Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3794/20 (B. M.)
Odluka donesena 10. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Smetanje posjeda
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3794/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3794/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Branko Marinković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Branko Marinković protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 102778 20 Gž od 18. avgusta 2020. godine i Rješenja Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 102778 19 P od 10. decembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Branko Marinković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ostojićeva, kojeg zastupa Biljana Bogdanović advokat iz Bijeljine, podnio je 19. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 102778 20 Gž od 18. avgusta 2020. godine i Rješenja Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 102778 19 P od 10. decembra 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se utvrdi da je tuženi (R.M.) zasmetao apelanta u mirnom i faktičkom posjedu dijela parcele pobliže označene izrekom prvostepenog rješenja (dio parcele broj 1853), u vrijeme i na način preciziran izrekom prvostepenog rješenja, te na taj način spriječio apelanta u korišćenju njegovog posjeda, pa da se dosljedno tome naloži tuženom da odmah prestane sa smetanjem posjeda predmetnog dijela parcele, uspostavi ranije posjedovno stanje i omogući apelantu mirno i slobodno korištenje predmetnog dijela parcele, te da se uzdrži od daljeg smetanja na bilo koji način. Obavezan je apelant da tuženom nadoknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporenog rješenja Okružni sud je naveo da je odredbama člana 303. stav (1) Zakona o stvarnim pravima propisano da je državina faktička vlast na stvari, dok je, shodno odredbama člana 307. navedenog zakona državina stečena kada sticalac uspostavi svoju faktičku vlast na stvari, dok shodno odredbama 314. istog zakona državina traje dok traje držaočeva faktička vlast u pogledu stvari. Dalje, da je odredbama člana 313. stav (1) Zakona o stvarnim pravima propisano da držalac ima pravo na zaštitu od samovlasnog smetanja državine, a sud, shodno odredbama člana 317. navedenog zakona pruža zaštitu državine u posebnom hitnom postupku (postupku za smetanje državine) prema posljednjem stanju državine i nastalom smetanju. Okružni sud je naveo da je, dakle, shodno citiranim zakonskim odredbama, da bi ostvario pravnu zaštitu prema posljednjem stanju državine, na apelantu bio teret dokazivanja odlučne činjenice da je on u vrijeme kada je izvršeno sporno smetanje državine od strane tuženog bio njen faktički držalac.
4. Okružni sud je naveo da za ishod predmetnog spora nije od značaja da li je tuženi bio u državini spornog zemljišta jer se ne štiti njegova državina, već državina apelanta koja u postupku mora biti dokazana, te da osim navoda da je on držalac sporne površine koja graniči sa njegovom parcelom, apelant nije dokazivao na koji način je tu državinu u vrijeme nastalog smetanja i ostvarivao. Okružni sud je takođe naveo da je na licu mjesta utvrđeno da je parcela apelanta broj 1852 zarasla u gusto rastinje i bagrem, te da je i parcela broj 1853 u dijelu do puta takođe zarasla u površini koja je prikazana na skici vještaka geometra, dok je preostali dio uzoran, pa je ovu činjenicu prvostepeni sud pravilno doveo u vezu sa okolnostima zatečenim na licu mjesta, a to je postojanje faktičke granice između navedenih parcela nastale ranijim oranjem svake od njih u vidu kanala koji jasno ukazuje na stvarnu među koja je nastala kao posljedica obrade, dakle ostvarivanja državine svake od tih parcela. Okružni sud je naveo da, kako ova zatečena faktička granica ni u spornom dijelu ne odstupa od katastarske granice koja duž navedenih parcela iznosi 178,44 m, a kako proizlazi iz skice i nalaza vještaka geometra i kako je ista ustanovljena još u vrijeme komasacije 1986. godine kada je dodijeljena u posjed predniku tuženog, a na što su ukazali i saslušani svjedoci, to suprotno navodima žalbe proizlazi jasan i nedvosmislen zaključak da apelant nije imao faktičku državinu spornog dijela parcele 1853. Okružni sud je naveo da, dakle, kako apelant nije dokazao da je u vrijeme spornog oranja od strane tuženog bio faktički držalac spornog dijela parcele broj 1853, to su bez značaja i svi ostali žalbeni navodi.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelant ističe da je pogrešan zaključak Okružnog suda da na spornoj parceli „ne postoji njegova državina“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević