Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-625/19 (E.Ć.,G.N. i N.O.)
Odluka donesena 10. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Legitimno očekivanje
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Stanarsko pravo
- Ništavost
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 7
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo · čl. 27
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-625/19
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 625/19, rješavajući apelaciju E. Ć. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija N.O.
Utvrđuje se kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH broj 126 0 P 051103 18 Rev od 9.
oktobra 2018. godine.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu N.O. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu N.O. zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbijaju se kao neosnovane apelacije E.Ć., G.N. i N.O.
podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 126 0 P 051103 18 Rev od 9. oktobra 2018. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo iz člana 14.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. E. Ć. (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Sead Sarihodžić, advokat iz Tuzle, podnio je 8. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 126 0 P 051103 18 Rev od 9. oktobra 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 051103 16 Gž od 26. septembra 2017. godine (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud). Apelacija je registrirana pod brojem AP 625/19.
2. G. N. (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Sead Sarihodžić, advokat iz Tuzle, podnio je 8. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 126 0 P 051103 18 Rev od 9. oktobra 2018. godine i Presude Kantonalnog suda broj 32 0 P 051103 16 Gž od 26. septembra 2017. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 626/19.
3. N.O. (u daljnjem tekstu: trećeapelant, zajedno: apelanti) iz Lukavca, kojeg zastupa Mirjana Šarkinović, advokat iz Tuzle, podnio je 16. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 126 0 P 051103 18 Rev od 9. oktobra 2018. godine i Presude Kantonalnog suda broj 32 0 P 051103 16 Gž od 26. septembra 2017. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 751/19.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
4. S obzirom na to da su tri apelanta dostavila Ustavnom sudu tri apelacije iz njegove nadležnosti koje se odnose na iste presude i isti pravni i činjenični osnov, Ustavni sud je, u smislu člana 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 625/19, AP 626/19 i AP 751/20 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 625/19.
5. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 1. jula 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
6. Vrhovni sud je dostavio odgovor 9. jula 2020. godine, Kantonalni sud 10. jula 2020. godine, a Općinski sud 15. jula 2020. godine. Tužitelj nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
8. Tužitelj je 31. decembra 2010. godine podnio Općinskom sudu tužbu protiv apelanata radi poništenja ugovora o korištenju stanova, iseljenja apelanata iz stanova i predaje stanova u posjed tužitelju.
9. Apelanti su dostavili odgovore na tužbu 31. januara 2011. godine, odnosno 4. februara 2011. godine. Nakon toga 1. decembra 2012. godine spis je dostavljen na postupanje Općinskom sudu u Lukavcu kao nadležnom za konkretnu pravnu stvar.
10. Općinski sud je rješenjem od 19. maja 2015. godine opozvao zakazano pripremno ročište i na prijedlog apelanata dostavio spis Kantonalnom sudu radi određivanja drugog stvarno nadležnog suda. Kantonalni sud je rješenjem od 17. maja 2015. godine odredio kao stvarno nadležan Općinski sud.
11. Na ročištu od 1. decembra 2015. godine trećeapelant je podnio odgovor na tužbu tužitelja i protivtužbu protiv tužitelja u kojoj je, između ostalog, istakao da je Općinski sud u Lukavcu zaključio ugovore o kupoprodaji predmetnih stanova sa firmom „HH-comerc“ d.j.l. Lukavac, koja je te stanove trebalo da izgradi, te da ih preda tom sudu. Trećeapelant je naveo da je, radi realizacije tih ugovora, Općinski sud podigao i kredit kod Komercijalne banke Tuzla, da je imao probleme sa otplatom kreditnih partija, da je tužitelj navedeni dug Općinskog suda u Lukavcu preuzeo i da Općinski sud u Lukavcu nikada nije uknjižio niti pravo raspolaganja, niti pravo vlasništva na predmetnim stanovima zbog čega je bilo nepoznato kome treba podnijeti zahtjeve za otkup stanova. Na ročištu 22. januara 2016. godine protivtužbu je podnio i prvoapelant, a drugoapelant je podnio protivtužbu 22. februara 2016. godine. Svi apelanti su u toku postupka isticali navedene činjenice u vezi sa kupovinom stanova i u vezi s tim da nisu uknjiženi. Općinski sud je zakazao devet ročišta od kojih su četiri odgođena, a pet održano.
12. Presudom Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 051103 15 P 3 od 30. juna 2016. godine odbijeni su kao neosnovani tužbeni zahtjevi tužitelja da se utvrdi da su ništavi ugovori o korištenju stanova, sve precizirano u presudi, koje su zaključili svaki apelant ponaosob sa JP ,,Rad“ Lukavac 15. oktobra 1999. godine, da apelanti bez pravnog osnova drže predmetne stanove i da se obavežu apelanti da tužitelju predaju u posjed navedene stanove, prazne od stvari i lica, u roku od 30 dana od dana prijema presude, kao i da mu naknade troškove postupka (stav 1) Presudom je utvrđeno da je prvoapelant useljenjem u stan, preciziran u presudi, na osnovu Rješenja Općinskog suda u Lukavcu broj SU-158/98 od 15. oktobra 1998. godine i zaključenog ugovora o korištenju stana sa JP „Rad“ Lukavac od 15. oktobra 1999. godine, kao zakonitog osnova za useljenje, što je potvrđeno i sadržinom pravosnažne i konačne Odluke Komisije za stambene odnose Općinskog suda u Lukavcu pod brojem SU-366/01 od 14. januara 2002. godine, stekao status nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu u Lukavcu, te da mu, shodno navedenom utvrđenju, pripada pravo na dalje nesmetano korištenje predmetnog stana, kao i podnošenje zahtjeva za otkup predmetnog stana u roku od tri mjeseca od dana donošenja ove presude (stav 2). Presudom je utvrđeno da je drugoapelant useljenjem u stan, preciziran u presudi, na osnovu Rješenja Općinskog suda u Lukavcu broj SU-161/98 od 15. oktobra 1998. godine i zaključenog ugovora o korištenju stana sa JP „Rad“ Lukavac od 15. oktobra 1999. godine, kao zakonitog osnova za useljenje, što je potvrđeno i sadržinom pravosnažne i konačne Odluke Komisije za stambene odnose Općinskog suda u Lukavcu pod brojem SU-366/01 od 14. januara 2002. godine, stekao status nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu u Lukavcu, te da mu, shodno navedenom utvrđenju, pripada pravo na dalje nesmetano korištenje predmetnog stana, kao i podnošenje zahtjeva za otkup predmetnog stana u roku od tri mjeseca od dana donošenja ove presude (stav 3). Presudom je utvrđeno i da je trećeapelant useljenjem u stan, preciziran u presudi, na osnovu Rješenja Općinskog suda u Lukavcu broj SU-160/98 od 15. oktobra 1998. godine i zaključenog ugovora o korištenju stana sa JP „Rad“ Lukavac od 15. oktobra 1999. godine, kao zakonitog osnova za useljenje, što je potvrđeno i sadržinom pravosnažne i konačne Odluke Komisije za stambene odnose Općinskog suda u Lukavcu od 14. januara 2002. godine, stekao status nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu u Lukavcu, te da mu, shodno navedenom utvrđenju, pripada pravo na dalje nesmetano korištenje predmetnog stana, kao i podnošenje zahtjeva za otkup predmetnog stana u roku od tri mjeseca od dana donošenja ove presude (stav 4). Presudom je obavezan tužitelj da apelantima naknadi troškove, precizirane u presudi, dok je preostali dio zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka odbijen kao neosnovan.
13. U obrazloženju je navedeno da je u postupku na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da su prvotuženi, drugotuženi i trećetuženi bili zaposlenici Općinskog suda u Lukavcu kao sudije tog suda i da im je Općinski sud u Lukavcu rješenjima od 15. oktobra 1998. godine dodijelio na korištenje stanove, precizirane u presudi. Utvrđeno je da je predmetne stanove Općinski sud u Lukavcu kupio od „HH-comerc“ d.j.l. Lukavac na osnovu ugovora preciziranih u presudi, ali da taj sud nikada nije izvršio upis prava raspolaganja, odnosno vlasništva u javne knjige. Utvrđeno je i da su apelanti na osnovu navedenih rješenja o dodjeli stanova 15. oktobra 1999. godine sa JP „Rad“ Lukavac zaključili ugovore o korištenju predmetnih stanova, koji su precizirani u presudi. Utvrđeno je i da su se apelanti u predmetne stanove uselili istog dana, odnosno 15. oktobra 1999. godine, i da od tada stanove neprekidno koriste sa svojim porodicama. Nadalje je utvrđeno da je navedenu dodjelu stanova apelantima osporila sutkinja Općinskog suda u Lukavcu, poimenično navedena u presudi, koja je protiv Općinskog suda u Lukavcu i apelanata podnijela tužbu Općinskom sudu radi poništenja navedenih rješenja o dodjeli stanova na korištenje od 15. oktobra 1998. godine. Kako je obrazložio Općinski sud, navedeni parnični postupak je okončan pravosnažnom Presudom tog suda broj P 1049/00 od 18. januara 2001. godine na način da je usvojen tužbeni zahtjev navedene tužiteljice i da su poništena rješenja o dodjeli stanova na korištenje apelantima, te da je tom presudom naloženo Općinskom sudu u Lukavcu da izvrši ponovnu raspodjelu stanova u skladu sa odredbama Pravilnika o raspodjeli stanova i u skladu sa odredbom člana 24. Zakona o stambenim odnosima. Ovo stoga što, kako je utvrđeno u tom postupku, tokom dodjele navedenih stanova apelantima nije ispoštovana utvrđena procedura, jer dodjeli stanova nije prethodila nikakva procedura, odnosno nije bilo odluke predsjednika kojom se utvrđuju kadrovski stanovi, nije bilo odluke predsjednika suda o pokretanju postupka za dodjelu kadrovskih stanova, niti odluke komisije o utvrđivanju rang-liste radnika koji su podnijeli zahtjev za dodjelu stanova, niti objavljivanja takve odluke na oglasnoj tabli suda radi davanja prigovora na nju, a što je sve bilo neophodno shodno pravilniku i zakonu. Nadalje je utvrđeno da je Općinski sud u Lukavcu u postupku izvršenja ove presude, 11. oktobra 2001. godine, donio novi Pravilnik o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: novi Pravilnik), preciziran u presudi, a nakon toga 2. novembra 2001. godine i Odluku broj Su-366/2001 o proglašenju navedenih stanova kadrovskim stanovima. Utvrđeno je i da je Komisija za stambene odnose Općinskog suda u Lukavcu izvršila raspodjelu navedenih kadrovskih stanova prema odredbama novog Pravilnika i te stanove dodijelila apelantima na osnovu odluke, precizirane u presudi, a koja je bila istaknuta na oglasnoj tabli suda u periodu od 17. januara 2002. godine do 2. februara 2002. godine. Navedenu odluku nisu osporavali ni davalac stana, niti ostala zainteresirana lica-sudije i drugi. Nadalje je utvrđeno i da je Općinski sud u Lukavcu prestao da postoji kao pravni subjekt na osnovu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima („Službene novine Tuzlanskog kantona“ broj 04/3 od 19. maja 2003. godine) i da su apelanti, koji su bili sudije tog suda, prestali vršiti dužnosti sudije tog suda 2003, odnosno 2004. godine. Utvrđeno je i da su prava raspolaganja na nekretninama koja je imao Općinski sud u Lukavcu prešla na tužitelja.
14. S tim u vezi, Općinski sud je obrazložio da je, između ostalih, odredbama člana 24. novog Pravilnika propisano da se kadrovski stanovi dodjeljuju na korištenje sudijama Općinskog suda u Lukavcu kao deficitarnom kadru, a odluku o proglašenju kadrovskih stanova donosi predsjednik suda, da se raspodjela tih stanova vrši prema utvrđenim kriterijima i u postupku za redovnu raspodjelu stanova, te da se doprinos sudije vrednuje prema ostvarenoj sudijskoj normi u prethodnoj godini. Obrazloženo je i da je odredbom člana 11. Zakona o stambenim odnosima propisano da stanarsko pravo građanin stječe danom zakonitog useljenja u stan, a da se zakonitim useljenjem u stan smatra useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom, koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. Općinski sud je naveo da je, osim toga, odredbama člana 7. stav 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon) propisano da se zahtjev za otkup stana može podnijeti u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovog zakona, odnosno u roku od tri mjeseca od dana okončanja eventualnog sudskog spora, ovisno koji je rok kasniji, a ugovor o prodaji stana se mora zaključiti u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za otkup stana. Navedeno je i da je ova odredba Zakona stupila na snagu 24. jula 2001. godine. Osim toga, navedeno je i da je odredbama člana 46. Zakona propisano da ugovori o korištenju stana koji su zaključeni u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima važe do 6. decembra 2000. godine a da lica koja su do isteka roka iz člana 50. tog zakona (6. decembra 2000. godine) stekla stanarsko pravo ili pravnu osnovu za zakonito useljenje u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima, imaju pravo na otkup stana. Osim toga, navedeno je da je odredbama člana 24. stav 4. Zakona o stambenim odnosima propisano da se općim aktom davatelja stana na korištenje utvrđuju uvjeti i način dodjele stanova radnicima koji vrše značajne poslove i zadatke i radnicima koji u procesu proizvodnje, odnosno rada u preduzećima i pravnim licima predstavljaju deficitaran kadar (kadrovski stanovi) ako zakonom nije drugačije određeno.
15. Općinski sud je, s tim u vezi, naveo da u konkretnom slučaju sama okolnost da je poništen akt o dodjeli stana odlukom suda ne vodi ništavosti ugovora o korištenju stana, već da bi iz ove činjenice proizlazio samo uvjetan zaključak o korištenju stana bez valjanog pravnog osnova i ugovor o korištenju se ne bi mogao smatrati ništavim sve dok ne bi bio dodijeljen nekom drugom radniku. Općinski sud je obrazložio da ovakav zaključak proizlazi iz prakse Vrhovnog suda BiH iz predmeta broj Rev-428/83 od 23. februara 1984. godine. Općinski sud je obrazložio i da dodjela spornih kadrovskih stanova 1998. godine nije pravosnažno okončana s obzirom na to da su rješenja o dodjeli tih stanova poništena u sudskom postupku uz utvrđenu obavezu davatelja stana na korištenje da ponovno provede postupak dodjele istih stanova u skladu sa Pravilnikom, a po kojem nalogu je Općinski sud u Lukavcu i postupio. Općinski sud je obrazložio da kod ovakvog stanja stvari taj sud smatra da se useljenje apelanata u predmetne stanove 15. oktobra 1999. godine ima smatrati zakonitim od samog početka, prije svega imajući u vidu da su u postupku dodjele kadrovskih stanova, koji je uslijedio nakon okončanog sudskog postupka, otklonjene nepravilnosti ranije dodjele stanova, čime je zapravo ova dodjela konvalidirana, odnosno osnažena sadržinom rješenja od 14. januara 2002. godine. Zbog navedenog, kako je obrazložio taj sud, potvrđen je kontinuitet zakonitog useljenja i korištenja predmetnih stanova apelanata. Općinski sud je obrazložio da iz navedenog proizlazi i da su apelanti danom useljenja stekli stanarsko pravo, dakle, prije 6. decembra 2000. godine, kada je prestala mogućnost za stjecanje stanarskog prava, te da su zbog navedenog stekli i pravni osnov za otkup stanova, odnosno pravo na podnošenje zahtjeva za otkup stana. Obrazloženo je da, osim toga, niti jednom odredbom Zakona o stambenim odnosima, niti Pravilnika nije predviđeno da se kadrovski stanovi, kakvi su konkretni stanovi, dodjeljuju na određeno vrijeme i privremeno, a to ne proizlazi ni iz raspisanog oglasa za dodjelu stanova. Ovo stoga što se, kako je obrazložio taj sud, ne radi o službenim stanovima koje ima u vidu odredba člana 4. stav 1. tačka 4. Zakona o stambenim odnosima već o, kako je već rečeno, kadrovskim stanovima na koje se odnosi odredba člana 24. stav 4. istog zakona. Imajući u vidu navedeno Općinski sud je donio presudu kao u dispozitivu.
16. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 32 0 P 051103 16 Gž od 26. septembra 2017. godine žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu st. 2, 3. i 4. tako što se odbijaju zahtjevi apelanata kojim su tražili da se utvrdi da im pripada pravo na podnošenje zahtjeva za otkup stanova u roku od tri mjeseca od dana donošenja presude. U preostalom dijelu prvostepena presuda je potvrđena. Presudom je odbijen i zahtjev apelanata za naknadu troškova postupka. U obrazloženju je, između ostalog, ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav Općinskog suda, te istaknuto da su u konkretnom slučaju apelanti na osnovu rješenja od 15. oktobra 1998. godine zaključili ugovore o korištenju stanova i uselili se u stanove 15. oktobra 1999. godine. Kantonalni sud je istakao da su, međutim, u pravosnažno okončanom sudskom postupku predmetna rješenja poništena, pa, suprotno rezoniranju prvostepenog suda, ranija rješenja davatelja stana na korištenje ne mogu biti konvalidirana naknadno, odnosno osnažena sadržinom pravosnažnog rješenja davatelja stana na korištenje od 14. januara 2002. godine zbog čega je, prema mišljenju Kantonalnog suda, pogrešan zaključak prvostepenog suda da su apelanti stekli stanarsko pravo do 6. decembra 2000. godine. Kantonalni sud je istakao da je pri tome pravni stav Vrhovnog suda na koji se prvostepeni sud u presudi poziva neprimjenljiv na konkretan slučaj s obzirom na to da se u tom predmetu radilo o zahtjevu za iseljenje u smislu odredaba člana 27. Zakona o stambenim odnosima, a u konkretnom slučaju se radi o zahtjevu za utvrđivanje stjecanja stanarskog prava i prava na podnošenje zahtjeva za otkup stanova. Kantonalni sud je obrazložio da slijedom navedenog kao jedini relevantni datum za utvrđivanje stjecanja stanarskog prava apelanata mora se smatrati 14. januar 2002. godine, kada su apelantima u ponovnoj proceduri dodijeljeni predmetni stanovi na korištenje, a što se desilo nakon 6. decembra 2000. godine, nakon kojeg datuma se više ne može stjecati stanarsko pravo. Obrazloženo je, i da sve kad bi se i prihvatio zaključak prvostepenog suda da su apelanti do 6. decembra 2000. godine stekli stanarsko pravo, a nisu, ni tada apelantima, prema mišljenju Kantonalnog suda, ne bi pripadalo pravo na podnošenje zahtjeva za otkup stanova, jer nisu blagovremeno u rokovima propisanim odredbama člana 7. stav 2. Zakona podnijeli zahtjeve za otkup. Kako je obrazložio Kantonalni sud, navedeni rok je prekluzivan i na njega se pazi po službenoj dužnosti, a taj rok je istekao 24. jula 2003. godine. Prema obrazloženju Kantonalnog suda, dodjela predmetnih stanova je okončana odlukom od 14. januara 2002. godine a apelanti su zahtjeve za utvrđenje da su stekli stanarsko pravo i da im pripada pravo na podnošenje zahtjeva za otkup istakli tek 2015, odnosno 2016. godine, iz čega, prema mišljenju tog suda, proizlazi da su ti zahtjevi neblagovremeni. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
