Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3197/20 (A. S.)
Odluka donesena 27. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Prekršaj
- Pravično suđenje - razuman rok
- Prekršajni postupak
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3197/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3197/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Almir Sarajlić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Almir Sarajlić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 Pr 087940 20 Pžp od 9. juna 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Bugojnu broj 46 0 Pr 087940 19 Pr od 28. februara 2020.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Almir Sarajlić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, podnio je 26. avgusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 Pr 087940 20 Pžp od 9. juna 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 46 0 Pr 087940 19 Pr od 28. februara 2020. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda od 28. februara 2020. godine apelant je oglašen odgovornim zbog počinjenja prekršaja u sticaju iz čl. 43., 152., 33., 61., 130., 63. i 227. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH, kažnjivo po čl. 234.a, 235., 236. i 238. navedenog zakona, a u smislu odredbi člana 24. Zakona o prekršajima Federacije BiH, pa su mu izrečeni jedinstvena novčana kazna u iznosu od 1.200,00 KM, pet kaznenih bodova i zabrana upravljanja motornim vozilom B kategorije u trajanju od šest mjeseci.
3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je utvrdio da je apelant potpuno odgovoran za počinjene prekršaje u sticaju, te da je u odnosu na iste postupao sa direktnim umišljajem želeći da se udalji od policijske kontrole i istu izbjegne što je na kraju i učinio, te da su se njegovim radnjama ostvarila sva obilježja prekršaja. Općinski sud je naveo da je prilikom odmjeravanja visine kazne cijenio težinu počinjenih prekršaja, prekršajnu odgovornost apelanta, njegovo ranije prekršajno kažnjavanje, vožnju pod već izrečenom zabranom, te pojedinačno zaprijećenu novčanu kaznu za svaki pojedinačni prekršaj. Općinski sud je naveo da je u obzir uzeo i činjenicu da je svaka pojedinačna radnja apelanta grubi prekršaj protiv sigurnosti javnog saobraćaja i da je istim dovodio u opasnost ne samo sebe već i druge učesnike u saobraćaju, te da od olakšavajućih okolnosti nije mogao da cijeni činjenicu da je apelant mlada osoba jer je apelant, prema navodima policijskih službenika, dobro poznat po činjenju prekršaja, te jer apelant već ima zabranu (upravljanja motornim vozilom), kao i da ne pokazuje apsolutno nikakvo kajanje za počinjene prekršaje. Općinski sud je naveo da je stoga odmjerio pojedinačne kazne za svaki pojedinačni prekršaj u sticaju izričući jedinstvenu novčanu kaznu, obavezne kaznene bodove, te obavezno maksimalno trajanje zaštitne mjere zabrane upravljanja motornim vozilom, smatrajući kako će se istim u potpunosti ostvariti specijalna i generalna prevencija.
4. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 28. februara 2020. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 46 0 Pr 087940 20 Pžp od 9. juna 2020. godine predmetnu žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.
5. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je ispitujući žalbene prigovore koji se odnose na povredu materijalnog prava utvrdio da su isti neosnovani, s obzirom da je prvostepeni sud u cijelosti pravilno postupio kada je radnje iz izreke pobijanog rješenja pravno okvalifikovao kao prekršaje iz čl. 43., 152., 33., 61., 130., 63. i 227. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na cestama u BiH. Kantonalni sud je naveo da je, ispitujući prvostepeno rješenje u pogledu odluke o sankciji i zaštitnoj mjeri, a povodom izjavljene žalbe apelanta, izvršio uvid u cio spis predmeta i izjavljenu žalbu, te je uzeo u obzir i cijenio sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti koje se odnose na same prekršaje i apelanta kao počinioca prekršaja, a koje su navedene u prvostepenom rješenju i izjavljenoj žalbi. Kantonalni sud je u vezi s tim naveo da su jedinstvena novčana kazna u iznosu od 1.200,00 KM i jedinstvena zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom B kategorije u trajanju od šest mjeseci, a koje su izrečene apelantu za počinjenje prekršaja iz izreke pobijanog rješenja, u cijelosti adekvatne i primjerene prirodi i težini konkretno počinjenih prekršaja, okolnostima pod kojima su prekršaji počinjeni, stepenu ispoljene krivice apelanta, te da će se sa izrečenom novčanom kaznom i zaštitnom mjerom, kako je to i odlučio prvostepeni sud, u cijelosti postići neophodno potrebna kako opšta tako i posebna svrha kažnjavanja. Kantonalni sud je naveo da zbog navedenog nije mogao prihvatiti žalbu apelanta protiv odluke o sankciji i zaštitnoj mjeri, jer je ta žalba iz navedenih razloga ocijenjena neosnovanom.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), povredu prava na imovinu iz člana II/3.
k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant osporava odluku o izrečenoj novčanoj kazni, kao i odluku o „izrečenoj zaštitnoj mjeri-zabrani upravljanja motornim vozilom“, navodeći da su iste izrečene uz pogrešnu primjenu pozitivno-pravnih propisa. Apelant dalje navodi da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku, kao element prava na pravično suđenje.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak, na čiju dužinu apelant ukazuje, trajao ukupno jednu godinu i pet mjeseci (iako je u prvostepenom rješenju navedeno da je predmetni postupak pokrenut 17. januara 2018. godine, iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu proizlazi da je omaškom navedena 2018. godina, te da je predmetni postupak pokrenut 17. januara 2019. godine), te da su u navedenom periodu donesene dvije sudske odluke na dvije sudske instance. S obzirom na to, Ustavni sud ne nalazi da dužina trajanja predmetnog prekršajnog postupka prelazi granice „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević