Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1595/19 (E. E. D., mld. Said Delalić i mld. Maid Delalić)
Odluka donesena 10. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Ispravka Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1595/19
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1595/19, rješavajući apelaciju Enise Ene Delalić i drugih, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. studenog 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Enise Ene Delalić, mld.
Saida Delalića i mld. Maida Delalića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 P 077548 18 Rev od 10.
siječnja 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 077548 15 Gž od 9. rujna 2018. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 077548 14 P2 od 31. kolovoza 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Enisa Ena Delalić, mld. Said Delalić i mld. Maid Delalić (u daljnjem tekstu: prvoapelantica, drugoapelant i trećeapelant, odnosno apelanti) iz Mostara, koje zastupa ZOU Nada Dalipagić i Jelena Dalipagić-Crnjac, odvjetnice iz Mostara, podnijeli su 8. travnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 077548 18 Rev od 10. siječnja 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 077548 15 Gž od 9. rujna 2018. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 077548 14 P2 od 31. kolovoza 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, 22. srpnja 2020. godine je od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, punomoćnika Adriatic osiguranja d.d. Sarajevo kao pravnog sljednika Bosna-Sunce osiguranja (u daljnjem tekstu: tuženi) i punomoćnika umješača Sen. H., Sev. H. i O. H. (u daljnjem tekstu: umješači) zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su u razdoblju od 28. srpnja do 21. listopada 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju.
4. Umješači nisu dostavili odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacijskih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelanti su 19. studenog 2010. godine podnijeli tužbu protiv tuženog radi naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti bliskog srodnika nastradalog u prometnoj nesreći.
7. Rješenjem Općinskog suda broj 58 0 P 077548 10 P od 21. studenog 2012. godine, donesenom na pripremnom ročištu, predmetni postupak je prekinut do okončanja posebnog postupka koji se vodio pred istim sudom pod brojem 58 0 P 037854 11 Gž po tužbi prvoapelantice protiv Ministarstva unutarnjih poslova Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: MUPHNK) radi utvrđenja neistinitosti policijskog zapisnika sačinjenog povodom predmetne prometne nesreće.
8. Rješenjem Općinskog suda broj 58 0 P 077548 10 P od 9. travnja 2013. godine nastavljen je predmetni postupak.
9. Općinski sud je pripremno ročište održao 25. rujna i 24. listopada 2014. godine, a ročišta za glavnu raspravu 10. i 11. veljače, 28. travnja, 28. svibnja i 9. srpnja 2015. godine.
10. Apelanti su na ročištu održanom 25. rujna 2014. godine i podneskom od 18. prosinca 2014. godine uredili tužbu.
11. Po prijedlogu apelanata 4. prosinca 2014. godine je proveden dokaz – očevid na mjestu nesreće.
12. Rješenjem Općinskog suda broj 58 0 P 077548 14 P 2 od 5. prosinca 2014. godine prihvaćen je prijedlog Sen. H., Sev. H. i O. H. da kao umješači pristupe predmetnoj parnici jer je u tijeku bio postupak koji su oni pokrenuli protiv istog tuženog radi naknade štete iz istog štetnog događaja.
13. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 077548 14 P2 od 31. kolovoza 2015. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim su apelanti tražili da se tuženi obveže apelantima na ime štete isplatiti novčani iznos bliže određen u izreci presude, i to: prvoapelantici dio novčanog iznosa na ime materijalne štete troškova sahrane i dio novčanog iznosa na ime nematerijalne štete za duševne boli zbog smrti bračnog druga, a drugoapelantu i trećeapelantu dio novčanog iznosa na ime duševnih boli zbog smrti roditelja, sve sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
14. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da među strankama nije bilo sporno da se 7. travnja 2007. godine iza ponoći u blizini Mostara dogodila prometna nesreća u kojoj je sudjelovalo vozilo marke BMW (u daljnjem tekstu: vozilo), osigurano policom Bosna-Sunce osiguranja (prednik tuženog), te da je smrtno stradao N. S. (suprug prvoapelantice, odnosno otac drugoapelanta i trećeapelanta) i N. H. (prednik umješača), dok je A. G., koji je sjedio na zadnjem sjedištu, zadobio teške tjelesne povrede. Međutim, Općinski sud je naveo da je među strankama bilo sporno tko je kritične prilike upravljao vozilom, da li prednik apelanata N. S. ili N. H., prednik umješača, jer je o toj činjenici ovisila odgovornost tuženog prema apelantima u skladu sa Zakonom o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obveznom osiguranju od odgovornosti (u daljnjem tekstu: Zakon o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila), i to odredbama članka 8. koje je Općinski sud citirao, te je istaknuo da odgovornost osiguravatelja postoji samo ako postoji odgovornost osiguranika.
15. Općinski sud je naveo da je u predmetu proveden opširan i detaljan dokazni postupak s obzirom na to da je saslušano 10 svjedoka, prvoapelantica kao parnična stranka, da je provedeno vještačenje po vještacima prometne i strojarske struke, kao i dopuna vještačenja, da je vršen očevid na mjestu nesreće, te da je izvršen uvid u brojnu materijalnu dokumentaciju. U svezi s tim Općinski sud je naveo da je sve provedene dokaze ocijenio pojedinačno i u vezi jedne s drugim, te je na temelju takve analize dokaza utvrdio da je vozač vozila pri brzini od 126 km/h započeo radnju preticanja kolone, ali je izgubio kontrolu nad vozilom, sletio s ceste i udario u drvo, pri čemu je vozač izbačen iz vozila, nakon čega je smrtno stradao, suvozač je smrtno stradao, a osoba na zadnjem sjedištu teško povrijeđena. U svezi s tim Općinski sud je naveo da je na temelju provedenih dokaza utvrđeno da je za prometnu nesreću isključivo odgovoran vozač vozila.
16. Općinski sud je dalje naveo da je provedeno vještačenje po vještaku prometne struke B. M. i vještaku strojarske struke S. S., čije je nalaze i mišljenja sud prepričao u relevantnom dijelu, te je istaknuo da su vještaci, suglasno nalazima i mišljenjima, zaključili da je N. S. u trenutku nesreće bio na vozačevom mjestu. U svezi s tim Općinski sud je naveo da nisu utemeljeni prigovori i primjedbe apelanata na nalaze, mišljenja i iskaze vještaka jer su vještaci dali odgovore na konkretna pitanja postavljena u zadanom predmetu i opsegu vještačenja i njihovi zaključci se nisu temeljili na pretpostavkama, alternativama i varijantama. Općinski sud je naveo da su vještaci u svojim odgovorima na pitanja i primjedbe apelanata samo pojasnili svoja stajališta iz nalaza, dok s druge strane apelanti nisu doveli u pitanje stručnost, vjerodostojnost nalaza i mišljenja vještaka, niti su svojim razlozima osporili njihovu točnost i utemeljenost, jer su vještaci do svojih zaključaka došli primjenom znanstvenih i tehničkih metoda i spoznaja. Imajući u vidu izneseno, Općinski sud je naveo da je u cijelosti prihvatio iskaze vještaka i njihova pojašnjenja jer su logična, jasna i utemeljena na pravilima struke i vještine, a zaključak vještaka je potvrđen i suglasnim iskazima svjedoka Đ. P. i H. Đ. Osim toga, Općinski sud je naveo da je u zapisniku o očevidu sa mjesta događaja Policijske uprave Mostar (u daljnjem tekstu: PU Mostar) iz 2007. godine kao vozač evidentiran prednik apelanata N. S., ali da je po tužbi prvoapelantice protiv MUPHNK pred istim sudom vođen poseban postupak radi utvrđivanja neistinitosti zapisnika, međutim tužba prvoapelantice je odbačena.
17. Općinski sud je dalje naveo da je odbio prijedlog apelanata da se provede dodatno vještačenje po Institutu za promet i komunikaciju d.o.o. Sarajevo jer apelanti svojim razlozima nisu opravdali takav prijedlog budući da temeljni nalazi i mišljenja vještaka i njihove dopune i pojašnjenja daju odgovore na primjedbe apelanata, nisu ni nejasni, ni nepotpuni ni proturječni sami sebi ili utvrđenim okolnostima. Naprotiv, nalazi i mišljenja su potpuni i razumljivi, utemeljeni na pravilima struke i vještine. U svezi s tim Općinski sud je naveo da u konkretnom slučaju apelanti nisu pružili uvjerljive dokaze kojima bi osporili vjerodostojnost zaključaka iz nalaza i mišljenja vještaka B. M. i S. S., zbog čega je njihov prijedlog za dodatno vještačenje odbijen.
18. U svezi s iskazom svjedoka A. G. u kojem tvrdi da je vozač bio N. H., kao i da je uzrok nesreće puknuta guma na vozilu, Općinski sud je, prije svega, istaknuo da je taj svjedok bio sudionik nesreće, da je u srodstvu s prvoapelanticom i nastradalim N. H., kao i da je izjava od njega uzeta nakon više od mjesec dana od nesreće. U svezi s tim Općinski sud je naveo da je kod iskaza svjedoka A. G. cijenio da je i on kritične prilike pretrpio traumu zbog okolnosti, načina i težine same nesreće i da je bio u šoku. Osim toga, Općinski sud je naveo da iz iskaza svjedoka Đ. P. proizlazi da su N. S., N. H. i A. G. neposredno prije nesreće bili u kafiću, u kojem su se zadržali oko sat i pol vremena, i konzumirali su alkohol. Zbog svega navedenog, Općinski sud je naveo da je kritički cijenio iskaz svjedoka A. G., a naročito kad se dovede u vezu s iskazima svjedoka Đ. P. i H. Đ. (kao objektivnim i nesrodnim sa strankama) i nalazom i mišljenjem vještaka iz kojih proizlazi drugačiji zaključak.
19. Općinski sud je naveo da je prihvaćajući nalaze i mišljenja vještaka i njihova pojašnjenja, a dovodeći ih u vezu s iskazima svjedoka (J. P., T. L., S. H., H. Đ. i Đ. P.), te sadržajem službene zabilješke MUPHNK od 7. travnja 2007. godine, našao dokazanim da je kritične prilike vozilom upravljao nastradali N. S., a da pri tome nije postupao u skladu s odredbama čl. 36. i 43. Zakona o osnovama sigurnosti prometa. Slijedom prednjeg utvrđenja da je nesreću skrivio prednik apelanata, Općinski sud je naveo da na temelju citiranih odredbi Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i relevantnih odredbi Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) ne postoji odgovornost tuženog osiguravatelja za nastalu štetu, zbog čega je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neutemeljen. Općinski sud je naveo da su cijenjeni i ostali navodi i dokazi stranaka, ali da oni nisu bili relevantni za odlučivanje u toj pravnoj stvari.
20. Apelanti su 29. rujna 2015. godine izjavili žalbu protiv prvostupanjske presude od 31. kolovoza 2015. godine.
21. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 077548 15 Gž od 9. rujna 2018. godine odbijena je žalba apelanata i potvrđena prvostupanjska presuda.
22. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud dokazni postupak proveo temeljito i iscrpno, te da je na temelju nalaza i mišljenja vještaka B. M., koji je i taj sud u cijelosti prihvatio kao stručan i dan u skladu s pravilima znanosti i struke, iskaza svjedoka A. B., te podataka iz službene zabilješke MUPHNK, pravilno utvrdio da je vozač vozila odgovoran za prometnu nesreću jer je postupao suprotno odredbi čl. 36. i 43. Zakona o osnovama sigurnosti prometa. Kantonalni sud je naveo da je u tom pravcu prvostupanjski sud dao iscrpno obrazloženje, koje i taj sud u cijelosti prihvaća, zbog čega su neutemeljeni žalbeni navodi da u postupku nije utvrđen uzrok nastanka nesreće.
23. Kantonalni sud je dalje naveo da je u postupku bilo sporno tko je upravljao vozilom budući da su apelanti tvrdili da je u zapisniku o očevidu neistinito navedeno da je vozilom upravljao njihov prednik N. S., a o toj činjenici je ovisila i eventualna odgovornost tuženog prema apelantima u skladu sa člankom 8. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila. U svezi s tim Kantonalni sud je naveo da su na okolnosti tog spornog pitanja apelanti predložili izvođenje dokaza očevidom na mjesta događaja (rekonstrukcija prometne nesreće), saslušanje svjedoka, te prometno i strojarsko vještačenje, te da je na temelju provedenih dokaza prvostupanjski sud pravilno našao dokazanim da je nesreću skrivio prednik apelanata upravljajući vozilom, iz kojeg razloga nije postojala odgovornost tuženog za nastalu štetu prema odredbama čl. od 173. do 178. ZOO. Osim toga, Kantonalni sud je istaknuo da se prvostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke jasno izjasnio o razlozima zbog kojih je odbio kao neutemeljen prijedlog apelanata da se izvede dopuna vještačenja na okolnosti položaja sjedišta vozača i suvozača u stanju koje su zatekli prilikom pregleda vozila na policijskom depou, koje obrazloženje i taj sud u cijelosti prihvaća.
24. Apelanti su 26. listopada 2018. godine izjavili reviziju protiv drugostupanjske presude od 9. rujna 2018. godine.
25. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 077548 18 Rev od 10. siječnja 2019. godine odbijena je revizija apelanata i potvrđena drugostupanjska presuda.
26. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostupanjski sud, odlučujući o žalbi apelanata, u smislu odredbe članka 231. ZPP, ocijenio žalbene navode koji su bili od odlučnog značaja i izveo valjan zaključak da su dokazi izvedeni pred prvostupanjskim sudom cijenjeni u skladu sa člankom 8. ZPP i da nisu davali uporište za usvajanje tužbenog zahtjeva. Vrhovni sud je naveo da je drugostupanjski sud odbijanje žalbenih navoda opravdao pravilnim razlozima koji ne proturječe sadržajima zapisnika, niti stanju dokaza u spisu predmeta. Vrhovni sud je dalje naveo da su neutemeljeni navodi apelanata da se radilo o složenom vještačenju i da je bilo potrebno provesti dodatno vještačenje po stručnoj ustanovi, kao i da drugostupanjski sud prvostupanjsku presudu nije ispitao u ovom dijelu. Naime, Vrhovni sud je naveo da je drugostupanjski sud taj prigovor cijenio pravilno i da je dao razloge zašto ga je odbio kao neutemeljenog, te da je, i prema ocjeni Vrhovnog suda, prvostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke dao pravilne razloge zbog kojih je odbio zahtjev apelanata da se izvede dopuna vještačenja. Imajući u vidu da je drugostupanjski sud prihvatio razloge prvostupanjskog suda kao pravilne i jasne, Vrhovni sud je naveo da nije ni bilo potrebe da drugostupanjski sud to posebno obrazlaže, nego je apelante pravilno uputio na razloge koje je dao prvostupanjski sud.
27. Vrhovni sud je dalje ponovio činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, te je istaknuo da su na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi pravilno primijenili procesno i materijalno pravo, odredbe čl. od 173. do 178. ZOO u svezi s odredbom članka 8. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i čl. 36. i 43. Zakona o osnovama sigurnosti prometa, kada su u cijelosti odbili tužbeni zahtjev, te da su za svoju odluku dali pravilne i potpune razloge koje prihvaća i taj sud. Vrhovni sud je dalje istaknuo što je propisano odredbom članka 8. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila, da se taj zakon u konkretnom slučaju primjenjuje kao lex specialis, te da iz njega jasno proizlazi da nema pravo na naknadu štete po osnovi obveznog osiguranja od autoodgovornosti vlasnik, suvlasnik, korisnik i vozač motornog vozila, čijom uporabom im je pričinjena šteta. Slijedom iznesenog, Vrhovni sud je naveo da, i prema ocjeni tog suda, s obzirom na utvrđene činjenice da je do štetnog događaja (prometne nesreće) došlo radnjom prednika apelanata (kao vozača vozila), to apelantima ne pripada pravo na potraživanu naknadu štete po osnovi obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
28. Apelanti navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segment navedenog prava.
29. Apelanti, prije svega, ističu da im je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku budući da je postupak okončan nakon 11 godina, te navode da za to „ne može postojati opravdan razlog“. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama na temelju pogrešne ocjene dokaza pogrešno utvrđeno činjenično stanje. U svezi s tim apelanti smatraju da su vještaci pogrešno zaključili da je vozilom u trenutku nesreće upravljao njihov prednik, te navode da u postupku nije utvrđen ni točan uzrok nesreće. Apelanti, dalje, navode da su od suda tražili provođenje dodatnog vještačenja, što je prvostupanjski sud odbio, dok višestupanjski sudovi nisu odgovorili na takav prijedlog, zbog čega apelanti smatraju da im je onemogućen pristup sudu. Apelanti, također, navode da sudovi ne samo da nisu dozvolili dodatno vještačenje nego nisu ni odgovorili na prigovore koje su apelanti tijekom postupka iznijeli na provedena vještačenja. Nadalje, apelanti smatraju da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe materijalnog prava budući da su u pobijanim odlukama naveli da je tuženi oslobođen odgovornosti za prometnu nesreću u skladu s odredbama čl. od 173. do 178. ZOO, bez preciziranja konkretne odredbe, odnosno konkretne vrste odgovornosti po kojoj je tuženi oslobođen. Apelanti, dalje, navode da sudovi neutemeljeno nisu poklonili vjeru iskazu svjedoka A. G., jedinog preživjelog sudionika prometne nesreće. Apelanti, također, smatraju da im je povrijeđeno pravo na efektivno ulaganje pravnog lijeka jer nižestupanjske presude nisu preispitane pred višestupanjskim sudom u odnosu na sve žalbene, odnosno revizijske navode.
b)Odgovori na apelaciju
30. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima danim u osporenoj odluci da prava apelanata nisu povrijeđena jer je taj sud odluku donio pravilnom primjenom procesnog i materijalnog prava. U svezi s navodima o povredi prava na suđenje u razumnom roku, Vrhovni sud je naveo da je odluku o reviziji donio u roku od dva mjeseca otkako je primio spis na odlučivanje. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.
31. Kantonalni sud je naveo da osporenom odlukom tog suda nisu povrijeđena prava apelanata budući da je odluka obrazložena i donesena pravilnom primjenom materijalnog prava, bez povreda odredbi parničnog postupka, zbog čega je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.
32. Općinski sud je naveo da smatra da osporenim odlukama nisu povrijeđena prava apelanata, zbog čega smatra da se apelacija treba odbiti kao neutemeljena.
33. Tuženi je naveo da su tvrdnje apelanata o povredi prava na pravično suđenje paušalne, kao i tvrdnje o povredi prava na suđenje u razumnom roku jer za takve navode apelanti nisu naveli relevantne činjenice koje su utjecale na duljinu postupka. U svezi s apelacijskim navodom da je povrijeđeno pravo na efektivno ulaganje pravnog lijeka, tuženi je naveo da je i taj navod neutemeljen budući da su nižestupanjske presude preispitane u skladu s relevantnim odredbama ZPP, te da su svi prigovori apelanata obrazloženi. Imajući u vidu izneseno, tuženi je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.
V.Relevantni propisi
34. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Članak 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Članak 10.
(1)Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2)Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Članak 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.
Članak 126.
Ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću ustanoviti koju činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Članak 231.
U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostupanjski sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja.
35. Zakon o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obveznom osiguranju od odgovornosti („Službene novine Federacije BiH“ broj 24/05) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 8. st. (1) i (3) Kvalitativni opseg pokrića Osiguranje pokriva građansku odgovornost posjednika, vlasnika i bilo kojega vozača motornoga vozila prema trećim osobama koje imaju zahtjev za odštetu od osiguranika, sukladno odredbama Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", broj 29/03).
Osiguravatelj odobrava naknadu glede tjelesnih ozljeda ili smrti, kao i imovinske štete ili uništenja, prouzrokovanih trećim osobama u prometnim nezgodama za koje je osiguranik odgovoran po Zakonu, kao i za naknadu opravdanih troškova koje je osiguranik imao u sudskom ili izvansudskom postupku.
36. Zakon o osnovama sigurnosti prometa na cestama u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ br. 6/06, 75/06 – ispravka, 44/07, 84/09, 48/10, 18/13, 8/17, 89/17 i 9/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o osnovama sigurnosti prometa na cestama u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ br. 6/06, 75/06 – ispravka, 44/07, 84/09, 48/10 i 18/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Članak 36. stavak (1) (1)Vozač koji namjerava izvesti neku radnju vozilom na cesti (pomijeranje vozila udesno ili ulijevo, mijenjanje prometnog traka, pretjecanje, obilaženje, zaustavljanje, skretanje udesno ili ulijevo, polukružno okretanje, vožnja unatrag i sl.) smije započeti takvu radnju samo ako se prethodno uvjerio da to može učiniti bez opasnosti po druge sudionike u prometu ili imovinu, vodeći pritom računa o položaju vozila i smjeru i brzini kretanja.
Članak 43. stavak (1) (1)Vozač je dužan prilagoditi brzinu kretanja vozila svojstvima i stanju ceste, vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama, stanju vozila i tereta, gustoći prometa, prometnim znacima i drugim prometnim uvjetima, tako da vozilo može pravodobno zaustaviti pred svakom zaprekom koju pod navedenim uvjetima može predvidjeti.
37. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Pretpostavka uzročnosti Član 173.
Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom delatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno delatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.
Ko odgovara za štetu Član 174. stav (1) (1) Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne delatnosti odgovara lice koje se njom bavi.
Protivpravno oduzimanje opasne stvari od imaoca Član 175.
Ako je imaocu oduzeta opasna stvar na protivpravan način, za štetu koja od nje potiče ne odgovara on, nego onaj koji mu je oduzeo opasnu stvar, ako imalac nije za to odgovoran.
Predaja stvari trećem licu Član 176. stav (1) (1) Umesto imaoca stvari, i isto kao on, odgovara lice kome je imalac poverio stvar da se njome služi, ili lice koje je inače dužno da je nadgleda, a nije kod njega na radu.
Oslobođenje od odgovornosti Član 177.
(1) Imalac se oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potiče od nekog uzroka koji se nalazio van stvari, a čije se dejstvo nije moglo predvideti, ni izbeći ili otkloniti.
(2) Imalac stvari oslobađa se odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili trećeg lica, koju on nije mogao predvideti i čije posledice nije mogao izbeći ili otkloniti i.
II - ODGOVORNOST U SLUČAJU UDESA IZAZVANOG MOTORNIM
VOZILIMA U POKRETU
Član 178. stav (1) (1)U slučaju udesa izazvanog motornim vozilom u pokretu koji je prouzrokovan isključivom krivicom jednog imaoca, primenjuju se pravila o odgovornosti po osnovu krivice.
VI.Dopustivost
38. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
39. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
40. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 077548 18 Rev od 10. siječnja 2019. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelanti su primili 13. veljače 2019. godine, a apelacija je podnesena 8. travnja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
41. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
42. Apelanti navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segment navedenog prava.
Pravo na pravično suđenje
43. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
44. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
45. Ustavni sud u konkretnom slučaju prvenstveno zapaža da se predmetni parnični postupak vodio radi naknade štete, dakle predmet je građansko-pravne naravi, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
a)U odnosu na osporene odluke
46. Iz navoda apelacije proizlazi da apelanti smatraju da je u osporenim odlukama na temelju proizvoljne ocjene dokaza proizvoljno utvrđeno činjenično stanje. Osim toga, povredu prava na pravično suđenje apelanti vide i u tome što viši sudovi nisu adekvatno preispitali nižestupanjske presude po pravnim lijekovima koje su apelanti izjavili.
47. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Ustavni sud, također, podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka redovnih sudova glede procjene dokaza ako ova procjena ne djeluje očigledno proizvoljno. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu, niti će se miješati u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudačke procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine i Europski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78.). Zadaća Ustavnog suda je ispitati jesu li eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
48. Dovodeći navedena stajališta u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je Općinski sud u obrazloženju svoje odluke naveo koji su dokazi provedeni tijekom postupka, te iz kojih dokaza proizlaze zaključci o neutemeljenosti tužbenog zahtjeva apelanata. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je Općinski sud na temelju provedenih dokaza utvrdio da je vozilom u trenutku nesreće upravljao prednik apelanata i da je uzrok nesreće bila neprilagođena vožnja vozača, odnosno nepostupanje vozača u skladu s odredbama čl. 36. i 43. Zakona o osnovama sigurnosti prometa, zbog čega nije utvrdio odgovornost tuženog za štetu u skladu sa člankom 8. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i relevantnim odredbama ZOO. Imajući u vidu da je Općinski sud jasno i detaljno obrazložio proces ocjene dokaza, odnosno da je argumentirano obrazložio kojim svjedocima je poklonio vjeru, a kojim ne, kao i zašto je prihvatio nalaze i mišljenja vještaka, te da se pozvao na relevantne zakonske odredbe, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u odluci Općinskog suda. Takve zaključke Općinskog suda u cijelosti su potvrdili i Kantonalni i Vrhovni sud ocijenivši da je Općinski sud donio pravilnu i na zakonu utemeljenu odluku. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je, nasuprot apelacijskim navodima, Općinski sud obrazložio zbog čega nije prihvatio prijedlog apelanata za provođenje dodatnog vještačenja. U svezi s apelacijskim navodom da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo jer nisu precizirali na koju odredbu ZOO su se pozvali, Ustavni sud nalazi da su se redovni sudovi, prilikom odbijanja tužbenog zahtjeva, jasno pozvali na odredbu članka 8. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i odredbe čl. od 173. do 178. ZOO koji se odnose na odgovornost za štetu od opasne stvari ili opasne djelatnosti – opće odredbe i odgovornost u slučaju udesa izazvanog motornim vozilom u pokretu. Imajući u vidu da su redovni sudovi jasno i argumentirano obrazložili svoje stajalište o odbijanju tužbenog zahtjeva, uz pozivanje na relevantne zakonske odredbe, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u odlukama tih sudova.
49. U odnosu na navode iz apelacije da viši sudovi nisu adekvatno preispitali pobijane presude po pravnim lijekovima koje su apelanti izjavljivali, Ustavni sud podsjeća na praksu Europskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tom slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je utemeljena i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora (vidi Europski sud, Van der Hurk protiv Nizozemske, presuda od 19. travnja 1994. godine, stavak 61.). Ustavni sud, također, napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Europska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. srpnja 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda koje takvim ocijene. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su viši sudovi, suprotno navodima apelacije, u osporenim odlukama odgovorili na one žalbene, odnosno revizijske navode koje su ocijenili relevantnim za odluku, pa Ustavni sud i ovaj prigovor smatra neutemeljenim.
50. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na osporene odluke.
c)Pravo na suđenje u razumnom roku
51. Ustavni sud zapaža da apelanti smatraju da im je zbog duljine trajanja postupka povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku.
Relevantna načela
52. Ustavni sud ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.).
Razdoblje koje se uzima u obzir
53. Ustavni sud zapaža da je parnični postupak pokrenut podnošenjem tužbe 19. studenog 2010. godine, a da je okončan 10. siječnja 2019. godine donošenjem presude Vrhovnog suda. Međutim, Ustavni sud zapaža da je postupak bio prekinut rješenjem Općinskog suda od 21. studenog 2012. godine, a da ja nastavljen rješenjem istog suda od 9. travnja 2013. godine. Dakle, prekid je trajao pet mjeseci. U svezi s tim Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu s odredbom članka 380. ZPP, za vrijeme prekida postupka rokovi ne teku, odnosno da se za vrijeme prekida postupka ne mogu poduzimati nikakve procesne radnje, pa se u konkretnom slučaju ne može računati vrijeme kada je predmetni parnični postupak bio prekinut. Dakle, relevantno razdoblje koje treba uzeti u obzir prilikom razmatranja duljine predmetnog postupka jeste razdoblje od sedam godina i devet mjeseci. Analiza razumnosti trajanja postupka
54. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji su apelanti pokrenuli radi naknade štete zbog smrti bliskog srodnika. Glede ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud zapaža da je u postupku proveden opširan dokazni postupak, pa je tako saslušano 10 svjedoka, prvoapelantica kao parnična stranka, izvršen uvid u brojnu materijalnu dokumentaciju, provedeno vještačenje po vještacima prometne i strojarske struke, kao i dopuna vještačenja, saslušanje ovih vještaka, te da je izvršen očevid na mjestu događaja. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, kompleksnost dokaznog postupka, te pridruživanje umješača predmetnoj parnici, Ustavni sud smatra da se radilo o složenom predmetu.
55. Glede ponašanja apelanata, Ustavni sud zapaža da su apelanti u dva navrata uređivali tužbeni zahtjev, što jeste njihovo procesno pravo, ali konzumacija tog prava produljuje postupak u kojem se ono konzumira.
56. Ocjenjujući ponašanje sudova, Ustavni sud zapaža da je u prvoj fazi postupka Općinski sud pripremno ročište održao nakon dvije godine od podnošenja tužbe, na kojem je donio rješenje o prekidu postupka. Međutim, nakon donošenja rješenja o nastavku postupka Ustavni sud nalazi da je Općinski sud poduzeo veliki broj procesnih radnji, između ostalog, izvršio očevid na mjestu događaja, te zakazao i održao sedam ročišta, te da je nakon dvije godine i pet mjeseci donio odluku o tužbenom zahtjevu (presuda od 31. kolovoza 2015. godine). Nakon toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud presudu donio nakon dvije godine i 11 mjeseci (računajući od dana podnošenja žalbe), a da je Vrhovni sud svoju odluku donio nakon nepuna dva mjeseca od dana izjavljivanja revizije.
57. Ustavni sud naglašava da ocjenjuje duljinu trajanja postupka u cjelini, pri čemu posebnu pozornost posvećuje razdobljima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Iako je na temelju navedenog primjetno da je postupak pred Općinskim sudom trajao nešto dulje, sagledavajući postupak u cjelini, u okolnostima konkretnog slučaja, posebno imajući u vidu da se radilo o složenom postupku, da su u okviru analiziranog razdoblja (sedam godina i devet mjeseci) redovni sudovi donijeli tri meritorne presude i tri procesna rješenja, da su apelanti došli do konačne odluke u svom predmetu prije podnošenja apelacije, Ustavni sud nalazi da nema elemenata koji ukazuju da je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo apelanata na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
58. Na temelju izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava apelanata na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od segmenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII.Zaključak
59. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoju odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva, odnosno zašto su utvrdili da nema odgovornosti tuženog za naknadu štete u skladu s relevantnim odredbama Zakona o osnovama sigurnosti prometa, Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ZOO. Također, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, posebno činjenicu da se radilo o složenom postupku, da su u okviru analiziranog razdoblja (sedam godina i devet mjeseci) redovni sudovi donijeli tri meritorne presude i tri procesna rješenja, Ustavni sud smatra da nema ni kršenja prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje.
60. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
61. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević