Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3674/20 (R.C.)

Odluka donesena 27. 11. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Penzija
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3674/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3674/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela R. C., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela R. C.

protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 022945 19 Uvp od 23. jula 2020. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 022945 18 U od 4. marta 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. R. C. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Srpca, koju zastupa Mirko Šavija advokat iz Gradiške, podnijela je 16. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 022945 19 Uvp od 23. jula 2020. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 022945 18 U od 4. marta 2019. godine.

2. Rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond PIO), filijala Banjaluka broj 1169035840 od 20. marta 2018. godine odbijen je zahtjev apelantkinje (udovice V.C.) za ostvarivanje prava na porodičnu penziju.

3. Odlučujući o žalbi apelantkinje izjavljenoj protiv rješenja Fonda PIO, filijala Banjaluka od 20. marta 2018. godine, Fond PIO je Rješenjem broj 1169035840 od 5. juna 2018. godine odbio predmetnu žalbu.

4. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 022945 18 U od 4. marta 2019. godine odbijena je tužba apelantkinje podnesena radi poništenja rješenja Fonda PIO od 5. juna 2018. godine.

5. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je odredbama člana 146. stav (3) Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) propisano da, ukoliko korisnik porodične penzije kome je pravo prestalo u skladu sa stavom (1) tog člana podnese zahtjev za ostvarivanje prava na penziju, pravo se priznaje prema uslovima za ostvarivanje prava koji su primjenjivani na dan prvog priznavanja prava. Okružni sud je naveo da iz citirane zakonske odredbe proizlazi da se zahtijevano pravo priznaje prema uslovima za ostvarivanje prava koji su primjenjivani na dan prvog priznavanja i pripadaju od dana podnošenja zahtjeva. Okružni sud je naveo da je, u vezi s tim, odredbama člana 105. stav (1) tačka 3) (ranije važećeg) Zakona o PIO propisano da udovica stiče pravo na porodičnu penziju ako je poslije smrti bračnog druga ostalo jedno ili više djece koja ispunjavaju uslove za sticanje prava na porodičnu penziju po tom bračnom drugu, a udovica obavlja roditeljsku dužnost prema toj djeci, dok je stavom (4) navedenog člana propisano da udovica koja u toku korištenja prava na porodičnu penziju, a stečenu po stavu (1) tač. 2. i 3. tog člana, navrši 45 godina života, zadržava pravo na porodičnu penziju trajno, te da, ako udovici pravo na porodičnu penziju prestane prije navršene 45 godine života, ali poslije navršene 40 godine života, može ponovo ostvarivati to pravo kada navrši 45 godina života.

6. Okružni sud je naveo da je iz upravnog spisa nesporno utvrđeno da je apelantkinji priznato pravo na porodičnu penziju počev od 25. juna 1995. godine, po osnovu vršenja roditeljske dužnosti, te da joj je rješenjem od 26. decembra 2007. godine prestalo pravo na porodičnu penziju sa 19. julom 2002. godine (zbog zasnivanja radnog odnosa) kada je imala navršene 34 godine, iz čega proizlazi da ista nije bila korisnik porodične penzije do navršene 40 godine života. Okružni sud je naveo da iz upravnog spisa takođe proizlazi da je S.C. (djetetu apelantkinje) pravo na porodičnu penziju prestalo 30. septembra 2013. godine, na koji dan je apelantkinja imala navršenih 45 godina, šest mjeseci i 22 dana života i nalazila se u osiguranju do 28. februara 2018. godine, te da je zahtjev za ponovno ostvarivanje porodične penzije podnijela 9. marta 2018. godine. Okružni sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je u trenutku prestanka prava na porodičnu penziju 19. jula 2002. godine apelantkinja imala navršene 34 godine života i ista nije bila korisnik porodične penzije do navršene 40. godine života pa se stoga može zaključiti da apelantkinja ne ispunjava uslove za ostvarivanje prava na porodičnu penziju propisane navedenim zakonskim odredbama. Okružni sud je naveo da u konkretnom slučaju sin apelantkinje jeste imao pravo na porodičnu penziju, koje pravo mu je prestalo 30. septembra 2013. godine, kada je apelantkinja navršila 45 godina života, ali apelantkinja nije bila korisnik porodične penzije kako bi ostvarila ponovo pravo na porodičnu penziju. Okružni sud je naveo da to dalje znači da, kako apelantkinja nije imala 40, odnosno 45 godina života u trenutku smrti osiguranika, niti u trenutku prestanka njenog prava, te s obzirom da joj je ostvareno pravo na porodičnu penziju prestalo ranije nego djeci, odnosno kada je imala 34 godine života, se osnovano može zaključiti da nisu ispunjeni uslovi iz člana 146. stav (3) Zakona o PIO i člana 105. (ranije važećeg) Zakona o PIO za ostvarivanje prava na porodičnu penziju.

7. Okružni sud je takođe naveo da su tvrdnje apelantkinje da se u njenom konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe člana 71. Zakona o PIO u cijelosti neosnovane, jer su se u konkretnom slučaju, a shodno odredbama člana 146. stav (3) Zakona o PIO (kojim je propisano da se zahtijevano pravo na porodičnu penziju priznaje prema uslovima za ostvarivanje prava koji su primjenjivani na dan prvog priznavanja i pripadaju od dana podnošenja zahtjeva) imale primijeniti odredbe člana 105. (tada važećeg) Zakona o PIO. Okružni sud je takođe naveo, a u pogledu navoda apelantkinje kojima osporava zakonitost rješenja od 26. decembra 2007. godine, da su takvi navodi neosnovani jer je zakonitost predmetnog rješenja ne može preispitivati u konkretnom postupku (zakonitost predmetnog rješenja se mogla preispitivati u postupku u kojem je to rješenje doneseno, a što nije bio slučaj).

8. Odlučujući o zahtjevu apelantkinje za vanredno preispitivanje sudske odluke, presude Okružnog suda od 4. marta 2019. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 U 022945 19 Uvp od 23. jula 2020. godine odbio predmetni zahtjev kao neosnovan.

9. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da se, na osnovu člana 146. stav (3) Zakona o PIO, na konkretan slučaj primjenjuju odredbe člana 105. stav (3) (tada važećeg) Zakona o PIO. Vrhovni sud je dalje naveo da, imajući u vidu da je u vrijeme prestanka prava na porodičnu penziju 19. jula 2002. godine apelantkinja imala navršene 34 godine života, odnosno nije bila korisnik porodične penzije do navršene 40 godine života, apelantkinja ne ispunjava uslove propisane odredbama člana 105. stav (3) (ranije važećeg) Zakona o PIO. Vrhovni sud je naveo da je odbio apelantkinjin zahtjev (za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 4. marta 2019. godine) jer je pobijana presuda zasnovana na pravilnom primjeni navedenih zakonskih odredaba.

Apelacioni navodi

10. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise, a konkretno Zakon o PIO. Apelantkinja ističe da joj je „pravo na porodičnu penziju prestalo 19. jula 2002. godine, a trebalo je da prestane 26. decembra 2007. godine, danom donošenja rješenja“. Dalje navodi da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe člana 71. stav (7) Zakona o PIO kojim je propisano da udovica koja do smrti supruga nije navršila 50 ali je imala navršenih 45 godina života ima pravo na porodičnu penziju kad navrši 50 godina života.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, imajući u vidu da je Okružni sud, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe u osporenoj odluci dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, Ustavni sud ne nalazi da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo naročito imajući u vidu da apelantkinja u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u toku postupka pred redovnim sudovima. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud predmetne navode apelantkinje, prilikom donošenja prvostepene presude, razmotrio i jasno i detaljno objasnio svoje odlučenje u predmetnom slučaju. Ustavni sud takođe zapaža da je osporena presuda Okružnog suda preispitana i potvrđena presudom Vrhovnog suda koji je, u okviru svojih nadležnosti, takođe dao jasne razloge zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3674/20 (R.C.) | Sudska praksa | Aktio