Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3630/20 (N. L.)

Odluka donesena 10. 11. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni odnos
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3630/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3630/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Novica Lukić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Novica Lukić protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 Rs 052429 20 Rsž od 27. jula 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Vlasenici broj 92 0 Rs 052429 1 8 Rs od 19. decembra 2019 godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Novica Lukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vlasenice, kojeg zastupa Nada Todorović advokat iz Vlasenice, podnio je 9. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 92 0 Rs 052429 20 Rsž od 27. jula 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Vlasenici broj 92 0 Rs 052429 1 8 Rs od 19. decembra 2019 godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i obavezan je prvotuženi (Vatrogasno društvo Vlasenica) da apelantu na ime plaća za juli i august 2018. godine isplati iznos od 1.024,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da na ime apelanta kod nadležnog fonda uplati doprinose na navedeni iznos za navedeni period. Osim toga, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se obaveže drugotužena (Opština Vlasenica) da apelantu isplati plate za mjesec juli i august 2018 godine sa zakonskom zateznom kamatom, te da na ime apelanta uplati doprinose na navedeni iznos za navedeni period. Također, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se obavežu tuženi da solidarno apelantu isplate plate za period od 1. septembra 2018. do 31. oktobra 2019. godine u iznosu od 7.168,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da na ime apelanta uplate doprinose na plate za isti period, te da apelantu solidarno nadoknade nematerijalnu štetu zbog duševnih bolova zbog gubitka posla i zarade u iznosu od 5.000,00 KM i materijalnu štetu u visini razlike plaća apelanta koje bi ostvarivao kod drugotuženog u odnosu na platu koja je određena kod prvotuženog u periodu od 1. jula 2018. godine do 31. oktobra 2019. godine u iznosu od 655,36 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Odbačena je apelantova tužba u dijelu kojim je tražio da se obaveže prvotuženi da apelantu zaključi radnu knjižicu sa 31. oktobrom 2019. godine i da je preda apelantu.

3. U obrazloženju prvostepene odluke prvostepeni sud je naveo da je apelant u radnom odnosu kod prvotuženog, da je apelant bio na radu sve do 9. jula 2018. godine, kada je nastupila privremena spriječenost za rad. Dalje je naveo da je drugotužena raspisala konkurs za popunjavanje radnih mjesta u formiranu Teritorijalnu vatrogasnu jedinicu (u daljnjem tekstu: TVJ) koja je počela sa radom u aprilu 2018. godine, da se apelant prijavio na ovaj konkurs ali da nije primljen. Pri tome je naveo da, shodno zaključenom ugovoru, apelant ima pravo na isplatu plaće za obavljeni rad i vrijeme provedeno na radu, u skladu sa članom 122. Zakona o radu. Prema tome, apelantu za juli mjesec pripada pravo na plaću za vrijeme provedeno na radu počev od 1. jula zaključno sa 8. julom 2018. godine, a za period od 9. do 31. jula 2018. godine ima pravo na naknadu plaće u smislu člana 129., a u vezi sa članom 131. stav 2. Zakona o radu. Osim toga, apelant u smislu istih zakonskih odredbi ima pravo na naknadu plaće i za period od 1. avgusta zaključno sa 7. augustom 2018. godine (greškom navedeno 2019. godine), a od 8. do 28. augusta 2018. godine pripada mu pravo na plaću, na osnovu priznate činjenice od strane prvotuženog da je apelant do tog perioda bio na radu. S obzirom da je prvotuženi priznao, odnosno iskazao spremnost da apelantu isplati plaću za juli i avgust (do 28. avgusta 2018. godine), prvostepeni sud je je usvojio apelantov tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu plaće za juli i august 2018. godine, to je shodno čl. 15., 17. i 18. Zakona o doprinosima obavezao prvotuženog da apelantu na dosuđeni iznos plaće obračuna i uplati doprinose kod nadležnog Fonda PIO Republike Srpske. Prvostepeni je dalje naveo da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije u odnosu na cjelokupno potraživanje plaća i sporednih potraživanja apelanta u odnosu na drugotuženu, jer apelant nije dokazao činjenicu da je prvotuženi budžetski korisnik (član 2. stav 1. tačka v) Zakon o budžetskom sistemu Republike Srpske) i da je shodno tome postojala obaveza drugotužene da u budžetu planira i obezbijedi sredstva za isplatu plaća radnicima prvotuženog, kao ni činjenicu da je drugotužena osnivač prvotuženog. Osim toga, Zakon o zaštiti od požara nije propisivao obavezu finansiranja prvotuženog koji je osnovan kao dobrovoljno vatrogasno društvo od strane građana, u skladu sa Zakonom o udruženjima i fondacijama. U pogledu utvrđivanja odgovornosti tuženih za isplatu plaća apelantu osnovom čl. 17., 131. i 157, u vezi sa članom 155. Zakona o radu, prvostepeni sud je naveo da apelant nije dokazao osnovanost ovog tužbenog zahtjeva. Naime, nije došlo do bilo kakvih statusnih promjena prvotuženog (u smislu člana 154. Zakona o radu), jer bi ta činjenica morala biti upisana u sudski registar i u tom slučaju prvotuženi ne bi imao stranačku sposobnost da egzistira kao samostalno pravno lice. S obzirom da TVJ nije pravni sljednik prvotuženog, već predstavlja unutrašnju organizacionu jedinu drugotužene, odbio je apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže drugotužena da apelantu isplati plaće za period od 1. jula 2018. do 31. oktobra 2019. godine. Imajući u vidu da apelant od kraja augusta nije dolazio na posao, to apelant i nema pravo na isplatu plaće za period od 1. septembra 2018. do 31. oktobra 2019. godine od strane prvotuženog u smislu člana 122. Zakona o radu (koji propisuje da pravo na platu pripada radniku za obavljeni rad). Apelant nema pravo ni na naknadu plaće u smislu člana 129., a u vezi sa članom 131. Zakona o radu, jer nije radio, a nije dostavio dokaz da je privremeno spriječen za rad poslije 28. augusta 2018. godine, pa je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u tom dijelu prema prvotuženom. Također, prvostepeni sud je naveo da je neosnovan i apelantov tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne i materijalne štete po osnovu diskriminacije, jer nije učinio vjerovatnim da je došlo do različitog postupanja prema apelantu, s tim što je evidentno da apelant nije zadovoljan provedenom konkursnom procedurom (član 15. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije). Naime, drugotužena je provela zakonsku konkursnu poceduru za prijem u radni odnos namještenika u TVJ, dok apelant nije dostigao broj bodova koji je bio potreban, odnosno apelantova prijava ocjenjena je kao neuspješna, pa činjenica da apelant nije primljen u TVJ nije i ne može biti radnja diskriminacije. Činjenica da su svi radnici prvotuženog konkurisali za prijem u TVJ i da su svi, izuzev apelanta, primljeni u radni odnos, nije razlog niti ukazuje na vjerovatnoću da je apelant stavljen u nepovoljniji položaj. U odnosu na apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže prvotuženi da apelantu zaključi radnu knjižicu sa 31. oktobrom 2019. godine i istu preda apelantu, prvostepeni sud se oglasio apsolutno nenadležnim i u tom dijelu odbacio apelantovu tužbu u smislu člana 16. stav 2. Zakona o parničnom postupku.

4. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je usvojen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu plata za juli i august 2018. godine, jer je apelant u ovim mjesecima radio, te je obavezan prvotuženi da apelantu na dosuđeni iznos plaće obračuna i uplati doprinose kod nadležnog fonda. Dalje je naveo da je pravilno odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu plaća za period od 1. jula 2018. do 31. oktobra 2019. godine u odnosu na drugotuženog, jer TVJ nije pravni sljednik prvotuženog. Zaključio je da apelant nema pravo na naknadu plaće za period od 1. septembra 2018. do 31. oktobra 2019. godine u odnosu na prvotuženog u skladu sa čl. 129. i 131. Zakona o radu, jer je dolazio na posao do kraja augusta 2018 godine, dok nije radio niti je dostavio dokaz o spriječenosti za rad poslije 28. augusta 2018. godine. Također je naveo da je pravilno odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu tražene naknade nematerijalne i materijalne štete, jer apelant nije učinio vjerovatnim da je i na koji način došlo do diskriminacije apelanta radnjama koje su konkretno poduzete od strane tuženih. Naime, tuženi su prema apelantu jednako postupali kao i prema drugim licama i da ni na koji način apelant nije stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na druga lica. S obzirom da apelant nije radio niti je dostavio dokaz o spriječenosti za rad poslije 28. augusta 2018. godine, Okružni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud odbacio apelantovu tužbu u dijelu kojom je tražio da se obaveže prvotuženi da apelantu zaključi radnu knjižicu sa 31. oktobrom 2019. godine i da je preda apelantu.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je drugotužena sva osnovna sredstva prvotužene i sve radnike prvotužena primila u TVJ, a odbila da primi apelanta, te ističe da je imao pravo na jednako postupanje na osnovu zakona i da je imao takve ocjene za kvalitet da je bio drugi u rangu vatrogasaca s obzirom na rezultate, pa nije bilo nikakvih razloga za eliminaciju i ostavljanje na cjedilu apelanta. Apelant navodi da se na konkretnu situaciju trebaju primjeniti pravila Zakona o radu koja se primjenjuju u slučaju promjene vlasništva nad kapitalom privrednog društva ili drugog pravnog lica.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, a Ustavni sud u ovakvom obrazloženju redovnih sudova ne vidi nikakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3630/20 (N. L.) | Sudska praksa | Aktio