Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3767/20 (M. D.)

Odluka donesena 27. 11. 2020.

Nema povrede
Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pitanje o kojem je Ustavni sud već odlučivao
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Suvlasništvo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dioba
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3767/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3767/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Mirko Duvnjak, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka e) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mirko Duvnjak protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 020001 20 Gž 3 od 20. avgusta 2020. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 P 020001 19 P 3 od 25. februara 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mirko Duvnjak protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 020001 18 Gž 2 od 18. februara 2019. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 P 020001 16 P2 od 19. jula 2018. godine, zbog toga što se radi o pitanju o kojem je Ustavni sud Bosne i Hercegovine već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirko Duvnjak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaštela Starog, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Jozo Ćurić advokat iz Livna, podnio je 19. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudâ Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 68 0 P 020001 20 Gž 3 od 20. avgusta 2020. godine i 68 0 P 020001 18 Gž 2 od 18. februara 2019. godine, te protiv presudâ Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. 68 0 P 020001 19 P 3 od 25. februara 2020. godine i 68 0 P 020001 16 P2 od 19. jula 2018. godine.

2. Apelant je prije podnošenja ove apelacije podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 68 0 P 020001 18 Gž 2 od 18. februara 2019. godine i Presude Općinskog suda broj 68 0 P 020001 16 P2 od 19. jula 2018. godine. Ustavni sud je na sjednici od 10. septembra 2019. godine, odlučujući o apelaciji broj AP-1703/19 podnesenoj 15. aprila 2019. godine, donio Odluku o dopustivosti broj AP-1703/19 kojom je apelaciju podnesenu protiv navedenih presudâ odbacio zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

3. Presudom Općinskog suda broj 68 0 P 020001 19 P 3 od 25. februara 2020. godine utvrđeno je naspram tuženikâ (apelanta kao prvotuženog, C.D. kao drugotuženog, P.D. kao trećetuženog i T.D. kao četvrtotuženog) da je tužilac (A.D.) jedini i isključivi vlasnik dijela nekretnine pobliže označene izrekom predmetne presude, pa su shodno prednjem utvrđenju obavezani apelant i ostali tuženi da pristanu da se predmetni dio nekretnine odcijepi od ostalih nekretnina sa novim katastarskim podacima, da se sačini prijavni list uz izuzimanje novonastale parcele iz sadašnjeg u novi zemljišnoknjižni uložak, te da se izvrši brisanje suvlasničkih dijelova i izvrši istovremeni upis na ime tužioca. Obavezan je apelant da tužiocu isplati određeni novčani iznos na ime troškova predmetnog postupka.

4. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 25. februara 2020. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 68 0 P 020001 20 Gž 3 od 20. avgusta 2020. godine odbio predmetnu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.

5. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je u navedenoj pravnoj stvari taj sud svojom presudom od 18. februara 2019. godine djelimično uvažio žalbu apelanta u pogledu tačke II dispozitiva (kojom je utvrđeno da je tužilac jedini i isključivi vlasnik predmetne nekretnine ) kao i u pogledu odluke o troškovima, te je u tom dijelu prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i odlučivanje. Dalje, da je tokom (ponovnog) prvostepenog postupka vještak geodetske struke Z.P. dopunio nalaz i mišljenje, s tim da je nakon izvršenih potrebnih provjera, te uvidom u dokumentaciju, katastarske planove i zemljišnu knjigu utvrdio tj. naveo da se predmetna parcela lokalno zove „Vlahovića njiva“ i predstavlja dio čestice označene kao kč. 38, te da dio te parcele koja je predmet ovoga postupka ima površinu od 1676 m2, a da je u prvostepenoj presudi omaškom navedena površina od 1667 m2. Kantonalni sud je naveo da je kod takvog stanja stvari pravilno prvostepeni sud izveo činjenični i pravni zaključak da je tužbeni zahtjev tužioca u pogledu dijela predmetne parcele, a na osnovu ugovora o diobi nekretnina od 23. septembra 1988. godine, izjašnjenja stranaka i izvedenih dokaza, osnovan, pa je u tom pogledu pravilnom primjenom materijalnog prava, odnosno odredbe člana 16. Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa (koja odredba je bila na snazi kada je sačinjen i izvršen navedeni ugovor o diobi nekretnina) usvojio tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani žalbeni navodi apelanta da je prvostepeni sud počinio propust jer „nije izvršio saslušanje“ apelanta kao parnične stranke, budući da je prvostepeni sud u svojoj odluci naveo da je taj sud apelanta pozivao na ročišta više puta i to 8. aprila 2019. godine, 22. maja 2019. godine, 3. jula 2019. godine, 16. septembra 2019. godine, 14. oktobra 2019. godine, 5. i 17. novembra 2019. godine, 19. decembra 2019. godine i 22. januara 2020. godine, te da se apelant nije odazvao na pozive suda. Kantonalni sud je takođe naveo da, a u odnosu na žalbene navode da ugovor od diobi nekretnina od 23. septembra 1988. godine nije proveden, da nije ovjeren, niti sačinjen u pismenoj formi (ukazujući pri tome na odredbe člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti) predmetni žalbeni navodi nisu osnovani, jer je ugovor o diobi nekretnina od 23. septembra 1988. godine sačinjen u pismenoj formi (iako potpisi na ugovoru nisu ovjereni, ali upravo jer je apelant odbio da to učini), te je pomenuti ugovor izvršen.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelant ističe da u ponovljenom postupku „nije saslušan“, te da ugovor o diobi nekretnina od 23. septembra 1988. godine nije sačinjen u zakonom propisanoj formi, niti je ovjeren, pa je kao takav nevažeći.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka e) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) točka e) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

e) radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima temelja za ponovno odlučivanje;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

U odnosu na presudu Kantonalnog suda od 18. februara 2019. godine i presudu Općinskog suda od 19. jula 2018. godine

8. Ustavni sud zapaža da apelant u predmetnoj apelaciji pokreće isto pitanje koje je bilo predmet njegove ranije podnesene apelacije, o kojoj je Ustavni sud već donio odluku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelacija podnesena po pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.

U odnosu na presudu Kantonalnog suda od 20. avgusta 2020. godine i presudu Općinskog suda od 25. februara 2020. godine

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka e) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se radi o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3767/20 (M. D.) | Sudska praksa | Aktio