Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3601/20 (M. P.)

Odluka donesena 10. 11. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Nematerijalna šteta
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3601/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. studenog 2020. godine, u predmetu broj AP-3601/20, rješavajući apelaciju Momira Pezerovića, na osnovi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Momir Pezerović protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 P 032009 20 Gž od 17. kolovoza 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varoši broj 73 0 P 032009 18 P od 20. studenog 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Momir Pezerović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kotor Varoši, kojeg zastupa Marica Ćulum odvjetnica iz Banjaluke, podnio je 8. listopada 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 P 032009 20 Gž od 17. kolovoza 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varoši broj 73 0 P 032009 18 P od 20. studenog 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, obavezan je apelant da na ime naknade nematerijalne štete tužitelju-protutuženom (M.S.) za pretrpljeni strah, za pretrpljene fizičke bolove i za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti isplati određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama, dok je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženog za naknadu nematerijalne preko dosuđenih iznosa. Dalje je obvezan tužitelj-protutuženi da na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljeni strah, isplati apelantu određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama, dok je odbijen kao neosnovan protutužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo da se obaveže tužitelj-protutuženi da na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove i za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti iznos isplati određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama.

3. U obrazloženju odluke Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud zaključio da je tužitelj-protutuženi izvedenim dokazima dokazao osnovanost zahtjeva, cijeneći pri tome da sukladno odredbi članka 12. stavak 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) pravomoćna kaznena presuda kojom je apelant oglašen krivim, veže sud u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti apelanta. Pri tome je naveo da je prvostupanjski sud zaključio da postoji doprinos tužitelja-protutuženog od 50% nastanku štete. U pogledu apelantovog prigovora da je doprinos tužitelja-protutuženog šteti veći od doprinosa apelanta, Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio jednak doprinos tužitelja-protutuženog nastaloj njegovoj šteti kao i doprinosa apelanta sukladno odredbi članka 192. stavak 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S tim u vezi, naveo je da iz izjava saslušanih svjedoka proizlazi da je tužitelj-protutuženi zajedno sa svojim bratom prvi napao apelanta, odnosno tužitelj-protutuženi je prvo udario apelanta pivskom bocom po glavi čime je svjesno preuzeo rizik nastanka štetnih posljedica, a nakon toga apelant je otišao iza prodavnice te se ubrzo vratio noseći u ruci lopatu kojom je udario tužitelja-protutuženi više puta u glavu i tijelo i time mu nanio teške tjelesne povrede. Nadalje, naveo je da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio visinu dosuđene štete tužitelju-protutuženom i apelantu, rukovodeći se nalazima i mišljenjima stalnog sudskog vještaka neurološke struke i vještaka specijaliste psihijatrije, supspecijaliste sudske psihijatrije, te njihovim izjašnjenjima na glavnoj raspravi. Pri tome, naveo je da je prvostupanjski sud imao u vidu da naknada nematerijalne štete predstavlja satisfakciju koja se dosuđuje oštećenim u obliku novčanog iznosa i treba odgovarati opsegu štete koju su oštećeni pretrpjeli zbog povrede nematerijalnih dobara. Dosuđeni iznosi su, po ocjeni Okružnog suda, rezultat ocjene i sagledavanja svih okolnosti koje se u smislu odredbe člana 200. ZOO uzimaju u obzir kod odmjeravanja traženih vidova štete. Konačno, Okružni sud je da je prvostupanjski sud pravilno odbio zahtjev apelanta za naknadu nematerijalne štete na ime duševnih bolova zbog umanjenja životnog aktivnosti i pretrpljenih fizičkih bolova, nalazeći da se iz izvedenih dokaza ne može pouzdano utvrditi postojanje i stupanj umanjenja životne aktivnosti, te intenzitet i dužina trajanja fizičkih bolova apelanta nastalih u ovom štetnom događaju.

Apelacioni navodi

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redoviti sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i primijenili odredbe ZOO kad su utvrdili da doprinos tužitelja-protutuženog šteti iznosi samo 50%.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3601/20 (M. P.) | Sudska praksa | Aktio