Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-397/19 (M. S.)
Odluka donesena 10. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Kleveta
- Miješanje u privatni život
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-397/19
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 397/19, rješavajući apelaciju Mirka Stojčinovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mirka Stojčinovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 063616 18 Gž od 31. avgusta 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 P 063616 17 P od 16. jula 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mirko Stojčinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Zoran Tanasić, advokat iz Modriče, podnio je 25. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 063616 18 Gž od 31. avgusta 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 P 063616 17 P od 16. jula 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i od Alternativne televizije Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotužena) zatraženo je 31. maja 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je dostavio odgovor 8. juna, Osnovni sud 17. juna, a prvotužena 17. juna 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 85 0 P 063616 17 P od 16. jula 2018. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 85 0 P 063616 18 Gž od 16. jula 2018. godine, odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu prvotužena i Jelena Grahovac (u daljnjem tekstu: drugotužena) isplate naknadu štete zbog klevete. U obrazloženju prvostepene presude Osnovni sud je, između ostalog, naveo da je apelantov tužbeni zahtjev zasnovan na tome da su tužene objavile informaciju da je gradonačelnik Banje Luke upozorio Ministarstvo pravde Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) da je „šef banjalučkog Pravobranilaštva [apelant], u više navrata, nanio veliku štetu gradu Banjaluci, da je u dopisu, koji je prošle sedmice – prije službenog puta u Izrael, uputio ministru pravde [...] oštro kritikovao postupanje banjalučkog pravobranilaštva sa [apelantom] na čelu, u više sudskih predmeta, među njima i kontroverznog slučaja Poljoprivredne škole“. Takođe, posebno je istaknuto „ponašanje [apelanta] u milionskoj tužbi tržnog centra 'Bingo' protiv Grada, a koji je povezan sa slučajem 'Poljoprivredna škola' i da se [apelant], bez znanja Grada i bilo kakvih konsultacija odrekao protivtužbe protiv 'Binga' u iznosu od 20 miliona KM“. U prilogu je navedeno i da je gradonačelnik u svom pismu „pobrojao i više kontroverznih predmeta u kojima je [apelant] propustio rokove za izjavljivanje žalbi na više presuda, koje bi mogle imati milionske posljedice po gradsku kasu“.
6. Nakon što je proveo dokaze koji su navedeni u obrazloženju presude, Osnovni sud je istakao da nije sporno da je apelant, odlukom Narodne skupštine RS iz 2015. godine, izabran za zamjenika pravobranioca RS u Sjedištu zamjenika Banja Luka (u daljnjem tekstu: Sjedište zamjenika). Dakle, kako je zaključio prvostepeni sud, apelant je izabran na odgovornu javnu funkciju „a inače je dugogodišnja javna i politička ličnost jer je u svom dugogodišnjem radu obavljao i dužnost profesora u srednjoj školi, načelnika Centra javne bezbjednosti u Doboju, predsjednika Skupštine opštine Doboj, načelnika Opštine Doboj, načelnika Odjeljenja Geodetske uprave RS, te univerzitetskog profesora“, kako je i sam apelant naveo u tužbi.
7. Sud je dalje utvrdio nespornim da je u vijestima prvotužene emitovan prilog „o problemima saradnje između Grada Banja Luka i [apelanta] kao odgovornog lica u [Sjedištu zamjenika] na koje je ukazao [gradonačelnik] obavještenjem od 19. 1. 2017. godine naslovljenim na Vladu RS, Ministarstvo pravde“, koji je pripremila drugotužena. Nakon što se pozvao na čl. 5 i 6 stav 1 tačka a) Zakona o zaštiti od klevete, prvostepeni sud je obrazložio da ne može prihvatiti apelantovu tvrdnju da se gradonačelnikovo obavještenje odnosi na Sjedište zamjenika „kao organ, odnosno na sve zaposlene u tom Sjedištu zamjenika“, a ne samo na njega, i to zato što njegovo ime, kako je istakao, nije eksplicitno spomenuto u gradonačelnikovom pismu, već samo u prilogu koji je objavila prvotužena. U vezi s tim Osnovni sud je naveo da je gradonačelnik u svom pismu „ukazao na postupanje, odnosno nepostupanje u skladu sa zakonom odgovornih u Sjedištu zamjenika“. Sud je takođe naveo da je apelant nesporno izabran za zamjenika pravobranioca u Sjedištu zamjenika Banja Luka, da je to najodgovornija funkcija u Sjedištu zamjenika, te da zamjenik pravobranioca, prema Pravilniku o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u Pravobranilaštvu RS („Službeni glasnik RS“ br. 1/15 i 90/15; u daljnjem tekstu: Pravilnik Pravobranilaštva), rukovodi radom organa i obavlja poslove iz nadležnosti Pravobranilaštva, potpisuje sve podneske i da je on taj koji može da preduzima sve radnje iz nadležnosti Pravobranilaštva. Osim toga, Osnovni sud je istakao i da je drugotužena u svom iskazu, „objašnjavajući zbog čega je u spornom izražavanju [...] navedeno ime [apelanta], ukazala da se ime [apelanta] pominjalo nekoliko sedmica ranije u medijima i u Narodnoj skupštini Republike Srpske u kontekstu izvještaja o radu Pravobranilaštva Republike Srpske Sjedište zamjenika u Banjoj Luci“, kao i da je tadašnja pravobraniteljka Republike Srpske spominjala apelantovo ime „kao svog zamjenika, da se ona žalila na rad i ponašanje [apelanta], te da su i narodni poslanici pominjali ime i rad [apelanta] u negativnom kontekstu, kao i gradonačelnik Banje Luke“.
8. Osim toga, prvostepeni sud je naveo da u prilog navedenom ide „i slijed događaja nakon obraćanja gradonačelnika ministru“, a to je odluka o prestanku funkcije apelanta na njegov lični zahtjev, „te krivični postupak koji se vodi protiv [apelanta]“. Sud je naveo da je i sam apelant u svom iskazu naveo da je bio u pritvoru, da je protiv njega podignuta optužnica, „te da krivični postupak protiv njega još nije okončan“ i da se odnosi na apelantova „postupanja u predmetu 'Naš dom' i 'Poljoprivredna škola' “. Analizom svih provedenih dokaza, Osnovni sud je zaključio da su tužene „samo prenijele informacije na koje je ukazao gradonačelnik“, i to one kojima se ukazuje „na nepravilnosti u radu odgovornih lica u [Sjedištu zamjenika]“. To što su tužene navele apelantovo ime kao lica koje obavlja funkciju zamjenika pravobranioca u Sjedištu zamjenika, što je i najodgovornija funkcija u Sjedištu zamjenika, kako je sud naveo, ne predstavlja prenošenje neistinitog izražavanja u smislu člana 5 stav 1 Zakona o zaštiti od klevete.
9. Okružni sud je u cijelosti prihvatio kao pravilna i činjenična utvrđenja prvostepenog suda i primjenu kako materijalnog tako i procesnog prava. Okružni sud je naročito istakao da nije mogao prihvatiti apelantove navode o tome da „nema presuda o postojanju bilo kakve odgovornosti [apelanta], pa da ni tužene nisu mogle istu pominjati, niti pronositi i emitovati u svojim vijestima, te da se ni prvostepeni sud nije mogao pozivati na krivični postupak“. Naime, Okružni sud je ukazao da iz provedenih dokaza jasno proizlazi da se ne radi o neistinitim izražavanjima zato što je gradonačelnik u obavještenju „ukazao na predmete zbog kojih je nakon toga pokrenut krivični postupak protiv [apelanta], a u kojima je nanesena šteta Gradu Banja Luka, kao i na lošu saradnju Pravobranilaštva RS i [Sjedišta zamjenika], i to upravo u periodu kada je [apelant] obavljao funkciju zamjenika, što je rezultiralo i ostavkom [apelanta]“.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, te pravo na djelotvoran pravni lijek i pravo na nediskriminaciju iz čl. 13 i 14 Evropske konvencije.
11. U obrazloženju ovih navoda apelant, između ostalog, navodi da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, najprije zbog toga što u gradonačelnikovom obavještenju nije spomenuto njegovo ime, kao i zato što u vrijeme „klevetničkog izražavanja nije bilo ni istrage, ni optužnice, ni krivičnog postupka“. Stoga, apelant smatra da sudovi činjenicu o podnošenju ostavke i pokretanju krivičnog postupka protiv apelanta nisu mogli „navoditi kao razlog odbijanja tužbenog zahtjeva zbog navodno istinitog izražavanja tuženih“. U takvoj situaciji, apelant smatra da, budući da njegovo ime nije spomenuto u gradonačelnikovoj obavijesti Ministarstvu, sudovi nisu ni mogli znati „o čijoj odgovornosti je pisao gradonačelnik“. Dalje ističe da gradonačelnik u svom obavještenju „samo navodi Pravobranilaštvo, kao organ koji je odgovoran za nepravilnosti, a nigdje ne pominje čak ni funkciju zamjenika, pogotovo ne pominje ime i prezime apelanta“. Apelant ističe da „sud zaboravlja da su tužene u smislu člana 6 stav 1 Zakona o zaštiti od klevete bile dužne dokazati kao istinite svoje navode i izražavanje“, te da su stoga u ovom postupku tužene morale dokazati da je baš apelant nanio milionsku štetu Gradu Banja Luka svojim postupanjima, a to nisu mogle jer njegovo ime gradonačelnik nije spomenuo. Stoga smatra da se tužene u vijesti, koju su objavile i u kojoj su navele njegovo ime, nisu mogle pozvati na to gradonačelnikovo obavještenje.
12. Apelant, takođe, smatra da je diskriminisan zato što je „nezakonito oklevetan u sredstvima javnih i drugih medija od strane tuženih, isti su ga već 'osudili' za nešto što nije učinio“.
b) Odgovori na apelaciju
13. Okružni sud je naveo da je apelacija neosnovana, te da apelant, u suštini, iznosi iste navode koje je iznio i u žalbi protiv prvostepene presude, o kojima je taj sud odlučio i obrazložio svoje razloge.
14. Osnovni sud je naveo da smatra da nisu povrijeđena apelantova prava na koja je ukazao u apelaciji, a naročito da je imao mogućnost da ravnopravno s drugom stranom učestvuje u postupku, te da predlaže i izvodi svoje i osporava dokaze suprotne strane.
15. Prvotužena je osporila apelacione navode i naročito je istakla da je ono što je preneseno bilo istinito i da se u vezi s tim radi o pravu prvotužene na slobodu izražavanja o pitanjima koja predstavljaju javni interes. Prvotužena, dalje, navodi da je apelant javna ličnost i da su u odnosu na njega granice kritike daleko šire nego u odnosu na privatna lica. Osim toga, prvotužena ističe da apelant povredu svih navedenih prava svodi na osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja i primjene prava, te da nema ništa u njegovoj apelaciji što bi ukazalo da mu je bilo koje od navedenih prava prekršeno. V.Relevantni propisi
16. Zakon o zaštiti od klevete Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 37/01) u relevantnom dijelu glasi:
ODGOVORNOST ZA KLEVETU
Član 5.
1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.
2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.
3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
[...] Član 6.
1. U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:
a)ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito; [...] VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 85 0 P 063616 18 Gž od 31. avgusta 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. novembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 25. januara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelant pobija osporene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz čl. 5, 6, 8, 13 i 14 Evropske konvencije. Međutim, budući da se apelacija suštinski odnosi na navode o tome da odbijanjem tužbenog zahtjeva sudovi nisu zaštitili apelantovu čast i ugled, Ustavni sud će najprije ispitati kršenje prava na privatni život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku
22. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
23. Član 8 Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih
24. Pravo na ugled pojedinca predstavlja elemenat njegovog „privatnog života“ zaštićenog članom 8 Evropske konvencije, kako to u svojoj praksi ističu i Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavni sud (vidi Ustavni sud, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4431/15 od 31. januara 2018. godine, tačka 36 s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba). S druge strane, sloboda izražavanja uključuje snažnu zaštitu izjava koje se odnose na pitanja od javnog interesa, uključujući i one koje podrazumijevaju kritiku na račun političara, vlade, službenika, dakle javnih ličnosti, ali i drugih članova društva. Naime, Evropski sud je u svojoj praksi kontinuirano isticao da je „sloboda političke rasprave u samoj srži koncepta demokratskog društva koji preovladava kroz cijelu Konvenciju. Granice prihvatljive kritike su, prema tome, šire u odnosu na političare kao takve nego u odnosu na druga lica. Za razliku od ovih posljednjih, prvi se neizbježno i svjesno izlažu pomnom ispitivanju svake svoje riječi i djela kako od novinara, tako i najšire javnosti, te stoga moraju da pokažu i veći stepen tolerancije. Nema sumnje da član 10 stav 2 omogućava da se ugled drugih, tj. svih pojedinaca zaštiti, a ova se zaštita odnosi i na političare, čak i kad oni ne istupaju u privatnom svojstvu. Ali, u takvim slučajevima, zahtjevi za takvu zaštitu moraju biti mjereni u odnosu na interes otvorene rasprave o političkim pitanjima [...]“ (Evropski sud za ljudska prava, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, predstavka broj 9815/82).
25. Evropski sud, takođe, ističe i da su u takvim slučajevima granice kritike široke, ali nisu apsolutne. Kod ocjene ovakvih predmeta, Evropski sud je utvrdio, a Ustavni sud dosljedno primjenjuje, niz principa i faktora koje treba uzeti u obzir prilikom ocjene kojem će se pravu dati prednost, privatnosti ili slobodi izražavanja, i to: doprinos raspravi od javnog interesa, koliko je poznata ličnost o kojoj je riječ i šta je predmet izvještavanja, ponašanje lica o kojem je riječ, način pribavljanja informacija i istinitost, sadržaj, forma i posljedice objavljivanja i, ako je primjenljivo, ozbiljnost izrečene sankcije. Dalje, važno je napraviti razliku između privatnih pojedinaca i javnih ličnosti, te između činjenica i vrijednosnih sudova. Takođe se mora imati u vidu da se mediji mogu odbraniti ukoliko mogu pokazati da su postupali razumno i u skladu s profesionalnim standardima, dakle „u dobroj namjeri“, što medijima ostavlja mogućnost i za grešku.
26. U konkretnom slučaju, osporenim odlukama je odbijen apelantov zahtjev za zaštitu od klevete, pa te odluke nesumnjivo predstavljaju miješanje u apelantovo pravo iz člana 8 Evropske konvencije, koje je i zakonito i ima legitiman cilj – zaštitu prava drugih, odnosno zaštitu slobode izražavanja novinara iz člana 10 Evropske konvencije.
27. Ustavni sud će, dalje, ispitati da li su sudovi osporenim odlukama postigli pravičnu ravnotežu između ova dva navedena prava. Imajući u vidu kriterijume koji su već ranije navedeni (vidi tačku 25 ove odluke), Ustavni sud najprije ističe da se sporni prilog, koji je emitovala prvotužena, ticao funkcionisanja Sjedišta zamjenika i nepravilnosti koje je u svom obavještenju upućenom Ministarstvu spominjao gradonačelnik. Budući da se radi o funkcionisanju dijela Pravobranilaštva RS, veoma važne institucije za zaštitu prava i interesa Republike Srpske, Ustavni sud smatra da se svakako radilo o doprinosu debati od javnog interesa. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant, kako su i sudovi utvrdili, „dugogodišnja javna i politička ličnost“, što je i sam apelant istakao u tužbi navođenjem svih poslova koje je obavljao i funkcija na koje je bio izabran. Takođe je nesporno i da je u vrijeme objavljivanja spornog priloga apelant bio zamjenik pravobranioca u Sjedištu zamjenika. Stoga, kao javna ličnost, apelant mora biti spreman i na oštru kritiku svog rada i mora pokazati veći stepen tolerancije.
28. U vezi s načinom pribavljanja informacija sudovi su nesporno utvrdili, a ni apelant to nije osporio, da je drugotužena pripremila, a prvotužena objavila prilog u kojem se prenosi obavještenje koje je gradonačelnik uputio Ministarstvu. U vezi s tim Ustavni sud ističe da mediji imaju zadatak da prenose informacije i ideje koje su od javnog interesa, a javnost ima pravo da dobije te informacije. Da nije tako, mediji ne bi mogli izvršavati svoju vitalnu ulogu „čuvara javnog interesa“. Stoga bi, kako ističu i Evropski i Ustavni sud, kažnjavanje novinara zbog prenošenja izjava drugih lica ozbiljno ugrozilo doprinos medija debati od javnog interesa i ne bi bilo opravdano, osim ako za to postoje naročito važni razlozi (vidi Evropski sud, Jersild protiv Danske, presuda od 23. septembra 1984. godine, aplikacija broj 15890/89, tačka 35 i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5204/15 od 13. marta 2018. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 21/18. tačka 43). Takav stav je potvrđen i u kasnijoj praksi, a naglašeno je i to da generalni zahtjev za novinare da se sistematski i formalno distanciraju od sadržaja citata koji može uvrijediti ili izazvati druge ili nanijeti štetu njihovom ugledu nije pomirljiv s ulogom medija da daju informacije o tekućim događajima, mišljenjima i idejama (vidi Evropski sud, Milisavljević protiv Srbije, presuda od 4. aprila 2017. godine, aplikacija broj 50123/06, tačka 37 s daljnjim referencama).
29. Što se tiče glavnog apelantovog prigovora – da je u spornom prilogu objavljeno i njegovo ime iako ono nije bilo navedeno u gradonačelnikovom obavještenju, te da stoga nisu istinite činjenice koje su tužene iznijele, Ustavni sud smatra da su sudovi dovoljno i jasno obrazložili da je gradonačelnik u svom pismu „ukazao na postupanje odnosno nepostupanje u skladu sa zakonom odgovornih u Sjedištu zamjenika“, da su detaljno analizirali Poslovnik Pravobranilaštva RS i obrazložili zbog čega se ne može smatrati da se gradonačelnikovo obavještenje odnosi na Sjedište zamjenika kao organ, već na najodgovornije lice u Sjedištu zamjenika, a to je apelant. Osim toga, kako je već rečeno, drugotužena je u postupku izjavila da je apelantovo ime spominjano na sjednici Narodne skupštine RS prilikom razmatranja izvještaja o radu Pravobranilaštva RS, a spominjala ga je i tadašnja pravobraniteljka RS takođe u negativnom kontekstu. Sudovi su takođe uzeli u obzir da je i sam apelant u iskazu pred sudom potvrdio da je bio u pritvoru, da je protiv njega podignuta optužnica i da krivični postupak nije još okončan. Sve ovo nesumnjivo pokazuje da su tužene objavile informacije do kojih su došle iz gradonačelnikovog obavještenja, ali i iz rasprava pred drugim nadležnim organima o apelantovom djelovanju kao odgovornog lica u Sjedištu zamjenika. Stoga se ne može zaključiti da prenošenjem gradonačelnikovog obavještenja Ministarstvu i, pored toga, objavljivanjem apelantovog imena, tužene nisu postupale „u dobroj namjeri“ ili da su iznijele neistinite činjenice ili da su prešle dozvoljene granice u obavještavanju javnosti o pitanju od javnog interesa. Osim toga, nesporno je da je apelant u spornom prilogu spominjan isključivo u svojoj javnoj ulozi, kao zamjenik pravobranioca, te da nema ništa u tom prilogu što bi predstavljalo bezrazložan privatni napad na njega.
30. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da su osporenim odlukama sudovi postigli pravičnu ravnotežu između apelantovog prava iz člana 8 Evropske konvencije i prava tuženih iz člana 10 Evropske konvencije, zbog čega nema kršenja apelantovog prava na privatni život.
Ostali navodi
31. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na ličnu slobodu i bezbjednost, pravo na pravično suđenje, pravo na djelotvoran pravni lijek i pravo na nediskriminaciju. Ustavni sud zapaža da apelant ove tvrdnje zasniva na istim navodima koje je Ustavni sud već ispitao u okviru člana 8 Evropske konvencije, ali da ne iznosi bilo kakve suštinske elemente navedenih prava koji bi mogli biti prekršeni. Osim toga, nema ništa u odlukama što bi pokrenulo pitanje iz člana 5 Evropske konvencije, kao što nema ništa što bi ukazalo da apelant nije imao sve garancije pravičnog suđenja, ili da mu je uskraćen pristup djelotvornom pravnom lijeku, a navode o diskriminaciji nije učinio ni vjerovatnim. Stoga, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3f) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 5 i 6 Evropske konvencije, kao i navodi o kršenju čl. 13 i 14 Evropske konvencije neosnovani.
VIII.Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije kada su mediji prenijeli obavještenje koje je gradonačelnik uputio Ministarstvu o nepravilnostima u radu najodgovornijih lica u Sjedištu zamjenika, pri čemu su spomenuli apelantovo ime, u situaciji kada je apelant bio zamjenik pravobranioca u Sjedištu zamjenika, a tužene su postupale „u dobroj namjeri“ i objavile su informacije koje se tiču apelanta kao javne ličnosti i o pitanju od javnog interesa.
33. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević