Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3472/20 (A.P.L.)

Odluka donesena 10. 11. 2020.

  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Pretpostavka nevinosti
  • In dubio pro reo
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Pravo na odbranu
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3472/20

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3472/20, rješavajući apelaciju A. P. L., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija A.P.L. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 K 007925 19 Kžk od 6. jula 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. A. P. L. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Melča Tule, advokat iz Mostara, podnijela je 23. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 K 007925 19 Kžk od 6. jula 2020. godine. Apelantica je predložila da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će obustaviti izvršenje kazne zatvora koja joj je navedenom presudom pravosnažno izrečena do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Federalnog tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federalno tužilaštvo) i Kantonalnog tužilaštva Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 30. septembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 7. do 9. oktobra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Vrhovnog suda broj 07 0 K 007925 19 Kžk od 6. jula 2020. godine apelantica je proglašena krivom da je u vrijeme, mjestu i na način opisan u izreci presude počinila krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) za koje je osuđena na kaznu zatvora u trajanju od osam godina.

6. U uvodnom dijelu obrazloženja presude je navedeno da je optužnicom Tužilaštva od 27. novembra 2014. godine, koja je potvrđena 3. decembra 2014. godine, apelantici stavljeno na teret izvršenje krivičnog djela ubistvo iz člana 166. stav 1. KZFBiH, jer je lišila života supruga Z.L., da je presudom Kantonalnog suda od 15. maja 2015. godine apelantica proglašena krivom za navedeno krivično djelo i osuđena na devet godina zatvora, da je navedena presuda ukinuta rješenjem Vrhovnog suda od 14. decembra 2017. godine i predmet vraćen na ponovni postupak, da je nakon ponovnog suđenja Kantonalni sud donio presudu 15. aprila 2019. godine kojom je apelantica proglašena krivom i osuđena na kaznu zatvora u trajanju od osam godina, te da je djelomičnim uvažavanjem apelanticine žalbe presuda Kantonalnog suda ukinuta i određeno održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom.

7. Na pretresu pred Vrhovnim sudom, u smislu odredbe člana 332. stav 2. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), preuzeti su dokazi izvedeni tokom prvostepenog postupka, i to dokazi optužbe (pobrojani na str. od 3 do 5 obrazloženja presude), dokazi odbrane (pobrojani na str. 5 i 6 obrazloženja presude), te je na pretresu pred Vrhovnim sudom neposredno ispitan vještak neuropsihijatar Abdulah Kučukalić u vezi sa pisanim nalazom i mišljenjem od 28. februara 2020. godine i spornom činjenicom koju prethodno Kantonalni sud nije otklonio.

8. U obrazloženju presude je navedeno da je činjenično stanje utvrđeno nakon ocjene dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, u smislu odredbe člana 296. stav 2. ZKPFBiH, da su izvršene određene intervencije u činjeničnom dijelu optužnice na način što su iz činjeničnog opisa izostavljeni određeni navodi koji su ocijenjeni nebitnim i koji predstavljaju dopuštene intervencije, jer je objektivni identitet optužbe i presude u potpunosti zadržan.

9. Razmatrajući prigovore odbrane o nezakonitom pribavljanju određenih dokaza, Vrhovni sud je, prihvatajući djelomično navedeni prigovor, izdvojio dokaze za koje je ocijenio da su nezakonito pribavljeni, i to: naredbu o uzimanju krvi od apelantice koju je izdalo Tužilaštvo, jer je na taj način povrijeđena odredba člana 123. stav 5. ZKPFBiH, nalaz i mišljenje biološkog vještačenja koje se odnosi na krv uzetu od apelantice i službenu zabilješku koju je sačinila policijska službenica, jer zabilješka ne predstavlja dokazno sredstvo. Zbog navedenih razloga, kako je dalje obrazloženo, zaključak u pogledu apelanticine krivične odgovornosti sud nije temeljio na tim dokazima.

10. U nastavku obrazloženja Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim prigovor apelanticine odbrane da je zapisnik o obdukciji sa nalazom i mišljenjem vještaka sudske medicine od 26. decembra 2012. godine nezakonit dokaz. S tim u vezi je napomenuto da je odbrana ovaj prigovor utemeljila na prekoračenju ovlaštenja vještaka. Konkretno, odbrana je smatrala da je vještak postupio izvan naredbe Tužilaštva u pogledu obima vještačenja na način što je uzeo krv iz leša, ubijenog Z.L. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao na sadržaj odredaba čl. 118. stav 2. i 119. ZKPFBiH u kojima je propisan način vještačenja koji se obavlja izvan specijalizirane ustanove, dakle od specijaliste sudske medicine. Prema navedenim odredbama, vještak je pri pregledu i obdukciji leša dužan obratiti pažnju na nađeni biološki materijal (krv, pljuvačka, sperma, član 119. stav 4) i sačuvati ga za biološko vještačenje ukoliko do njega dođe. U tom kontekstu je Vrhovni sud podsjetio na sadržaj naredbe Tužilaštva od 26. decembra 2012. godine kojom su pregled i obdukcija leša, ubijenog Z.L., povjereni stalnom sudskom vještaku sudske medicine. Vještak je nakon izvršene obdukcije sačinio zapisnik u kojem je, pored ostalog, konstatirano da je u toku obdukcije uzeta krv na analizu alkohola, DNK analizu i krvnu grupu i da je krv (propisno upakirana) predata MUP-u Mostar. Također je opisano u koje vrijeme i gdje je obavljena obdukcija, te da je njome upravljao nadležni tužilac koji je bio prisutan pri pregledu i obdukciji, te da stoga uzimanje krvi iz tijela ubijenog Z.L. od vještaka ne predstavlja prekoračenje njegovih ovlaštenja, jer je vještak postupao u skladu s navedenim odredbama procesnog zakona. Stoga, kako je zaključeno, ukazivanje odbrane na prekoračenje ovlaštenja vještaka ne dovodi u pitanje zakonitost obavljene obdukcije leša Z.L. te je zapisnik o obdukciji s nalazom i mišljenjem vještaka kao zakonit dokaz uvršten u dokazni materijal.

11. U nastavku obrazloženja presude su interpretirani iskazi svjedoka koji su saslušani na okolnost da je apelantica kritične prilike 25. decembra 2012. godine došla u krug firme u kojoj je tada radio njen suprug Z.L., da je automobilom prošla kroz kapiju i uputila se na mjesto na kojem se Z.L. u tom trenutku nalazio (str. 9 i 10 obrazloženja presude). Iz iskaza tih svjedoka (ukupno tri), kako je dalje navedeno, utvrđeno je vrijeme apelanticinog dolaska u krug firme u kojem su se nalazili svjedoci i ubijeni Z.L., koji su opisali tok događaja po dolasku apelantice kod Z.L., pri čemu nijedan od svjedoka nije bio prisutan trenutku kada je apelantica Z.L. nanijela povrede, zatim, reakcija i plač malodobnih kćerki koje je apelantica, također, dovela u vozilu u krug firme, odvoženje Z.L. u bolnicu Južni logor u Mostaru pri čemu je apelantica ostala u krugu firme i sapirala krv koja je iza ubijenog ostala, obavještenje doktora da je Z.L. mrtav i apelanticini odgovori na upit jednog od svjedoka: „Šta uradi?“ nakon što je Z.L. odvezen u bolnicu.

12. Vrhovni sud je u nastavku obrazloženja istakao da je nesporna činjenica smrti Z.L. potvrđena obdukcijom mrtvog tijela Z.L. i nalazom i mišljenjem vještaka sudske medicine kojim je u ključnom navedeno da je smrt nasilna i da je nastupila usljed iskrvarenja kao posljedica povrede desne vratne arterije i desne potključne arterije i da je ubodna rana nanesena probodnim mehaničkim oruđem. Na ovu okolnost je vještak saslušan i na glavnom pretresu kada je detaljnije opisao uzrok smrti Z.L. Pri tome je Vrhovni sud imao u vidu zapisnik o uviđaju s lica mjesta koji je sačinio MUPHNK – Sektor kriminalističke policije Mostar iz kog proizlaze tragovi i dokazi koji su tom prilikom pronađeni, između ostalih, preklopni nož pronađen u blizini mjesta izvršenja krivičnog djela. Dužina sječiva pronađenog noža je nesporno utvrđena nakon čega se vještak sudske medicine određeno izjasnio da je takav nož podoban za nanošenje povreda ubijenom Z.L. Iz navedenih dokaza je utvrđeno da je apelantica ubijenom Z.L. zadala defanzivnu i ofanzivnu povredu, pri čemu je prva nastala u vrijeme dok se ubijeni Z.L. branio od napada, dok je druga, na vratu, bila smrtonosna. U tom kontekstu je isključena mogućnost samopovređivanja i nanošenja povreda komadom lima, te je utvrđeno da je apelantica počinila krivično djelo nožem koji je ponijela sa sobom (nije ga uzela od drugog lica). Na okolnost utvrđenja DNK profila ubijenog Z.L. je proveden dokaz biološkim vještačenjem koji je u cijelosti prihvaćen i kojim je utvrđeno da se na odjeći apelantice i ubijenog Z.L. nalazi njegova krv, koji je, kako je navedeno, podudaran sa ostalim izvedenim dokazima. Na okolnost međusobnih odnosa između apelantice i ubijenog Z.L. saslušan je svjedok Đ.I. iz čijeg je iskaza u ključnom utvrđeno da su njihovi bračni problemi, uglavnom, proistekli iz lošeg materijalnog stanja. U kontekstu navedenih dokaza, imajući pri tome u vidu da radnju izvršenja niko nije vidio, Vrhovni sud je ukazao da iz njihove analize i ocjene bez ikakve sumnje proizlazi da je upravo apelantica izvršila navedeno krivično djelo i da Z.L. nikako nije mogao sam sebi nanijeti povrede takve vrste.

13. U pogledu uračunljivosti apelantice prilikom izvršenja krivičnog djela, kako je dalje obrazloženo, u prvostepenom postupku je provedeno timsko vještačenje vještaka psihologa i vještaka neuropsihijatra. Međutim, s obzirom na to da se iz neuropsihijatrijskog vještačenja nije moglo pouzdano utvrditi da li je apelantica u vrijeme izvršenja djela bila uračunljiva, na što je apelanticina odbrana u žalbi osnovano ukazivala, to je Vrhovni sud odredio (što je i obavljeno) novo psihijatrijsko vještačenje vještaka neuropsihijatra Abdulaha Kučukalića. Ovaj vještak je, kako je dalje navedeno, sačinio pisani nalaz i mišljenje, te je tim povodom saslušan i na glavnom pretresu. Iz iskaza proizlazi, kako je dalje navedeno, da je nalaz sačinjen na temelju dobivenih rezultata kliničkog pregleda, dokumentacije u sudskom spisu i medicinske dokumentacije i da je u ključnom konačno mišljenje vještaka da je apelanticina sposobnost da shvati značaj djela i da upravlja svojim postupcima tempore criminis bila smanjena, ali ne bitno. Nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra Abdulaha Kučukalića, kao i njegov iskaz dat na glavnom pretresu, pri čemu je odgovorio na sva postavljena pitanja i iznio pojašnjenja potpuno uvjerljivo i sigurno, u cijelosti su prihvaćeni. Osim toga, apelanticina odbrana je navedenom nalazu samo paušalno prigovorila, ukazujući da vještak nije sa sigurnošću utvrdio psihički odnos apelantice prema djelu i da je nalaz suprotan iskazima pojedinih svjedoka. Vrhovni sud je sa tog aspekta ocijenio da takvi prigovori ne dovode u sumnju nalaz vještaka, niti njegov iskaz dat na glavnom pretresu u kojem je razmotrio sve segmente u odnosu na apelanticu i odgovorio na sva postavljena pitanja, pri čemu je, pored ostalog, istakao da nije ocijenio iskaze svjedoka, nego ono što mu je apelantica u intervjuu govorila, osvrnuvši se pri tome na postojeću medicinsku dokumentaciju. Osim toga, kako je zaključio Vrhovni sud, psihički odnos apelantice prema djelu je, u suštini, pitanje krivice o kojoj odlučuje sud, a ne vještak.

14. U pogledu neosnovanosti prigovora odbrane da činjenice koje su išle na apelanticinu štetu nisu pouzdano utvrđene, te da stoga treba primijenili pravilo in dubio pro reo i apelanticu osloboditi optužbe, Vrhovni sud je istakao da su, nasuprot tome, sve odlučne činjenice pouzdano utvrđene i da u konkretnom slučaju nema sumnje da je apelantica učinila krivično djelo. Prema ocjeni Vrhovnog suda, nema mjesta za primjenu pravila in dubio pro reo, jer su sve odlučne činjenice utvrđene bez ikakve dvojbe, pa je prijedlog da se apelantica oslobodi optužbe ocijenjen neosnovanim i bez uporišta u izvedenim dokazima. Pri tome je utvrđeno da je apelantica kritične prilike postupala s direktnim umišljajem, jer je u vrijeme izvršenja djela njena sposobnost shvatanja djela i upravljanja postupcima bila smanjena, ali ne bitno, što znači da je bila u stanju smanjene uračunljivosti. Ocjenom izvedenih dokaza, u smislu odredbe člana 296. stav 2. ZKPFBiH, Vrhovni sud je utvrdio da je apelantica usmrtila Z.L. zbog čega je proglašena krivom za krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 1. KZFBiH.

15. Prilikom odmjeravanja kazne Vrhovni sud je imao u vidu sve okolnosti koje utječu da kazna bude manja ili veća, u smislu odredbe člana 49. KZFBiH, pa su od olakšavajućih okolnosti ocijenjene neosuđivanost apelantice, smanjena uračunljivost u vrijeme izvršenja djela, kao i to da je majka šestero djece od kojih je četvero malodobno. Okolnost da je apelantica došla na radno mjesto muža Z.L. i tu ga usmrtila ocijenjena je kao otežavajuća, te joj je u konačnici izrečena kazna zatvora u trajanju od osam godina, nalazeći da je navedena kazna razmjerna težini krivičnog djela i stepenu krivice, te da će se takvom kaznom ostvariti ciljevi generalne i specijalne prevencije. Stoga je kao neosnovan ocijenjen prijedlog apelanticine odbrane da joj se izrekne kazna bliže propisanom minimumu, ili da se primijeni institut ublažavanja kazne, jer izricanjem manje kazne ne bilo moguće ostvariti svrhu kažnjavanja.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelantica smatra da je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Obrazlažući povredu navedenog prava, apelantica, prije svega, ističe da je presuda zasnovana na nezakonitom dokazu, i to nalazu i mišljenju vještaka sudske medicine koji je prekoračio svoja ovlaštenja uzevši krv iz leša (ubijenog Z.L.) na analizu alkohola, DNK analizu i krvnu grupu, što u naredbi Tužilaštva nije bilo naloženo. Stoga, smatra da je taj dokaz nezakonit, kao i svi dokazi koji su iz njega izvedeni.

17. Osim toga, apelantica smatra da je ocjena dokaza bila selektivna, te da su dokazi odbrane ocijenjeni irelevantnim, a dokazi optužbe su prihvaćeni, te da je takvom ocjenom dokaza povrijeđen standard odlučivanja „van razumne sumnje“ i pravilo in dubio pro reo. U tom kontekstu apelantica ukazuje na povredu prava na odbranu u vezi sa ocjenom dokaza, smatrajući da ne postoji niti jedan dokaz da je povreda uopće nanesena preklopnim nožem, kako je sud proizvoljno utvrdio, te da stoga činjenično stanje nije u potpunosti utvrđeno. Osporava zaključak suda da je djelo počinjeno s direktnim umišljajem, te da u vezi s tim zaključkom Vrhovni sud nije ocijenio različite iskaze svjedoka među kojima i one koji joj idu u prilog, već se isključivo oslonio na nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra. Takvim postupanjem joj je, kako smatra, povrijeđena presumpcija nevinosti, jer je Vrhovni sud postupao s predrasudom o njenoj krivici.

18. Apelantica osporava odluku o kazni i u tom kontekstu ističe da ni olakšavajuće, ni otežavajuće okolnosti nisu pravilno ocijenjene. Olakšavajuće okolnosti su trebale biti ocijenjene kao osobito olakšavajuće, a otežavajuće suštinski predstavljaju zakonsko obilježje krivičnog djela. Predložila je da Ustavni sud zbog navedenih razloga, prije donošenja konačne odluke o apelaciji, usvoji privremenu mjeru i obustavi izvršenje kazne zatvora koja joj je pravosnažno izrečena osporenom presudom.

b)Odgovor na apelaciju

19. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da su u presudi tog suda dati odgovori na sve prigovore koje je apelanticina odbrana isticala tokom postupka, koji su ponovljeni i u apelaciji. U tom pravcu je Vrhovni sud uputio na relevantne dijelove obrazloženja odluke koja se apelacijom pobija iz koje proizlazi zaključak da vještak sudske medicine nije prekoračio svoja ovlaštenja, da činjenično stanje nije proizvoljno utvrđeno, pa da stoga ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno, da je presuda utemeljena na brojnim izvedenim dokazima koji su pojedinačno i međusobno analizirani i ocijenjeni, te dovedeni u kontekst i utvrđeno činjenično stanje iz kog jasno proizlazi da je apelantica preduzela radnje opisane u izreci presude i usmrtila Z.L. U navedenoj presudi, kako je dalje navedeno, ocijenjeni su svi prigovori apelanticine odbrane i, s tim u vezi, izneseni jasni, određeni i konkretni razlozi za zaključke koji su u presudi jasno navedeni. Stoga, Vrhovni sud smatra da u postupku protiv apelantice nisu učinjene bitne povrede postupka, niti su povrijeđene ustavne ili konvencijske odredbe, između ostalog, načela presumpcije nevinosti i prava na odbranu, a kako nije bilo sumnji u bilo koju odlučnu činjenicu, to i nije bilo mjesta za primjenu principa in dubio pro reo o čemu su u presudi navedeni jasni i argumentirani razlozi. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

20. Kantonalni sud se u pogledu presuda koje je donio nije posebno izjašnjavao, budući da su obje presude koje je donio u postupku protiv apelantice ukinute rješenjima Vrhovnog suda.

21. Federalno tužilaštvo smatra da navodi iz apelacije ni na koji način ne dovode u pitanje pravilnost činjeničnih i pravnih zaključaka iz osporene presude Vrhovnog suda, koji su jasno navedeni u obrazloženju te presude.

22. Tužilaštvo smatra da nijedan od istaknutih apelacionih navoda nije osnovan, niti je na bilo koji način povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje. Ističe da su svi prigovori odbrane razmotreni u postupku pred Vrhovnim sudom pri čemu je na spornu okolnost koja se ticala stepena uračunljivosti apelantice izveden novi dokaz neuropsihijatrijskim vještačenjem i time otklonjena dilema u tom pogledu u vrijeme počinjenja krivičnog djela. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

23. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 42.

Svrha kažnjavanja Svrha kažnjavanja jeste:

a) da se izrazi društvena osuda učinjenog krivičnog djela;

b) da se utiče na učinitelja da ubuduće ne učini krivična djela i potakne njegovo prevaspitanje;

c) da se utiče na ostale da ne učine krivična djela;

d) i da se utiče na svijest građana o pogibeljnosti krivičnih djela i o pravednosti kažnjavanja učinitelja.

Član 49.

Opća pravila za odmjeravanje kazne (1) Sud će učinitelju krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to krivično djelo imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a naročito: stepen krivice, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinitelja, njegove osobne prilike i njegovo ponašanje nakon učinjenog krivičnog djela, te druge okolnosti koje se odnose na osobu učinitelja.

(…) Član 50.

Ublažavanje kazne Sud može učinitelju odmjeriti kaznu ispod granice propisane zakonom ili izreći blažu vrstu kazne:

a)kad zakon propisuje da se učinitelj može blaže kazniti;

b)i kad sud utvrdi da postoje naročito olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja.

Član 166. stav 1.

Ubistvo (1) Ko drugoga usmrti, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

24. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 113. st. (1) i (2) Postupak vještačenja (1) Vještačenjem rukovodi organ koji je naredio vještačenje. Prije početka vještačenja pozvaće se vještak da predmet vještačenja pažljivo razmotri, da tačno navede sve što zapazi i utvrdi i da svoje mišljenje iznese nepristrasno i u skladu sa pravilima nauke i vještine. Posebno će se upozoriti da je lažno vještačenje krivično djelo.

(2) Prilikom davanja nalaza i mišljenja o predmetu koji se pregleda, vještak će se oslanjati na dokaze na koje su mu ukazala ovlaštena službena lica, tužilac ili sud. Vještak može da svjedoči samo o činjenicama koje proizilaze iz njegovog direktnog saznanja, osim ako se prilikom pripreme svog nalaza i mišljenja nije koristio informacijama na koje bi se opravdano oslanjali ostali stručnjaci iste struke.

Član 118. stav (2) Pregled i obdukcija leša izvan specijalizirane medicinske ustanove (2) Kad se vještačenje ne vrši u specijaliziranoj medicinskoj ustanovi, pregled i obdukciju leša vrši ljekar specijalista sudske medicine. Tim vještačenjem upravlja tužitelj o čemu vodi zapisnik. Sastavni dio zapisnika je nalaz i mišljenje vještaka. Član 119. stav (4) Izvještaj o pregledu i obdukciji (4) Vještak je dužan da obrati pažnju na nađeni biološki materijal (krv, pljuvačka, sperma, urin i dr.) i da ga opiše i sačuva za biološko vještačenje - ako ono bude određeno.

Član 296. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 332. stav (2) Pretres pred drugostepenim sudom (2) Ako drugostepeni sud ustanovi da je potrebno ponovno izvesti već izvedene dokaze u prvostepenom postupku, iskazi ispitanih svjedoka i vještaka i pisani nalaz i mišljenje bit će prihvaćeni kao dokazi i mogu biti pročitani ili reproducirani ukoliko su ti svjedoci i vještaci prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotne strane ili branitelja, ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne strane ili branitelja iako im je to bilo omogućeno, kao i u slučaju ako je to ovim Zakonom drugačije određeno, te ukoliko se radi o dokazima iz člana 276.

stav (2) tačka e) ovog Zakona.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 07 0 K 007925 19 Kžk od 6. jula 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 28. jula 2020. godine a apelacija je podnesena 23. septembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana,što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]

32. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelantice, te, stoga, apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

33. Ustavni sud zapaža da je apelantica, u suštini, ponovila navode koje je isticala u postupku pred redovnim sudovima i suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari. Apelantica, naime, smatra da je Vrhovni sud proizvoljno ocijenio provedene dokaze, prihvatajući, između ostalog, i nezakonite dokaze, što je u ukupnosti rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i, s tim u vezi, pogrešno primijenjenim materijalnim pravom. Smatra da su nalaz i mišljenje vještaka sudske medicine nezakonit dokaz usljed prekoračenja ovlaštenja vještaka, da se na takvom dokazu nije mogla utemeljiti sudska odluka, da su dokazi ocijenjeni selektivno, da joj je na taj način uskraćeno pravo na odbranu, da nije primijenjeno načelo in dubio pro reo iako nijedna činjenica nije utvrđena van razumne sumnje, te da je, s tim u vezi, prekršeno načelo presumpcije nevinosti.

34. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

35. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Također, u kontekstu ocjene dokaza u konkretnoj krivičnopravnoj stvari apelantica je ukazala i na povredu načela in dubio pro reo. Navedeni princip u konvencijskom smislu konstituira poseban izraz presumpcije nevinosti (vidi, Evropski sud, Vassilios Stavropoulos protiv Grčke, broj predstavke 35522/04, stav 39, i Cleve protiv Njemačke, presuda od 15. januara 2015. godine, broj predstavke 48144/09, stav 52), te korespondira sa jednim od osnovnih zahtjeva krivičnog postupka da tužitelj mora izvan razumne sumnje dokazati optužbu, odnosno sa načelom in dubio pro reo kojim je krivični sud vezan (vidi, Melich i Beck protiv Češke Republike, broj predstavke 35450/04, presuda od 24. jula 2008. godine, stav 49) da nakon savjesne ocjene dokaza (pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima) u slučaju postojanja sumnji o postojanju pravno relevantnih (odlučnih) činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela, posebno ako je riječ o krivici, rješava u korist optuženog/okrivljenog. Prema mišljenju Ustavnog suda, načelo in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja.

36. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je u predmetnom krivičnom postupku Vrhovni sud prilikom donošenja odluke postupao proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru člana 6. Evropske konvencije.

37. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporene presude nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza, pri čemu je Vrhovni sud, imajući u vidu žalbene prigovore u pogledu nezakonitosti određenih dokaza, izdvojio dokaze koje je ocijenio kao nezakonito pribavljene (pobrojani na strani 7 obrazloženja presude, odnosno tačka 7. ove odluke), te na tim dokazima nije utemeljio sudsku odluku. O svim ostalim dokazima, dakle onim koji su neposredno izvedeni pred prvostepenim sudom i koje je preuzeo Vrhovni sud, kao i dokazima koji su izvedeni pred Vrhovnim sudom u obrazloženju presude data je jasna analiza utemeljena kako na pojedinačnoj ocjeni dokaza, tako i u njihovoj međusobnoj vezi.

38. U kontekstu neosnovanosti prigovora o nezakonitosti dokaza usljed prekoračenja ovlaštenja vještaka sudske medicine prilikom obdukcije leša ubijenog Z.L., Vrhovni sud je, prije svega, ukazao na relevantne odredbe ZKPFBiH (čl. 118. stav 2. i 119. stav 4) kojima je propisan postupak vještačenja izvan specijalizirane ustanove. Pri tome je podsjetio da je naredbom Tužilaštva vještačenje povjereno vještaku sudske medicine, da je pregledu i obdukciji leša prisustvovao nadležni tužitelj, da je nakon završenog pregleda i obdukcije sačinjen zapisnik vještaka i nadležnog tužitelja, te da uzimanje krvi za vrijeme obdukcije od vještaka ne predstavlja prekoračenje njegovih ovlaštenja, već postupanje u skladu sa spomenutim odredbama procesnog zakona. Stoga je navedeni nalaz i mišljenje vještaka sudske medicine preuzeo Vrhovni sud kao zakonit dokaz.

39. Vrhovni sud je nadalje imao u vidu spornu činjenicu koja se ticala uračunljivosti apelantice tempore criminis s obzirom na to da u postupku koji se prethodno vodio pred Kantonalnim sudom nije otklonjena dilema u vezi s tom odlučnom činjenicom. U tom pravcu je, uz suglasnost apelanticine odbrane, određeno i obavljeno novo psihijatrijsko vještačenje sačinjeno na temelju podataka u spisu, medicinske dokumentacije za apelanticu i intervjua koji je obavio vještak neuropsihijatar s apelanticom. Vještak je na okolnost datog nalaza i mišljenja saslušan na glavnom pretresu, čiji je iskaz opširno interpretiran na strani 20 obazloženja presude uz zaključak da je apelantica kritične prilike bila sposobna da shvati značaj djela i da upravlja svojim postupcima, te da je tempore criminis njena uračunljivost bila smanjena, ali ne bitno. U vezi sa zaključkom vještaka koji je sud prihvatio kao stručan i objektivan, jer je zasnovan na pravilima struke, pri čemu je vještak na pretresu pred sudom jasno i sigurno odgovorio na sva postavljena pitanja, među kojima i pitanja odbrane, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim prigovore odbrane da vještak nije sa sigurnošću utvrdio odnos apelantice prema djelu, te da je nalaz vještaka suprotan iskazima pojedinih svjedoka. U tom kontekstu je napomenuto da vještak, kako je izjavio na pretresu, nije ni ocijenio iskaze svjedoka, jer to i nije bio njegov zadatak, već postojeću medicinsku dokumentaciju za apelanticu i intervju koji je s njom obavljen, nakon čega je proistekao zaključak u pogledu apelanticine uračunljivosti.

40. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud imao u vidu činjenice koje su se ticale načina izvršenja krivičnog djela i predmeta kojim je djelo učinjeno u pogledu kojih je proveo obiman dokazni postupak, između ostalog saslušanjem većeg broja svjedoka od kojih su troje radne kolege ubijenog Z.L. i obimnu materijalnu dokumentaciju (svi dokazi pobrojani na str. od 3 do 6 obrazloženja presude). Analizom i ocjenom svih izvedenih dokaza Vrhovni sud je utvrdio odlučne činjenice iz kojih proizlazi da je Z.L. bio živ prije apelanticinog dolaska u krug firme u kojoj je radio, da su njihovi bračni odnosi bili poremećeni zbog teške materijalne situacije u kojoj su se nalazili, da je apelantica oruđem koje je sa sobom ponijela (preklopni nož) usmrtila Z.L. pri čemu je jedna ubodna rana bila smrtonosna. Pri tome je isključena mogućnost samopovređivanja ili nanošenja povreda nekim drugim predmetom (komadom lima) s obzirom na to da dužina sječiva pronađenog noža u potpunosti odgovara opisanim povredama iz obdukcionog nalaza za Z.L. Pored toga, vještak se na ovu okolnost prilikom saslušanja na pretresu sasvim određeno izjasnio uz zaključak da su povrede na tijelu Z.L. (šaci i vratu) mogle nastati usljed uboda takvim predmetom. Navedeno je, po mišljenju Vrhovnog suda, potvrđeno i iskazom svjedoka, radnog kolege ubijenog Z.L., koji je nakon što su Z.L. odvezli kolima Hitne pomoći upitao apelanticu: „Šta bi?“ dobivši od apelantice odgovor: „Ubih ga.“ Svi izvedeni dokazi su, kako proizlazi iz obrazloženja osporene presude, ocijenjeni pojedinačno, međusobno i u njihovoj ukupnosti, pri čemu je odbrani apelantice omogućeno da se očituje na sadržaj svih izvedenih dokaza, između ostalog i sadržaj nalaza i mišljenja vještakā medicinske struke, kao i na sve dokaze koji su izvedeni na glavnom pretresu, pa je neosnovana tvrdnja da joj je na bilo koji način uskraćeno pravo na odbranu.

41. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je Vrhovni sud izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku. Stoga, nasuprot apelacionim tvrdnjama, osporenom presudom, po mišljenju Ustavnog suda, nije prekršena presumpcija nevinosti, niti princip in dubio pro reo, jer u okolnostima konkretnog slučaja nije izostala cjelovita analiza svih provedenih dokaza uz obrazloženje u kojem su navedeni jasni, argumentirani i dovoljni razlozi o svim odlučnim činjenicama koje čine sve bitne elemente krivičnog djela za koje je apelantica osuđena. Osim toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta tvrdnjama o kršenju navedenih načela, jer iz osporene presude ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da je postojala sumnja u pogledu bilo koje činjenice koja čini obilježje predmetnog krivičnog djela.

42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni apelanticini navodi da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. d) Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje z člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije kada je, sagledavajući postupak u cjelini, Vrhovni sud u osporenoj presudi naveo detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu svih izvedenih dokaza, dovodeći ih u međusobnu direktnu ili indirektnu vezu, u pravcu izvođenja zaključka da svi provedeni dokazi upućuju na jedini mogući zaključak da je apelantica počinila krivično djelo za koje je proglašena krivom i za koje je osuđena. Također, iz obrazloženja osporene presude ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud imao sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela ubistvo iz člana 166. stav 1. KZFBiH, jer ocjena dokaza ni na koji način ne ostavlja dojam proizvoljnosti ili nelogičnosti, niti predstavlja kršenje načela in dubio pro reo.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelanticin prijedlog za donošenje privremene mjere.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3472/20 (A.P.L.) | Sudska praksa | Aktio