17. Protiv navedene presude apelanti su izjavili reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 126 0 P 051103 18 Rev od 9. oktobra 2018. godine reviziju odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje, te istakao da je na ovako utvrđeno činjenično stanje, suprotno navodima apelanata, drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, za svoju odluku drugostepeni sud je dao razloge koje prihvata i taj sud, jer su jasni, potpuni i obrazloženi, zasnovani na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava, pa se apelanti na njih upućuju radi nepotrebnog ponavljanja. Prema mišljenju Vrhovnog suda, pravilan je zaključak drugostepenog suda da apelanti nisu blagovremeno, u zakonskim rokovima koje ima u vidu odredba člana 7. stav 2. Zakona, podnijeli zahtjeve za otkup stanova (tužbu za utvrđenje da su stekli stanarsko pravo i da im pripada pravo na podnošenje zahtjeva za otkup predmetnih stanova prvoapelant je podnio 22. januara 2016. godine, drugoapelant 1. decembra 2015. godine i trećeapelant 29. februara 2016. godine), dakle, istekom zakonskog roka koji je prekluzivan i na koji sud pazi po službenoj dužnosti i koji je istekao 24. jula 2003. godine. Ovo stoga što je, kako je obrazloženo, dodjela predmetnih stanova apelantima okončana odlukom Općinskog suda u Lukavcu od 14. januara 2002. godine, pa su, prema mišljenju tog suda, neprihvatljivi revizijski navodi da je nepravilan zaključak drugostepenog suda o neosnovanosti njihovog protivtužbenog zahtjeva za utvrđenje da im pripada pravo na podnošenje zahtjeva za otkup predmetnih stanova u roku od tri mjeseca od dana donošenja presude, jer to ne proizlazi iz sadržine spisa, niti iz izvedenih dokaza u spisu.
18. Vrhovni sud je naveo da je neprihvatljivo pozivanje apelanata na pravne stavove zauzete u predmetima tog suda broj 07 0 P 001138 10 Rev od 13. oktobra 2011. godine, broj 070-0-Rev-08- 000772 od 21. jula 2009. godine, broj 070-0-Rev-08-000352 od 23. aprila 2009. godine i broj 070- 0-Rev-08-001389 od 9. jula 2009. godine, kao i u odlukama Ustavnog suda br. AP 2376/12 i AP 2184/16. Ovo stoga, kako je obrazloženo, zato što su ti stavovi neprimjenjivi u konkretnom slučaju zbog toga što se u navedenim odlukama ne radi o identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao u ovom predmetu u kojem je odluka o dodjeli predmetnih stanova pravosnažno poništena u sudskom postupku i izvršena ponovna dodjela predmetnih stanova nakon 6. decembra 2000. godine. Kako je obrazložio taj sud, apelanti se neosnovano pozivaju i na pravo na dom zaštićeno članom 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu i njeno mirno uživanje, budući da pravo na pristup sudu, kako to navodi i Ustavni sud u svojim odlukama, može podlijegati legitimnim ograničenjima kao što su zakonski prekluzivni rokovi, a u konkretnoj pravnoj stvari apelanti nisu iseljeni iz stanova, jer je odbijen zahtjev tužitelja za njihovo iseljenje. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
19. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Trećeapelant smatra da mu je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo iz člana 14. Evropske konvencije, te da je predmetni postupak trajao neopravdano dugo. Apelanti smatraju da su im navedena prava prekršena zbog proizvoljne primjene prava, te da osporene presude ne sadrže adekvatno i razumljivo obrazloženje. Navode da je prvostepeni sud utvrdio da su apelanti stekli stanarsko pravo na osnovu ugovora zaključenih 1998. godine i na osnovu zakonitog useljenja u stanove 1999. godine i da su time stekli pravo na podnošenje zahtjeva za otkup stanova, ali da su Kantonalni sud i Vrhovni sud potvrdili tu presudu u dijelu u kojem je utvrđeno da su na navedeni način stekli stanarska prava, ali da u obrazloženjima tih sudova stoji da po osnovu navedenih ugovora i useljenja nisu mogli steći stanarsko pravo, jer je postupak dodjele stanova koji je rezultirao rješenjima iz 1998. godine poništen u sudskom postupku. Smatraju da je navedeno kontradiktorno samo sebi. Apelanti navode i da Kantonalni sud i Vrhovni sud nisu uzeli u obzir da je sudski postupak u vezi sa utvrđenjem stanarskog prava i prava na otkup stanova okončan tek presudom Vrhovnog suda donesenom u konkretnom postupku, te da, s tim u vezi, nije ni istekao rok za podnošenje zahtjeva za otkup stanova propisan članom 7. stav 2. Zakona. Navode i da je Ustavni sud u svojim odlukama br. AP 2184/13 i AP 3049/16 u pogledu stjecanja stanarskih prava i rokova za podnošenje zahtjeva za otkup stanova zauzeo isti takav stav koji se može primijeniti i na konkretne slučajeve. Također, navode da redovni sudovi čije presude osporavaju nisu vodili računa da je postojao spor o vlasništvu na predmetnim stanovima, tako da apelanti nisu imali kome podnijeti zahtjeve za otkup. Trećeapelant smatra i da je predmetni postupak neopravdano dugo trajao i traži da mu Ustavni sud dodijeli naknadu nematerijalne štete u iznosu od po 500,00 KM za svaku godinu trajanja predmetnog postupka.
b)Odgovor na apelaciju
20. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava apelanata i da apelacije treba odbiti.
21. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri obrazloženju koje je dao u svojoj presudi, koja je zakonita i pravilna, zbog čega apelacije treba odbiti kao neosnovane.
22. Općinski sud je naveo hronologiju postupka i istakao da nije bilo kršenja prava na koja se apelanti pozivaju zbog čega apelacije treba odbiti kao neosnovane.
V.Relevantni propisi
23. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89 – Odluka Ustavnog suda i “Službene novine Federacije BiH” br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 11. st. 1. i 2.
Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.
Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.
Član 24. stav (4)
4. Opštim aktom iz stava 1. ovog člana utvrđuju se uslovi i način dodjele stanova radnicima koji vrše značajne poslove i zadatke i radnicima koji u procesu proizvodnje odnosno rada u poduzećima i drugim pravnim osobama predstavljaju deficitaran kadar (kadrovski stanovi) ako zakonom nije drugačije određeno.
Član 26. stav 1.
1. Ugovor o korišćenju stana zaključuje se u pismenom obliku na osnovu pravosnažnog akta o dodjeli stana.
Član 27. stav 1.
1. Ugovor o korišćenju stana zaključuje se na neodređeno vrijeme, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.
24. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (“Službene novine Federacije BiH” br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07 – odluka Ustavnog suda FBiH, 51/07, 72/08, 23/09 - ispravka, 5/10 – odluka Ustavnog suda FBiH, 50/12 – odluka Ustavnog suda BiH i 16/13 - rješenje Ustavnog suda BiH) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koje glase:
II - PRAVO NA KUPNJU STANA
Član 7. stav (2)
2. Zahtjev iz stava 1. ovog člana podnosi se u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovog zakona, odnosno u roku od tri mjeseca od dana okončanja eventualnog sudskog postupka, zavisno koji rok je kasniji, a ugovor o prodaji stana (u daljem tekstu: ugovor) mora se zaključiti u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za otkup stana.
IX - PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE
Član 46.
1. Ugovori o korišćenju stana koji su zaključeni u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima do dana stupanja na snagu ovog zakona, prestaju važiti najkasnije u roku od tri godine od dana stupanja na snagu ovog zakona.
2. Osobe koje su do isteka roka iz stava 1. ovog člana stekle stanarsko pravo ili pravni osnov za zakonito useljenje u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima, imaju pravo otkupa stana po odredbama ovog zakona.
3. Izuzetno, ugovori o korišćenju stana koji su proglašavani napuštenim ostaju na snazi do isteka roka za podnošenje zahtjeva za kupovinu stana iz člana 8.a Zakona.
4. Ugovori o korišćenju stana za devastirane stanove ostaju na snazi do sticanja prava na kupovinu stana u skladu sa odredbom člana 7.a stav (2) ovog Zakona.
25. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 10.
1. Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
2. Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je Presuda Vrhovnog suda broj 126 0 P 051103 18 Rev od 9. oktobra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu prvoapelant i drugoapelant su primili 12. decembra 2018. godine, a apelacije br. AP 625/19 i AP 626/19 su podnesene 8. februara 2019. godine, a trećeapelant je presudu primio 18. decembra 2018. godine, a apelacija broj AP 751/19 je podnesena 16. februara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njihova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1)Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] .
33. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje stanarskih prava i stjecanje uvjeta za zaključenje ugovora o kupoprodaji predmetnih stanova, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa su, stoga, član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi na taj postupak.
U odnosu na osporene presude
34. Apelanti smatraju da im je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene prava, te da osporene odluke ne sadrže adekvatno obrazloženje. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
35. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.
36. Osim toga, Ustavni sud, također, podsjeća na to da su, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), domaći sudovi dužni da obrazlažu svoje presude pri čemu ne moraju dati detaljno odgovore na svaki navod, ali ako je pravno pitanje suštinski važno za ishod predmeta, sud u tom slučaju mora posebno da obrazloži razloge na kojima zasniva svoju odluku. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van der Nurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoje odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena jeste i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad «administriranjem pravde» i radom sudstva (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1039/06 od 16. jula 2007. godine).
37. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i Vrhovni sud, suprotno navodima apelanata, dali jasna i argumentirana obrazloženja svojih odluka za koja Ustavni sud smatra da su u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Ustavni sud ukazuje da su navedeni sudovi jasno obrazložili da apelanti nisu mogli steći stanarska prava na osnovu rješenja iz oktobra 1998. godine s obzirom na to da su navedena rješenja i sam postupak dodjele stanova apelantima u kojem su rješenja donesena poništeni u sudskom postupku, jer nisu ispoštovane procedure za donošenje spornih rješenja propisane Zakonom o stambenim odnosima i Pravilnikom Općinskog suda u Lukavcu. Ustavni sud ukazuje da su navedena rješenja prestala egzistirati u pravnom prometu jer su poništena i da kao takva nisu mogla ni proizvoditi pravne posljedice bilo koje vrste. Osim toga, Ustavni sud podsjeća i da je Općinski sud u Lukavcu proveo ponovni postupak dodjele stanova apelantima koji je rezultirao donošenjem novih rješenja o dodjeli stanova od 14. januara 2002. godine. Ta rješenja, kako su to i obrazložili Kantonalni sud i Vrhovni sud, nisu mogla „osnažiti“ ranije poništena rješenja, jer bi u tom slučaju, da je tako nešto bilo moguće, u pravnom prometu egzistirala i rješenja iz 1998. godine i rješenja iz 2002. godine, a što nije u skladu sa principima pravne sigurnosti. Osim toga, u navedenoj situaciji bi došlo do faktičkog anuliranja sudske odluke i postupka u kojem su sporna rješenja poništena, a takva situacija je, također, neprihvatljiva sa aspekta pravne sigurnosti i vladavine prava.
38. Dakle, s obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da su Kantonalni sud i Vrhovni sud postupili proizvoljno kada su utvrdili da apelanti nisu stekli stanarska prava na osnovu poništenih rješenja iz 1998. godine, jer su stanove na korištenje dobili tek 2002. godine, kada se stanarska prava više nisu mogla ni steći, te da zbog toga apelantima ne pripada ni pravo na otkup predmetnih stanova. Ovo stoga što je, kako su to i obrazložili Kantonalni sud i Vrhovni sud, rok 6. decembra 2000. godine, do kada su se mogla stjecati stanarska prava, prekluzivni, zakonski rok, koji se ne može mijenjati voljom stranaka u postupku, a apelanti su stanove na korištenje dobili nakon proteka tog roka. Pri tome Ustavni sud smatra da nije od utjecaja na navedeno tvrdnja apelanata da je sudski postupak u vezi sa stjecanjem stanarskih prava okončan tek presudom Vrhovnog suda osporenom konkretnim apelacijama s obzirom na to da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi, kako je već rečeno, da apelanti nisu stekli stanarska prava u propisanom roku, pa se na njih i ne može primijeniti duži, povoljniji rok za otkup stana koji je vezan za okončanje sudskog postupka. Osim toga, Ustavni sud smatra da su pozivanja apelanata na odluke Ustavnog suda br. AP 2184/13 i AP 3049/16 (dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) neosnovana, jer se ne radi o istoj, niti sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji u tim odlukama i u konkretnom predmetu. Naime, u Odluci broj AP 2184/13 je, između ostalog, utvrđeno da je apelantica u tom predmetu, shodno odredbama Zakona o stambenim odnosima, bespravno koristila stan počev od 1. januara 1989. godine do 6. decembra 2000. godine, dakle duže od osam godina, i prije isteka roka 6. decembra 2000. godine na stanu stekla status nosioca stanarskog prava, a koja situacija nije primjenjiva na konkretan slučaj. Također, ni situacija iz predmeta broj AP 3049/16 nije primjenjiva na konkretan slučaj s obzirom na to da je u tom predmetu apelantica stekla stanarsko pravo 1982. godine na stanu iz Fonda JNA. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata neosnovani.
39. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje.
U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku
40. Ustavni sud će nadalje ispitati navode trećeapelanta kojim ističe da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i zbog dužine trajanja predmetnog postupka.
41. Ustavni sud, in primo, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
42. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut tužbom tužitelja 31. decembra 2010. godine, a da je okončan presudom Vrhovnog suda od 9. oktobra 2018. godine. Dakle, navedeni postupak je trajao manje od osam godina, i to je period koji će Ustavni sud uzeti u obzir prilikom analize razumnosti trajanja konkretnog postupka.
43. Analizirajući dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud primjećuje da se radilo o parničnom postupku koji je za predmet imao utvrđenje da li su apelanti stekli stanarska prava na predmetnim stanovima, preciziranim u presudi, te da li su stekli uvjete za otkup tih stanova. Imajući u vidu činjenice predmeta, Ustavni sud smatra da se može zaključiti da se u konkretnom slučaju, s obzirom na to da su se kao tuženi pojavila sva tri apelanta koja su podnijela i protivtužbe protiv tužitelja, radilo o relativno složenom predmetu. Nadalje, Ustavni sud smatra da se, s obzirom na to da se u predmetnom postupku odlučivalo o stanarskim pravima apelanata i pravima na zaključivanje ugovora o kupoprodaji stanova, radilo o postupku koji je od značaja za apelante.
44. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud primjećuje da je redovnim sudovima trebalo skoro punih pet godina da bi utvrdili u čijoj je nadležnosti rješavanje konkretnog predmeta (s obzirom na to da su apelanti bili sudije Općinskog suda u Lukavcu, čime je postojao sukob interesa ukoliko bi taj sud rješavao o predmetu), te da je nakon što je Kantonalni sud svojim rješenjem kao nadležan sud odredio Općinski sud, predmetni postupak je okončan na tri instance za više od tri godine. Osim toga, Ustavni sud zapaža i da je Općinski sud od devet zakazanih pripremnih ročišta otkazao čak četiri ročišta (zbog bolovanja zaduženog sudije, zbog greške usljed istovremenog zakazivanja ročišta u dva predmeta i dr.). Stoga, sagledavajući postupak u cjelini, te imajući u vidu da je postupak ukupno trajao skoro osam godina i da je toj dužini trajanja u odlučujućoj mjeri doprinijelo neefikasno i neažurno postupanje, prije svega, Općinskog suda, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju predmetni postupak prešao granicu razumnog trajanja.
45. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je prekršeno pravo trećeapelanta na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
46. U odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
47. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi, Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine, i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. juna 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1793/18 od 19. februara 2020. godine i broj AP 1888/18 od 11. marta 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u parničnom postupku, trećeapelantu treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.
48. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Tuzlanskog kantona, s obzirom na sjedište Općinskog suda pred kojima je najduže vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. Ostali navodi
49. Ustavni sud zapaža da apelanti, također, smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu, dom, djelotvoran pravni lijek i da su diskriminirani. Ustavni sud zapaža da apelanti navode o kršenju ovih prava vezuju za tvrdnje o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud utvrdio da nisu prekršeni. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da pravo na dom ne podrazumijeva i vlasništvo na prostoru koji predstavlja „dom“, te da u konkretnom slučaju apelantima niko nije osporio pravo da predmetne stanove koriste kao svoje „domove“ i da, zbog činjenice da apelanti nisu stekli stanarska prava u prekluzivnom zakonskom roku, apelanti nisu mogli imati ni „legitimno očekivanje“ da će predmetni stanovi predstavljati njihovu imovinu. Također, Ustavni sud zapaža i da su apelanti u postupku pred redovnim sudovima koristili sve pravne lijekove koji su im bili na raspolaganju. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama u korist apelanata ne vodi sama po sebi kršenju prava na djelotvoran pravni lijek, jer ovo pravo ne garantira pozitivan ishod za lice koje ga koristi. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da je prema apelantima postupano drugačije u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji, niti su apelanti svojim navodima tako nešto učinili vjerovatnim. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja ni prava apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava iz člana 14. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
50. Kršenje prava trećeapelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku postoji kada je predmetni postupak koji se ticao pitanja stjecanja stanarskog prava i prava na otkup stana trajao osam godina od čega je redovnim sudovima trebalo skoro pet godina da bi utvrdili nadležnost za odlučivanje u ovom predmetu.
51. S druge strane, nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog prava kada su Kantonalni sud i Vrhovni sud dali jasna i argumentirana obrazloženja zašto apelanti nisu stekli stanarska prava prije 6. decembra 2000. godine kao prekluzivnog roka, zbog čega im ne pripada ni pravo na otkup predmetnih stanova.
52. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava iz člana 14. Evropske konvencije kada apelanti kršenje ovih prava vezuju za tvrdnje o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje za koje je utvrđeno da nisu prekršeni, te kada apelanti nisu mogli imati ni „legitimno očekivanje“ da će predmetni stanovi postati njihova imovina i kada niko nije osporio apelantima da predmetne stanove koriste kao svoje „domove“, kada su apelanti koristili sve pravne lijekove koji su im bili na raspolaganju i kada nema ništa što bi ukazivalo da su apelanti diskriminirani.
53. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević