Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3096/19 (P. V.)

Odluka donesena 10. 11. 2020.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Dokazni postupak
  • Nematerijalna šteta
  • Materijalna šteta
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3096/19

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3096/19, rješavajući apelaciju Predraga Vokića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Predraga Vokića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 216098 19 Gž od 18. aprila 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Predrag Vokić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Ilija Đakić, advokat iz Banje Luke, podnio je 26. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 216098 19 Gž od 18. aprila 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), Grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i „Niskogradnje“ d.o.o. Laktaši (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je 23. septembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i prvotuženi dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 28. septembra do 2. oktobra 2020. godine. Drugotuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant je 1. juna 2015. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv prvotuženog i drugotuženog radi naknade nematerijalne i materijalne štete.

6. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 216098 15 P od 9. oktobra 2018. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu prvotuženi i drugotuženi da mu po osnovu štetnog događaja od 22. juna 2014. godine isplate na ime naknade nematerijalne štete za umanjenje opšte životne aktivnosti, za naruženost, za pretrpljeni strah i za pretrpljene fizičke bolove novčane iznose bliže navedene u izreci presude, sve sa zakonskom zateznom kamatom, te na ime naknade materijalne štete za troškove liječenja novčani iznos, bliže naveden u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom. Prvostepenom presudom obavezan je apelant da nadoknadi prvotuženom i drugotuženom troškove postupka u iznosima bliže navedenim u izreci presude.

7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo dokaze koji su sprovedeni u toku postupka (zapisnik o uviđaju nesreće od 22. juna 2014. godine, vještačenje vještaka saobraćajne struke, vještačenje vještaka medicinske struke, saslušanje ovih vještaka, kao i svjedoka N. T. (ljekar hirurg) i apelanta u svojstvu parnične stranke, te da je izvršen uvid u određenu materijalnu dokumentaciju). Dalje je naveo da je apelant prilikom saslušanja izjavio da se 22. juna 2014. godine kretao biciklom po kolovozu iz Zalužana prema Banjoj Luci, te da je u jednom momentu skrenuo na trotoar (na tom mjestu nije mogao da vidi vozila koja dolaze iz suprotnog smjera) na kojem je naišao na šaht, odnosno slivnik sa rešetkama i da je točak bicikla upao u rešetke slivnika, da je pao preko bicikla i zadobio teške tjelesne povrede. Dalje, navedeno je da je apelant izjavio da u vrijeme nesreće nije nosio zaštitnu kacigu, kao i da 12 godina živi u blizini, da tim dijelom puta često prolazi i da je slivnik na tom mjestu postavljen prije nekoliko godina. Nadalje, Osnovni sud je ukazao da je vještak saobraćajne struke sačinio nalaz i mišljenje od 30. decembra 2017. godine iz kojeg proizilazi da, prema zapisniku o uviđaju, nije bilo svjedoka ove nesreće, da nema navoda da li je apelant koristio zaštitnu kacigu, niti navoda o stanju tehničke ispravnosti, tragovima i oštećenjima na biciklu, te da su na licu mjesta zatečeni tragovi struganja i tragovi crvene tečnosti (krv). Takođe je naveo da se vještak saobraćajne struke, na osnovu analize dokumentovanih materijalnih tragova, između ostalog, izjasnio da je apelantov pad moguće dovesti u vezu sa oblikom i položajem rešetke slivnika na trotoaru, ali da na osnovu stanja u spisu nije moguće utvrditi da li je nailaskom na rešetku došlo do propadanja i uklještenja prednjeg točka bicikla u šupljinama rešetke, ili je bicikl postao samo djelimično neupravljiv nailaskom točka u kanale rešetke. Nadalje je ukazao da je vještak saobraćajne struke konstatovao da je apelant, kao vozač bicikla, u situaciji kada nema biciklističke staze na saobraćajnici, za kretanje trebalo da koristi kolovoz (što bliže desnoj ivici kolovoza), a ne trotoar, te da je prilikom upravljanja biciklom bio dužan da koristi zaštitnu kacigu, odnosno da se apelant nije kretao u skladu sa pravilima ponašanja kojima je definisano kretanje biciklista i da do nesreće ne bi došlo da je poštovao pravila kretanja, te da je, kako je opisano u zapisniku o uviđaju, apelant kao vozač bicikla mogao bezbjedno proći vozeći se kolovoznom trakom. Osnovni sud je naveo da je kao svjedok saslušan ljekar hirurg N. T., koji se očitovao u odnosu na apelantove tjelesne povrede (preciznije navedeno u obrazloženju presude) i koji se izjasnio da, imajući u vidu da je povreda kod apelanta nastala u predjelu čela i očne duplje, nije siguran da bi kaciga zaštitila taj dio glave, a da bi zaštitila potiljačni dio glave.

8. Osnovni sud je naveo sadržaj odredaba člana 154 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te odredaba člana 173 ZOO. Nadalje je ukazao da je odgovornost prvotuženog i drugotuženog propisana relevantnim odredbama Zakona o javnim putevima, te da apelant zahtjev za naknadu štete temelji na principu objektivne odgovornosti prvotuženog koji je nadležan za zaštitu i održavanje puteva, pa tako i ulice u kojoj se dogodila nesreća, te odgovornosti drugotuženog kojem je prvotuženi ustupio obavljanje navedene djelatnosti (Ugovor o izvođenju radova redovnog održavanja gradskih asfaltnih saobraćajnica na području Grada Banja Luka, zaključen u januaru 2014. godine između prvotuženog, kao naručioca, i drugotuženog, kao izvođača). Zatim je ukazao da konkretna šteta nije nastala zbog propusta prvotuženog i drugotuženog, odnosno neodgovarajućeg održavanja ili neobezbjeđenja ulice u kojoj se dogodila nesreća zbog toga što je šteta nastala apelantovom krivicom. Osnovni sud je ukazao da je apelantovo kretanje biciklom po trotoaru, pri čemu nije nosio ni zaštitnu kacigu, u direktnoj suprotnosti sa odredbama čl. 99 i 102 Zakona o osnovima bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH (u daljnjem tekstu: ZOBS), koji je u vrijeme nastanka nesreće bio na snazi.

9. Dalje je istakao da nesreća za koju apelant tvrdi da se dogodila na trotoaru može biti uzrokovana isključivo krivicom apelanta koji je biciklom učestvovao u saobraćaju kršeći propise ZOBS. Osnovni sud je ukazao da do nesreće ne bi ni došlo da se apelant kretao biciklom propisno i u skladu sa zakonom. Osnovni sud je naveo da je apelantova krivica nesporna, a da je članom 238 ZOOBS apelantovo ponašanje okarakterisano kao prekršaj za koji je propisana novčana kazna. Osnovni sud je ukazao na odredbe člana 35 stav 2 Zakona o javnim putevima, te, s tim u vezi, istakao da apelant nije poštovao saobraćajne propise, jer je bio obavezan da se, upravljajući biciklom, kreće kolovozom, a ne trotoarom, što oslobađa prvotuženog i drugotuženog odgovornosti za nastalu štetu. Takođe, Osnovni sud je naveo da apelant nije dokazao da postoji uzročna veza između slivnika na trotoaru i nastanka nesreće, tj. nije dokazao da se nesreća dogodila na način kako je apelant naveo i da je uzrok nesreće slivnik na trotoaru. Osnovni sud je naveo da, osim apelantove izjave, niti jedan drugi dokaz ne potvrđuje da je točak bicikla upao u rešetku slivnika, jer uz zapisnik o uviđaju nisu priložene fotografije bicikla, a vještak saobraćajne struke se izjasnio da nije vidio bicikl i da nije mogao utvrditi tehničku ispravnost bicikla, te se izjasnio da na licu mjesta nisu uočeni, konstatovani, niti zabilježeni tragovi kretanja bicikla. Osnovni sud je ukazao da fotografije koje su uložene u spis nisu fotografije koje je sačinila policija, već da ih je naknadno sačinio apelant, što je potvrdio i apelantov punomoćnik, pa se one ne mogu dovesti u vezu sa konkretnom nesrećom.

10. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 216098 19 Gž od 18. aprila 2019. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda. Drugostepenom presudom odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe.

11. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo činjenično utvrđenje prvostepenog suda, te je citirao odredbe čl. 154 stav 1 i 155 ZOO. Zatim je naveo da, prema pravilima građanskog prava, oštećeni ima pravo na naknadu štete od štetnika ukoliko su ostvarene pretpostavke odgovornosti za štetu. Dalje je naveo da moraju biti ispunjeni određeni uslovi (postojanje oštećenog i štetnika, štetna radnja i protivpravnost te radnje, šteta, uzročna veza između štetne radnje i nastale štete) kako bi štetna radnja jednog lica kojom je prouzrokovana šteta drugom licu vodila nastanku obligacionog odnosa, odnosno imala kao posljedicu naknadu štete. Takođe je naveo da je u načelu štetu dužan nadoknaditi onaj ko ju je prouzrokovao, a on se može osloboditi odgovornosti ukoliko dokaže da nije kriv, odnosno da nije odgovoran. Dalje je naveo da je dužnost oštećenog da u postupku dokaže prouzrokovanje štete, dok teret oslobađanja od odgovornosti leži na štetniku. Okružni sud je ukazao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da nije dokazana osnovanost tužbenog zahtjeva, jer nije utvrđeno postojanje uzročno-posljedične veze između apelantovog pada prilikom vožnje bicikla i propusta prvotuženog i drugotuženog koji su odgovorni za redovno održavanje gradskih asfaltnih saobraćajnica na području Grada Banja Luka.

12. Okružni sud je ukazao da prvostepeni sud, i pored činjenice što je vještak saobraćajne struke u nalazu i mišljenju naveo da je slivnik postavljen protivno propisima, nije imao osnova u izvedenim dokazima za zaključak da su prvotuženi i drugotuženi odgovorni za predmetnu štetu po principu objektivne odgovornosti. Okružni sud je ukazao na odredbe člana 99 stav 2 ZOBS na putevima kojima je propisano da je vozač bicikla dužan da se kreće što bliže desnoj ivici kolovoza, a ako postoji biciklistička staza, po biciklističkoj stazi. S obzirom na to da je i sam apelant izjavio da se nesreća dogodila u trenutku kada je vozio bicikl trotoarom i da u trenutku kada je primijetio slivnik ispred sebe nije pomislio da bi točak bicikla mogao upasti u rešetku, a imajući u vidu njegovu izjavu da 12 godina živi u blizini, da tim dijelom puta prolazi često i da mu je poznato da je slivnik postavljen prije nekoliko godina. Shodno tome, Okružni sud je ukazao da nije osnovana apelantova tvrdnja da je šteta nastala bez njegove krivice kod nesporne činjenice da se kretao biciklom nepropisno i protivno citiranom članu 99 stav 2 ZOBS.

13. Takođe je naveo da nisu osnovani žalbeni prigovori u pogledu imenovanja vještaka saobraćajne struke zbog toga što je kod činjenice da stranke nisu postigle sporazum o licu koje treba biti određeno za vještaka sud imao ovlašćenje, shodno odredbama člana 148 stav 3 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), da odredi vještaka sa liste stalnih sudskih vještaka iz oblasti saobraćajne struke, koji ima stručne kvalifikacije da izvrši analizu relevantnih parametara vezanih za predmetnu nesreću. Zatim je naveo da nisu osnovani žalbeni prigovori da je ostalo nejasno zašto je prvostepeni sud jednostrano utvrdio apelantovu prekršajnu odgovornost zbog toga što se navođenje sadržaja odredaba člana 238 ZOBS u obrazloženju prvostepene presude ne može smatrati da je u ovom postupku utvrđena apelantova prekršajna odgovornost. Okružni sud je naveo da su bez uticaja na pravilnost i zakonitost prvostepene presude žalbeni prigovori u odnosu na nošenje kacige i iskaz svjedoka N. T. (ljekar hirurg) s obzirom na činjenicu da zbog navedenih razloga nije utvrđena osnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva. Okružni sud je ukazao da, shodno članu 231 ZPP, navode iz žalbe i dopune žalbe nije ocijenio, jer nisu od odlučnog značaja u konkretnom slučaju. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

14. Apelant je naveo da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, te smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

15. Apelant je naveo da mu je, uprkos materijalnim dokazima, sprovedenim vještačenjima i iskazima svjedoka kojima je utvrđeno da postoje svi elementi koji su potrebni za dosuđivanje naknade nematerijalne i materijalne štete, sud uskratio to pravo zbog činjenice da je on počinio prekršaj iz člana 99 stav 2 ZOBS, smatrajući da ta činjenica isključuje odgovornost prvotuženog i drugotuženog. Apelant smatra da je prvostepeni sud proizvoljno primijenio član 8 ZPP, a da drugostepeni sud nije ocijenio sve žalbene navode koji se odnose na povredu člana 8 ZPP. Nadalje je naveo da je u žalbi ukazao da prvostepeni sud nije ocijenio zapisnik o uviđaju, iskaz svjedoka i stranke, niti je obrazložio zbog kojih razloga nije prihvatio navedene dokaze, a drugostepeni sud je odobrio takvo postupanje. Dalje je naveo da odsustvo objektivne ocjene dokaza, te žalbenih navoda predstavlja krešenje njegovih ljudskih prava, jer mu, uprkos dokazanoj teškoj tjelesnoj povredi, koja je u uzročno-posljedičnoj vezi sa nepravilno postavljenim slivnikom, sud nije pružio pravnu zaštitu, diskriminatorno postupajući i negirajući pravilnu primjenu materijalnog prava, zauzimajući pravni stav suprotan dosadašnjoj preovlađujućoj sudskoj praksi i člana II/3e) i II/4 Ustava Bosne i Hercegovine (ukazano na odluke Ustavnog suda broj AP 1401/05 od 12. decembra 2006. godine i broj AP 884/06 od 8. novembra 2007. godine, kao i na odluku Vrhovnog suda Federacije BiH iz 2012. godine, koja nije dostavljena uz apelaciju). Apelant je naveo da je odluka u konkretnoj pravnoj stvari suprotna zauzetim shvatanjima višestepenih sudova u pogledu tumačenja čl. 173 i 177 ZOO o dokazivanju uzročno-posljedične veze i odgovornosti za štetu kada ona potiče od opasne stvari, odnosno opasne djelatnosti. Zatim je naveo da je, uprkos pretpostavljenoj uzročnosti, dokazao postojanje uzročne veze između slivnika i štetnog događaja, te da je dokazao činjenicu da je „tuženi“ postavio slivnik protivno propisima i da je mogao predvidjeti mogućnost štetne posljedice za potencijalne učesnike saobraćaja, pa nema mjesta za oslobađanje odgovornosti u skladu sa članom 177 ZOO (ukazano na odluku Vrhovnog suda Federacije BiH iz 2006. godine, koja nije dostavljena uz apelaciju). Apelant je naveo da ne postoji odluka prekršajnog suda o eventualnoj prekršajnoj odgovornosti, a utvrđenje da je apelant počinio prekršaj predstavlja prekoračenje ovlašćenja prvostepenog suda.

16. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku, jer je tužba podnesena 1. juna 2015. godine, a pripremno ročište zakazano nakon 19 mjeseci. Takođe je ukazao da je prvostepena presuda donesena 9. oktobra 2018. godine, dok je drugostepeni sud o žalbi odlučivao pet mjeseci. Apelant je predložio da mu se dosudi naknada nematerijalne štete.

b) Odgovor na apelaciju

17. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga datih u osporenoj odluci, te da smatra da nisu povrijeđena prava na koja se pozvao apelant.

18. Osnovni sud je naveo da se apelacionim navodima ne dovodi u pitanje zakonitost prvostepene odluke.

19. Prvotuženi je naveo da su neosnovani apelacioni navodi, te da donošenjem odluka redovnih sudova nije učinjena povreda prava na koja se apelant poziva. V.Relevantni propisi

20. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03,

74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

21. Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH" br. 6/06, 75/06 - ispravka, 44/07, 84/09, 48/10, 18/13, 8/17, 89/17 i 9/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH" br. 6/06, 75/06 - ispravka, 44/07, 84/09 i 48/10), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 99. stav 2.

(2) Vozač bicikla i vozač mopeda ukoliko je pokretan snagom vozača dužni su se kretati što bliže desnoj ivici kolovoza, a ako postoji biciklistička staza, po biciklističkoj stazi, odnosno traci.

Član 102.

Vozač bicikla, mopeda, lakog motocikla, motocikla, tricikla, lakog četverocikla ili četverocikla i lica koja se prevoze tim vozilima moraju pravilno koristiti zaštitnu kacigu za vrijeme vožnje, a u periodu od prvog sumraka do potpunog svanuća, kao i danju u slučaju smanjene vidljivosti, vozač bicikla mora pravilno koristiti i svjetloodbojni prsluk.

22. Zakon o javnim putevima (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 89/13 i 83/19) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o javnim putevima (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 89/13), koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 35. stav 2 (2) Upravljač puta odgovara za štetu koja nastane korisnicima puteva koji poštuju saobraćajne propise, saobraćajnu signalizaciju, vremenske uslove, stanje puta i okoline ako je šteta nastala zbog propuštanja blagovremenog izvršenja pojedinih potrebnih radova i preduzimanja odgovarajućih mjera na održavanju javnih puteva, propisanih članom 31. ovog zakona.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 216098 19 Gž od 18. aprila 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 27. maja 2019. godine, a apelacija je podnesena 26. jula 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2. ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

30. Ustavni sud konstatuje da je apelant predmetni postupak pokrenuo radi naknade nematerijalne i materijalne štete. Dakle, u pitanju je predmet građanskopravne prirode iz čega proizilazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

U odnosu na osporenu odluku

31. Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, smatra da su u konkretnom slučaju proizvoljno ocijenjeni dokazi, proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi.

32. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

33. Ustavni sud se, dakle, shodno navedenom, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, te da li je došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.

34. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je presudom Osnovnog suda, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu prvotuženi i drugotuženi da mu na ime naknade nematerijalne i materijalne štete isplate određene novčane iznose. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da je Osnovni sud sproveo dokazni postupak tokom kojeg je sprovedeno vještačenje vještaka saobraćajne struke i vještačenje vještaka medicinske struke, da je izvršeno saslušanje ovih vještaka, saslušanje apelanta, kao parnične stranke, i ljekara hirurga, da je izvršen uvid u određenu materijalnu dokumentaciju, te da je taj sud analizirao sprovedene dokaze, navodeći koje činjenice je utvrdio iz kojih dokaza i da je na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja i primjenom relevantnih normi procesnog i materijalnog prava zaključio da nije osnovan apelantov tužbeni zahtjev. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da Okružni sud i Osnovni sud ne dovode u pitanje činjenicu da se dogodila nesreća u kojoj je apelant zadobio tjelesne povrede, ali da su na osnovu sprovedenih dokaza i utvrđenih činjenica zaključili da u konkretnom slučaju nije utvrđeno postojanje uzročno-posljedične veze između apelantovog pada sa bicikla i propusta prvotuženog i drugotuženog za redovno održavanje saobraćajnica. Naime, odgovornost za nesreću snosi apelant zbog toga što se prilikom konkretnog događaja nije pridržavao saobraćajnih propisa, odnosno nije se kretao biciklom onako kako je to propisano odredbama člana 99 stav 2 ZOBS. U odnosu na navode iz apelacije da Okružni sud nije odgovorio na sve žalbene navode, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizilazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora (vidi, Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Takođe, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda koje takvima ocijene. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, suprotno navodima apelacije, u osporenoj presudi odgovorio na one žalbene navode koje je ocijenio relevantnim za odluku, pa Ustavni sud i te prigovore smatra neosnovanim.

35. Takođe, Ustavni sud zapaža da je apelant naveo da mu nije pružena pravna zaštita negiranjem pravilne primjene materijalnog prava i zauzimanjem pravnog stava koji je suprotan dosadašnjoj sudskoj praksi, te je ukazao na Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1401/05 od 12. decembra 2006. godine i Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 884/06 od 8. novembra 2007. godine (dostupne na www.ustavnisud.ba), te na odluku Vrhovnog suda Federacije BiH, koju nije dostavio uz apelaciju. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da se u predmetu broj AP 1401/05 (odbijena apelacija, jer nije utvrđeno da je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminaciona), tužbeni zahtjev odnosio na naknadu štete prouzrokovane u saobraćajnoj nesreći dva putnička vozila i u kojem je apelant tražio da mu tuženi (osiguravajuće društvo) naknadi štetu u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o osiguranju imovine i lica. Dalje, Ustavni sud zapaža da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 884/06 od 8. novembra 2007. godine utvrđena povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da se postupak u tom predmetu odnosio na radni spor, a da se sporno pitanje o kojem je Ustavni sud u konkretnom slučaju raspravljao ticalo arbitrarne primjene člana 237 stav 2 ZPP (vrijednost spora) od Vrhovnog suda Federacije BiH. Shodno tome, Ustavni sud smatra da se apelant neosnovano pozvao na citirane odluke Ustavnog suda, jer se u tim predmetima radi o drugačijim činjeničnim i pravnim pitanjima.

36. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su Okružni sud i Osnovni sud u obrazloženjima svojih odluka dali jasne razloge kako u pogledu ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene pozitivnopravnih propisa, uzimajući u obzir sve okolnosti relevantne za donošenje predmetne odluke u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.

37. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. U odnosu na dužinu trajanja postupka Relevantna načela

38. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Period koji se uzima u obzir

39. Ustavni sud zapaža da je apelant tužbu podnio 1. juna 2015. godine, a da je postupak okončan presudom Okružnog suda od 18. aprila 2019. godine. Stoga, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka jeste tri godine i nepunih 11 mjeseci.

Analiza dužine trajanja postupka

40. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku u kojem je odlučivano o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne i materijalne štete, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu.

41. Analizirajući ponašanje parničnih stranaka, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su svojim ponašanjem doprinijeli dužini trajanja postupka. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Osnovnim sudom trajao tri godine i četiri mjeseca. Dalje, Ustavni sud zapaža da je postupak po žalbi pred Kantonalnim sudom trajao nešto kraće od sedam mjeseci (računajući od datuma donošenja prvostepene presude). Ustavni sud naglašava da dužinu trajanja postupka ocjenjuje u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Iako je na osnovu navedenog primjetno da je prvostepeni postupak pred Osnovnim sudom trajao nešto duže, Ustavni sud, sagledavajući postupak u cjelini, te imajući u vidu da su redovni sudovi u okviru analiziranog perioda (tri godine i nepunih 11 mjeseci) donijeli dvije meritorne odluke, da je apelant do konačne odluke u svom predmetu došao prije podnošenja apelacije, zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta nema elemenata koji ukazuju da je u predmetnom postupku povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

42. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Zabrana diskriminacije

43. Ustavni sud, takođe, zapaža da apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud nalazi da se apelantovi navodi o kršenju navedenog prava zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljnoj ocjeni izvedenih dokaza, proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, te „različitoj sudskoj praksi“, a koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani i apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali jasne razloge kako u pogledu ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u odnosu na primjenu relevantnih odredaba ZPP, ZOBS i Zakona o javnim putevima. Osim toga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi da je dužina postupka u ukupnom trajanju od tri godine i nepunih 11 mjeseci, u okviru kojeg perioda su redovni sudovi donijeli dvije meritorne odluke, prešla granice „razumnog roka“.

45. Takođe, nije prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, jer ne postoji ništa što bi ukazalo da je u predmetnom postupku došlo do kršenja ove zabrane.

46. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3096/19 (P. V.) | Sudska praksa | Aktio