Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3826/19 (J. K.)
Odluka donesena 10. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3826/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3826/19, rješavajući apelaciju Josipa Križanaca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Josip Križanac zbog dužine trajanja izvršnog postupka pred Općinskim sudom u Travniku u predmetu broj 051-0-I-07-000824 (novi broj 51 0 I 176625 20 I), zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Josip Križanac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, kojeg zastupa Miro Blaž advokat iz Viteza, podnio je 9. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja izvršnog postupka pred Općinskim sudom u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) u predmetu broj 051-0-I-07-000824 (novi broj 51 0 I 176625 20 I).
2. Apelant je 28. marta 2007. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje protiv izvršenika („Vitezit-Cromen“ d.o.o. Vitez), na osnovu pravomoćne i izvršne presude Općinskog suda broj Rs. 126/04 od 8. jula 2005. godine, koja je preinačena presudom Kantonalnoga suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž. 660/05 od 17. marta 2006. godine kojom je izvršenik obavezan da apelantu isplati iznos od 6.270,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da naknadi troškove postupka. Kao predmet i sredstvo izvršenja predložena je zapljena, popis i prodaja pokretnih stvari izvršenika koje se nađu u njegovom poslovnom krugu te namirenjem apelanta iz iznosa dobijenog prodajom. Općinski sud je 24. aprila 2007. godine donio rješenje o izvršenju.
3. Iz odgovora Općinskog suda proizilazi da je nakon pravosnažnosti predmetnog rješenja o izvršenja u nekoliko navrata donosio zaključke kojima je određivao provođenje rješenja o izvršenju, zapljenom, popisom i procjenom pokretnih stvari izvršenika, koje se nije moglo provesti bez prisustva stručne osobe iz razloga što se u objektu izvršenika vrši proizvodnja i uskladištenje eksploziva, što je navedeno u zapisniku sudskog izvršitelja od 14. decembra 2010. godine. Iz odgovora Općinskog suda proizilazi da iako je uredno obaviješten apelant nije prisustvovao navedenoj radnji pokušaja provođenja izvršenja zapljene i procjene pokretnih stvari, te da je isto vidljivo iz naprijed navedenog zapisnika sudskog izvršitelja. Općinski sud je 15. oktobra 2018. godine o naprijed navedenom obavijestio punomoćnika apelanta radi izjašnjenja o tome. Navedenu obavijest je 29. oktobra 2018. godine zaprimio punomoćnik apelanta. Općinski sud je 20. januara 2020. godine donio rješenje kojim je obustavio izvršenje na pokretnim stvarima izvršenika, te je apelanta pozvao da predloži novo sredstvo ili predmet izvršenja. Protiv navedenog rješenja apelant je uložio prigovor. Općinski sud je 10. avgusta 2020. godine donio odluku o prigovoru, na koju je punomoćnik apelanta uložio žalbu. Žalba je 12. oktobra 2020. godine dostavljena Kantonalnom sudu na dalje postupanja.
4. Prema stanju u spisu postupak je u toku.
Apelacioni navodi
5. Apelant navodi da mu je zbog dužine trajanja predmetnog izvršnog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav l. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je kratko naveo tok postupka ističući da postupak od dana donošenja rješenja o izvršenju traje duže od 12 godina, te predlaže da mu se zbog dužine trajanja postupka odredi nematerijalna šteta u iznosu od 3.000,00 KM.
Odgovori na apelaciju
6. U odgovoru na apelaciju od 4. novembra 2019. godine Općinski sud je, između ostalog, naveo da je u predmetnom postupku postupao u razumnim vremenskim rokovima i preduzimao potrebne radnje u skladu sa Zakonom o izvršnom postupku. Ukazuje da ovaj postupak traje duži niz godina, ali da se razlozi dugotrajnosti postupka mogu pripisati i apelantu koji se za čitavo vrijeme pasivno ponašao, odnosno nije aktivno sudjelovao u postupku, posebno kada se ima u vidu da isti, iako je uredno obaviješten, nije prisustvovao radnji pokušaja provođenja izvršenja zapljene i procjene pokretnih stvari koja je određena za 14. decembra 2010. godine, kako je to vidljivo iz naprijed navedenog zapisnika sudskog izvršitelja. Ukazuje da se od tog dana pa do sastavljanja predmetne apelacije apelant odnosno njegov punomoćnik nisu obraćali sudu odnosno nisu preduzimali nikakve u cilju ubrzanja postupka iako je od tad prošlo devet godina. Općinski sud je napomenuo da je apelant preko svoga punomoćnika upoznat o razlozima nemogućnosti provođenja izvršenja, te ni nakon godinu dana od prijema zapisnika sudskog izvršitelja nije sudu dostavio očitovanje iako je to od njega zatraženo. Općinski sud zaključuje da je za dugotrajnost ovog postupka od odlučnog uticaja i evidentno pasivno ponašanje apelanta, te predlaže da se predmetna apelacije odbije.
7. U odgovoru na apelaciju od 8. juna 2020. godine Općinski sud je, između ostalog, naveo da je Zakonom o rokovima i postupanju u sudskim postupcima za vrijeme stanja nepogode na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, broj 28/20) propisano da rokovi za poduzimanje procesnih radnji u izvršnim postupcima prestaju teći za vrijeme stanja nepogode te da imajući u vidu navedeno nije u mogućnosti donijeti odluku o prigovoru do isteka roka za podnošenje odovora na prigovor od strane izvršenika, dakle sve dok traje stanje nepogode u Federaciji BiH.
8. U odgovoru na apelaciju od 22. oktobra 2020. godine Općinski sud je, između ostalog, naveo je donio odluku o prigovoru i da se čeka odluka drugostepenog suda po uloženoj žalbi.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evopski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara 2007. godine, stav 26). Takođe, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18. i Novović protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. oktobra 2012. godine, stav 51.).
12. U vezi s predmetnim postupkom, Ustavni sud podsjeća da država ima pozitivnu obavezu da organizuje sistem za izvršenje presuda koji treba da bude efektivan, kako u normativnom dijelu tako i u praksi, i osigura njihovo izvršenje bez nepotrebnog odlaganja (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Scollo protiv Italije, 1995.) Međutim, Ustavni sud ukazuje da se prema praksi Evropskog suda (u predmetima gdje niti jedna stranka u sporu nije vlast niti državni organ) uloga vlasti svodi na to da razumno pomognu izvršenju presude u korist stranke koja je spor dobila, ali ne da garantira izvršenje u svim okolnostima (Fuklev protiv Ukrajine, st. 84-86, 2005. godina). Dakle, u izvršnom postupku sudovi nisu odgovorni za namirenje tražitelja izvršenja već za učinkovito i ekonomično provođenje sudskog postupka.
13. Dovodeći navedene principe u vezu s okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku koji se, prema relevantnim zakonskim odredbama i praksi Evropskog suda smatra hitnim i zahtijeva dodatnu ažurnost sudova u odnosu na njihovu zakonsku obavezu da izvršni postupak provedu bez nepotrebnih odugovlačenja i zastoja. S obzirom na navedene činjenice i materijalne dokaze dostavljene Ustavnom sudu, te s obzirom na činjenicu da su se u izvršnom postupku pojavile određene procesne smetnje koje su uticale na dinamiku i sam tok predmetnog postupka (iz odgovora Općinskog suda proizilazi da je u nekoliko navrata donosio zaključke kojima je određivao provođenje rješenja o izvršenju, zapljenom, popisom i procjenom pokretnih stvari izvršenikom koje se nije moglo provesti bez prisustva stručne osobe iz razloga što se u objektu izvršenika vrši proizvodnja i uskladištenje eksploziva), Ustavni sud zaključuje da se radi o relativno složenom postupku.
14. Ocjenjujući ponašanje apelanta, te značaj koji predmetni postupak ima za njega, Ustavni sud zapaža, kako to proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, da je apelant svojim ponašanjem u značajnoj mjeri doprinio dužini trajanja postupka. Naime, Ustavni sud zapaža potpunu pasivnost apelanta u trajanju od gotovo osam godina, što proizilazi iz odgovora Općinskog suda tj. od 14. decembra 2010. godine kada iako je bio uredno obaviješten, nije prisustvovao radnji pokušaja provođenja izvršenja zapljene i procjene pokretnih stvari pa do 15. oktobra 2018. godine kada je Općinski sud o naprijed navedenoj nemogućnosti provođenja izvršenja obavijestio punomoćnika apelanta radi izjašnjenja o tome, odnosno nije preduzimao radnje u cilju ubrzanja postupka, te da kako proizilazi iz odgovora Općinskog suda ni nakon godinu dana od prijema navedenog zapisnika sudskog izvršitelja od 14. decembra 2010. godine o razlozima nemogućnosti provođenja izvršenja nije sudu dostavio očitovanje iako je to od njega Općinski sud zatražio, što upućuje na zaključak da predmetni postupak nije naročito značajan za njega. U nastavku postupka, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud donio rješenje od 20. januara 2020. godine kojim je obustavio izvršenje na pokretnim stvarima izvršenika, te je apelanta pozvao da predloži novo sredstvo ili predmet izvršenja, kao i da je odlučio o apelantovom prigovoru te da se predmetni izvršni postupak po apelantovoj žalbi nalazi na odlučivanju pred Kantonalnim sudom. S obzirom na to, te imajući u vidu da je Općinski sud u toku trajanja postupka preduzimao procesne radnje, u skladu sa procesnim mogućnostima, u cilju okončanja predmetnog postupka, te da svojim ponašanjem nije u značajnoj mjeri doprinio sveukupnoj dužini trajanja postupka, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na suđenje razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U odnosu na apelantov zahtjev da mu se odredi naknada nematerijalne štete zbog nerazumne dužine trajanja izvršnog postupka, Ustavni sud podsjeća da prema članu 74. Pravila Ustavnog suda izuzetno može odredi naknadu nematerijalne štete u posebnim slučajevima kršenja ustavnih prava, a kako je u konkretnom slučaju apelacija odbačena zbog toga što je prima facie neosnovana, to apelantu ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete.
17. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević