Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1789/19 (M. J.)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pristup sudu
- Kolektivni ugovor
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Otkaz
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1789/19
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1789/19, rješavajući apelaciju Maje Jokić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Maje Jokić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 257084 18 Rsž od 30. januara 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 257084 17 Rs od 25. maja 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Maja Jokić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke, koju zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banjaluke, podnijela je 19. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 257084 18 Rsž od 30. januara 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Rs 257084 17 Rs od 25. maja 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i tužene ZU „Talma Medic“ Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 3. jula 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju. Ustavni sud je, nakon neuspješnog pokušaja uručenja pismena putem poštanske službe (vraćeno Ustavnom sudu sa naznakom „nije podigao pismeno“), tuženoj dostavljanje obavio putem oglasne table Ustavnog suda 19. novembra 2020. godine.
3. Okružni i Osnovni sud su dostavili odgovore na apelaciju 9. jula 2020. godine. Tužena nije dostavila odgovor u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 Rs 257084 17 Rs od 25. maja 2018. godine odbijen je kao neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi kao nezakonito rješenje tužene od 28. novembra 2016. godine, da se obaveže tužena da apelantkinju vrati na rad i rasporedi na radno mjesto na kojem je radila prije nezakonitog otkaza ugovora o radu ili na drugo radno mjesto i da tužena zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu isplati apelantkinji na ime naknade štete zbog izgubljene zarade mjesečne iznose bliže označene u izreci presude uvećane za zakonsku zateznu kamatu, te da se tužena obaveže da uplati doprinose Fondu PIO Republike Srpske na ime apelantkinjinog obaveznog osiguranja za određeni period. Presudom je apelantkinja obavezana i da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude.
6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da između parničnih stranaka nije sporno da je apelantkinja kod tužene kao privatne zdravstvene ustanove sa dvoje zaposlenih radila na neodređeno vrijeme na poslovima medicinske sestre. Dalje je ukazao da je apelantkinja redovno bez izostanaka obavljala poslove svog radnog mjesta sve do 2. oktobra 2016. godine kada je njen mldb. sin hospitalizovan, pa je u dogovoru sa zakonskim zastupnikom tužene povremeno izostajala s posla, te je 7. oktobra 2016. godine otvorila bolovanje. Osnovni sud je naveo da nije sporno da je tužena posredstvom advokata sačinila, a zatim 14. novembra 2016. godine preporučenom pošiljkom uručila „obavještenje” od 1. novembra 2016. godine kojim je obavijestila apelantkinju da je utvrđeno da je izvršila teže povrede radnih obaveza iz člana 179 stav 2 tačka 1 Zakona o radu i apelantkinji ostavila rok od osam dana za pismeno izjašnjenje. Naime, apelantkinji je stavljeno na teret pod 1 – da je propustila proslijediti uzorke krvi pacijenata (N. J. i B. L.) na analizu nadležnim laboratorijama u Beogradu, odnosno Banjaluci, čime je tužena bila prinuđena ponovo pozvati te pacijente i o svom trošku izvršiti ponovni nalaz krvi; pod 2 – da nije uredno vodila Dnevnik pacijenata, te je pogrešno fakturisala preglede Fonda zdravstvenog osiguranja RS (u daljnjem tekstu: Fond) tako što sve pregledane pacijente i zavedene u Dnevnik pacijenata nije uredno zavela u evidenciju Fonda, čime je tužena direktno oštećena prilikom naplate novčanih sredstava od Fonda; pod 3 – da nije pravilno evidentirala vrstu pružene usluge pacijentima, čime je tužena oštećena tako što je od Fonda naplatila mnogo manji iznos od stvarno zarađenog iznosa; pod 4 – da nije predala naloge za plaćanje s transakcionog računa poslodavca za plaćanje obaveza na ime komunalija, niti je dokaze o plaćenim obavezama uredno dostavljala ovlašćenom knjigovođi na knjiženje, čime su računi ostali neplaćeni, te je pričinjena šteta poslodavcu u vidu plaćanja kamata i sudskih troškova; pod 5 – da uputnice specijalistima koje je poslodavac izdao pojedinim pacijentima nije prijavila i predala Fondu, usljed čega tužena nije mogla da naplati izvršene specijalističke preglede ni da naplati preglede od Fonda (uputnice naknadno u originalu pronađene u prostorijama poslodavca) i pod 6 – da je neopravdano izostala s posla u trajanju od tri radna dana jer je doznake o bolovanju dostavila 8. novembra 2016. godine, a što je morala učiniti do 4. novembra 2016. godine. Zatim je istakao da kako apelantkinja u ostavljenom roku nije podnijela tuženoj izjašnjenje na istaknute navode o učinjenim težim povredama radne obaveze, to je zakonski zastupnik tužene osporenim rješenjem od 28. novembra 2016. godine apelantkinji otkazao ugovor o radu zbog težih povreda radnih obaveza iz člana 179 stav 2 tačka 1 i stav 3 tačka 1 Zakona o radu.
7. Osnovni sud je naveo da je tužena u ovoj pravnoj stvari privatna zdravstvena ustanova sa dva zaposlena radnika (zakonskog zastupnika koji je doktor i apelantkinje koja je obavljala poslove medicinske sestre), pa iz tih razloga nije bilo moguće formiranje disciplinske komisije i vođenje disciplinskog postupka onako kako je to propisano Posebnim kolektivnim ugovorom za zaposlene u oblasti zdravstva (u daljnjem tekstu: Posebni kolektivni ugovor), te je stoga postupak utvrđivanja apelantkinjine odgovornosti mogao biti sproveden jedino primjenom odredbi Zakona o radu. Osnovni sud je ukazao na član 180 Zakona o radu i naveo da je u konkretnom slučaju „obavještenje” sačinjeno u skladu s navedenom odredbom i da je apelantkinji pružena mogućnost da se izjasni i opovrgne navode tužene o počinjenim težim povredama radne obaveze koje su joj stavljene na teret, a što apelantkinja nije učinila, odnosno apelantkinja nije ponudila suprotne dokaze, niti je osporila navode tužene, te je tužena na osnovu svojih dokaza i prikupljenih činjenica donijela odluku o otkazu ugovora o radu.
8. Osnovni sud je ukazao na odredbe člana 179 stav 2 tačka 1 i člana 187 Zakona o radu, te naveo da je teret dokazivanja činjenica da je otkazivanje ugovora o radu izvršeno na zakonit način na tuženoj kao poslodavcu. Osnovni sud je ukazao da se apelantkinja u svojoj izjavi u svojstvu parnične stranke izjasnila šta je u opisu njenog radnog mjesta. Dalje je ukazao da iz navedenog proizlazi da je činjenje/propuštanje koje je apelantkinji stavljeno na teret odlukom o otkazu bilo sastavni dio njenih svakodnevnih radnih obaveza, te da eventualno ponašanje na način kako joj je to tužena stavila na teret predstavlja povredu radne discipline. Osnovni sud je naveo da obavljanje poslova za koje je tužena našla propuste kod apelantkinje jeste bilo u opisu apelantkinjinog radnog mjesta, ali da tužena izvedenim dokazima nije dokazala postojanje svih povreda koje joj je stavila na teret. U vezi s tim je istakao da se nesporno može zaključiti osnovanost tvrdnji tužene da apelantkinja poslove oko unosa podataka u server Fonda (evidencije prema Fondu), počev od početka godine pa do kraja septembra 2016. godine, nije vodila blagovremeno niti uredno i da je u tom dijelu tužena dokazala postojanje navedenih povreda radne obaveze, te u odnosu na apelantkinjine propuste da proslijedi na analizu uzorke krvi od pacijenata (N. J. i B. L.), dok u ostalom dijelu povreda iz „obavještenja” to nije dokazala.
9. U pogledu povreda radne obaveze koje se odnose na apelantkinjine propuste da proslijedi na analizu uzorke krvi od pacijenata (N. J. i B. L.), Osnovni sud je istakao da je tužena izvedenim dokazima dokazala te povrede. Naime, Osnovni sud je saslušao parnične stranke (apelantkinju i zakonsku zastupnicu tužene), te naveo da ne prihvata tvrdnje tužbe da se izjave svjedoka N. J. i B. L. ne mogu koristiti kao dokaz u postupku pred sudom jer one nisu uzimane i cijenjene u disciplinskom postupku. Zatim je naveo da te tvrdnje nemaju osnov jer je ugovor o radu apelantkinji otkazan na osnovu neposrednih saznanja zakonskog zastupnika tužene, kao i saznanja do kojih je došla razgovorom sa N. J. i B. L., a oni su u postupku pred sudom upravo saslušani na te okolnosti, kao i na okolnosti njihovog kontakta s apelantkinjom. Osim toga, dokazivanje u sudskom postupku mora biti ograničeno na činjenični opis radnji/propuštanja radnika, ali se ne mora i ne može ograničiti samo na dokaze i dokazna sredstva koja su izvođena u postupku utvrđivanja odgovornosti radnika.
10. Osnovni sud je naveo da je u cijelosti poklonio vjeru izjavi svjedoka N. J., koja je jasna, precizna i u bitnom saglasna s izjavom zakonskog zastupnika tužene. Takođe je ukazao da iz izjave laboratorije u Beogradu od 1. novembra 2016. godine proizlazi da u 9. mjesecu nisu dobili uzorke krvi od N. J. i B. L. i da je ta izjava ovjerena pečatom Laboratorije za medicinsku biohemiju Beograd, te potpisana i ovjerena pečatom mr. ph. sc. Gorana A. Nikolića. Dalje je naveo da nije prihvatio osporavanje dokazne snage ove isprave, kao ni tvrdnje da se njoj, bez saslušanja lica koje ju je potpisalo, ne može pokloniti vjera jer sadržaj te isprave i činjenica da je ovjerena od zdravstvene ustanove upućuje na zaključak da se ne radi o izjavi fizičkog lica, već o potvrdi ili obavještenju pravnog lica koje je izdato na osnovu službenih evidencija tog lica. Nadalje, Osnovni sud je naveo da su se dešavanja oko uzimanja predmetnih uzoraka, slanja na analizu i vremena kada su nalazi trebali biti gotovi po redovnom toku stvari odvijala znatno prije apelantkinjine privremene spriječenosti za rad, pa je ona kao prosječno pažljiv radnik ili trebala uočiti da nalazi neuobičajeno kasne ili pak uočiti da su stigli (ako jesu), a ne iznositi tvrdnje da se toga ne sjeća jer je imala previše posla. Takođe je ukazao da kako se apelantkinja drugih detalja iz tog perioda jasno sjećala, to ne nalazi logičnim da nema sjećanja o činjenicama zbog kojih joj je otkazan ugovor o radu. Zatim je ukazao da ako se tome pridoda da na nalazima krvi na ime N. J. i B. L. nema podataka o ustanovi koja je nalaze izradila, nema potpisa niti pečata lica koje je nalaze izradilo i koje potvrđuje njihovu ispravnost i autentičnost, da je svjedokinja N. J. prepoznala da je to nalaz koji joj je pokazala doktorica; da je svjedok B. L. izjavio da je njegov nalaz ponovljen na prijedlog i o trošku tužene; da je laboratorija u Beogradu (za koju se apelantkinja pred sudom izjasnila da je poslala uzorke) obavijestila tuženu i njenog zakonskog zastupnika kako usmeno tako i pismeno da nisu primili uzorke krvi od N. J. i B. L.; da sud ne nalazi logičnim apelantkinjine tvrdnje o tome da bi zakonski zastupnik takav scenario izmišljao i inscenirao samo da bi otpustio apelantkinju jer takvim dešavanjima ozbiljno se nanosi šteta ugledu tužene, te da tuženoj ne može biti u interesu narušavanje ugleda. Slijedom navedenog, Osnovni sud je naveo da je shodno pravilima tereta dokazivanja tužena dokazala da apelantkinja uzorke krvi pacijenata nije proslijedila na analizu, usljed čega je tužena bila prinuđena o svom trošku uraditi novi nalaz pacijentu B. L. Dalje je naveo da kapacitet takve povrede radne obaveze, s obzirom na opis poslova apelantkinjinog radnog mjesta, te na činjenicu da je apelantkinja u postupku kod tužene odbila iznijeti bilo kakvo opravdanje ili bar ukazati na mogućnost svoje greške, jeste da takvo postupanje ima značaj teže povreda radne obaveze iz člana 179 stav 2 tačka 1 Zakona o radu koja je za posljedicu imala potpuni gubitak povjerenja između apelantkinje i njenog poslodavca, pa time i potpuni izostanak svake mogućnosti daljnjeg radnog angažovanja apelantkinje kod tužene. Slijedom navedenog, Osnovni sud je naveo da je rješenje o otkazu ugovora o radu doneseno primjenom odredbe člana 179 stav 2 tačka 1, te člana 180 st. 1, 2 i 3 i člana 184 Zakona o radu iz kojeg razloga je valjalo odbiti zahtjev kako za njegovo poništenje tako i za reintegraciju prava iz radnog odnosa (vraćanje na rad, naknadu plata, te uplatu doprinosa na iste iznose).
11. Presudom Okružnog suda broj 71 0 Rs 257084 18 Rsž od 30. januara 2019. godine odbijena je apelantkinjina žalba i prvostepena presuda je potvrđena.
12. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud provedene dokaze ocijenio onako kako je to određeno članom 8 ZPP-a, te da je na potpuno i tačno utvrđeno činjenično stanje, primjenjujući materijalno pravo, predmetni tužbeni zahtjev pravilno odbio kao neosnovan. Okružni sud je naveo da se ne mogu osnovanim prihvatiti apelantkinjini žalbeni navodi kojim osporava pravilnost presude zato što tužena kao poslodavac nije sprovela disciplinski postupak kako nalaže Posebni kolektivni ugovor za zaposlene u oblasti zdravstva. Zatim je ukazao na sadržaj odredbe člana 180 Zakona o radu, te naveo kako je odredbama Zakona o radu napušten „sastav disciplinskog postupka“, to se ne može osnovanim prihvatiti žalbeni navod da je tužena bila u obavezi da postupak utvrđenja povrede radne obaveze sprovede pred disciplinskom komisijom. Okružni sud je istakao da je tačno da je odredbama Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u oblasti zdravstva propisano da se postupak utvrđenja povrede radne obaveze sprovodi pred disciplinskom komisijom (čl. od 23 do 31), međutim, cijeneći da tužena kao privatna zdravstvena ordinacija ima dva zaposlena (ljekar kao zakonski zastupnik i medicinska sestra), to je postupak otkaza apelantkinji pravilno sproveden u smislu odredbi člana 180 važećeg Zakona o radu. Okružni sud je naveo da je apelantkinja uredno primila poslodavčevo „obavještenje” o povredama radnih obaveza koje su joj stavljene na teret, te je apelantkinji data mogućnost, a koju očigledno nije iskoristila, da u ostavljenom roku ospori osnovanost tih navoda. Takođe je istakao da je u sudskom postupku apelantkinji kao stranci data mogućnost da se izjasni o prijedlozima i zahtjevima tužene kao protivne strane, te da iznese sve činjenice na kojima zasniva svoj tužbeni zahtjev i da izvede sve dokaze kojima utvrđuje činjenice. Okružni sud je naveo da apelantkinji izostankom postupka pred disciplinskom komisijom nisu povrijeđena njena prava, pa tako nije povrijeđeno ni pravo na odbranu na čemu apelantkinja neosnovano insistira.
13. Nadalje, Okružni sud je naveo da u postupku u slučaju otkaza ugovora o radu od poslodavca radnik uvijek ima pravo sudski osporavati otkaz, kao u konkretnom slučaju, s tim da je na sudu da procijeni opravdanost otkaza, a na poslodavcu koji je dao otkaz da dokaže postojanje otkaznih razloga. U vezi s tim je naveo da u slučaju spora poslodavac mora da dokaže ono što je naveo u rješenju o otkazu sa svim konkretnim dokazima, kako i nalaže član 187 Zakona o radu koji određuje da je u slučaju spora pred nadležnim organom poslodavac dužan da dokaže postojanje otkaznih razloga. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno našao da je tužena kao poslodavac tokom postupka dokazala da je apelantkinja učinila težu povredu radne obaveze iz člana 179 stav 2 tačka 1 Zakona o radu. U vezi s tim je naveo da je djelatnost tužene kao zdravstvene ordinacije i uzimanje krvi pacijenata radi analize na osnovu radne obaveze, te da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je tužena povredu radne obaveze (nedostavljanje nalaza krvi uzete od pacijenata u laboratoriju radi analize) koju je apelantkinji stavila na teret pravilno okvalifikovala kao težu povredu i tokom postupka dokazala opravdanost razloga za otkaz. Stoga je naveo da se ne mogu osnovanim prihvatiti apelantkinjini žalbeni navodi da je rješenje o otkazu nepravilno jer tužena nije dokazala da je apelantkinja učinila povrede radne obaveze koje je navela u „obavještenju”, kao i osporenom rješenju kojim je otkazan ugovor o radu. Zatim je naveo da i pored toga što tužena nije dokazala da je apelantkinja počinila ostale povrede radnih obaveza koje joj je osporenim rješenjem stavila na teret, apelantkinja je odgovorna, kao što je već izneseno, da je učinila težu povredu radne obaveze jer nije dostavila nalaze krvi uzete od pacijenata u laboratoriju radi analize. Okružni sud je istakao da u slučaju kada radnik učini više povreda radnih obaveza, za izricanje mjere prestanka radnog odnosa, dovoljno je da je bar za jednu od tih povreda dokazano da spada u kategoriju težih za koju se ova mjera može izreći. U vezi s tim je naveo da, kako je u konkretnom slučaju taj uslov ispunjen, to je bez značaja da ostale povrede nisu dokazane jer se sud ne može baviti cjelishodnošću izrečene mjere, već ocjenom da li se za konkretnu povredu radne obaveze mogla izreći mjera koju je izrekao poslodavac.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje i iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, u suštini, smatra da su redovni sudovi proizvoljnom ocjenom dokaza koji su bitni za odlučivanje pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise, čime joj je povrijeđeno pravo na odbranu, te ukazuje na povrede prava na pristup sudu iz člana 6 Evropske konvencije. Apelantkinja navodi da su proizvoljno primijenjeni čl. 7, 8 i 191 stav 4 Zakona o parničnom postupku. U vezi s tim, apelantkinja ukazuje na nepravilnu ocjenu izvedenih dokaza bitnih za utvrđivanje odlučnih činjenica i da je nejasno na osnovu kojih dokaza je prvostepeni sud utvrdio da apelantkinja uzete uzorke nije proslijedila nadležnim zdravstvenim ustanovama na analizu, te da je prvostepeni sud morao utvrditi da uzorci krvi nisu stigli u nadležnu laboratoriju iz nekog drugog razloga, a ne zato što ih apelantkinja nije poslala, a što nije učinio, te da nije mogao utvrditi da je rješenje o otkazu osnovano. Takođe, smatra da prvostepeni sud nije cijenio iskaze svjedoka (N. J. i B. L.) u dijelu u kojem su izjavili da nemaju saznanja o tome da li je apelantkinja poslala uzorke njihove krvi u nadležne zdravstvene ustanove, a upravo su na iskazu tih svjedoka donesene osporene odluke. Dalje ukazuje da je drugostepeni sud prekršio odredbe iz člana 209 ZPP-a u vezi sa čl. 123, 126 i 137 ZPP-a. Apelantkinja tvrdi da, u konkretnom slučaju, redovni sudovi nisu primijenili odredbe čl. 25, 26 i 27 Posebnog kolektivnog ugovora koje propisuju proceduru pokretanja i vođenja disciplinskog postupka.
b) Odgovor na apelaciju
15. Okružni sud je naveo da presudom Okružnog suda od 30. januara 2019. godine nisu povrijeđena apelantkinjina prava na koja ukazuje, te taj sud u cijelosti ostaje pri razlozima iznesenim u svojoj odluci s prijedlogom da se apelacija odbije ili odbaci.
16. Osnovni sud je naveo da je zaključio da formiranje disciplinske komisije i vođenje disciplinskog postupka nije bilo moguće jer je tužena privatna zdravstvena ustanova s dva zaposlena radnika (zakonski zastupnik koji je doktor i apelantkinja koja je obavljala poslove medicinske sestre), te da je postupak utvrđivanja apelantkinjine odgovornosti i davanje mogućnosti učestvovanja u tom postupku mogao biti sproveden jedino primjenom odredbi Zakona o radu. Takođe je naveo da je tužena u smislu odredbe člana 187 Zakona o radu izvedenim dokazima dokazala postojanje povrede, te da se apelacijom neosnovano ukazuje na pogrešnu interpretaciju izjava svjedoka N. J. i B. L. jer je u tom dijelu zaključak suda zasnovan i na apelantkinjinoj izjavi i na izjavi zakonskog zastupnika tužene, kao i na materijalnom dokazu – izjavi laboratorije u Beogradu kojoj je sud priznao dokaznu snagu javne isprave. Osnovni sud smatra da iz navedenih razloga, u konkretnom slučaju, nije došlo do kršenja apelantkinjinih prava.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/16 i 66/18).
18. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 1/16) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
2. Otkaz ugovora o radu od strane poslodavca 2.1. Razlozi za otkaz ugovora o radu Član 179. stav (2) tačka 1) (2)Poslodavac može da otkaže ugovor o radu radniku koji svojom krivicom učini težu povredu radne obaveze, i to:
1) odbije da izvršava svoje radne obaveze određene ugovorom o radu;
2.2. Postupak u slučaju otkaza ugovora o radu od strane poslodavca Član 180.
(1) Poslodavac je dužan da prije otkaza ugovora o radu, u slučaju iz člana 179. st. 2. i 3. ovog zakona, radnika pisanim putem obavijesti o postojanju razloga za otkaz ugovora o radu i da mu ostavi rok od najmanje osam dana od dana dostavljanja obavijesti da se izjasni na navode iz obavijesti.
(2) U obavještenju iz stava 1. ovog člana poslodavac je dužan da navede osnov za davanje otkaza, činjenice i dokaze koji ukazuju na to da su se stekli uvjeti za otkaz i rok za davanje odgovora na obavještenje.
(3) Neizjašnjavanje uredno obaviještenog radnika o okolnostima koje mu se stavljaju na teret u roku iz stava 1. ovog člana nije smetnja za dalje vođenje postupka.
Član 184.
(1) Otkaz ugovora o radu iz člana 179. stav 1. tačka 1) i st. 2. i 3. ovog zakona poslodavac može dati radniku u roku od tri mjeseca od dana saznanja za činjenice koje su osnov za davanje otkaza, odnosno u roku od šest mjeseci od dana nastupanja činjenica koje su osnov za davanje otkaza. (2) Otkaz ugovora o radu iz člana 179. stav 1. tačka 2) ovog zakona poslodavac može dati radniku najkasnije u roku od 30 dana od dana dostavljanja pravosnažne odluke suda.
Član 187.
U slučaju spora pred nadležnim organom, poslodavac je dužan da dokaže postojanje razloga za otkaz ugovora o radu.
19. Posebni kolektivni ugovor za zaposlene u oblasti zdravstva („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 72/16, 111/16, 69/17 – odluka USRS, 113/18 – odluka USRS i 19/19).
20. U konkretnom slučaju primjenjuje se Posebni kolektivni ugovor za zaposlene u oblasti zdravstva („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 72/16 i 111/16) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Pokretanje postupka Član 25.
Disciplinski postupak pokreće se zahtjevom, koji treba da sadrži: ime i prezime radnika koji je učinio povredu radne obaveze, radno mjesto, zanimanje i druge potrebne podatke, činjenični opis povrede radne obaveze, vrijeme, mjesto i način izvršenja, vrstu i pravnu kvalifikaciju povrede radne obaveze, posljedice učinjene povrede, podatke o pričinjenoj šteti, dokaze za navode iz zahtjeva i drugo.
21. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
DOKAZI
1. Opšte odredbe Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 Rs 257084 18 Rsž od 30. januara 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinjin zastupnik je primio 20. februara 2019. godine, a apelacija je podnesena 19. aprila 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelantkinja smatra da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, uključujući i pravo na pristup sudu, kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
28. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
29. Prije nego počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uslov za primjenu člana 6 stav 1 Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku radi zaštite prava iz radnog odnosa. Prema tome, Ustavni sud smatra da je član 6 stav 1 Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.
30. Apelantkinja tvrdi da su u predmetnom postupku proizvoljno ocijenjeni dokazi koji su bitni za odlučivanje, da je proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, da je proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo, čime joj je povrijeđeno pravo na odbranu, te ukazuje na povrede prava na pristup sudu iz člana 6 Evropske konvencije.
31. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
32. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporenih presuda slijedi da je apelantkinji ugovor o radu otkazan u smislu člana 179 stav 2 tačka 1 Zakona o radu jer je tužena kao poslodavac (na kojoj je bio teret dokazivanja) dokazala da je apelantkinja kao radnik počinila težu povredu radne obaveze za koju se može izreći mjera prestanka radnog odnosa. Pri tom, Ustavni sud uočava da je u obrazloženju osporenih presuda ukazano da kako tužena kao privatna zdravstvena ordinacija ima dva zaposlena (ljekar kao zakonski zastupnik i apelantkinja kao medicinska sestra), to nije bilo moguće formiranje disciplinske komisije i vođenje disciplinskog postupka, te da je postupak utvrđivanja apelantkinjine odgovornosti mogao biti sproveden jedino primjenom odredbi Zakona o radu. Osim toga, apelantkinja je uredno primila poslodavčevo „obavještenje”, ali nije iskoristila da u ostavljenom roku opovrgne navode tužene o povredama radnih obaveza koje su joj stavljene na teret, te da je u sudskom postupku apelantkinji kao stranci data mogućnost da se izjasni o prijedlozima i zahtjevima tužene kao protivne strane i da iznese sve činjenice na kojima zasniva svoj tužbeni zahtjev i da izvede sve dokaze kojima utvrđuje činjenice, čime je apelantkinji omogućeno pravo na odbranu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su u obrazloženju prvostepene presude detaljno opisani sadržaji izvedenih dokaza, te je obrazloženo zbog kojih razloga i kakav zaključak je proizašao iz izvedenih dokaza (vidi tačke 9 i 10 ove odluke). Dakle, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju, suprotno apelantkinjinim tvrdnjama, dali jasne razloge kako u pogledu ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene pozitivnopravnih propisa, uzimajući u obzir sve okolnosti relevantne za donošenje osporene odluke, te je na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
33. U odnosu na navode o povredi prava na pristup sudu, Ustavni sud primjećuje da je iz činjenica predmeta evidentno da su redovni sudovi u konkretnom slučaju na dvije sudske instance raspravljali i odlučivali o meritumu predmeta, što, samo po sebi, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, koja korespondira odredbi člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, u slučajevima u kojima je povrijeđeno pravo na pristup sudu potrebno je, kao uslov postojanja te povrede, da je sud iz nekog od procesnih razloga odbacio da odlučuje o meritumu spora, što u ovom predmetu nije slučaj (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 218/02 od 23. jula 2004. godine i AP 1521/16 od 17. jula 2018. godine, dostupne na internet stranici www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se apelacioni navodi istaknuti u tom pravcu pokazuju neosnovanim.
34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
35. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantkinjine tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelantkinja istakla u vezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljnoj ocjeni dokaza, primjeni materijalnog i procesnog prava, te prava na pristup sudu), koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani. VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi dali jasne, precizne i detaljne razloge kako u pogledu ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja tako i primjene relevantnih odredaba procesnog i materijalnog prava, kao i kada apelantkinja svojim navodima nije dovela u pitanje pravo na pristup sudu.
37. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević