Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-156/19 (E. Ć.)
Odluka donesena 10. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Ratni zločin
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-156/19
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 156/19, rješavajući apelaciju Enesa Ćurića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Enesa Ćurića podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 017146 18 Krž 2 od 21. septembra 2018. godine i broj S1 1 K 017146 15 Kri od 13.
oktobra 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Enes Ćurić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Sabina Mehić, advokat iz Sarajeva, podnio je 11. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 017146 18 Krž 2 od 21. septembra 2018. godine i broj S1 1 K 017146 15 Kri od 13. oktobra 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
4. Presudom Suda BiH broj S1 1 KO 17146 15 Kri od 13. oktobra 2017. godine u osuđujućem dijelu apelant je, zajedno s drugim saoptuženicima, proglašen krivim za počinjeno krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona Socijalističke federativne republike Jugoslavije ( u daljnjem tekstu: KZSFRJ ) u vezi sa čl. 30. i 22. KZSFRJ, i to da je u radnjama opisanim u tač. 1. i 6. izreke presude počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZSFRJ (nečovječno postupanje) u vezi sa čl. 30. i 22. KZSFRJ, a radnjama pod tačkom 5. u vezi sa članom 30. KZSFRJ, u radnjama opisanim pod tač. 2. i 3. krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZSFRJ (prisiljavanje na prinudni rad) u vezi sa čl. 30. i 22. KZSFRJ, te u radnjama opisanim pod tačkom 4. krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZSFRJ (protivpravno zatvaranje) u vezi sa čl. 30. i 22. KZSFRJ, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina. Istom presudom apelant je oslobođen optužbe da je radnjama opisanim u tački II izreke presude počinio krivična djela bliže opisana u izreci presude.
5. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 017146 18 Krž 2 od 21. septembra 2018. godine odbijena je apelantova žalba, dok je žalba Tužiteljstva djelomično uvažena, pa je prvostepena presuda od 13. oktobra 2017. godine preinačena u odluci o kazni tako što je apelant za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ, za koje je tom presudom proglašen krivim, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina. U preostalom dijelu Presuda Suda BiH broj S1 1 K 017146 Kri od 13. oktobra 2017. godine je ostala neizmijenjena.
6. U obrazloženju presude je navedeno da je žalbu protiv prvostepene presude podnijelo Tužiteljstvo zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji. Apelant je žalbu podnio zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji.
7. Apelant je u pogledu bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 298. stav 2. ZKPBiH naveo da djelo za koje je apelant osuđen nije krivično djelo zbog kojih razloga je i izreka presude nerazumljiva u smislu bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka k) ZKPBiH. Istakao je da, iako je pobijanom presudom navedeno da postoje dva načina izvršenja djela za koje će se optuženi smatrati odgovornim: ako naredi ili ako izvrši radnje precizirane članom 142. stav 1. KZSFRJ, paragrafom 233. pobijane presude je konstatirano da su optuženi preduzeli radnje odabira i odvođenja civila na živi štit, te imajući u vidu da vijeće nije koristilo termine iz člana 142. KZSFRJ, čini izreku presude nerazumljivom.
8. Apelacijsko vijeće je smatralo da su ovi prigovori neosnovani, ukazano je da je analizom izreke osuđujućeg dijela osporene presude Apelacijsko vijeće utvrdilo da je u radnjama optuženih, pa tako i apelantovim radnjama opisano nečovječno postupanje koje je kao jedno od alternativno postavljenih radnji propisano odredbom člana 142. stav 1. KZSFRJ. Dakle, njihove radnje kojima se vršio odabir većeg broja zatvorenika, civila iz zatvoreničkog objekta u Osnovnoj školi u Potocima, približno njih 37, koje su bez njihove volje i saglasnosti odveli optuženi u pravcu HE Mostar kao „živi štit“, kako bi se spriječile jedinice HVO-a u pokušaju da zauzmu HE Mostar, imaju karakter nečovječnog postupanja. Činjenica da u opisu radnji u ovom dijelu izreke nije izričito naglašeno da odabir i odvođenje civila za „živi štit“ podrazumijeva radnje nečovječnog postupanja, po ocjeni Apelacijskog vijeća, takvu izreku ne čini nerazumljivom, niti je potrebno da se koriste doslovni zakonski termini propisani u odredbi člana 142. KZSFRJ, budući da, kako je već naglašeno, nečovječno postupanje (kako je i propisano odredbom člana 142. KZSFRJ), kao jedna od alternativno propisanih radnji, podrazumijeva upravo radnje koje su opisane u tački I izreke pobijane presude, a što je ispravno i valjano razrađeno u pobijanoj presudi u paragrafu od 192. do 201.
9. Dalje, odbrana je tvrdila da prvostepena presuda ne sadrži niti razloge o odlučnim činjenicama, te da se ni u jednom dijelu ne bavi činjenicom da li je apelant naredio odvođenje lica za „živi štit“, od koga i na koji način je došla naredba, ako je naredbe i bilo. Apelacijsko vijeće je u odgovoru na ove navode ukazalo da je prvostepeno vijeće, suprotno žalbenim prigovorima, utvrdilo na osnovu provedenih dokaza postojanje direktnog umišljaja na strani optuženih, pa tako i apelanta, koji se ogleda u svijesti optuženih da svojim radnjama čine konkretno krivično djelo, odnosno da su oni bili svjesni svog djela, kao i činjenice da će, zbog njihovih radnji, nastupiti zabranjena posljedica, te je iz njihovog ponašanja jasno da su takvu posljedicu i htjeli da ostvare. Bez obzira na činjenicu da odabrani civili nisu, u konačnici, stigli na planirano odredište, tj. HE Mostar, zbog toga što je pala granata pored kamiona kojim su voženi i onesposobila ga za daljnju vožnju, kao i da je u međuvremenu javljeno da su je zauzele snage HVO-a, prvostepeno vijeće je ispravno ocijenilo da je opasnost po život civila bila stvarna, te da su, zbog opasnosti kojoj su bili izloženi, oni pretrpjeli strah, duševnu bol i patnju. Naime, samo saznanje da će biti upotrijebljeni kao „živi štit“, što su svi svjedoci oštećeni naveli, kod oštećenih, koji su bili pretežno starije žene, izazvalo je strah i neizvjesnost za vlastiti život. Pored toga, zatvoreni civili su na putu do planiranog odredišta, tj. do HE Mostar, bili izloženi unakrsnoj vatri, pa tako i u konstantnoj opasnosti za vlastiti život s obzirom na to da su se kretali područjem na kojem su vođena aktivna borbena djejstva između Armije RBiH i snaga HVO-a, da se pucalo na sve strane, da je TAM kojim su oštećeni prevoženi onesposobljen uslijed pada granate i da su oni bili primorani da put nastave puzeći, krijući se od pucnjave. Apelacijsko vijeće je iznijelo stav da je, imajući u vidu sve navedeno, prvostepeno vijeće posve ispravno utvrdilo da su optuženi, među kojima i apelant, preduzeli radnje u odabiru i odvođenju civila za „živi štit“ s namjerom i znanjem da se grupa zatvorenih civila odabira i odvodi u pravcu Vrapčića kao „živi štit“, a kako bi se spriječilo zauzimanje HE Mostar od snaga HVO-a. Apelacijsko vijeće je, analizirajući zaključke iz osporene presude, ustanovilo da je nesporno da su optuženi postupali sa direktnim umišljajem, odnosno da su znali i bili svjesni da radnje preduzimaju u odnosu na lica koja su zaštićena međunarodnim konvencijama, kojima je zabranjen svaki vid nečovječnog postupanja, protivno kojima su apelant i ostali optuženi postupili.
10. Apelacijsko vijeće je žalbene prigovore da nisu ostvarena obilježja krivičnog djela, odnosno apelantove navode da je osuđen da je zajedno s drugim licima za odabir i odvođenje lica sa namjerom da budu iskorišteni kao „živi štit“, a da se u izreci presude navodi da lica nisu de facto odvedena i iskorištena u tu svrhu, te da u kontekstu Ženevskih konvencija sama namjera nečovječnog postupanja nije kažnjiva, već radnja postupanja koja je izvršena, zbog čega bi se kod ovakvog stanja stvari, prema navodima odbrane, moglo raditi o pokušaju, ocijenilo neosnovanim. Ukazano je da je korištenje zaštićenih zatvorenika kao „živi štit“ kršenje odredaba Ženevskih konvencija bez obzira na to da li je taj „živi štit“ i stvarno bio izložen napadu, ili su mu bile nanesene povrede. Štaviše, ova zabrana zamišljena je kao zaštita zatvorenika od izlaganja opasnosti od povrede, a ne samo kao zaštita od same povrede. Dalje, iz komentara uz Ženevsku konvenciju IV proizlazi : "prisustvo civila ni u kojoj se prilici ne smije koristiti kako bi se odvratila vojna djejstva protiv ciljeva koji se smiju napadati." Drugačije tumačenje ove zabrane rezultiralo bi nelogičnošću, zato što je u slučaju uspješnog korištenja „živog štita“ za odvraćanje napada, a bez pogubnih posljedica po ljude u tom „živom štitu“, cilj počinioca bio ostvaren, a ne bi mu se mogla pripisati nikakva krivična odgovornost na šta se u konkretnom i ukazuje žalbom. Apelacijsko vijeće je, imajući u vidu praksu MKSJ, te komentare Ženevske konvencije, navode odbrane da sama namjera nečovječnog postupanja nije kažnjiva, već radnja postupanja koja je konačno i izvršena, ocijenio neosnovanima, te ih je kao takve odbilo.
11. U ostatku presude Apelacijsko vijeće Suda BiH je dalo odgovore na ostale apelantove žalbene navode (koji su se odnosili na saizvršilaštvo iz člana 22. KZSFRJ, protivpravno lišavanje slobode lica hrvatske nacionalnosti, odvođenje zatvorenika na prinudni rad, status, odnosno apelantova hijerarhijska pozicija u inkriminiranom periodu) koje apelant nije problematizirao apelacijom, pa ih Ustavni sud u prikazu činjeničnog stanja neće detaljnije interpretirati. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
13. Naveo je da smatra da je u konkretnom slučaju došlo do proizvoljne primjene prava. Ukazao je da je u žalbi protiv prvostepene presude istakao da radnje koje su opisane ne predstavljaju nečovječno postupanje, imajući u vidu činjenicu da lica koja su trebala biti upotrijebljena kao „živi štit“, u konačnici, nisu bila upotrijebljena na taj način, te da je time izostala posljedica koju zahtijeva upotreba „živog štita“, odnosno da su izostali suštinski elementi nečovječnog postupanja. U vezi s navedenim je ukazao da je odredom člana 142. stav 1. KZSFRJ propisano: ,,Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se (...) prema civilnom stanovništvu vrše (...) nečovječna postupanja...ili ko izvrši neko od navedenih djela“. Dakle, kako je to i navedeno u pobijanoj presudi, postoje dva načina izvršenja djela za koje će se optuženi smatrati odgovornim: ako naredi ili ako izvrši radnje precizirane članom 142. stav 1. KZ SFRJ (u konkretnom slučaju nečovječno postupanje). Dalje, ukazao je da je u paragrafu 233. prvostepene presude konstatirano da su optuženi preduzeli radnje odabira i odvođenja civila u „živi štit“. Dakle, apelant je osuđen, zajedno sa drugim licima, za odabir i odvođenje lica sa namjerom da budu iskorištena kao „živi štit“. Kasnije u izreci prvostepene presude je navedeno da lica nisu de facto odvedena i iskorištena kao „živi štit“. U kontekstu odredbe člana 142. stav 1. KZSFRJ, te relevantnih odredaba Ženevskih konvencija jasno je da sama namjera nečovječnog postupanja nije kažnjiva nego da je kažnjiva samo radnja nečovječnog postupanja koja je izvršena. Međutim, Sud BiH je apelanta osudio za nečovječno postupanje za odvođenje lica u „živi štit“ koji se nije desio. Smatra da se kod takvog stanja stvari, čak i ukoliko bi se prihvatilo da je sve što je navedeno u prvostepenoj presudi tačno u odnosu na tačku 1. izreke presude, može govoriti samo o pokušaju počinjenja djela u smislu člana 19. KZSFRJ, pa bi se u vezi s tim, u smislu člana 43. stav 1. tačka 1. KZSFRJ, moglo govoriti o ublažavanju kazne do jedne godine. Međutim, apelant smatra da nema mjesta ni za pokušaj u smislu člana 19. KZSFRJ, jer u toj situaciji se postavlja pitanje postojanja bitnog elementa krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva, a to je ono što je navedeno u paragrafu 193. prvostepene presude – da nečovječno postupanje predstavlja radnju kojom se nanosi teška duševna ili tjelesna patnja ili povreda, odnosno ozbiljan nasrtaj na ljudsko dostojanstvo.
14. Dalje, ukazao je da je u drugostepenoj presudi, u paragrafu 41, konstatirano: “Naime, korištenje zaštićenih zatvorenika kao 'živi štit' kršenje je odredaba Ženevskih konvencija bez obzira na to da li je taj 'živi štit' i stvarno bio izložen napadu ili su mu bile nanesene povrede. Štaviše, ova zabrana zamišljena je kao zaštita zatvorenika od izlaganja opasnosti od povrede, a ne samo kao zaštita od same povrede.“ Dalje, iz komentara uz Ženevsku konvenciju IV proizlazi: “…prisustvo civila ni u kojoj prilici ne smije se koristiti kako bi se odvratila vojna djejstva protiv ciljeva koji se smiju napadati. Drugačije tumačenje ove zabrane rezultiralo bi nelogičnošću, zato što je u slučaju uspješnog korištenja 'živog štita' za odvraćanje napada, a bez pogubnih posljedica po ljude u tom 'živom štitu', cilj počinioca bio ostvaren, a ne bi mu se mogla pripisati nikakva krivična odgovornost na šta se u konkretnom slučaju i ukazuje žalbom. Dakle, imajući u vidu praksu MKSJ, te komentare Ženevske konvencije, navodi odbrane da sama namjera nečovječnog postupanja nije kažnjiva, već radnja postupanja koja je konačno i izvršena, opasnosti za vlastiti život... “
15. Apelant smatra da je to proizvoljno tumačenje, jer onako kako je to navedeno u drugostepenoj presudi čini se da su lica odvedena u „živi štit“, a da u tom trenutku nije bilo djejstava. Međutim, to u konkretnoj situaciji nije slučaj, budući da lica nisu izvedena u „živi štit“. Dakle, činjenica da je optuženi osuđen za učestvovanje u pravljenju „živog štita“ kao nečovječnom postupanju i da mu je u skladu s tim odmjerena kazna, a da lica de facto nisu išla u „živi štit“, ukazuje na to koliko je ovo odlučujući moment u odnosu na tačku 1. izreke presude, te koliko je proizvoljna primjena prava utjecala na donošenje odluka protiv apelanta.
b)Odgovor na apelaciju
16. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju naveo da u konkretnom slučaju apelant navodi da činjenični navodi tačke 1. pobijane presude ne predstavljaju nečovječno postupanje s obzirom na to da lica koja su trebala biti upotrijebljena kao „živi štit“ u konačnici nisu bila upotrijebljena na taj način, te su izostali suštinski elementi nečovječnog postupanja. Sud BiH je istakao da se radi o navodima koji su već isticani i u žalbi na prvostepenu presudu o čemu se Apelacijsko vijeće očitovalo u drugostepenoj odluci, pri kojim razlozima ostaje. Ukazano je da, prema činjeničnom opisu iz tačke 1. izreke osuđujućeg dijela prvostepene presude, proizlazi da odabrani civili nisu u konačnici stigli na planirano odredište gdje su trebali biti korišteni kao „živi štit“ zbog toga što je kamion kojim su oštećeni prevoženi onesposobljen uslijed pada granate, te da su na tom putu do odredišta bili izloženi konstantnoj opasnosti za vlastiti život u smislu unakrsne vatre s obzirom na to da su se kretali područjem na kojem su vođena aktivna borbena djejstva između Armije RBiH i snaga HVO-a, kao i da su oni bili primorani da put nastave puzeći, krijući se od pucnjave, zbog čega je opasnost po život civila bila stvarna, te da su, zbog opasnosti kojoj su bili izloženi, pretrpjeli strah, duševnu bol i patnju. Navedene činjenice su dovedene u vezu sa radnjama optuženih kojima se vršio odabir većeg broja zatvorenika, civila iz zatvoreničkog objekta u Osnovnoj školi u Potocima, približno njih 37, koje su bez njihove volje i saglasnosti odveli apelant i drugi optuženi u pravcu HE Mostar kao „živi štit“, kako bi se spriječile jedinice HVO-a u pokušaju zauzimanja HE Mostar, kao i njihovo samo saznanje da će biti upotrijebljeni kao „živi štit“ kod oštećenih je izazvalo strah i neizvjesnost za vlastiti život. Dakle, zbog svih navedenih okolnosti koje imaju karakter nečovječnog postupanja, nasuprot apelantovim navodima, utvrđeno je da je u radnjama optuženih opisano nečovječno postupanje koje je kao jedno od alternativno postavljenih radnji propisano odredbom člana 142. stav 1. KZSFRJ. Također, Sud BiH smatra da su neosnovani apelantovi navodi da sama namjera nečovječnog postupanja nije kažnjiva, a imajući u vidu praksu MKSJ, te komentare Ženevske konvencije, kako je to detaljno navedeno u pobijanim odlukama. Slijedom navedenog, Sud BiH je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
17. Tužiteljstvo je navelo da argumentaciju izraženu u osporenim presudama Suda BiH, posebno u par. 37, 38. i 41. drugostepene presude, u cijelosti podržava i Tužiteljstvo smatrajući da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na pravično suđenje uslijed proizvoljne primjene materijalnog prava ( u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije u vezi sa članom 142. KZ SFRJ, zbog čega ovaj apelantov prigovor smatra neosnovanim.
V.Relevantni propisi
18. Krivični zakon Socijalističke federativne republike Jugoslavije ("Službeni list SFRJ" br. 44/76, 36/77 - ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 - ispravka) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Saizvršilaštvo Član 22.
Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički učine krivično delo, svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to delo.
Način izvršenja krivičnog dela Član 30.
(1) Krivično delo može se izvršiti činjenjem ili nečinjenjem.
(2) Krivično delo može biti izvršeno nečinjenjem samo kad je učinilac propustio činjenje koje je bio dužan da izvrši.
Član 142. stav (1) Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vreme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku telesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovečna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda telesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu veru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanja; primenjivanje mera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njenoj obaveštajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjavanje stanovništva, konfiskovanje imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmerama imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nesrazmerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih dela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
19. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17-odluka USBiH i 42/18-rješenje USBiH i 65/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 290 Sadržaj presude (1) Pismeno izrađena presuda mora potpuno odgovarati presudi koja je objavljena. Presuda mora imati uvod, izreku i obrazloženje.
[...] (6) U obrazloženju presude Sud će iznijeti razloge za svaku tačku presude.
(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
Član 297 Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
[...]
k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.
[...] (2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako Sud u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 1 K 017146 18 Krž 2 od 21. septembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. novembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 11. januara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama Suda BiH povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
27. U odnosu na primjenjivost člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud ističe da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom postupku u kojemu je apelant proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora. Dakle, radi se o postupku u kojem se utvrđivala osnovanost krivične optužbe, pa su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjivi.
28. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo i obrazložili odluku. Pri tome Ustavni sud zapaža da je apelant, u suštini, ponovio navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima.
29. U vezi sa ovim apelantovim prigovorima, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, apelacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, apelacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
30. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan.
31. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža, s obzirom na to da su u apelaciji ponovljeni navodi koje je apelant isticao tokom postupka pred redovnim sudovima, da je na apelantove navode odgovoreno u osporenim presudama. Pri tome Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH, prvostepeno vijeće, proveo dokazni postupak, te da je za svoj zaključak o apelantovoj krivici dao jasno obrazloženje koje se ni u jednom dijelu ne ukazuje kao proizvoljno. Apelacijsko vijeće je, razmatrajući apelantove prigovore o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u pogledu odredbe člana 142. stav 1. KZSFRJ, ukazalo da je analizom izreke osuđujućeg dijela osporene presude utvrdilo da je u apelantovim radnjama opisano nečovječno postupanje koje je kao jedno od alternativno postavljenih radnji propisano odredbom člana 142. stav 1. KZSFRJ. Dakle, utvrđeno je da apelantove radnje koje su se sastojale u vršenju odabira većeg broja zatvorenika, civila iz zatvoreničkog objekta u Osnovnoj školi u Potocima, približno njih 37, koji su bez svoje volje i saglasnosti odvedeni u pravcu HE Mostar kao „živi štit“, kako bi se spriječile jedinice HVO-a u pokušaju zauzimanja HE Mostar, imaju karakter nečovječnog postupanja. U pogledu navoda da prvostepena presuda ne sadrži ni razloge o odlučnim činjenicama, te da se ni u jednom dijelu ne bavi činjenicom da li je apelant naredio odvođenje lica u „živi štit“, od koga i na koji način je došla naredba, Apelacijsko vijeće je ukazalo da je tokom postupka utvrđeno nesporno postojanje direktnog umišljaja na strani apelanta, koji se ogleda u njegovoj svijesti da svojim radnjama čini krivično djelo, odnosno da je bio svjestan svog djela, kao i činjenice da će, zbog njegovih radnji, nastupiti zabranjena posljedica. Posebno je istaknuto da bez obzira na činjenicu da odabrani civili nisu u konačnici stigli na planirano odredište, tj. HE Mostar, zbog toga što je pala granata pored kamiona kojim su voženi i da je kamion onesposobila za daljnju vožnju, Apelacijsko vijeće je iznijelo stav da je opasnost po život civila bila stvarna, te da su, zbog opasnosti kojoj su bili izloženi, oni pretrpjeli strah, duševnu bol i patnju, budući da je samo saznanje da će biti upotrijebljeni kao „živi štit“ kod oštećenih, koji su bili pretežno starije žene, izazvalo strah i neizvjesnost za vlastiti život. Osim toga, zatvoreni civili su na putu do planiranog odredišta bili izloženi unakrsnoj vatri, pa tako i konstantnoj opasnosti za vlastiti život. O navodima o tome da nisu ostvarena obilježja krivičnog djela, te da u kontekstu Ženevskih konvencija sama namjera nečovječnog postupanja nije kažnjiva, već radnja postupanja koja je izvršena, zbog čega bi se kod ovakvog stanja stvari, prema navodima odbrane, moglo raditi o pokušaju, Apelacijsko vijeće je istaklo da je korištenje zaštićenih zatvorenika kao „živi štit“ kršenje odredaba Ženevskih konvencija bez obzira na to da li je taj „živi štit“ i stvarno bio izložen napadu ili su mu bile nanesene povrede, kao i da je ta zabrana zamišljena kao zaštita zatvorenika od izlaganja opasnosti od povrede, a ne samo kao zaštita od same povrede. Drugačije tumačenje ove zabrane rezultiralo bi nelogičnošću, zato što je u slučaju uspješnog korištenja „živog štita“ za odvraćanje napada, a bez pogubnih posljedica po ljude u tom „živom štitu“, cilj počinioca bio ostvaren, a ne bi mu se mogla pripisati nikakva krivična odgovornost.
32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo na apelantovu štetu, niti da su presude bez jasnog obrazloženja, što bi rezultiralo kršenjem člana 6. Evropske konvencije.
33. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada su osporene presude obrazložene i jasne, te kada iz tih obrazloženja ne proizlazi da je materijalno pravo primijenjeno proizvoljno i na apelantovu štetu.
35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević