Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3842/20 (R.Ć. i N.Ć.)
Odluka donesena 27. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Ništavost
- Ugovor o poklonu
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3842/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3842/20, rješavajući apelaciju koju su podnijeli R. Ć. i N. Ć., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli R. Ć.
i N. Ć. protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 052099 19 Rev od 21. jula 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. R. Ć. (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Trebinja i N. Ć. (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Trebinja, koje zastupa Nermin Vila advokat iz Sarajeva, podnijeli su 23. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 P 052099 19 Rev od 21. jula 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, utvrđeno je da ne proizvodi pravno dejstvo prema tužiocima (V.A., D.D. i V.P.) ugovor o poklonu nekretnina zaključen u Trebinju 3. februara 2016. godine između dužnika (M.Ć.) kao poklonodavca (oca apelanata) i apelanata kao poklonoprimaca, što su apelanti dužni priznati i trpjeti da tužioci svoja novčana potraživanja prema dužniku, kao vlasniku Građevinskog zanatstva „Ćurić“ Trebinje, a koja potraživanja su utvrđena pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) od 14. januara 2016. godine (do ukupnog iznosa potraživanja od 32.046,90 KM) namire u izvršnom postupku prinudnom prodajom nekretnina koje su bile predmet navedenog ugovora o poklonu, a koje su pobliže označene izrekom prvostepene presude. Obavezani su apelanti da tužiocima nadoknade troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo je u toku postupka nesporno utvrđeno da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda od 14. januara 2016. godine, obavezan tuženi (Građevinsko zanatstvo „Ćurić“ Trebinje, preduzetnika M.Ć., oca apelanata) da isplati tužiocima odgovarajuće novčane iznose, po osnovu prava iz radnog odnosa u ukupnom iznosu od 32.046,90 KM, te da je rješenjem Grada Trebinje od 26. januara 2016. godine predmetnoj preduzetničkoj radnji utvrđen trajni prestanak obavljanja samostalne preduzetničke djelatnosti (pod poslovnim imenom „Građevinsko zanatstvo „GZ Ćurić“ Trebinje) sa danom 25. januar 2016. godine. Dalje, da je 3. februara 2016. godine, otac apelanata (kao poklonodavac) zaključio ugovor o poklonu sa apelantima (kao poklonoprimcima) predmet kojeg ugovora su bile nekretnine bliže opisane u izreci prvostepene presude, a na osnovu čega su se apelanti upisali kao vlasnici predmetnih nekretnina u odgovarajućim javnim evidencijama. Takođe, da se otac apelanata od 22. septembra 2016. godine nalazi u radnom odnosu u preduzeću „Kolor studio“ d.o.o. Trebinje (vlasništvo prvoapelanta) po kom osnovu ostvaruje platu u mjesečnom iznosu od 450,00 KM, te da je vlasnik putničkog motornog vozila marke „Volkswagen 7M“, koje je proizvedeno 1999. godine.
4. Vrhovni sud je naveo da kod takvog činjeničnog stanja nisu pogriješili nižestepeni sudovi kada su zaključili da su tužioci dokazali da imaju osnovano i dospjelo potraživanje prema ocu apelanata, te da je on (kao njihov dužnik) poklanjanjem predmetnih nekretnina svojim sinovima doveo u pitanje ostvarenje tog potraživanja, budući da je dokazano da nema druge imovine iz koje bi se osnovano moglo očekivati da će njihovo potraživanje biti namireno, te da su apelanti (s obzirom na stepen srodstva i da se radi o besteretnom pravnom poslu) znali da se zaključenjem predmetnog ugovora o poklonu nanosi šteta tužiocima. Vrhovni sud je naveo da su pravilno, slijedom navedenog, nižestepeni sudovi udovoljili tužbenom zahtjevu, pozivajući se na odredbe čl. 280., 281., 284. i 285. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i na odredbe člana 12. Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti.
5. Vrhovni sud je dalje naveo da je očigledno, a imajući u vidu sadržaj stavljenih zahtjeva i sadržaj izreke prvostepene presude (koju je potvrdio drugostepeni sud) kojom je o njima odlučeno, da je suđeno u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, shodno odredbama člana 2. stav (1) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), pa su stoga neosnovani revizioni prigovori o prekoračenju tužbenog zahtjeva. Vrhovni sud je ukazao da je predmet spora zahtjev tužilaca da se utvrdi da je ništav ugovor o poklonu od 3. februara 2016. godine, slijedom čega da su apelanti dužni trpjeti da tužioci svoja potraživanja utvrđena pravosnažnom presudom namire u izvršnom postupku prinudnom prodajom poklonjenih nekretnina. Vrhovni sud je naveo da se, dakle, u konkretnom slučaju radi o pobijanju dužnikovih pravnih radnji, te da su opšte pretpostavke (propisane relevantnim odredbama ZOO) koje moraju biti ispunjene da bi vjerovnik mogao pobijati pravnu radnju svoga dužnika da postoji dospjelo potraživanje za isplatu, da dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje tog dospjelog potraživanja i da postoji pravna radnja preduzeta na štetu vjerovnika (i oštećenje vjerovnika), s tim da pobijanje omogućava potpuno ili djelimično namirenje vjerovnika, kao i da je tužba podnesena u zakonom propisanom roku. Vrhovni sud je u vezi s tim naveo da u konkretnom slučaju nema sumnje da tužioci imaju potraživanje prema ocu apelanata koje je dospjelo na isplatu i prije podnošenja predmetne tužbe (o čemu svjedoči navedena presuda Osnovnog suda od 14. januara 2016. godine) pri čemu okolnost da je tom presudom na činidbu, odnosno plaćanje spornih iznosa, obavezana radnja oca apelanata, a ne on kao fizičko lice, nije od uticaja na rješenje spora jer, shodno odredbama člana 12. Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti preduzetnik odgovara cjelokupnom svojom imovinom za sve obaveze nastale u vezi sa obavljanjem preduzetničke djelatnosti i ta odgovornost ne prestaje brisanjem preduzetnika iz registra preduzetnika. Vrhovni sud je naveo da u prilog takvom stavu ide i sadržaj odredbe člana 30. stav (2) Zakona o izvršnom postupku prema kojoj se izvršenje (ispunjenje obaveze) određuje i protiv trećeg lica koje u izvršnoj ispravi (u predmetnom slučaju presudi) nije označeno kao izvršenik (dužnik), ako se utvrdi da je to treće lice po zakonu obavezno da izmiri dug. Vrhovni sud je naveo da je, kod činjenice da tokom postupka nije utvrđeno da otac apelanata, osim navedenih mjesečnih primanja od 450,00 KM i putničkog motornog vozila starog 20 godina, ima druge imovine, niti apelanti tvrde suprotno (samo insistiraju na tvrdnji da tužioci nisu dokazali da on nema druge imovine iz koje bi se mogli naplatiti) i po ocjeni tog suda, dokazano da je otac apelanata (kao dužnik) zaključenjem spornog ugovora o poklonu doveo sebe u situaciju da nema dovoljno sredstava za ispunjenje obaveze prema tužiocima kao vjerovnicima, shodno odredbama član 280. stav (2) ZOO).
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelanti navode da se presuda Osnovnog suda od 14. januara 2016. godine ne odnosi na oca apelanata (nego na „Građevinsko zanatstvo „GZ Ćurić“ Trebinje), te se postavlja pitanje zašto bi se otac apelanata imao smatrati dužnikom i na osnovu čega je otac apelanata izjednačen sa Građevinskim zanatstvom „GZ Ćurić“ Trebinje. Apelanti ističu da se, imajući prednje u vidu, sud u predmetnom postupku kretao izvan granica postavljenog tužbenog zahtjeva. Apelanti dalje navode da pobijanje pravne radnje dužnika iz člana
280. ZOO podrazumijeva insolventnost dužnika, te da u konkretnom slučaju tužioci prednje nisu dokazali, nego su zapravo apelanti dokazali da je njihov otac zaposlen i da ostvaruje redovna mjesečna primanja, te da u svom vlasništvu ima motorno vozilo, koju činjenicu su redovni sudovi u potpunosti zanemarili.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke donesene u predmetnom postupku dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, imajući u vidu da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO i Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti, u osporenoj odluci dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, Ustavni sud ne nalazi da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo naročito imajući u vidu da apelanti u apelaciji ponavljaju navode koje su isticali u toku postupka pred redovnim sudovima, a koje navode je i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o reviziji razmotrio i jasno i detaljno objasnio svoje odlučenje u predmetnom slučaju, odnosno, u okviru svojih nadležnosti, dao jasne i detaljne razloge zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević