Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3507/20 (JU „Komunalno stambeni fond“ Cazin)

Odluka donesena 10. 11. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3507/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. studenog 2020. godine, u predmetu broj AP-3507/20, rješavajući apelaciju JU „Komunalno stambeni fond“ Cazin, na osnovi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio JU „Komunalno stambeni fond“ Cazin protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 032569 20 Gž od 7. srpnja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu broj 20 0 P 032569 14 P od 12.

prosinca 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. JU „Komunalno stambeni fond“ Cazin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Muhamed Mujakić odvjetnik iz Cazina, podnio je 26. rujna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 032569 20 Gž od 7. srpnja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu broj 20 0 P 032569 14 P od 12. prosinca 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezan je apelant da tužitelju (E.H.) na ime nadoknade štete koja se ogleda u troškovima „sanacije škarpe i izgradnje podzida“, isplati određeni novčani iznos, sa zateznom kamatom.

3. U obrazloženju odluke prvostupanjski sud je naveo da se apelantova odgovornost temelji na odredbi članka 154. Zakona o obligacionim odnosima po kojoj je određeno da tko drugom uzrokuje štetu dužan ju je naknadi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

4. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud na temelju nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke utvrdio koje su sporne nekretnine, mjesto gdje je urušen put i gdje se nalazi podzid i betonski slivnici koje je izgradio tužitelj. Dalje je prvostupanjski sud utvrdio da je put izgrađen bez građevinsko tehničke dokumentacije prije osnivanja apelanta (od strane prednika apelanta) a pri izgradnji nisu ispoštovani elementi projektiranja i izvođenja radova. Pri tome je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke proizlazi da pri izgradnji puta nije kvalitetno riješena odvodnja puta, nije osiguran trup ceste, kao ni izgrađen potporni zid zbog visinske razlike i blizine stambenog objekta. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud zaključio da je apelant postupao s krajnjom neprofesionalnom pažnjom, budući da ne postoji projektna dokumentacija za predmetni put i da je osnovni razlog urušavanja (i nastanka štete na nekretnini tužitelja uslijed odrona) nekvalitetna izrada puta. S obzirom na to, prvostupanjski sud je zaključio da tužitelju pripada pravo na nadoknadu štete koja se sastoji od vrijednosti potpornog zida kojeg je izgradio i troškova za izgradnju odvodnje puta. U pogledu toga, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, te pravilno primijenio materijalno pravo. Nadalje, naveo je da je apelant u prizivu ponavljao prigovor da je tužitelj potporni zid izgradio bez odobrenja za građenje (zbog čega tužitelj ne bi trebao imati pravo na naknadu štete). S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je izgradnja potpornog zida trebala biti izvršena u sklopu gradnje ceste, te je tad trebala biti pribavljeno odobrenje za građenje i cjelokupna građevinska dokumentacija, što apelant, odnosno njegov pravni prednik nije pribavio. Dakle, Kantonalni sud je istakao da pravo tužitelja na naknadu štete ne može biti uvjetovano nepribavljanjem odobrenja, kad je obaveza apelanta bila pribaviti odobrenje za građenje ceste. Pri tome, naveo je da činjenica da je tužitelj izgradio potporni zid u cestovnom pojasu, ne umanjuje osnovanost tužbenog zahtjeva, budući da bi potporni zid da ga je gradio apelant, a trebalo je, izgradio bi ga na istom mjestu – u cestovnom pojasu. Konačno, naveo je da se vještak građevinske struke u nalazu i mišljenju, izjasnio o vrijednosti izvedenih radova, a taj nalaz i mišljenje je opravdano prihvatio prvostupanjski sud i dosudio tužitelju nadoknadu štete u određenom novčanom iznosu.

Apelacioni navodi

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. S obzirom na to da apelant ima status javne ustanove, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Europske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Europska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako tko je bio stranka u određenom postupku i tko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao sudionici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine, objavljenana www.ustavnisud.ba).

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3507/20 (JU „Komunalno stambeni fond“ Cazin) | Sudska praksa | Aktio