Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3240/20 (M.B.)

Odluka donesena 27. 11. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3240/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3240/20, rješavajući apelaciju koju je podnio M. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M. B.

protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 76 0 K 027798 19 Kvlz od 25. juna 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Milorad Malić advokat iz Prijedora, podnio je 31. avgusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 76 0 K 027798 19 Kvlz od 25. juna 2020. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 76 0 K 027798 18 K od 25. marta 2019. godine apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici iz člana 190. stav (1) Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), te mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno određeno da se utvrđena kazna neće izvršiti ako apelant ne učini novo krivično djelo u roku od dvije godine, računajući od dana pravosnažnosti presude. Apelant je obavezan na plaćanje troškova krivičnog postupka u iznosu od 517,99 KM i paušala u iznosu od 250,00 KM.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je, između ostalog, naveo da iz iskaza vještaka medicinske struke (S.Ć) proizlazi da su utvrđene tjelesne povrede kod oštećene (M.B.) vidljive na fotodokumentaciji Policijske stanice Prijedor od 30. jula 2018. godine, te da su osim obrazloženih navoda navedenog vještaka, te povrede uočili i svjedok S.Đ. radnik Policijske stanice Prijedor koji je te povrede vidio i nakon fotografisanja u policiji predložio oštećenoj da se javi na ljekarski pregled, te da na predmetne povrede ukazuje u svom iskazu i sama oštećena u toku čitavog postupka kao i svjedok D.B. (sin oštećene) koji je te povrede vidio kod oštećene dan nakon predmetnog događaja. Osnovni sud je naveo da, kada se imaju u vidu prednji navodi, a posebno nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, uz njegovo posebno obrazloženje da bi njegov nalaz i mišljenje bio isti i da je imao medicinsku dokumentaciju osim obrazložene fotodokumentacije, taj sud zaključuje da se nespornim može tvrditi da je oštećena kritične prilike, a u predmetnom događaju, zadobila tjelesne povrede koje joj je na način opisan predmetnom presudom nanio apelant. Osnovni sud je dalje naveo da na prednji zaključak ne utiču navodi odbrane koji ukazuju da povrede kod oštećene ne pominje svjedok N.B. (radnik policijske stanice Novi Grad) koji je svjedočio na okolnosti prijave predmetnog događaja, kao ni ostali saslušani svjedoci na koje ukazuje odbrana, a iz prostog razloga što je nespornim materijalnim dokazima utvrđeno postojanje opisanih tjelesnih povreda i njihovog mehanizma nastanka po vještaku medicinske struke čiji nalaz i mišljenje taj sud u cijelosti prihvata i utvrđuje da je u predmetnom događaju oštećena zadobila tjelesne povrede izražene u vidu krvnog podliva iznad desne dojke, pri čemu se radi o lakoj tjelesnoj povredi.

4. Osnovni sud je takođe naveo da, kada je u pitanju ocjena iskaza svjedoka D.P. i A.V., radnika Policijske stanice Prijedor, navedeni svjedoci su jasno i nedvosmisleno rekli da su o svojim radnjama koje su poduzeli vezano za dešavanja na području te policijske stanice sačinili službene zabilješke 25. jula 2018. godine (o prijavi oštećene da je apelant izvršio predmetno krivično djelo), da je tačno ono što su u zabilješkama naveli, pa se, s obzirom na događaje koje oni opisuju, pozivanje na ove svjedoke u pogledu činjenice da nije pominjana prijetnja oružjem, niti postojanje tjelesne povrede kod oštećene ne može prihvatiti jer praktično navedeni svjedoci nisu obavljali bilo kakve službene radnje vezano za predmetni događaj od 24. jula 2018. godine.

5. Odlučujući o žalbama branioca apelanta i Okružnog javnog tužilaštva u Prijedoru, izjavljenim protiv presude Osnovnog suda od 25. marta 2019. godine, Okružni sud je Presudom broj 76 0 K 027798 17 Kž od 17. juna 2019. godine predmetne žalbe uvažio i preinačio prvostepenu presudu u odluci o krivičnoj sankciji i troškovima predmetnog postupka na način da je apelanta, za počinjeno krivično djelo nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici iz člana 190. stav (1) KZ RS, osudio na novčanu kaznu u iznosu od 3.500,00 KM, te ga obavezao da plati troškove predmetnog postupka u iznosu od 463,75 KM.

6. U obrazloženju presude Okružni sud je, između ostalog, naveo da je tačno da u prvostepenoj presudi nije prepričavan sadržaj službene zabilješke od 25. jula 2018. godine, jer su relevantne činjenice (na okolnosti prijave predmetnog događaja) na nesporan način utvrđene iskazima saslušanih svjedoka (N.B., D.P. i A.V), radnika policijskih stanica kojima je oštećena prijavila taj događaj. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, razriješivši sve bitne okolnosti od značaja za presuđenje tog predmeta, a posebno za pravnu ocjenu djela, pa suprotna tvrdnja žalbe branioca apelanta nije osnovana.

7. Odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti koji je branilac apelanta podnio protiv presude Okružnog suda od 17. juna 2019. godine Vrhovni sud je Presudom broj 76 0 K 027798 19 Kvlz od 25. juna 2020. godine predmetni zahtjev odbio kao neosnovan.

8. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju predmetni zahjev kojim se ističe povreda KZ RS zasnovan na tvrdnji manjkavosti činjenične osnove pobijane presude isticanjem da nije dokazan bitan elemenat predmetnog krivičnog djela (prijetnja apelanta da će napasti na život i tijelo oštećene), čime se nastoji revidirati utvrđeno činjenično stanje u pravosnažnoj presudi na način koji bi doveo do drugačije pravne ocjene tako izmjenjene činjenične osnove, a koja bi rezultirala donošenjem presude kojom se apelant oslobađa optužbe da je počinio predmetno krivično djelo. Vrhovni sud je naveo da iz navedneog razloga podneseni zahtjev nije osnovan, jer povrede zakona na koje se poziva podnosilac zahtjeva nisu učinjene, radi čega je u smislu odredbe člana 355. ZKP RS zahtjev za zaštitu zakonitosti odbijen kao neosnovan. Apelacioni navodi

9. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelant navodi da prvostepeni sud nije sa jednakom pažnjom cijenio dokaze koji su protiv njega i one koji mu idu u korist. Ističe da je osporavao tvrdnju da je oštećena u predmetnom događaju zadobila tjelesnu povredu jer prvostepeni sud tu činjenicu utvrđuje na osnovu fotodokumentacije sačinjene nekoliko dana nakon predmetnog događaja, a ne na osnovu validnog ljekarskog nalaza. Takođe navodi da prvostepeni sud nije sa dovoljno pažnje cijenio primjedbe koje se odnose na službenu zabilješku policijskih službenika Policijske stanice Prijedor od 25. jula 2018. godine, sačinjenu na okolnosti predmetnog događaja prema kojoj oštećena „ne pominje da je zadobila bilo kakve tjelesne povrede, niti da joj je apelant prijetio upotrebom puške“. Apelant smatra da su navedeni propusti prvostepenog suda doveli do povrede osnovnog načela krivičnog postupka in dubio pro reo, te da ni drugostepeni sud nije otklonio navedene propuste prvostepenog suda, nego je utvrđeno činjenično stanje prihvatio kao potpuno i pravilno utvrđeno, dok je Vrhovni sud odbio njegov zahtjev za zaštitu zakonitosti smatrajući da su argumenti koji su dovodili u pitanje adekvatnu primjenu zakona na bazi nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja neosnovani.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji je redovni sud utvrdio činjenično stanje, te primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 295. stav (2) ZKP RS). Pri tome, prema članu 15. ZKP RS, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.

14. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo na način kako je to navedeno u izreci presude. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio dokaze na kojima je zasnovao svoju odluku, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, odlučujući o apelantovim žalbenim navodima, zaključio da su isti neosnovani, za šta je Okružni sud dao jasne razloge, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u toku prvostepenog i drugostepenog postupka, a koje navode apelanta su redovni sudovi razmotrili i jasno i detaljno objasnili svoje odlučenje u predmetnom postupku. Ustavni sud takođe zapaža da je Vrhovni sud, postupajući po zahtjevu za zaštitu zakonitosti podnesenom protiv presude Okružnog suda, a koji zahtjev je u predmetnom postupku podnio branilac apelanta, ispitao drugostepenu presudu i, u okviru svojih nadležnosti, takođe dao jasne i detaljne razloge zbog kojih smatra da u predmetnom postupku nisu povrijeđene odredbe KZ RS i ZKP RS. Dakle, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, tako da ni procjena izvedenih dokaza ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3240/20 (M.B.) | Sudska praksa | Aktio