Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3638/20 (O.Č.)
Odluka donesena 10. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3638/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3638/20, rješavajući apelaciju koju je podnio O. Č., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio O. Č.
protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 Rs 067560 19 Rev od 23. juna 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. O. Č. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilijaša, kojeg zastupa Zahid Hadžić advokat iz Visokog, podnio je 13. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 Rs 067560 19 Rev od 23. juna 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tuženi (JP „Elekroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, ZD RMU ,,Breza“ d.o.o. Breza) da apelantu na ime naknade štete-izgubljene razlike plaće za period 1. augusta 2014. do 31. jula 2017. godine isplati iznos od 14.402,44 KM sa zakonskom zateznom kamatom, a ubuduće mjesečnu rentu u iznosu od 443,04 KM počev od 1. augusta 2017. godine.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je apelant 5. septembra 2012. godine zadobio povredu na radu kod tuženog, da je sudskom nagodbom od 9. maja 2014. godine u predmetu broj 41 0 P 043771 13 P tuženi prihvatio odgovornost za povredu na radu i za posljedice koje se ogledaju u umanjenju životne aktivnosti u procentu od 35%, te je apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplatio iznos od 21.000,00 KM. Dalje je naveo da je pravosnažnim rješenjem Federalnog zavoda za PIO, KAS u Zenici (u prvostepenoj presudi navedeno da je doneseno 27. augusta 2013. godine), apelantu, nakon ocjene radne sposobnosti, priznata II kategorija invalidnosti čiji uzrok je bolest počev od 23. jula 2013. godine, zbog čega je tuženi 30. jula 2014. godine donio odluku o otkazu ugovora o radu sa ponudom novog ugovora pod izmijenjanim uslovima. Zatim je 31. jula 2014. godine zaključen ugovor o radu kojim je apelant raspoređen u skladu sa preostalom radnom sposobnošću na poslove KV električara na opravci rasklopne, kontrolno-zaštitne i ostale elektro opreme i uređaja sa plaćom tog radnog mjesta. S tim u vezi, naveo je da su nižestepeni sudovi pravilno odbili apelantov tužbeni zahtjev, osnovom relevantnih odredaba Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i člana 98. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, jer apelant nije dokazao da postoji odgovornost tuženog za pričinjenu štetu u vidu manje isplaćene plaće. Naime, nužni elementi prava na naknadu štete su postojanje štetnikove radnje ili propuštanje, da su štetna radnja odnosno propuštanje protivzakoniti i da postoji uzročna veza između štetne radnje ili propuštanja i nastale štete (čl. 154., 155., član 172. stav 1. i član 189. st. 1. i 3. ZOO). S obzirom da je ranije Federalni Zavod za PIO (član 2., u vezi člana 1. Zakona o PIO), odlučujući o sticanju, ostvarivanju i prestanku prava uspostavljenim tim zakonom sagledavajući materijalno pravne pretpostavke za ostvarivanje prava iz tog zakona, zavisno od toga da li je ova uzrokovana povredom na radu, profesionalnom bolešću, bolešću ili povredom van rada, pravosnažnim rješenjem, utvrdio da je kod apelanta invalidnost nastupila zbog bolesti, Vrhovni sud je naveo da ne postoji pravna mogućnost za utvrđenje da je apelantova invalidnost nastupila iz nekih drugih razloga (u konkretnom slučaju zbog povrede na radu). Naime, Vrhovni sud je ukazao da parnični sud nije ovlašten da preispituje pravosnažna rješenja organa uprave. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanta navodi da je dokazao da je narušeno zdravstveno stanje posljedica povrede na radu a što je dovelo do nemogućnosti obavljanja poslova radnog mjesta na kojem je povrijeđen, te ističe da se odgovornost tuženog ne može isključiti rješenjem Federalnog zavoda za PIO, jer je tuženi za navedeno rješenje znao u vrijeme zaključivanja sudske nagodbe, kojom je priznao odgovornost i pristao naknaditi štetu.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević