Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3165/20 (S. S.)
Odluka donesena 10. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Sloboda kretanja
- Krivični postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Proporcionalnost
- Član 5. EK – pravo na slobodu i sigurnost - obim zaštite
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3165/20
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3165/20, rješavajući apelaciju Siniše Straživuka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Siniše Straživuka podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 016901 20 Kv 18 od 20. jula 2020. godine u odnosu na član II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Siniše Straživuka podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 016901 20 Kv 18 od 20. jula 2020. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Siniša Straživuk (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Jasminka Jovišević, advokat iz Banje Luke, podnio je 22. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 016901 20 Kv 18 od 20. jula 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Republičkog javnog tužiteljstva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 28. augusta 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
4. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 016901 17 Kv od 8. februara 2017. godine apelantu i drugim osumnjičenima je bio određen pritvor iz razloga predviđenih u članu 197. stav 1. tačke b) i
g) Zakona o kaznenom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS) u trajanju od mjesec dana zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili kazneno djelo organiziranog kriminala iz člana 383a stav 2. Kaznenog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), u vezi s kaznenim djelom razbojništva iz člana 233. stav 2. u vezi sa stavom 1. tog zakona. Nakon isteka tog roka, apelantu i drugim osobama pritvor je produžen rješenjem Okružnog suda od 3. marta 2017. godine. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu Vrhovnom sudu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) koji je Rješenjem broj 11 0 K 016901 17 Kž od 14. marta 2017. godine žalbu odbio. Protiv rješenja Vrhovnog suda apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu. Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1305/17 od 10. maja 2017. godine u kojoj je Ustavni sud zaključio da postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) kada su redovni sudovi propustili navesti konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak da bi apelantovo puštanje na slobodu rezultiralo vanrednim okolnostima uslijed stvarne (ne apstraktne) prijetnje narušavanju javnog reda u smislu odredaba člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS. Suprotno tome, Ustavni sud je zaključio da ne postoji kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti u odnosu na ostale aspekte člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Europske konvencije jer je sud odluku o produžavanju pritvora apelantu donio: a) nakon što je utvrdio postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio kaznena djela za koja se tereti, o čemu je dao odgovarajuće i relevantno obrazloženje, b) nakon što je utvrdio da postoji realna opasnost da bi apelant, ako bi bio pušten na slobodu, mogao utjecati na istragu i dovesti je u pitanje, o čemu je dao konkretno obrazloženje koje je relevantno i dovoljno da opravda produžavanje pritvora apelantu i po tom osnovu; i c) kada apelantu prilikom donošenja odluke o produženju pritvora nije bila uskraćena mogućnost pristupa „sudu“ koji bi mogao u kratkom roku ispitati zakonitost produženja njegovog pritvora, a u tom postupku apelantu nije bila uskraćena mogućnost da se pred sudom, uz stručnu pomoć branioca, izjasni o prijedlogu.
5. Nakon odluke Ustavnog suda, apelantu je Rješenjem Okružnog suda broj 11 0K 016901 17 Kpp 28-p od 29. juna 2017. godine umjesto pritvora, na osnovu čl. 184. i 185. stav 1. tačke v) i g) ZKPRS, kao i Rješenjem tog suda broj 11 0 K 016901 17 Kv 6 od 26. jula 2017. godine izrečena mjera zabrane, i to: zabrana napuštanja mjesta boravišta, uz privremeno oduzimanje putnih isprava, i zabrana izdavanja novih putnih isprava, te zabrana korištenja osobne iskaznice za prelazak državne granice (zabrana putovanja u inostranstvo), zabrana međusobnog sastajanja i komuniciranja, te sastajanja i komuniciranja sa svjedocima Milanom Reljićem, Oksanom Reljić i Daliborom Marićem, uz naredbu suda da se apelant i druge osobe obvezno javljaju u Policijsku upravu Banja Luka, svakog ponedjeljka u tjednu tijekom radnog vremena, uz upozorenje da ukoliko optuženi ne budu ispunjavali obvezu navedenih zabrana, organ koji izvršava mjere zabrane će o tome obavijestiti sud, a sud optuženima može izreći dodatnu mjeru zabrane ili odrediti pritvor, shodno odredbi člana 186. ZKPRS. Navedene mjere zabrane produžene su rješenjima tog suda od 25. septembra 2018. godine, 26. novembra 2018. godine, 5. februara 2019. godine, 5. aprila 2019. godine i 3. juna 2019. godine. Nakon toga, Okružni sud je Rješenjem broj 11 0K 016901 17 K od 2. augusta 2019. godine ukinuo optuženima mjeru zabrane napuštanja mjesta prebivališta i obvezu javljanja određenoj policijskoj stanici, dok su ostale mjere zabrane ostale na snazi. Okružni sud je donio Rješenje broj 11 0 K 016901 17 K-p od 7. oktobra 2019. godine kojim je utvrđeno da je i dalje neophodno primjenjivanje mjera zabrane prema optuženima, i to privremeno oduzimanje putnih isprava i zabrana izdavanja novih putnih isprava, te zabrana korištenja osobne iskaznice za prelazak državne granice (zabrana putovanja izvan BiH), zabrana međusobnog sastajanja i komuniciranja, te sastajanja i komuniciranja sa svjedocima Milanom Reljićem, Oksanom Reljić i Daliborom Marićem, uz obvezu da se apelant i drugi javljaju policiji na način kako je to bilo određeno ranijim rješenjima.
6. Apelant je protiv navedenog rješenja podnio žalbu, pa je kazneno vijeće tog suda uvažilo žalbu kako u odnosu na apelanta tako i u odnosu na druge optužene, te ukinuo Rješenje tog suda broj 11 0 K 016901 17 K-p od 7. oktobra 2019. godine i predmet vratilo na ponovno odlučivanje. Imajući u vidu obrazloženje rješenja kaznenog vijeća, a nakon što je pribavljeno mišljenje Tužiteljstva (u kojem je Tužiteljstvo navelo da smatra da su i dalje potrebne mjere zabrane, i to zabrana putovanja uz zabranu korištenja osobne iskaznice za prelazak državne granice BiH, privremeno oduzimanje putnih isprava i zabrane izdavanja novih putnih isprava, kao i zabrana sastajanja i komuniciranja sa svjedocima Milanom Reljićem, Oksanom Reljić i Daliborom Marićem), Okružni sud je donio Rješenje o mjerama zabrane broj 11 0 K 016901 17 K-p od 24. januara 2020. godine. Na navedeno rješenje apelant je izjavio žalbu, pa je Okružni sud donio Rješenje broj 11 0 K 16901 20 Kv 17-p od 5. februara 2020. godine kojim je žalbu uvažio i ukinuo prvostupanjsko rješenje.
7. Nakon ukidanja rješenja, Okružni sud u Banjoj Luci je donio Rješenje broj 11 0 K 016901 17 K-p od 7. jula 2020. godine kojim je utvrđeno da i dalje postoje razlozi za mjere zabrane sastajanja sa svjedocima Milanom Reljićem, Oksanom Reljić i Daliborom Marićem i zabrana prilaska tim osobama, dok su ukinute mjere zabrane apelantu i drugim optuženima koje se odnose na privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja osobne iskaznice za prelazak državne granice (zabrana putovanja izvan BiH). Osporena odluka
8. Okružni sud je u kaznenom vijeću donio Rješenje broj 11 0 K 016901 20 Kv 18 od 20. jula 2020. godine kojim je, uvažavanjem žalbe Tužiteljstva, preinačeno rješenje Okružnog suda od 7. jula 2020. godine tako da se na osnovu čl. 186. stav 1. i 187. stav 2. ZKPRS produžavaju izrečene mjere zabrane prema apelantu i drugim optuženima, određene Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 016901 17 Kvb-p od 26. jula 2017. godine i produžene rješenjima od 25. septembra 2018., 26. novembra 2018., 5. februara 2019., 5. aprila 2019., 3. juna 2019., 2. augusta 2019. i 18. novembra 2019. godine, i to: privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, te zabranu korištenja osobne iskaznice za prelazak državne granice (zabrana putovanja izvan BiH). Istim rješenjem je određeno da u dijelu pobijanog rješenja kojim su izrečene mjere zabrane u skladu sa članom 185. stav 1. tačka v) ZKPRS prvostupanjsko rješenje ostaje neizmijenjeno.
9. U obrazloženju je navedeno da je protiv rješenja Okružnog suda od 7. jula 2020. godine žalbu podnijelo Tužiteljstvo zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja sa prijedlogom da se pobijano rješenje preinači i donese novo rješenje kojim će se utvrditi da je i dalje potrebna primjena mjera zabrane – privremeno oduzimanje putnih isprava i zabrana izdavanja novih putnih isprava, te zabrana korištenja osobne iskaznice za prelazak državne granice (zabrana putovanja izvan BiH), prema apelantu i drugim optuženima.
10. Sud je nakon što je razmotrio navode iz žalbe utvrdio da se osnovano u žalbi Tužiteljstva ukazuje da su proizvoljni i neargumentirani razlozi dati u pobijanom rješenju, da su optuženi mogli naći načina da napuste Bosnu i Hercegovinu, ali da nisu, te da su se do sada pridržavali mjera zabrane koje im je odredio Okružni sud. Vijeće smatra da je proizvoljan zaključak iz prvostupanjskog rješenja da neko bez potrebnih dokumenata može i treba da pređe državnu granicu, te da zbog toga što nije, to ukazuje da se pridržava izrečenih mjera zabrane. Pri tome gubi iz vida da su Rješenjem broj 11 0 K 016901 17 Kv 6 od 26. jula 2017. godine apelant i drugi optuženi upozoreni da se, na osnovu člana 186. stav 3. ZKPRS, protiv njih može odrediti pritvor ako prekrše obveze iz izrečenih mjera.
11. Dalje, navedeno je da se u žalbi osnovano ukazuje i na pogrešan zaključak suda da je navedene mjere zabrane potrebno ukinuti jer optuženi nisu u prilici da napuste teritorij BiH, zbog čega nemaju mogućnosti da ostvaruju zaradu za sebe i svoju porodicu.
12. Drugostupanjski sud je našao da su bez osnova zaključci dati u obrazloženju pobijanog rješenja u vezi s apelantom i njegovim zdravstvenim stanjem. Ukazano je da apelant svakako ima pravo neometanog liječenja na teritoriju Republike Srpske, odnosno Bosne i Hercegovine, a i u nekoj zdravstvenoj ustanovi izvan tog teritorija ukoliko sudu predoči validnu medicinsku dokumentaciju koja ukazuje da mu je neophodno potrebno liječenje izvan teritorija Republike Srpske ili Bosne i Hercegovine, u kojem slučaju će Sud biti u mogućnosti donijeti rješenje kojim će apelantu dozvoliti prelazak državne granice radi neophodnog liječenja, te će, nakon završenog liječenja, izrečene mjere nastaviti teći u skladu s donesenim rješenjem.
13. Ukazano je da, imajući u vidu činjenicu da su optuženi potvrđivanjem optužnice suočeni sa činjenicom da im se stavlja na teret kazneno djelo za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina i teža kazna, da su upoznati s dokazima koji potvrđuju osnovanu sumnju da su počinili navedena kaznena djela, što im može poslužiti kao motiv da napuste Bosnu i Hercegovinu, te postanu nedostupni pravosudnim organima, a time i nemogućnost suđenja po predmetnoj optužnici, Okružni sud je ocijenio da je bilo potrebno produžiti trajanje mjera zabrane označenih u izreci rješenja, kojim će se ostvariti svrha njihovog izricanja, osiguranje prisustva optuženih u daljnjem tijeku kaznenog postupka. Drugostupanjski sud je, imajući u vidu težinu izvršenih kaznenih djela i zaprijećenu kaznu, radi uspješnog vođenja kaznenog postupka i osiguranja prisustva optuženih na glavnom pretresu, zaključio da su izrečene mjere zabrane i dalje potrebne, zbog čega je žalba Tužiteljstva uvažena.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3.d) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 5. Europske konvencije i člana 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju.
15. Apelant je naveo da se od donošenja mjera zabrane do danas pridržavao svih mjera i da ih nikada nije povrijedio. Smatra da osnovana sumnja da je apelant počinio kaznena djela koja mu se stavljaju na teret, kao i bjekstvo (suoptuženika) Đorđa Ćuluma ne smiju biti razlozi za produženje mjera zabrane apelantu. Ukazao je da je on optužen kao saizvršitelj, pa smatra da je iz tog razloga Tužiteljstvo moralo individualizirati razloge iz kojih smatra da mu se moraju produžiti mjere zabrane, kao i da je Tužiteljstvo bilo dužno utvrditi njegove obiteljske i osobne prilike, odnos prema sudu koji vodi postupak, njegovo ponašanje, kao i činjenicu da se životne okolnosti mijenjaju, kao i ljudi i njihova ponašanja. Smatra da ne može biti žrtva ponašanja Đorđa budući da, tvrdi apelant, iz osporenog rješenja proizlazi da se apelantu ne mogu ukinuti mjere iz razloga što je Đorđe Ćulum napustio Bosnu i Hercegovinu i ne odaziva se na glavni pretres.
16. Dalje, apelant je naveo da je bolestan, što proizlazi iz medicinske dokumentacije koja je priložena u sudski spis, kao i nalaza vještaka dr. Slobodana Stankovića, a njegovo liječenje zahtijeva odlazak iz Republike Srpske i Bosne i Hercegovine na teritorij druge države. Smatra da je proizvoljno obrazloženje u osporenom rješenju da apelantu nije oduzeto njegovo pravo na liječenje i da ima neometano pravo liječenja na teritoriju Republike Srpske, kao i izvan ovog teritorija, ali samo u slučaju ako sudu predoči validnu medicinsku dokumentaciju koja ukazuje da mu je neophodno liječenje izvan teritorija Republike Srpske. Sud smatra da će tek tada predsjednik vijeća biti u mogućnosti da donese rješenje kojim će odobriti prelazak državne granice apelantu, a radi neophodnog liječenja, te da će mu nakon završenog liječenja izrečene mjere biti nastavljene u skladu s donesenim rješenjem.
17. Nadalje, apelant proizvoljnost u osporenom rješenju vidi u tome da drugostupanjski sud nije konkretizirao svoje stavove u pogledu izrečenih mjera zabrane u odnosu na svakog optuženog pojedinačno, pa ni apelanta, pa nije niti jednom rečenicom obrazložio zašto smatra i u čemu nalazi opravdanost za produženje mjera jer nije naveo niti jedan dokaz koji ukazuje na bojazan da bi apelant mogao napustiti, tj. pobjeći iz Republike Srpske i Bosne i Hercegovine i da je izricanje ovih mjera neophodno radi interesa nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, očuvanja javnog poretka, sprečavanja kriminala, zaštite zdravlja i morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. b)Odgovor na apelaciju
18. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su u obrazloženju osporenog rješenja navedeni razlozi za zaključak da postoje okolnosti koje ukazuju da se samo izrečenim mjerama zabrane može onemogućiti optužene, među kojima i apelanta, da postanu nedostupni pravosudnim organima, a i time i nemogućnost suđenja po optužnici protiv njih. Navedeno je da je dano obrazloženje u pogledu apelantovih navoda o njegovom zdravstvenom stanju, pa je istaknuto da nakon što apelant dostavi dokumentaciju da mu je neophodno liječenje van Bosne i Hercegovine, sud će mu to rješenjem i omogućiti.
19. Tužiteljstvo je navelo da je sud u obrazloženju osporenog rješenja imao u vidu okolnosti koje su od značaja za produženje izrečenih mjera, a to su: težina kaznenog djela, s obzirom na to da je u pitanju djelo za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina i teža kazna i okolnost da su optuženi upoznati s dokazima koji potvrđuju osnovanu sumnju da su učinili navedena kaznena djela, koja okolnost može poslužiti kao motiv da optuženi napuste teritorij Bosne i Hercegovine, te da postanu nedostupni pravosudnim organima, koje okolnosti predstavljaju razloge koji ukazuju na nužnost produženja navedenih mjera. Tužiteljstvo smatra da obrazloženje osporenog rješenja nije proizvoljno, već je konkretno i da sud, pozivajući apelanta da dostavi dokumentaciju o potrebi liječenja van granica BiH, ukazuje apelantu da na taj način može dobiti dozvolu da napusti teritorij na koji je ograničen izrečenim mjerama. U pogledu apelantovih navoda da Sud u obrazloženju osporenog rješenja nije izvršio individualizaciju u odnosu na svakog optuženog pojedinačno, Tužiteljstvo je ukazalo da je Sud u obrazloženju rješenja naveo da imajući u vidu težinu izvršenih kaznenih djela i zaprijećenu kaznu za njih i da je radi uspješnog vođenja ovog kaznenog postupka i osiguranja prisustva optuženih na glavnom pretresu zaključio da su izrečene mjere zabrane i dalje potrebne, što ukazuje da nisu potrebni konkretni razlozi za svakog optuženog, s obzirom na to da se za sve optužene vodi postupak za kaznena djela koja imaju istu težinu i za koja su zaprijećene visoke kazne.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12 i 91/17). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja Član 184 (1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo, sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.
(2) U okolnostima iz stava 1. ovog člana, sud takođe može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta, bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korišćenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).
Ostale mjere zabrane Član 185 (1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju, sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:
a) zabranu preduzimanja određenih aktivnosti ili službenih dužnosti,
b) zabranu posjećivanja određenih mjesta ili područja,
v) zabranu sastajanja sa određenim licima,
g) naredbu da se povremeno javlja određenom državnom organu i
d) privremeno oduzimanje vozačke dozvole.
(2) Ostale mjere zabrane iz stava 1. ovog člana mogu biti izrečene uz zabranu napuštanja boravišta, kao i uz zabranu putovanja iz člana 184. ovog zakona, ili kao zasebne mjere.
Izricanje mjere zabrane Član 186 (1) Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branioca.
(2) Kada odlučuje o pritvoru, sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produžavanja pritvora.
(3) Osumnjičeni ili optuženi će u rješenju o izricanju mjera zabrane biti upozoren da mu se može odrediti pritvor ako prekrši obavezu iz izrečene mjere.
(4) Tokom istrage mjere zabrane određuje i ukida sudija za prethodni postupak, nakon podizanja optužnice - sudija za prethodno saslušanje, a nakon dostavljanja predmeta sudiji, odnosno vijeću u svrhu zakazivanja glavnog pretresa - taj sudija, odnosno predsjednik vijeća.
(5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude ako tom licu nije izrečena kazna zatvora, a najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je tom licu izrečena kazna zatvora. Zabrana putovanja može takođe trajati dok izrečena novčana kazna nije plaćena u potpunosti i/ili dok se u potpunosti ne izvrši odluka o imovinskopravnom zahtjevu i/ili o oduzimanju imovinske koristi.
(6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužan je da svaka dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera još potrebna.
(7) Protiv rješenja kojim se određuju, produžavaju ili ukidaju mjere zabrane stranka, odnosno branilac može podnijeti žalbu, a tužilac i protiv rješenja kojim je njegov prijedlog za primjenu mjere odbijen. O žalbi odlučuje vijeće iz člana 24. stav 5. ovog zakona, u roku od tri dana od dana prijema žalbe. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.
Sadržaj mjera zabrane Član 187 (1) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane napuštanja boravišta za osumnjičenog ili optuženog sud će odrediti mjesto u kojem osumnjičeni ili optuženi mora boraviti dok traje ova mjera, kao i granice van kojih se osumnjičeni ili optuženi ne smije udaljavati. To mjesto može biti ograničeno na dom osumnjičenog ili optuženog.
(2) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane putovanja sud će narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i izvršenje zabrane korišćenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine. Rješenje će sadržavati lične podatke osumnjičenog ili optuženog, a po potrebi može sadržavati i ostale podatke.
(3) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane posjećivanja određenih mjesta ili područja sud će odrediti mjesto i područje te udaljenosti ispod koje im se osumnjičeni ili optuženi ne smije približiti.
(4) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane sastajanja sa određenim licima sud će odrediti razdaljinu ispod koje se osumnjičeni ili optuženi ne smije približiti određenom licu.
(5) U rješenju kojim izriče mjeru povremenog javljanja određenom organu sud će odrediti službeno lice kojem se osumnjičeni ili optuženi mora javljati, rok u kojem se mora javljati i način vođenja evidencije o javljanju osumnjičenog ili optuženog.
U rješenju kojim izriče mjeru privremenog oduzimanja vozačke dozvole sud će navesti kategorije za koje će vozačka dozvola biti suspendovana. Rješenje će sadržavati lične podatke osumnjičenog ili optuženog, a po potrebi može sadržavati i ostale podatke.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
U odnosu na navode o povredi prava na slobodu i sigurnost osobe
23. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
24. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
26. U vezi s apelantovim navodima da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na osobnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Europske konvencije, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na osobnu slobodu ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Europske konvencije daje zaštitu da nitko ne smije biti proizvoljno lišen slobode.
27. Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), pod lišenjem slobode smatra mjera javne vlasti kojom se pojedinac zadržava na ograničenom određenom mjestu jedno određeno vrijeme, i to protivno ili bez svoje slobodne volje (vidi Europski sud, Guzzardi protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, stav 92).
28. Pri tome, kod razgraničenja hapšenja, lišenja i ograničenja slobode osnovni kriteriji su način teritorijalnog ograničenja kretanja, dužina tog ograničenja, kao i poseban pravni status osobe u pitanju. U odnosu na teritorijalni kriterij, nesporno je da lišenje slobode u smislu člana 5. Europske konvencije predstavlja boravak u zatvoru, dakle u zatvorenoj ustanovi u okviru koje je dopuštena čak i potpuna sloboda kretanja. Zadržavanje osobe u pritvoru ili sličnoj ustanovi ili na bilo kojem drugom mjestu gdje je osobi fizički ograničeno kretanje po naredbi policije ili drugih javnih vlasti, također, potpada pod lišenje slobode iz člana 5. Europske konvencije. Također, kućni pritvor se smatra lišavanjem, a ne ograničenjem prava slobode, pogotovo ako je vezan za zabranu komunikacije sa vanjskim svijetom. S druge strane, svako prinudno zadržavanje na teritorijalno ograničenom mjestu koje ne čini zatvorenu ustanovu ne predstavlja lišavanje, već naprotiv samo ograničenje prava slobode (vidi Europski sud, Bozano protiv Francuske, presuda od 18. decembra 1986. godine, serija A, broj 4). Također, mjere koje se koriste kao sredstvo za osiguranje prisustva okrivljenog u postupku, kao što su zabrana napuštanja boravišta, obveza javljanja nadležnim vlastima u određeno vrijeme i na određenom mjestu predstavljaju mjere ograničenja, ali ne i lišavanje slobode.
29. Dovodeći u vezu mjere zabrane koje su apelantu izrečene osporenim rješenjem Okružnog suda od 20. jula 2020. godine, za koje je osporenim rješenjima utvrđeno da su i dalje potrebne, i to da mu se privremeno oduzimaju putne isprave uz zabranu izdavanja novih putnih isprava i zabrana korištenja osobne iskaznice za prelazak državne granice BiH, Ustavni sud nalazi da navedene mjere po svom sadržaju i posljedicama koje iz njih proizlaze ne predstavljaju mjere lišavanja slobode (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 2491/17 od 25. oktobra 2017. godine, stav 30. dostupna na www.ustavnisud.ba).
30. Slijedom toga, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Dopustivost u odnosu na ostale navode
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 11 0 K 016901 20 Kv 18 od 20. jula 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na datum donošenja osporenog rješenja, tj. 20. juli 2020. godine i datum podnošenja apelacije, tj. 22. august 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
33. Apelant smatra da mu je u postupku kontrole opravdanosti mjera zabrane povrijeđeno pravo iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju. Pravo na slobodu kretanja i prebivališta
34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.
35. Član 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju glasi:
1. Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima na toj teritoriji pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.
2. Svako je slobodan napustiti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu.
3. Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, radi sprečavanja kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
4. Prava iz stava 1. mogu se u određenim oblastima, također, podvrgnuti ograničenjima koja su uvedena u skladu sa zakonom i opravdana javnim interesom u demokratskom društvu.
36. Ustavni sud nalazi da član 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju garantira svakome pravo na slobodu kretanja u okviru određenog teritorija i pravo da napusti taj teritorij, što podrazumijeva pravo da putuje u zemlju u koju po svom izboru može biti primljen (vidi Europski sud, Khlyustov protiv Rusije, aplikacija broj 28975/05, stav 64, 11. juli 2013. godine, Baumann protiv Francuske, aplikacija broj 33592/96, stav 61, ECHR 2001-V). Ustavni sud napominje da su u skladu s praksom Europskog suda propisani izuzeci od navedenog prava koji su navedeni u stavu 3. člana 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju, a ta ograničenja trebaju biti u skladu sa zakonom i nužna u demokratskom društvu.
37. Ustavni sud podsjeća da izraz „u skladu sa zakonom“ zahtijeva ne samo da nametnute mjere imaju osnov u domaćem pravu, već upućuje i na kvalitetu zakona, zahtijevajući da bude dostupan zainteresiranim osobama i predvidiv u pogledu njegovih efekata (vidi, naprijed citiranu De Tommaso protiv Italije, stav 106. sa referencama na relevantnu praksu Europskog suda). Pri tom, kada je u pitanju zakonitost, uključujući i pitanje da li je poštovan postupak propisan zakonom, Europska konvencija se, u suštini, poziva na nacionalno pravo i utvrđuje obvezu da se poštuju materijalna i proceduralna pravila nacionalnog prava.
38. U konkretnom slučaju apelant ne osporava da su izrečene mjere utemeljene u domaćem zakonu, međutim, osporava da su u službi legitimnog cilja – osiguranja prisustva i nesmetanog vođenja kaznenog postupka, kao i da je osporeno rješenje proizvoljno, odnosno da ne sadrži stvarne i individualizirane razloge u prilog zaključku da je potrebno i dalje održati na snazi izrečene mjere zabrane. Stoga, proizlazi da se suština apelantovih navoda odnosi na pitanje pravične ravnoteže između apelantovog prava na slobodu kretanja i legitimnog cilja – osiguranja njegovog prisustva i efikasnog vođenja kaznenog postupka.
39. Ustavni sud, na temelju stanja u apelacionom spisu, zapaža da se protiv apelanta vodi kazneni postupak zbog osnovane sumnje da je počinio kazneno djelo organiziranog kriminala iz člana 383a stav 2. KZRS, u vezi s kaznenim djelom razbojništva iz člana 233. stav 2. u vezi sa stavom 1. tog zakona. Apelantu su Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 016901 17 K-p od 7. jula 2020. godine produžene mjere zabrane sastajanja sa svjedocima poimenično označenim u rješenju i zabrana prilaska tim osobama, dok su ukinute mjere zabrane apelantu i drugim optuženima koje se odnose na privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja osobne iskaznice za prelazak državne granice (zabrana putovanja izvan BiH). Uvažavanjem žalbe Tužiteljstva, osporenim rješenjem Okružnog suda od 20. jula 2020. godine, preinačeno je rješenje od 7. jula 2020. godine tako da su produžene mjere zabrane koje su apelantu određene Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 016901 17 Kvb-p od 26. jula 2017. godine i kasnije produžavane kako je to označeno u prethodnim tačkama ove odluke, i to: privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, te zabranu korištenja osobne iskaznice za prelazak državne granice (zabrana putovanja izvan BiH). Dakle, iz sadržaja izrečenih mjera apelantu proizlazi da mu nije zabranjeno napuštanje boravišta, već da mu je izrečena mjera zabrane putovanja, koja je propisana u članu 187. stav (2) ZKPRS. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je članom 184. ZKPRS propisana mogućnost izricanja mjere zabrane napuštanja boravišta i mjere zabrane putovanja, te da je u stavu 1. tog člana naveden: „Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo, sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.“ U stavu (2) propisano je: „U okolnostima iz stava 1. ovog člana, sud također može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta, bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja osobne iskaznice za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).“ Dakle, budući da su apelantu privremeno oduzete putne isprave uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, te da mu je zabranjeno korištenje osobne iskaznice za prelazak države granice BiH, proizlazi da mu je zabranjeno putovanje, te da se navedene mjere mogu izreći kao zasebna mjera, što je propisano zakonom. Ustavni sud zapaža da su mjere zabrane apelantu izrečene u vrijeme trajanja glavnog pretresa u predmetnom kaznenom postupku.
40. Ustavni sud, dalje, zapaža da su ove mjere zabrane propisane ZKPRS u poglavlju „Mjere za osiguranja prisustva osumnjičenog odnosno optuženog i uspješno vođenje kaznenog postupka“, gdje su propisane mjere koje se mogu poduzeti prema osumnjičenom odnosno optuženom kako bi se osigurala njegova prisutnost i uspješno vodio kazneni postupak, kao i da su u konkretnom slučaju mjere zabrane apelantu izrečene umjesto mjere pritvora, s ciljem osiguranja prisustva u kaznenom postupku kao mjere koje su blaže u odnosu na mjeru pritvora. Dakle, pozivajući se na relevantne odredbe ZKPRS, Okružni sud je ispitao neophodnost daljnjeg trajanja mjera u postupku njihove redovne kontrole ističući da je utvrđeno da su izrečene mjere zabrane i dalje potrebne. U pogledu apelantovih navoda o tome kako izricanje mjera nije individualizirano, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, osim što je cijenio apelantove navode o njegovom zdravstvenom stanju i dao vrlo konkretne odgovore o tome kako apelant, ukoliko dostavi adekvatnu medicinsku dokumentaciju, može od suda dobiti dozvolu za prelazak državne granice, također cijenio i činjenicu da su apelant, kao i drugi optuženi potvrđivanjem optužnice suočeni sa činjenicom da im se stavlja na teret kazneno djelo za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina i teža kazna, da su upoznati s dokazima koji potvrđuju osnovanu sumnju da su počinili navedena kaznena djela, što im može poslužiti kao motiv da napuste Bosnu i Hercegovinu, te postanu nedostupni pravosudnim organima, a time i nemogućnost suđenja po predmetnoj optužnici. Dakle, Okružni sud je dao razloge kojima se vodio kada je produžio navedene mjere, obrazloživši ih na način koji ne ostavlja dojam proizvoljnosti. Činjenica je da se apelant i drugi suoptuženici nalaze u istoj pravnoj poziciji u pogledu počinjenih djela, zaprijećene kazne i bojazni da će postati nedostupni pravosudnim organima, pa se Okružni sud nije imao potrebu baviti individualizacijom za kakvom bi postojala potreba u situaciji da se npr. apelant i ostali optuženi terete za različita kaznena djela ili da je apelant dostavio sudu dokaze iz kojih bi se nedvojbeno moglo utvrditi da je prestala postojati potreba za produženjem navedene mjere.
41. U pogledu pitanja proporcionalnosti izrečenih mjera cilju kojem se teži, Ustavni sud primjećuje da su mjere zabrane apelantu posljedica postupka koji se vodi protiv njega, kao i da su izrečene mjere neophodne radi uspješnog vođenja kaznenog postupka, što je obrazložio redovni sud. Ustavni sud nalazi da su ove mjere određene s ciljem uspješnog vođenja kaznenog postupka i utvrđivanja istine, što sigurno, bez obzira na konačan rezultat postupka, opravdava njihovu nužnost u demokratskom društvu, u interesu javnog poretka i sprečavanja kriminala, pa izrečene mjere zabrane ne predstavljaju pretjeran teret za apelanta u odnosu na cilj koji se njima želi postići u konkretnoj situaciji. Također, Ustavni sud smatra da apelant, osim općenitog neslaganja s izrečenim mjerama, nije zapravo ničim ukazao na „pretjeran teret“ koji trpi uslijed izrečenih mjera. Ovo pogotovo što, bez obzira na trajanje mjera zabrane, postoji obveza njihovog preispitivanja svaka dva mjeseca, o čemu će redovni sud voditi računa, te cijeniti njihovu daljnju opravdanost i ukinuti ih ukoliko nađe da za njima više ne egzistiraju razlozi, odnosno ne postoje okolnosti zbog kojih su određene.
42. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede apelantovog prava na slobodu kretanja i boravišta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju u situaciji kada je osporeno rješenje utemeljeno na relevantnim odredbama ZKPRS, te kada je sud u postupku kontrole izrečenih mjera zabrane utvrdio da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju njihovo egzistiranje.
44. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević