci prvostepene presude. Nadalje, navedeno je da iz razloga odluke prvostepenog suda proizilazi, da tužitelj, za razliku od apelanata, ima osnov za posjed stana (pravosnažna presuda Osnovnog suda broj 71 0 P 126715 11 P od 21. januara 2014. godine koja mu daje pravo tražiti predaju stana u posjed), zbog čega se njegov zahtjev za predaju u posjed stana ukazuje osnovanim.
6. Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 215161 16 Gž od 27. juna 2018. godine žalba apelanata je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se obavežu apelanti da mu predaju u posjed slobodan od lica i stvari predmetni stan, upisan kod Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove, Područna jedinica Banjaluka u Knjigu uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova i solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom. Također, zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu bliže označenom u izreci presude je odbijen.
7. Okružni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, istakao da je prihvatio činjenična utvrđenja prvostepenog suda, ali ne i zaključak tog suda, zbog čega je donio odluku kao u izreci drugostepene presude. Naime, ukazano je da iz odluke drugostepenog suda proizilazi kako tužitelj nije zaključio ugovor o zakupu predmetnog stana, u smislu odredaba člana 58. Zakona o privatizaciji državnih stanova, to mu ne pripada pravo na posjed stana, u smislu njegovog trajnog i nesmetanog korištenja. U vezi s tim, navedeno je da bi zaključenje ugovora o zakupu stana značilo da je tužitelj stekao pravo da trajno i nesmetano koristi predmetni stan, odnosno da zahtijeva od apelanata predaju stana u posjed, jer se zakupom omogućava posjed stana. Također, istaknuto je da nosilac raspolaganja predmetnim stanom-preduzeće sa tužiteljem nije zaključio ugovor o zakupu, niti je omogućio tužitelju posjed stana. Isto tako, ukazano je da iz sadržaja i spisa dokaza koji su izvedeni pred prvostepenim sudom se ne može zaključiti da se tužitelj obraćao preduzeću da mu omogući prava koja proizilaze iz odluke o dodjeli predmetnog stana na korištenje, niti je tužitelj pokrenuo vanparnični postupak radi zaključenja ugovora o zakupu stana sa preduzećem. Imajući u vidu sve navedeno, Okružni sud je istakao da se tužiteljev zahtjev za predaju stana ukazuje neosnovanim.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 215161 18 Rev od 27. marta 2019. godine revizija tužitelja je usvojena i drugostepena presuda preinačena, tako što je žalba apelanata odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Također, apelanti su obavezani da tužitelju naknade troškove revizije u iznosu bliže označenom u izreci presude.
9. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da odluka drugostepenog suda nije pravilna. Naime, ukazano je da je za uspjeh u parnici povodom zahtjeva za predaju u posjed predmetnog stana, tužitelj bio u obavezi, shodno odredbama čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), da dokaže, da ima jači pravni osnov na posjed stana u odnosu na apelante, u smislu odredaba člana 131. Zakona o stvarnim pravima. Shodno tome, Vrhovni sud je naveo da, kod nespornih činjenica da je odlukom preduzeća od 6. jula 2011. godine tužitelju dodijeljen na trajno korištenje predmetni stan, a da apelanti, shodno pravosnažnoj presudi Osnovnog suda broj 71 0 P 055276 05 P od 26. augusta 2009. godine, drže predmetni stan bez pravnog osnova, nameće se zaključak, da je tužitelj dokazao da ima jače pravo na posjed predmetnog stana u odnosu na apelante, zbog čega se njegov zahtjev za predaju u posjed predmetnog stana ukazuje osnovanim.
10. Osim toga, ukazano je da ovakav zaključak ne utiče činjenica, da tužitelj nije, shodno odredbama člana 58. Zakona o privatizaciji državnih stanova, sa preduzećem zaključio ugovor o zakupu predmetnog stana, jer jače pravo tužitelja na posjed predmetnog stana, u odnosu na apelante, tužitelj crpi iz odluke preduzeća od 6. jula 2011. godine, kojom mu je predmetni stan dodijeljen na trajno korištenje. Drugim riječima, za uspjeh u predmetnoj parnici, navedeno je da tužitelju nije bilo neophodno da posjeduje i ugovor o zakupu predmetnog stana, kod činjenica, da mu je odlukom preduzeća predmetni stan dodijeljen na trajno korištenje, a da apelanti bez pravnog osnova drže u posjedu predmetni stan. Obzirom da je drugostepeni sud, zbog pogrešne primjene materijalnog prava odbio zahtjev tužitelja, Vrhovni sud je istako da je valjalo, primjenom člana 250. stav 1. ZPP, preinačiti odluku drugostepenog suda i suditi kao u izreci ove presude.
11. U predmetnoj apelaciji, apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je osporena odluka Vrhovnog suda nezakonita, te da Vrhovni sud svoju presudu temelji u potpunosti prihvatajući činjenice koje je na potpuno pogrešan način utvrdio prvostepeni sud dok odluku drugostepenog suda smatra nepravilnom iz razloga opisanih u šturom obrazloženju. Naime, apelanti ukazuju da prvostepena odluka, koju je na potpuno nepravilan način potvrdila odluka Vrhovnog suda, zanemaruje činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o posjedovnoj tužbi čiji predmet je predaja u posjed predmetnog stana. Nadalje, apelanti navode da to znači da u skladu sa odredbama Zakona o stvarnim pravima lice koje traži predaju u posjed određene stvari mora da dokaže da je vlasnik stvari čiju predaju u posjed traži. Međutim, apelanti tvrde da je tokom ove parnice dokazano da tužitelj nije vlasnik predmetnog stana, već da su vlasnici apelanti sa po ½ dijela. Dakle, apelanti ukazuju da u konkretnom slučaju postoje vlasnici stana, upisani u javnu evidenciju o nepokretnostima kod nadležnog organa, pa je suvišno isticati da lice sa slabijim pravnim osnovom ne može zahtijevati predaju u posjed stvari od lica koje ima jači pravni osnov. Relevantni propisi
12. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - O.U.S., 45/09 - O.U.S, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Član 7. stav (1) (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 123. stav (1) (1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
13. Zakon o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16-OUS i 107/19). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09 i 95/11) koji je važio u vrijeme donošenja osporene odluke, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 131. st. (1), (2) i (3) (1) Savjesni držalac individualno određene stvari, koji je tu stvar stekao na osnovu pogodnom za sticanje prava svojine i na zakonit način (pretpostavljeni vlasnik) ima pravo zahtijevati vraćanje stvari i od savjesnog držaoca kod kojeg se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.
(2) Kada se dva lica smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima lice koje može dokazati nesumnjivog prethodnika, a ako oba lica to mogu, ili ne može ni jedan, jači pravni osnov ima lice koje je stvar steklo teretno u odnosu na lice koje je stvar steklo besteretno. Ako su pravni osnovi ovih lica iste jačine, prvenstvo prava ima lice kod koga se stvar nalazi, odnosno lice kome je stvar prvom predata.
(3) Pretpostavljeni vlasnik treba da dokaže činjenice na osnovu kojih se pretpostavlja njegova svojina, kao i da je stvar koju zahtijeva u državini tuženog.
14. Zakon o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik RS“, br. 118/11, 67/13, 60/15, 45/18 i 63/20). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik RS“, br. 118/11, 67/13, 60/15 i 45/18), koji je važio u vrijeme donošenja osporene odluke, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 58.
Lice koje na osnovu pravosnažnog akta o dodjeli stana nije do dana stupanja na snagu ovog zakona zaključilo ugovor o korišćenju stana zaključuje ugovor o zakupu stana.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
17. Ustavni sud nalazi da povredu ustavnih prava apelanti, u suštini, nalaze u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
18. Ustavni sud nalazi da su u postupku, pored ostalog, obavezani apelanti da tužitelju predaju u posjed slobodan od lica i stvari predmetni stan upisan kod Republičke uprave u Knjigu uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova. Ustavni sud smatra da je, suprotno navodima apelanata, Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje u kojem ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević