Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3843/20 (D. J.)
Odluka donesena 27. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3843/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3843/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Darko Jovetić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Darko Jovetić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 284964 20 Gž od 13. oktobra 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 284964 18 Mal od 12. avgusta 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Darko Jovetić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupaju Desimir Kevac i Velimir Kevac advokati iz Banjaluke, podnio je 26. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 284964 20 Gž od 13. oktobra 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 284964 18 Mal od 12. avgusta 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Okružnog suda, odbijen je tužbeni zahtjeva apelanta da se obaveže tuženi (Javno preduzeće „Putevi Republike Srpske“) da mu radi naknade štete isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
3. Okružni sud je naveo da je tačan žalbeni navod apelanta da se, prema izgledu oštećenja na vozilu i tragovima nađenim na vozilu, može potvrditi da postoji mogućnost oštećenja vozila padom kamena na vozilo u pokretu, što ne spori ni sam tuženi, ali spori da se to dogodilo na putu koji on održava, ovo tim prije što je vozilo bilo pomijerano. Okružni sud je naveo da je, osim toga, apelant prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke izjavio da su se kolega i on vraćali iz Jajca, ali on ne otkriva identitet tog lica, niti ga predlaže u svojstvu svjedoka kako bi isti potvrdio da je do oštećenja vozila došlo baš u dijelu puta kojeg održava tuženi. Okružni sud je u vezi s tim naveo da, u smislu odredaba člana 154. stav (2) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), putevi na kojima se odvija saobraćaj pod određenim uslovima mogu predstavljati opasnu stvar i da se za štetu od opasne stvari odgovara po kriterijumu uzročnosti bez obzira na krivicu. Okružni sud je naveo da se, dakle, sama uzročnost pretpostavlja, pa se smatra da svaka šteta koja nastane u vezi sa putem kao opasnom stvari potiče od te stvari, osim u slučaju kada se, u smislu člana 173. ZOO, dokaže da put kao opasna stvar nije bio uzrok štete. Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju apelant odustao i od saslušanja svjedoka D.J. (policijskog službenika) koji je na mjestu predmetnog događaja bio prisutan nakon što je apelant prijavio navodno oštećenje vozila na tom dijelu puta. Okružni sud je dalje naveo da je odredbama člana 123. Zakona o parničnom postupku propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza koji su izvele stranke utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Okružni sud je naveo da je, dakle, predmet prednje odredbe teret dokazivanja, a da, u smislu člana
7. Zakona o parničnom postupku teret dokazivanja snose stranke, te da se on sastoji ne samo u dužnosti nego i u ovlašćenju stranaka da predlažu dokaze kojima se utvrđuju njihove tvrdnje određenim činjenicama, te da predlažu dokaze radi utvrđivanje činjenica u pogledu kojih je stranka iznijela suprotne tvrdnje, kao i u pogledu onih koje suprotna stranka nije osporila ali ih nije ni priznala.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je zaključak drugostepenog suda da apelant nije pružio niti jedan dokaz kojim bi se potvrdilo da se predmetna saobraćajna nezgoda dogodila na putu koji je u nadležnosti tuženog zasnovan na pogrešnoj ocjeni dokaza i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević