Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3808/20 (L.M.)

Odluka donesena 10. 11. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Penzija
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3808/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3808/20, rješavajući apelaciju koju je podnio L. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio L. M.

protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 U 003576 18 Uvp od 10. septembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. L. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bileće, podnio je 21. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 15 0 U 003576 18 Uvp od 10. septembra 2020. godine.

2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda u Trebinju od 21. februara 2018. godine kojom je odbijena apelantova tužba protiv rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) od 21. jula 2017.godine. Navedenim rješenjem tuženog odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv rješenja tuženog, Filijala Trebinje od 28. februara 2010. godine kojim je apelantu po službenoj dužnosti ponovo određena invalidska penzija počev od 1. februara 2010. godine u iznosu od 419,37 KM mjesečno.

3. U obrazloženju rješenja od 21. jula 2017. godine tuženi je ukazao da je članom 172. stav 4. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (Službeni glasnik Republike Srpske broj 134/11) propisano da će za korisnike penzije koja je određena od penzijskog osnova u skladu sa članom 87. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (Službeni glasnik Republike Srpske br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02, 47/02, 110/03, 67/05, 20/07, 33/08, 1/09, 71/09, 106/09 i 118/09) Fond po službenoj dužnosti donijeti rješenje o utvrđivanju novog iznosa penzije određene od penzijskog osnova u skladu sa čl. 77. do 86. tog zakona, od prvog dana narednog mjeseca nakon stupanja zakona na snagu (stupio na snagu 1. januara 2012. godine). Dalje je naveo da je stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (Službeni glasnik Republike Srpske broj 118/09), kojim je brisan član 89. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, ukinuto pove ćanje penzije po osnovu statusa borca prve kategorije, zbog čega je apelantu rješenjem tuženog, Filijala Trebinje od 28. februara 2010. godine određen novi iznos invalidske penzije kako je to naprijed navedeno. Ovaj iznos penzije određen je u procentu za ukupan penzijski staž od 69.375% od 604,50 KM, tzv. garantovanog penzijskog osnova koji je apelantu pripadao kao borcu prve kategorije i koji mu je bio povoljniji od penzijskog osnova utvrđenog po platama koje je apelant ostvario. Radi navedenog, tuženi je odbio apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja od 28. februara 2010. godine.

4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je rješenjem prvostepenog organa tuženog od 28. oktobra 1997. godine apelantu priznato pravo na invalidsku penziju u iznosu od 121,55 dinara mjesečno, počev od 26. januara 1997. godine. Zatim da je rješenjem od 28. februara 2010. godine, koje je doneseno po službenoj dužnosti na osnovu člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, utvrđena uzročno-posljedična veza bolesti sa učeš ćem u ratu i riješeno kako je navedeno u ovu izreci ove oduke. Dalje je naveo da je prvostepeni organ tuženog rješenjem od 13. maja 2010. godine uvažio apelantovu žalbu od 26. marta 2010. godine izjavljenu protiv rješenja od 28. februara 2010. godine i apelantu ponovo odredio novi iznos invalidske penzije od 453,37 KM mjesečno počev od 1. februara 2010. godine. Nakon toga je tuženi izvršio vanrednu kontrolu pa je nalazom, ocjenom i mišljenjem utvrđeno da kod apelanta postoji invalidnost - preostala radna sposobnost, ali da ne postoji uzročnoposljedična veza između učešća u ratu i bolesti, pa je rješenjem od 8. februara 2017. godine odlučeno da se po službenoj dužnosti ponovi postupak okončan rješenjem od 13. maja 2010. godine, te odlučeno da ostaje na snazi rješenje od 28. februara 2010. godine. Zatim je naveo da je Filijala Trebinje, uz dopis od 8. februara 2017. godine, dostavila tuženom apelantovu žalbu od 26. marta 2010. godine izjavljenu protiv rješenja od 28. februara 2010. godine, navode ći da se žalba dostavlja u rad jer je rješenje od 13. maja 2010. godine, kojim je navedena žalba uvažena, stavljeno van snage, te da je tuženi pobijanim rješenjem od 21. jula 2017.godine odbio navedenu žalbu. S obzirom da je o apelantovoj žalbi izjavljenoj 26. marta 2010. godine ve ć odlučeno rješenjem od 13. maja 2010.

godine na osnovu člana 220. stav 1. Zakona o opštem upravnom postupku, Vrhovni sud je naveo da je tuženi žalbu trebao odbaciti kao nedopuštenu na osnovu člana 224.stav 1. istog zakona, ali budu ći da je žalbu odbio i da su u ovom konkretnom slučaju posljedice odbacivanja i odbijanja žalbe po apelanta iste, taj propust drugostepenog organa ne čini osporeni akt nezakonitim. Naime, nakon donošenja rješenja od 8. februara 2017.godine uspostavljena je pravna situacija kakva je bila nakon donošenja rješenja od 28. februara 2010. godine.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u zahtjevu za vanredno preispitivanje prvostepene odluke, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3808/20 (L.M.) | Sudska praksa | Aktio