Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1404/19 (Kanton 10)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Javna vlast
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Apelacija preuranjena
- Izmakla dobit(dobitak)
- Nekretnina
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 8
- Zakon o stvarnim pravima · čl. 219
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o stvarnim pravima
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1404/19
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1404/19, rješavajući apelaciju Kantona 10, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka l), članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. siječnja 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Kantona 10 podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 Ps 014076 18 Rev od 18. prosinca 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Ps 014076 18 Pž 2 od 28. lipnja 2018. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 Ps 014076 16 Ps 3 od 19. prosinca 2017. godine (u dijelu koji se odnosi na tužbeni zahtjev).
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kantona 10 podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 Ps 014076 18 Rev od 18. prosinca 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Ps 014076 18 Pž 2 od 28. lipnja 2018. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 Ps 014076 16 Ps 3 od 19. prosinca 2017. godine (u dijelu koji se odnosi na protutužbeni zahtjev), zato što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Kanton 10 (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno javno pravobraniteljstvo Livno, podnio je 29. ožujka 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 Ps 014076 18 Rev od 18. prosinca 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Ps 014076 18 Pž 2 od 28. lipnja 2018. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 Ps 014076 16 Ps 3 od 19. prosinca 2017. godine. Istodobno, apelant je predložio da Ustavni sud do odluke o apelaciji donese privremenu mjeru obustave izvršnog postupka u predmetu broj 68 0 Ps 014076 18 Ip, pokrenutog po prijedlogu za izvršenje Općine Livno protiv apelanta na temelju osporenih presuda. Na traženje Ustavnog suda, apelantov zakonski zastupnik je 23. studenog 2020. godine precizirao apelaciju u pogledu apelantovog imena. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 1404/19 od 24. travnja 2019. godine odbijen je kao neutemeljen apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Općine Livno (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je u periodu od 26. travnja do 6. svibnja 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužiteljica su u periodu od 6. do 20. svibnja 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
6. Tužiteljica je 18. listopada 2010. godine podnijela tužbu protiv apelanta radi činidbe i isplate u kojoj je, između ostalog, navela da je vlasnik zgrade uprave i dvorišta, bliže opisanih u tužbi (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina ili predmetna zgrada), u vlasničkom listu B, uknjižene kao državno vlasništvo 1/1 s pravom korištenja, uknjiženom u teretnom listu C, u korist tužiteljice sa 1/1. Također, u tužbi je navela da je tužiteljica stekla pravo vlasništva izvorno, gradnjom zgrade, nekada Dom učenika u Livnu, na zemljištu na kojem je, kao i danas, kao titular društvenog vlasništva imala uknjiženo pravo korištenja sa 1/1.
7. Presudom Općinskog suda broj 68 0 Ps 014076 13 Ps 2 od 5. lipnja 2014. godine naloženo je Vladi Kantona 10/apelantu da preda u posjed tužiteljici, slobodno od stvari i osoba, predmetnu nekretninu i obvezan apelant nadoknaditi tužiteljici štetu u vidu izmakle dobiti zbog nemogućnosti korištenja predmetne zgrade u određenom iznosu, koja se odnosi na period od 19. listopada 2007. do 19. svibnja 2014. godine sa zakonskim zateznim kamatama. Presudom je dalje odbijen zahtjev tužiteljice kojim od apelanta potražuje svu buduću štetu koja periodički nastaje u mjesečnim iznosima, tužiteljica je obvezana da za nadogradnju, rekonstrukciju i adaptaciju predmetne nekretnine isplati apelantu određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
8. Rješenjem Kantonalnog suda broj 68 0 Ps 014076 14 Pž od 14. ožujka 2016. godine uvaženi su prizivi tužiteljice i apelanta, ukinuta prvostupanjska presuda i predmet vraćen Općinskom sudu na ponovni postupak i odluku.
Postupak okončan osporenim odlukama
9. U ponovnom postupku Općinski sud je Presudom broj 68 0 Ps 014076 16 Ps 3 od 19. prosinca 2017. godine naložio apelantu da tužiteljici preda u posjed, slobodnu od stvari i osoba, predmetnu nekretninu (stavak I), te je obvezan apelant nadoknaditi tužiteljici štetu u vidu izmakle dobiti zbog nemogućnosti korištenja predmetne zgrade u iznosu od 1.585,192,80 KM, koja se odnosi na period od 19. listopada 2007. do 19. listopada 2017. godine sa zakonskim zateznim kamatama na iznose i za period bliže naveden u izreci presude (stavak II). Presudom je dalje odbijen zahtjev tužiteljice kojim od apelanta potražuje svu buduću štetu koja periodički nastaje u mjesečnim iznosima od po 13.209,64 KM za svaki mjesec počevši od 19. listopada 2017. godine, pa do predaje predmetne nekretnine sa zakonskom zateznom kamatom (stavak III). Također, presudom je tužiteljica, u svezi sa apelantovim protutužbenim zahtjevom, obvezana za nadogradnju, rekonstrukciju i adaptaciju predmetne nekretnine isplatiti apelantu novčani iznos od 870.128,45 KM sa zakonskom zateznom kamatom (stavak IV), te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stavak V).
10. U obrazloženju presude Općinski sud je, u pogledu aktivne legitimacije tužiteljice, naveo da tužiteljica, kao vlasnica predmetne nekretnine, ima pravo da „slobodno i po svojoj volji stvar posjeduje, koristi i da njome raspolaže, a od svakog od toga prava isključi u granicama određenim zakonom“, pa tako i na podnošenje tužbe, kao što je konkretna, a svatko je dužan da se uzdržava od povrede prava vlasništva druge osobe (članak 17. Zakona o stvarnim pravima). Dalje je citirao članak 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, te naveo da, prema članku
373. Zakona o stvarnim pravima, danom stupanja na snagu ovog zakona odredbe propisa koji su na snazi a koji različito uređuju društveno od ostalih vlasništva tumačit će se i primjenjivati samo sukladno načelu jednovrsnosti vlasništva. Dalje je naveo da navedeno znači da postoji samo jedna vrsta vlasništva, neovisno o nositelju prava vlasništva (članak 3. istog zakona), što u konkretnom slučaju znači da različita prava koja su postojala povodom sredstava u društvenom vlasništvu (pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja) moraju biti transformirana u pravo vlasništva.
11. Općinski sud je ukazao da, prema zemljišnoknjižnom izvatku, na predmetnoj nekretnini upisano je pravo korištenja sa 1/1 na tužiteljicu, čime je tužiteljica dokazala da je vlasnica predmetne nekretnine. Stoga je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužiteljice u dijelu kojim traži da se naloži apelantu da joj apreda u posjed predmetnu nekretninu, jer je apelant faktički držatelj predmetne nekretnine, što apelant ne spori. Općinski sud je istaknuo da tužiteljici, kako je dokazala pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, kao vlasniku pripada pravo na vlasničku tužbu za povrat stvari od apelanta, koji drži stvar u posjedu (članak 127. Zakona o stvarnim pravima). Također je istaknuo da apelant nije dokazao da ima pravo koje ga ovlašćuje na posjedovanje predmetne nekretnine bilo obveznopravne, stvarnopravne ili druge prirode. Općinski sud je ukazao da predmet ovog spora nije utvrđivanje načina na koji je tužiteljica stekla pravo vlasništva, pa nije prihvaćen apelantov prigovor da se nije mogla upisati kao vlasnik u zemljišnim knjigama, jer za to nije imala pravnu osnovu. Dalje je naveo da nije prihvaćen apelantov navod da je stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, jer to ničim ne dokazuje, a navodi su u suprotnosti sa upisanim stanjem u zemljišnim knjigama.
12. Općinski sud je istaknuo da, prema iskazu svjedoka Mate Franjičevića, apelant je došao u posjed predmetne nekretnine nakon njihovog ustupanja kantonalnim institucijama nakon potpisivanja Daytonskog i Washingtonskog sporazuma i Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, nakon čega je došlo do formiranja kantonalne vlasti. Dalje je naveo da je tužiteljica predložila da se kantonalna Vlada i ministarstva smjeste u predmetnu nekretninu kako bi se omogućio početak funkcioniranja kantonalne vlasti, bez naknade, s tim da, kad kanton počne funkcionirati i prikupljati određene prihode, regulirat će se način plaćanja za predmetnu nekretninu. Po mišljenju Općinskog suda, nesporno je da je tužiteljica ustupila predmetnu nekretninu za Vladu i ministarstva apelanta, u početku bez naknade, a da je naknadno tražila da se potpiše ugovor o zakupu i da se urede međusobna prava i obveze o pitanju korištenja predmetne nekretnine.
13. Općinski sud je naveo da je tužiteljica vlasnica, a da nije u posjedu predmetne nekretnine koju koristi apelant bez valjane pravne osnove, pa joj pripada pravo na naknadu štete koju trpi u vidu izmakle dobiti zbog njegovog nekorištenja, koja se ogleda u visini zakupnine koju bi ostvarivala da je predmetnu nekretninu dala u zakup. S tim u svezi, citirao je odredbe članka 155, članka 189. st. 1. i 3. i članka 219. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te ukazao da tužiteljici pripada pravo na naknadu na ime izgubljene koristi zbog nemogućnosti korištenja predmetnog poslovnog prostora kojeg koristi apelant. Istaknuo je da je provedeno građevinsko vještačenje na okolnosti utvrđenja ukupne površine uredskog prostora, hodnika, sanitarnih čvorova i drugog prostora unutar predmetne zgrade. Također je naveo i nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke i njegove dopune od 26. prosinca 2013. godine i 18. kolovoza 2017. godine, te naveo da im je poklonio vjeru, jer su sačinjeni sukladno pravilima struke i na temelju objektivnih pokazatelja i važećih općinskih odluka. Dalje je naveo da nije prihvaćen apelantov prigovor da je vještak financijske struke u svom nalazu trebao umanjiti površinu poslovnog prostora predmetne zgrade za površinu nadograđenog dijela u potkrovlju, koji dio je nadogradio apelant, jer je nesporno da je ukupna površina predmetne zgrade 2.106,39 m². Što se tiče apelantovog ulaganja u predmetnu zgradu i njegovog potraživanja po toj osnovi, ona su predmet protutužbenog zahtjeva. Istaknuo je i da je predmetni poslovni prostor nadograđen prije perioda za koji se potražuje isplata zakupnine, pa on nije od utjecaja za visinu zakupnine eventualno u nekom periodu prije nadogradnje. Općinski sud je odbio zahtjev tužiteljice kojim potražuje svu buduću štetu, jer se radi o budućim nedospjelim potraživanjima.
14. U pogledu apelantovog protutužbenog zahtjeva kojim je tražio da se obveže tužiteljica da apelantu isplati određeni novčani iznos za nadogradnju, rekonstrukciju i adaptaciju predmetne nekretnine, Općinski sud je naveo da je, prema iskazu i nalazu vještaka građevinske struke, na predmetnom objektu nadograđeno potkrovlje, koje je izvršio apelant. S tim u svezi, ocijenio je da iz izvedenih dokaza nije utvrđeno da se tužiteljica protivila navedenoj nadogradnji, štoviše, ona potražuje zakupninu za ukupnu površinu poslovnog prostora. Stoga je udovoljio apelantovom protutužbenom zahtjevu u iznosu koji je utvrđen prema nalazu i mišljenju vještaka, te dopuni nalaza.
15. Presudom Kantonalnog suda broj 68 0 Ps 014076 18 Pž 2 od 28. lipnja 2018. godine odbijeni su prizivi tužiteljice i apelanta i potvrđena prvostupanjska presuda.
16. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je tužiteljica uknjižena kao nositeljica prava korištenja predmetne nekretnine sa 1/1, koju u posjedu drži apelant, pa stoga tužiteljici pripada pravo na ostvarivanje stvarnopravne zaštite tužbom na povrat stvari, analognom primjenom odredbe članka 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Dalje je naveo da je tužiteljica predala predmetnu nekretninu u posjed apelantu da je koristi, ne određujući točan rok upotrebe, pa je ovlaštena u svako doba opozvati takvo odobrenje za upotrebu i podnošenjem tužbe koja predstavlja opoziv odobrenja. Istaknuo je da se utemeljenost predmetnog tužbenog zahtjeva ocjenjuje kroz primjenu Zakona o vlasničkopravnim odnosima, te čl. 219. i 189. ZOO, a ne kroz primjenu odredaba Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, kako to pogrešno navodi apelant. Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je naložio apelantu da predmetnu nekretninu preda u posjed tužiteljici, budući da je nesporna činjenica da je tužiteljica vlasnica predmetne nekretnine koju koristi apelant bez valjane pravne osnove, a da apelant nije dokazao da je stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, niti je dokazao da ima pravo koje ga ovlašćuje na posjedovanje predmetne nekretnine, a niti to proizlazi iz provedenih dokaza.
17. Kantonalni sud je naveo da je na okolnosti utvrđenja visine štete u vidu izmakle dobiti u visini zakupnine koju bi tužiteljica ostvarivala da je predmetni poslovni prostor davala u zakup u periodu od 19. listopada 2007. godine, provedeno financijsko vještačenje, te da je proveo građevinsko vještačenje a na okolnosti utvrđenja ukupne površine predmetne zgrade. Dalje je naveo da je sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke, kao stručan i dan sukladno pravilima struke, te da je vještaka saslušao. S tim u svezi, ukazao je da je vještak dao svoj nalaz i mišljenje na temelju neposrednog uvida na licu mjesta, kao i dokumentacije koja se nalazi u spisu, te da iz njega proizlazi kao nesporna činjenica da ukupna površina poslovnog prostora sa nadograđenim dijelom iznosi 2.106,39 m². Dalje je ukazao da iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke i dopuna nalaza, čiji nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio kao stručan i dan sukladno pravilima struke, te saslušao vještaka, proizlazi da je vještak svoj nalaz i mišljenje dao na temelju Odluke Općinskog vijeća Livno o određivanju cijena zakupnine za poslovne prostore na području općine Livno broj 01-23-411/95 od 6. srpnja 1995. godine, Odluke o određivanju zona građevinskog zemljišta broj 01-02-265/08 od 29. veljače 2008. godine, podataka Službe za graditeljstvo, prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove Općine Livno od 17. srpnja 2012. godine, te prema podacima o ukupnoj površini predmetne zgrade prema navedenom nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke. Istaknuo je da je vještak financijske struke na temelju navedenih odluka i pokazatelja utvrdio visinu zakupnine za predmetni poslovni prostor, za ukupnu površinu poslovnog prostora sa nadograđenim dijelom, u određenom mjesečnom iznosu. Imajući u vidu da iz provedenih dokaza proizlazi kao nesporna činjenica da šteta u vidu izmakle dobiti, zbog nemogućnosti korištenja predmetne zgrade u periodu od 19. listopada 2007. godine do 19. listopada 2017. godine, iznosi ukupno 1.585.192,80 KM, Kantonalni sud je zaključio da je Općinski sud pravilno odlučio kada je obvezao apelanta da naknadi tužiteljici štetu u vidu izmakle dobiti u navedenom iznosu. Kantonalni sud je, također, zaključio da je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je obvezao tužiteljicu da isplati apelantu određeni novčani iznos na ime ulaganja u predmetni poslovni prostor, budući da ukupna apelantova ulaganja u predmetni poslovni prostor iznose upravo taj novčani iznos. Prema tome, po mišljenju Kantonalnog suda, prvostupanjski sud je raspravio sve odlučne činjenice, potpuno i pravilno je utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, a nije napravio niti jednu povredu odredaba parničnog postupka.
18. Presudom Vrhovnog suda broj 68 0 Ps 014076 18 Rev od 18. prosinca 2018. godine usvojena je revizija tužiteljice, drugostupanjska presuda ukinuta u dijelu kojim je priziv tužiteljice odbijen i prvostupanjska presuda potvrđena u odnosu na zahtjev iz protutužbe i u tom dijelu predmet vraćen drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje, dok je apelantova revizija odbijena.
19. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je revizija tužiteljice utemeljena, jer se osnovano u reviziji tužiteljice prigovara povredi odredaba parničnog postupka kroz navode da drugostupanjski sud nije dao ocjenu izvedenih dokaza, da nije ocijenio prizivne navode koji su bili od odlučnog značaja, niti je obrazložio svoju odluku na takav način kako bi je mogao ispitati nadležni sud. Kako nije bilo uvjeta za preinaku presude i obzirom na prirodu povrede, Vrhovni sud je odlučio kao u izreci presude.
20. Vrhovni sud je ocijenio da apelantova revizija nije utemeljena. S tim u svezi, istaknuo je da je, suprotno istaknutom prigovoru, drugostupanjski sud prilikom donošenja odluke u postupku ocjene izvedenih dokaza, odlučujući o apelantovom prizivu, pravilno zaključio da je prvostupanjski sud sve izvedene dokaze ocijenio pravilno i sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te na temelju slobodne ocjene dokaza utvrdio činjenice odlučne za ovaj spor i da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Dalje je obrazložio da je za zaključak u obrazloženju svoje odluke drugostupanjski sud dao potpune i pravilne razloge prihvatljive i za ovaj sud, pri čemu ocjena dokaza nije bila arbitrarna. Istaknuo je da drugostupanjski sud nije dužan u obrazloženju svoje odluke ocijeniti sve prizivne navode ili one za koje žalitelj smatra da su od odlučnog značaja, jer odluku o tome koji su navodi priziva od odlučnog značaja donosi prizivni sud, a ne žalitelj.
21. Po mišljenju Vrhovnog suda, nije prihvatljiv apelantov prigovor o pogrešnoj primjeni članka 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. S tim u svezi, obrazložio je da, kada je tužiteljica dokazala da je vlasnik predmetne nekretnine, te da je apelant drži u posjedu i koristi bez pravne osnove, tada tužiteljici kao vlasnici pripada pravo da, u smislu članka 43. stavak 1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, traži od apelanta kao posjednika vraćanje u posjed. Stoga je zaključio da su pravilno odlučili nižestupanjski sudovi kada su takvom zahtjevu iz tužbe udovoljili, obvezavši apelanta na vraćanje predmetne nekretnine u posjed, dajući o razlozima udovoljavanja pravilna i zakonita obrazloženja prihvatljiva i za ovaj sud. Vrhovni sud je ocijenio neutemeljenim i revizione navode kojima se prigovora odluci suda u dijelu kojim je udovoljeno zahtjevu za naknadu štete po osnovi izmakle dobiti zbog nemogućnosti korištenja predmetne nekretnine. S tim u svezi, ukazao je da apelant bez valjane pravne osnove drži u posjedu i da bez naknade koristi predmetnu nekretninu tužiteljice, te da je tužiteljica na taj način oštećena, jer je ne može koristiti i ostvarivati koristi od nje. Stoga je ocijenio da su pravilno odlučili nižestupanjski sudovi kada su primjenom odredaba materijalnog prava (članka 189. st. 1. i 3, čl. 155. i 219. ZOO, te članka 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima) udovoljili zahtjevu iz tužbe.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
22. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
23. Apelant smatra da prvostupanjski sud u ponovnom postupku nije utvrdio sve sporne relevantne činjenice, odnosno nije postupio po uputama rješenja Kantonalnog suda od 14. ožujka 2016. godine, te nije proveo dopunu nalaza vještaka građevinske struke na način kako je to navedeno u drugostupanjskom rješenju. S tim u svezi, navodi da je Kantonalni sud u prethodnom rješenju (analizirajući odluku o protutužbenom zahtjevu) naveo da vrijednost građevinskih radova koje je izveo apelant ne može utvrditi vještak financijske struke, već isključivo građevinske struke, ali da Općinski sud u ponovnom postupku nije postupio po uputi Kantonalnog suda da izvrši dopunu nalaza vještaka građevinske struke, te je i Kantonalni sud u osporenoj odluci prihvatio nalaz vještaka financijske struke na koji način je donio kontradiktornu odluku. Apelant, također, smatra da Općinski sud nije proveo dokaz, odnosno nije utvrdio visinu zakupnine koja je u vrijeme korištenja bila uobičajena u mjestu u kojem se nalazi predmetna nekretnina, nego je, ne obazirući se na upute drugostupanjskog suda, visinu utvrdio na temelju odluka Općinskog vijeća Livno, te podataka općinske službe. Ističe i da je Kantonalni sud prihvatio ovakav stav, mada je u svom prethodnom rješenju smatrao da se naknada određuje u visini zakupnine koja je u vrijeme korištenja bila uobičajena u mjestu u kojem se nalazi predmetna nekretnina, pa je o istom pitanju donio kontradiktorne odluke. Osim toga, smatra da tužiteljica nije dokazala izvedenim dokazima da bi ostvarila prihod iznajmljivanjem predmetne zgrade, te da je i svjedok (uposlenica u općinskom organu) navela da nije bilo interesa za izdavanje u najam. Posebice ističe da je utvrđeno da je tek u kolovozu 2009. godine tužiteljica tražila zaključivanje ugovora o zakupu i da se prije toga nije obraćala u svezi sa zakupninom, pa smatra da je sud donio pogrešnu odluku obvezujući apelanta na plaćanje zakupnine za cijeli period korištenja predmetne nekretnine.
24. Apelant ukazuje da nije ocijenjen dokaz o sklopljenom ugovoru o zakupu sa tadašnjim Đačkim domom kao posebnom i samostalnom pravnom osobom, koja je imala isključivo pravo korištenja na predmetnoj zgradi, a budući da je Đački dom srednjoškolska ustanova, jedini njegov vlasnik je apelant. Smatra da osporene odluke nemaju potpunu ocjenu dokaza, da nisu ocijenjeni ni saslušani apelantovi svjedoci, niti su sudovi naveli jesu li ih prihvatili ili ne, niti su naveli razloge u svezi s tim. Ističe da nije ocijenjeno svjedočenje, niti obrazloženo zašto nije prihvaćeno svjedočenje N.P., kojeg apelant smatra ključnim svjedokom, a koji je obnašao funkciju ravnatelja Đačkog doma i sudjelovao u pravnom reguliranju korištenja predmetne nekretnine sa apelantom (potpisnik ugovora o zakupu sa Ministarstvom unutarnjih poslova). Apelant, također, ističe da su sudovi zanemarili i da nisu ocijenili okolnost da tužiteljica nije vlasnica predmetne nekretnine, niti može biti ovlaštena za traženje kako je navedeno u tužbi, jer je iz zemljišnoknjižnog izvatka nesporno da je u odjeljku B –vlasnički list upisano „državno vlasništvo“, te prethodno uknjiženo pravo vlasništva u korist „društvenog vlasništva“. Ističe da je tijekom cijelog postupka osporavao vlasničkopravni status tužiteljice, koje pitanje redoviti sudovi nisu riješili, te su ga uzeli kao nesporno i dokazano, bez propitivanja priloženih dokaza i apelantovih navoda. Smatra da je time narušena jednakopravnost stranaka i na apelantovu štetu prekršeno pravo na pravično suđenje. Posebice ukazuje da se bilo kakvo eventualno knjiženje prava vlasništva u korist tužiteljice i prešutno priznavanje tog prava osporenim odlukama nije moglo uzeti kao nesporno, posebice ne knjiženje na temelju akata Općinskog vijeća tužiteljice, ako se uzme u obzir da je knjiženo „državno vlasništvo“, koje ne može biti podrazumijevano kao općinsko vlasništvo.
25. Apelant, također, ukazuje na proizvoljnost stava tužiteljice i suda da se in concreto vlasništvo u korist tužiteljice podrazumijeva primjenom odredbe članka 373. „Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima FBiH“, što ne može biti isključivi argument prava na vlasništvo tužiteljice. Apelant dalje citira članak 338. istog zakona, te ističe da je kroz cijeli postupak iznosio prigovore, argumente i dokaze o pravnom sljedništvu, koje sudovi nisu ocijenili, pa se ne može podrazumijevati vlasništvo tužiteljice. S tim u svezi, posebice ističe da je predmetna nekretnina, kao srednjoškolska ustanova, po sili zakona prešla u vlasništvo kantona kao pravnog sljednika (na temelju Uredbe sa zakonskom snagom o srednjem školstvu, Zakona o srednjem školstvu i Odluke o preuzimanju suosnivačkih prava i obveza prema postojećim srednjim školama). b)Odgovor na apelaciju
26. Vrhovni sud smatra apelacijske navode neutemeljenim. Ističe da je ocijenio apelantov prigovor pogrešne ocjene izvedenih dokaza i ocijenio ga neutemeljenim, te smatra da zauzeti zaključci i pravna shvaćanja u revizionoj odluci proizlaze iz relevantnih odredaba Zakona o vlasničkopravnim odnosima i ZOO.
27. Kantonalni sud navodi da je u obrazloženju drugostupanjske odluke detaljno naveo razloge kojim se rukovodio kada je odbio prizive i potvrdio prvostupanjsku presudu. Predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
28. Prvostupanjski sud ističe da je u obrazloženju prvostupanjske odluke naveo sve razloge za njezino donošenje. Smatra da su u tijeku postupka pravilno primjenjivane odredbe materijalnog i procesnog prava, te da je izvedene dokaze ocijenio sukladno članku 8. ZPP.
29. Tužiteljica smatra da su osporene odluke donesene na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava i odredaba parničnog postupka.
V.Relevantni propisi
30. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) glasi:
Članak 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Članak 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.
31. Zakon o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 6/98 i 29/03) glasi:
Članak 43. st. 1. i 2.
Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povrat individualno određene stvari.
Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povrat traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
32. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list Republike Bosne i Hercegovine“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Šteta Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Obična šteta i izmakla korist Član 189. st. 1. i 3.
(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.
(3) Pri oceni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje sprečeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
Upotrebljavanje tuđe stvari u svoju korist Član 219.
Kad je neko tuđu stvar upotrebio u svoju korist, imalac može zahtevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.
33. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine” br. 66/13 i 100/13) glasi:
Članak 3.
Nositelji vlasništva i drugih stvarnih prava (1)Svaka fizička i pravna osoba može biti nositelj prava vlasništva i drugih stvarnih prava.
(2)Samo je jedna vrsta prava vlasništva neovisno o nositelju prava vlasništva. Članak 127. stavak 1.
Vlasnička tužba na povrat stvari (1) Da bi ostvario pravo na povrat stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se stvar nalazi u tuženikovom posjedu.
Članak 338.
Pretvorba prava korištenja, ili upravljanja ili raspolaganja (1) Ako posebni zakonom nije određeno drugačije, pravo upravljanja ili korištenja ili raspolaganja kao osnovna prava na stvarima u društvenom, odnosno državnom vlasništvu koje do stupanja na snagu ovog zakona nije postalo vlasništvo druge osobe, danom stupanja na snagu ovog zakona pretvaraju se u pravo vlasništva njihovog dosadašnjeg nositelja, odnosno njegovog pravnog sljednika, ako te stvari mogu biti predmet prava vlasništva.
(2) Za upise prava upravljanja ili korištenja ili raspolaganja na stvarima u društvenom, odnosno državnom vlasništvu, koji su provedeni u zemljišnim knjigama do dana stupanja na snagu ovog zakona, smatra se da su upisi prava vlasništva, ako društveno vlasništvo nije pretvoreno u vlasništvo druge osobe, koja je ovlaštena ishoditi uknjižbu svoga prava.
(3) Pravo upravljanja ili korištenja ili raspolaganja na stvari u društvenom, odnosno državnom vlasništvu postalo je pretvorbom vlasništvo pravnog sljednika dotadašnjega nositelja prava upravljanja, odnosno korištenja ili raspolaganja na toj stvari, ako je stvar podobna biti predmetom prava vlasništva, osim ako je po nekom pravnom osnovu postalo vlasništvo druge osobe a posebnim zakonom nije određeno drugačije.
(4) Odredbe ovog zakona o pretvorbi prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja stvarima u društvenom, odnosno državnom vlasništvu primjenjuju se i na pravne sljedbenike nositelja tih prava.
Članak 373.
Tumačenje i primjena zakonskih odredaba (1) Danom stupanja na snagu ovog zakona, odredbe propisa koji su na snazi a koji različito uređuju društveno od ostalog vlasništva će se tumačiti i primjenjivati samo sukladno načelu jednovrsnosti vlasništva.
(2) Danom stupanja na snagu ovog zakona odredbe propisa koji su na snazi, a različito uređuju pripadanje zgrada, odnosno dijelova zgrada od pripadanja zemljišta će se tumačiti i primjenjivati samo sukladno načelu pravne jedinstvenosti nekretnine.
VI.Dopustivost
34. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
35. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
U odnosu na osporene presude u dijelu koji se odnosi na apelantov protutužbeni zahtjev
36. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na osporene presude (u dijelu kojim je predmet vraćen na ponovno suđenje) Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (1) i stavak (3) točka l) Pravila Ustavnog suda.
37. Članak 18. stavak (3) točka l) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
l) apelacija je preuranjena;
38. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.
39. U konkretnom slučaju presudom Vrhovnog suda usvojena je revizija tužiteljice, drugostupanjska presuda ukinuta u dijelu kojim je priziv tužiteljice odbijen i prvostupanjska presuda potvrđena u odnosu na zahtjev iz protutužbe i u tom dijelu predmet vraćen drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Budući da je, dakle, postupak o predmetu apelacije (u dijelu koji se odnosi na apelantovu protutužbu) u tijeku pred nižestupanjskim sudom, slijedi da je apelacija u ovom dijelu preuranjena.
40. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu.
U odnosu na osporene presude u dijelu koji se odnosi na tužbeni zahtjev tužiteljice
41. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 68 0 Ps 014076 18 Rev od 18. prosinca 2018. godine (u dijelu u kojem je odlučeno o tužbenom zahtjevu tužiteljice) protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 28. siječnja 2019. godine a apelacija je podnesena 29. ožujka 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
42. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
43. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
44. Obzirom na to da je apelant organ javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Europske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi je ukazao da Europska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, svatko tko je bio stranka u određenom postupku i tko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. Sukladno tome, državni organi i javna vlast, kao sudionici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelaciju u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1207/07 od 10. lipnja 2009. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
Pravo na pravično suđenje
45. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2. što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
46. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na predaju u posjed predmetne nekretnine i naknadu štete u vidu izmakle dobiti, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.
47. Apelant tvrdi da su u predmetnom postupku proizvoljno ocijenjeni dokazi, proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, te da je prekršen princip jednakopravnosti stranaka u postupku.
48. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), koju Ustavni sud slijedu prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. listopada 2017. godine, točka 35), zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjene Kraljevine, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.
49. Također, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitetu zaključaka redovitih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očito proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. travnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05).
50. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski sud izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju, saslušao svjedoke, te da je izvršeno vještačenje vještaka financijske i građevinske struke. U svezi s tim, suprotno navodima apelacije, u obrazloženju odluka detaljno su opisani sadržaji izvedenih dokaza, te je obrazloženo zbog kojih razloga i kakav zaključak je proizašao iz izvedenih dokaza. Pri tome su redoviti sudovi detaljno obrazložili dokaze i razloge kojim su se vodili prilikom utvrđivanja visine zakupnine za predmetni poslovni prostor, na temelju koje je utvrđena visina naknade štete u vidu izmakle dobiti zbog nekorištenja predmetne nekretnine, što se u okolnostima konkretnog slučaja ne čini proizvoljnim. Dakle, Ustavni sud smatra da su u postupku nesporno ocijenjeni svi dokazi koji su izvedeni u tijeku postupku, te je dana ocjena dokaza koja se ne doima proizvoljnom, nego sukladnom izvedenim dokazima i relevantnim procesnim odredbama.
51. U pogledu apelantovih navoda kojim ukazuje da nisu ocijenjeni, ni saslušani apelantovi svjedoci, da nije ocijenjeno svjedočenje svjedoka N.P. i da nije ocijenjen dokaz o sklopljenom ugovoru o zakupu sa tadašnjim Đačkim domom, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda i Kantonalnog suda, te preslika priziva ne proizlazi da je apelant te navode iznosio u reviziji i prizivu, niti je apelant uz apelaciju dostavio preslik svoje revizije iz koje bi proizlazilo suprotno. Imajući u vidu navedeno, te podržavajući svoju praksu u ovakvim slučajevima kada apelant određene navode prvi put ističe u apelaciji, Ustavni sud smatra da apelant ove navode u tom pravcu nije mogao uspješno isticati tek u postupku pred Ustavnim sudom, budući da ih je bio dužan koristiti u postupku pred redovitim sudovima (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 476/04 od 17. prosinca 2004. godine, točka 26, i AP 1766/17 od 10. travnja 2019. godine, točka 35, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
52. Nakon što je prvostupanjski sud proveo dokazni postupak i utvrdio činjenično stanje, Ustavni sud zapaža da je na temelju relevantnih odredaba materijalnog prava djelomično usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice i obvezao apelanta na predaju predmetne nekretnine i isplatu određenog novčanog iznosa na ime naknade štete u vidu izmakle dobiti. Navedenu odluku prvostupanjskog suda je potvrdio Kantonalni sud u prizivnom postupku, te je odbijena i apelantova revizija. S tim u svezi, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi, na temelju izvedenih dokaza, utvrdili da je tužiteljica uknjižena kao nositeljica prava korištenja na predmetnoj nekretnini sa 1/1, koju u posjedu drži apelant, pa stoga tužiteljici pripada pravo na ostvarivanje stvarnopravne zaštite tužbom na povrat stvari, analognom primjenom odredbe članka 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Nadalje, redoviti sudovi su ukazali i da apelant nije dokazao da je stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, niti je dokazao da ima pravo koje ga ovlašćuje na posjedovanje predmetne nekretnine, a niti to proizlazi iz provedenih dokaza. Slijedom navedenog utvrđenja, redoviti sudovi su ukazali i da tužiteljica ima pravo na naknadu štete koju trpi u vidu izmakle dobiti zbog nekorištenja predmetne nekretnine, u smislu člana 189. st. 1. i 3, čl. 155. i 219. ZOO. Dovodeći u vezu navedene odredbe Zakona o vlasničkopravnim odnosima i ZOO sa odlučenjem redovitih sudova i obrazloženjem koje su u svezi sa tim dali, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti u postupanju redovitih sudova. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne nalazi elemente koji bi ukazivali na arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih propisa na apelantovu štetu, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu navedenih stavova Europskog i Ustavnog suda, mogli biti osnova da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dano tumačenje redovitih sudova u osporenim odlukama.
53. Ustavni sud zapaža da je apelant uz apelaciju dostavio Odluku Ustavnog suda broj AP 3317/17 od 27. veljače 2019. godine bez spominjanja te odluke u okviru apelacijskih navoda. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća da je u navedenoj odluci (dostupna na www.ustavnisud.ba), postupajući po apelaciji Bosne i Hercegovine u predmetu koji se odnosio na postupak u kojem je na osnovu odluka općinskog vijeća dopuštena uknjižba prava vlasništva s dijelom 1/1 u korist općine na predmetnim nekretninama za koje je utvrđeno da su u zemljišnim knjigama upisane kao državno vlasništvo, utvrdio da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine kada obrazloženje osporenih odluka ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u svezi s primjenom odredaba čl. 42. i 43. Zakona o zemljišnim knjigama u svezi s odredbama Zakona o građevinskom zemljištu. Pitanje uknjižbe prava vlasništva na nekretninama koje su u državnom vlasništvu Ustavni sud je razmatrao i u nekim drugim odlukama (vidi, npr. Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 176/18 od 23. travnja 2018. godine, AP 3316/17 od 13. veljače 2019. godine, AP 1080/18 od 28. siječnja 2020. godine i dr., dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Međutim, za razliku od navedenih predmeta, u konkretnom slučaju postupak se nije odnosio na uknjižbu prava vlasništva na predmetnim nekretninama, nego na predaju u posjed nekretnine tužiteljici, koja nesporno ima upisano pravo korištenja sa 1/1 na predmetnoj nekretnini. Osim toga, apelant je protiv tužiteljice u postupku podnio protutužbeni zahtjev kojim je tražio da se obveže tužiteljica da apelantu isplati određeni novčani iznos za nadogradnju, rekonstrukciju i adaptaciju predmetne nekretnine, čime je implicite priznao da tužiteljica ima stvarno pravo na predmetnoj nekretnini. Imajući u vidu navedeno, kao i prethodni zaključak Ustavnog suda da redoviti sudovi nisu proizvoljno primijenili materijalno pravo u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se navedena praksa ne može primijeniti u konkretnom slučaju.
54. U odnosu na apelantove navode da je povrijeđen princip jednakopravnosti stranaka u postupku, jer su sudovi uzeli kao nesporan i dokazan vlasničkopravni status tužiteljice, bez preispitivanja priloženih dokaza i apelantovih navoda, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da princip jednakopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti dana razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi, Europski sud, Dombo Beheer B. V. protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1993. godine, Serija A, broj 274, odluke Ustavnog suda br. U 35/01, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 24/02, U 95/03 od 29. rujna 2004. godine, točka 24, AP 544/03 od 29. rujna 2004. godine, točka 21). U svezi s tim, te istaknutim apelantovim prigovorima, Ustavni sud, prije svega, naglašava da činjenica da redoviti sud nije prihvatio dokaze jedne strane u postupku sama po sebi ne znači da ta strana nije jednakopravno tretirana u odnosu na suprotnu stranu u postupku. Pored toga, Ustavni sud zapaža da iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da je prvostupanjski sud proveo obiman dokazni postupak u kojem su analizirani i ocijenjeni materijalni dokazi, a apelant je imao mogućnost predlagati izvođenje dokaza, što je i činio, te je ukazano na kojim od provedenih dokaza je presuda zasnovana. Sukladno navedenom, te imajući u vidu da nema ništa što ukazuje da je u konkretnom postupku apelantu uskraćena mogućnost da predlaže svoje dokaze, kao i da se izjašnjava i osporava dokaze suprotne strane, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni apelantovi navodi da u predmetnom postupku nije tretiran jednakopravno sa suprotnom stranom.
55. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na imovinu
56. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je naveo u svezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već analizirao u prethodim točkama ove odluke i zaključio da su neutemeljeni. Obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neutemeljeni.
VIII.Zaključak
57. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kada su redoviti sudovi u obrazloženju ovih odluka dali jasne, precizne i detaljne razloge za zaključak da tužiteljici pripada pravo na ostvarivanje stvarnopravne zaštite tužbom na povrat stvari, analognom primjenom odredbe članka 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima a u svezi sa odredbama Zakona o stvarnim pravima, te naknada štete koju trpi u vidu izmakle dobiti zbog nekorištenja predmetne nekretnine, u smislu članka 189. st. 1. i 3, čl. 155. i 219. ZOO, koje obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, iz činjenica konkretnog slučaja ne proizlazi da je povrijeđen princip jednakopravnosti u postupku.
58. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine kad se navodi o povredi tog prava zasnivaju na navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je te tvrdnje ocijenio neutemeljenim.
59. Na temelju članka 18. stavak (3) točka l) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
60. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević