Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2976/19 (Nešković osiguranje a.d. Bijeljina)
Odluka donesena 27. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Naknada štete
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2976/19
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2976/19, rješavajući apelaciju „Nešković osiguranja“ a.d. Bijeljina, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Nešković osiguranja“ a.d. Bijeljina podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 049144 18 Rev od 22. maja 2019. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 049144 18 Gž od 21. juna 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Nešković osiguranje“ a.d. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine podnio je 22. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 P 049144 18 Rev od 22. maja 2019. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 049144 18 Gž od 21. juna 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Lj.P. (u daljnjem tekstu: tužena) i R.P. (umješač na strani tužene) 18. oktobra 2020. godine zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 26. oktobra 2020. godine.
4. Okružni sud, tužena i umješač nisu dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 P 049144 17 P od 23. februara 2018. godine obavezana je tužena da apelantu isplati iznos od 143.802,41 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrdio da je presudom Osnovnog suda od 8. oktobra 2013. godine apelant obavezan da tuženoj na ime naknade štete pretrpljene u saobraćajnoj nesreći isplati iznos od 13.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i da joj nadoknadi troškove postupka, dok je odbijen ostatak tužbenog zahtjeva tužene preko dosuđenog iznosa. Nadalje je utvrdio da je navedena presuda preinačena presudom Okružnog suda od 28. novembra 2014. godine na način da je apelant obavezan da tuženoj na ime gubitka zarade usljed potpune nesposobnosti za rad za određeni period isplati iznos od 49.627,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, djelimične nesposobnosti za rad za određeni period iznos od 10.402,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i da joj na ime buduće izgubljene zarade za određeni period isplaćuje rentu u mjesečnom iznosu od 453,60 KM, te da joj nadoknadi troškove postupka u iznosu od 10.957,00 KM. Takođe je utvrdio da je apelant 26. januara 2016. godine isplatio tuženoj dosuđene novčane iznose na ime naknade štete, zakonskih zateznih kamata i troškova postupka u ukupnom iznosu od 162.255,91 KM, te da je presudom Vrhovnog suda od 4. aprila 2017. godine usvojena apelantova revizija i preinačena drugostepena presuda na način da je odbijena žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u odbijajućem dijelu. Osnovni sud je ukazao da se na predmetni spor ima primijeniti odredba člana 210 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da sticanje bez osnova postoji kad dio imovine jednog lica na bilo koji način pređe u imovinu drugog lica, a taj prelaz nema osnova u pravnom poslu ili zakonu. S tim u vezi je istakao da je donošenjem presude Vrhovnog suda od 4. aprila 2017. godine djelimično otpao pravni osnov potraživanja tužene na koji način je tužena neosnovano zadržala iznos od 143.802,41 KM. Slijedom navedenog Osnovni sud je obavezao tuženu da apelantu vrati navedeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, shodno odredbi člana 214 ZOO.
8. Presudom Okružnog suda broj 95 0 P 049144 18 Gž od 21. juna 2018. godine uvažena je žalba tužene i preinačena je prvostepena presuda na način da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen.
9. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da su osnovani žalbeni navodi tužene da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Ukazao je da je izuzetak od opšteg pravila sticanja bez osnova, sadržanog u odredbi člana 210 ZOO, sadržan u odredbi člana 216 ZOO kojom je propisano da se ne može tražiti vraćanje neosnovano plaćenih iznosa na ime naknade štete zbog povrede tijela, narušavanja zdravlja ili smrti ukoliko je isplata izvršena savjesnom pribaviocu. S tim u vezi je istakao da citirana zakonska odredba govori o šteti uopšte i da podrazumijeva i materijalnu štetu u smislu odredbe člana 188, te čl. 193-195. ZOO. Okružni sud je naveo da je nesporno da je tuženoj presudom Okružnog suda od 28. novembra 2014. godine na ime naknade materijalne štete (zbog povrede tijela i narušavanja zdravlja), u smislu odredbe člana 195 stav 2 ZOO, dosuđena naknada materijalne štete zbog gubitka zarade usljed nesposobnosti za rad i na ime buduće zarade-rente. Nadalje je naveo da je za primjenu odredbe člana 216 ZOO potrebno da je sticalac savjestan, odnosno da nije znao, niti mogao znati da je neosnovano primio isplaćene novčane iznose, te je istakao da pri tome nije od značaja da li je isplatilac to znao. Pri tome je naglasio da i isplata na osnovu pravosnažne presude u izvršnom postupku čini sticaoca savjesnim bez obzira na daljnju sudbinu te presude. Slijedom navedenog je zaključio da u konkretnom slučaju apelant nema pravo tražiti povrat isplaćenog.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 95 0 P 049144 18 Rev od 22. maja 2019. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.
11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezonovanje nižestepenih sudova, te je istakao da je drugostepena presuda pravilna. Naveo je da su neosnovani apelantovi revizioni navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, ukazao je na sadržaj odredbe člana 216 ZOO, te je istakao da apelant ničim u toku postupka nije dokazivao da tužena nije bila savjesna i ocijenio je paušalnim apelantove navode, prvi put iznesene u reviziji, da je tužena nakon ulaganja revizije pokrenula izvršni postupak kako bi se izvršila pravosnažna presuda prije odluke o reviziji. Vrhovni sud je ukazao da, u slučaju primjene odredbe člana 216 ZOO, pored opštih odrednica savjesnosti, savjesnost pribavioca znači da strana koja je primila određeni iznos u momentu isplate nije znala, niti je prema okolnostima slučaja mogla znati da je isplata neosnovana, odnosno da isplatilac nije bio dužan da joj taj iznos plati. Pri tome je istakao da, bez obzira na to da li je isplata bila dobrovoljna ili je izvršena prinudnim putem, savjesni sticalac naknade štete zbog povrede tijela, narušavanja zdravlja ili smrti ovlašćen je da zadrži neosnovano primljene iznose. U konačnici je zauzeo stanovište da isplata izvršena na osnovu pravosnažne presude u izvršnom postupku čini sticaoca savjesnim bez obzira na daljnju sudbinu te presude.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su Okružni i Vrhovni sud arbitrarno utvrdili činjenično stanje i tumačili i primijenili odredbu člana 216 ZOO, jer se isplaćeni iznos ne odnosi na obeštećenje za pretrpljene tjelesne povrede, već na umanjenje imovine u vidu izgubljene zarade, a za koju štetu je utvrđeno da nije nastala. Navodi da tužena u konkretnom slučaju nije bila savjesna, jer je od početka znala da nema pravo na dosuđeni iznos, te da iz presude Vrhovnog suda od 4. aprila 2017. godine proizilazi da tužena nije dokazala da je sticala bilo kakvu zaradu od poljoprivredne djelatnosti, a na šta se odnosio njen tužbeni zahtjev, kao i da je u tom postupku utvrđeno da je tužena mnogo prije predmetne saobraćajne nesreće prijevremeno penzionisana zbog slabosti srčanog mišića. Iz navedenog, kako apelant navodi, proizilazi da tužena nije imala ni fizičke predispozicije za obavljanje poljoprivredne djelatnosti, te da tužena nije dokazala da je njeno fizičko stanje nakon saobraćajne nesreće uticalo na njeno imovinsko stanje. U konačnici, navodi da znatan dio novčanih sredstava koja je apelant isplatio tuženoj predstavljaju zakonske zatezne kamate koje ne predstavljaju obeštećenje zbog čega smatra da ima pravo na povrat tog dijela potraživanja bez obzira na savjesnost tužene.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene odluke i da „ne stoje“ apelantovi navodi o povredi prava na koja se u apelaciju poziva. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
14. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) glasi:
Član 195. stav 2.
Ako povređeni zbog potpune ili delimične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegovog daljeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorno lice dužno je plaćati povređenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu.
Kad se može zadržati primljeno Član 216.
Ne može se tražiti vraćanje neosnovano plaćenih iznosa na ime naknade štete zbog povrede tela, narušenja zdravlja ili smrti, ukoliko je isplata izvršena savesnom pribaviocu.
VI.Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 95 0 P 049144 18 Rev od 22. maja 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. juna 2019. godine a apelacija je podnesena 22. jula 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
19. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
21. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
22. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na sticanje bez osnova, dakle, na predmet građanskopravne prirode iz čega proizilazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
23. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su Okružni i Vrhovni sud proizvoljno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno , zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona.
24. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
25. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u osporenoj odluci zaključio da apelant, shodno odredbi člana 216 ZOO, nema pravo na povrat novčanih sredstava koja je isplatio tuženoj na ime pretrpljene materijalne štete u vidu gubitka zarade usljed nesposobnosti za obavljanje poljoprivredne djelatnosti za određeni period, s obzirom na to da u toku postupka nije dokazao da je tužena u konkretnom slučaju bila nesavjesna, odnosno da nije znala, niti mogla znati da joj je apelant utuženi novčani iznos isplatio neosnovano. Ustavni sud pri tome zapaža da je Okružni sud zauzeo stanovište, koje Vrhovni sud nije doveo u pitanje, da iz sadržaja navedene zakonske odredbe proizilazi da se ona (odredba) odnosi i na materijalnu, a ne samo nematerijalnu štetu, nastalu kao posljedica povrede, narušavanja zdravlja i smrti s obzirom da se koristi generički pojam štete, bez preciziranja da li se radi o materijalnoj ili nematerijalnoj šteti. Ustavni sud nadalje zapaža da je presudom Vrhovnog suda od 4. aprila 2017. godine (koja je izvedena kao dokaz u predmetnom postupku i dostavljena uz predmetnu apelaciju) odbijen tužbeni zahtjev tužene kojim je tražila naknadu predmetne štete uz obrazloženje da tužena u tom postupku nije dokazala da je zaista i obavljala poljoprivrednu djelatnost, niti obim u kojem je eventualno obavljala te poslove. Dakle, u sudskom postupku okončanom presudom od 4. aprila 2017. godine nije utvrđeno da li je tužena obavljala poljoprivredne poslove ili ne, a koja činjenica je nesporno od uticaja na zaključak o njenoj savjesnosti u smislu odredbe člana 216 ZOO, već je odbijen njen tužbeni zahtjev primjenom pravila o teretu dokazivanja, što je učininjeno i u predmetnom postupku (odbijen tužbeni zahtjev) zbog toga što apelant, koji se nalazi u procesnom položaju tužioca, nije dokazivao nesavjesnost tužene. Stoga, Ustavni sud smatra da osporene odluke, suprotno apelantovim navodima, nisu zasnovane na proizvoljnoj primjeni odredbe člana 216 ZOO s obzirom na to da je nesporno da je apelant utuženi novčani iznos isplatio tuženoj na ime naknade štete nastale usljed povrede zadobijene u saobraćajnoj nesreći, a apelant u toku predmetnog postupka pred redovnim sudovima nije dokazivao da je tužena u konkretnom slučaju postupala nesavjesno.
26. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
27. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
28. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije jer je Vrhovni sud dao jasne i precizne razloge za zaključak da apelant, shodno odredbi člana 216 ZOO, nema pravo na povrat novčanih sredstava koja je isplatio tuženoj na ime pretrpljene materijalne štete u vidu gubitka zarade usljed nesposobnosti za obavljanje poljoprivredne djelatnosti za određeni period s obzirom na to da u toku postupka nije dokazao da je tužena u konkretnom slučaju postupala nesavjesno.
29. Ustavni sud, takođe, zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelant zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi sa pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.
30. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević