Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3270/20 (Đ. K.)
Odluka donesena 27. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3270/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3270/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Đorđe Katalina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Đorđe Katalina protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 Rs 071463 20 Rsž od 16. juna 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Đorđe Katalina (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Mile Kovačević i Marica Đukanović iz Gradiške, podnio je 3. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 Rs 071463 20 Rsž od 16. juna 2020. godine.
2. Osporenom Presudom Okružnog suda broj 72 0 Rs 071463 20 Rsž od 16. juna 2020. godine uvažena je žalba tužioca („Nešković“ d.o.o. Bijeljina) i preinačena prvostepena presuda tako što je obavezan apelant da tužiocu na ime naknade štete isplati određeni novčani iznos.
3. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je među strankama nesporno da je apelant po ugovoru o radu na neodređeno vrijeme zasnovao radni odnos kod tužioca 15. oktobra 2015. godine, te da je najprije bio raspoređen na poslove točioca u Poslovnoj jedinici Laktaši (u daljnjem tekstu: PJ Laktaši), a kasnije na radno mjesto poslovođe u PJ Laktaši. Dalje, da je tužilac 5. juna 2018. godine obavio vanredni popis kojom prilikom je, prema sačinjenim zapisnicima (inventurne razlike br. 1 i 2), utvrđen manjak u određenom novčanom iznosu. Takođe, da je predmetni popis obavila komisija u sastavu N.Š., V.G., V.M. i D.K., te da su oba zapisnika potpisana od strane članova komisije i apelanta kao materijalno odgovornog lica. Okružni sud je naveo da iz pismene izjave apelanta od 5. juna 2018. godine proizlazi da je apelant zaposlen kod tužioca na poslovima poslovođe PJ Laktaši, da je 5. juna 2018. godine izvršen vanredni popis pri čemu je utvrđen manjak u prodavnici i u kafe baru u određenom novčanom iznosu, te da apelant u predmetnoj izjavi izjavljuje da je za utvrđeno stanje, kao poslovođa PJ Laktaši, odgovoran. Okružni sud je ukazao da u konkretnom slučaju navedeni zapisnici od 5. juna 2018. godine, kao i izjava apelanta od istog datuma, predstavljaju glavne dokaze o odgovornosti apelanta za pričinjenu štetu koju je utvrdila komisija prilikom vanrednog popisa, a koje dokaze je ponudio tužilac kao stranka na koju je pao teret dokazivanja postojanja odgovornosti apelanta i visine pričinjene štete. Okružni sud je naveo da predmetni dokazi imaju određenu dokaznu snagu, odnosno sposobnost da stvore uvjerenje o istinitosti određenih pravno relevantnih činjenica, a to su postojanje odgovornosti apelanta i visina pričinjene štete za koju je odgovoran apelant, te da kao takvi ne ostavljaju sumnju u suprotno. Okružni sud je u vezi s tim istakao da apelant nije ponudio nikakav dokaz kojim bi osporio valjanost navedenih zapisnika i izjave, odnosno njihov sadržaj. Okružni sud je naveo da je tužilac izvedenim dokazima dokazao da je apelant u smislu odredbi čl. 154. i 155. Zakona o obligacionim odnosima odgovoran za pričinjenu štetu.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je Okružni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno cijenio izvedene dokaze i pogrešno primijenio pozitivno-pravne propise.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Okružni sud cijenio izvedene dokaze i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević