Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3153/20 (D. B.)
Odluka donesena 27. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Disciplinski postupak
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3153/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3153/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Dragoljub Bjelovuk, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dragoljub Bjelovuk protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 Rs 062008 20 Rsž od 28. maja 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 Rs 062008 16 Rs od 8. aprila 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragoljub Bjelovuk (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Marjana Kulenović advokat iz Banjaluke, podnio je 21. avgusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 Rs 062008 20 Rsž od 28. maja 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 Rs 062008 16 Rs od 8. aprila 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se poništi aneks ugovora o radu na neodređeno vrijeme (od 1. jula 2008. godine) zaključen 15. juna 2016. godine između apelanta i tuženog (Javno preduzeće „Šume Republike Srpske“ a.d. Sokolac), da se obaveže tuženi da apelanta vrati na poslove i radne zadatke koje je obavljao prije zaključivanja predmetnog aneksa, te da se ponište odluke tuženog od 7. oktobra 2016. godine i od 8. jula 2016. godine i da se obaveže tuženi da apelantu isplati iznos od 256,00 KM, na ime vraćanja iznosa novčanih kazni koje su apelantu odbijene od plate po osnovu rješenja tuženog od 8. jula 2016. godine. Odlučeno je da svaka strana snosi svoje troškove postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke, Okružni sud je naveo da je odredbama člana 170. stav (1) tačka 1) Zakona o radu propisano da poslodavac može radniku da ponudi izmjenu sadržaja ugovora o radu (aneks ugovora) radi rasporeda na drugo radno mjesto ili premještaja u drugo mjesto rada kod istog poslodavca. Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju apelant spornim aneksom ugovora o radu raspoređen sa radnog mjesta šumarski tehničar-čuvar šuma na radno mjesto razmjerač, te da je za oba radna mjesta predviđena srednja stručna sprema i koeficijent 4,50, pa je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelant nije oštećen u pogledu obračuna plate i da je u skladu sa zakonskim i podzakonskim aktima tuženog raspoređen na radno mjesto razmjerač. Okružni sud je takođe naveo da je u toku postupka utvrđeno da je iz organizacionih razloga došlo do smanjenja čuvarskog reona kojim je bio zadužen apelant tako što je jedan reon kojim je bio zadužen apelant pripojen reonu sa kojim je, kao čuvar šuma, zadužen D.Š., te da je smanjenje reona u domenu organizacije tuženog i da se isto vrši u situacijama drugačije organizacije nekog područja.
4. Okružni sud je naveo da su neosnovani navodi apelanta da se tuženi, u toku postupka koji je vođen protiv apelanta zbog teže povrede radne obaveze, pogrešno pozvao na odredbe Zakona o radu, te da se ne zna koju je to povredu radne obaveze apelant izvršio jer je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je protiv apelanta pokrenut i vođen disciplinski postupak zbog učinjene teže povrede radne obaveze, a koja se ogleda u tome što je komisijskim pregledom čuvarskog reona, za koji reon je bio zadužen apelant kao čuvar šuma, utvrđena šumska šteta pričinjena bespravnom sječom šumskih drvnih sortimenata ukupne bruto mase 379,460 m3, a koja iznosi 42.331,35 KM, o čemu nije obavijestio Policijsku stanicu, niti je sačinio prijave za šumsku štetu. Okružni sud je u vezi s tim naveo da je odredbama člana 172. Zakona o radu propisano da poslodavac može da otkaže ugovor o radu radniku koji svojom krivicom učini težu povredu radne obaveze, te da se u pobijanom rješenju tuženi pozvao da odredbe člana 65. Zakona o šumama (kojim su propisana prava i obaveze čuvara šuma), kao i je u toku postupka dokazao da apelant nije vršio svoju dužnost u skladu sa navedenim zakonskim odredbama. Okružni sud je takođe naveo da su neosnovani navodi apelanta da je savjesno prijavljivao sve nezakonite radnje u šumama i blagovremeno obavještavao odgovarajuće službe, da je podnosio zahtjeve za izlazak geometra radi utvrđivanja razgraničenja između privatnih i državne šume, ali da po njegovom zahtjevu nikada nije postupljeno, te da do propusta nije došlo od strane apelanta već isključivo od strane tuženog, odnosno neaktivnošću uprave tuženog. Okružni sud je istakao da navedeno iz razloga što iz utvrđenih činjenica proizlazi da je apelant (koji je čuvar državnih šuma) obavještavao tuženog o sječi privatnih šuma, te da se zahtjevi koje je podnosio za izlazak geometra radi utvrđivanja granica između privatnih i državnih šuma ne mogu poistovjetiti sa pozivom geometru radi identifikacije mjesta bespravne sječe i izrade skice lica mjesta bespravne sječe, što uz izvještaj geometra čini sastavni dio prijave, prekršajne ili krivične, koju čuvar šuma podnosi kada uoči utvrdi bespravnu sječu šume, a što apelant nije činio. Okružni sud je naveo da je tuženi u toku predmetnog postupka dokazao da apelant nije podnio niti jednu prekršajnu ili krivičnu prijavu za bespravnu sječu u reonu kojim je bio zadužen, a koju bespravnu sječu je utvrdila komisija (sa navedenim količinama zatečenih panjeva i sa procjenom vrijednosti, kako je već naznačeno) niti je podnosio prijave za uništenje graničnih oznaka. Okružni sud je naveo da takođe treba imati u vidu i utvrđenje da je 80% granice označeno sa graničnim obilježjima, te da je 80% panjeva pronađeno u dubini reona, dok su granice bile sporne samo u rubnim područjima, kako je to utvrdila komisija prilikom kontrole reona kojim je apelant bio zadužen kao čuvar šuma.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelant ističe da je nezakonito premješten sa radnog mjesta „čuvar šuma“ na radno mjesto „sjekač“. Takođe navodi da je nezakonito oglašen odgovornim za težu povredu radne obaveze, iako se radilo o „propustima poslodavca“ koji nije razgraničio šume koje su u „svojini Republike Srpske“ od šuma koje su u „privatnoj svojini“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević