Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-294/20 (Ž. B.)
Odluka donesena 10. 11. 2020.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-294/20
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
10. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-294/20, rješavajući zahtjev Željka Brčića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Željka Brčića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Željko Brčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, podnio je 23. januara 2020. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 097205 17 Gsž od 17. aprila 2019. godine, rješenja Kantonalnog suda broj 58 0 P 97205 17 Gž od 8. januara 2020. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 097205 11 P od 26. augusta 2016. godine. Apelant je 10. februara 2020. godine dostavio dopunu apelacije. Apelant je također, 26. oktobra 2020. godine zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Općinskom sudu da ne provodi postupak izvršenja u predmetu broj 58 0 I 097205 20 I do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o podnesenoj apelaciji.
2. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 097205 11 P od 26. augusta 2016. godine utvrđeno je da su tuženi Janja Brčić, Dunja Barbarić (u daljnjem tekstu: ostali) i apelant nasljednici iza umrlog Miloša Brčića. Utvrđeno je da je tužitelj Veselin Domazet u daljnjem tekstu: tužitelj) temeljem dosjelosti postao vlasnik nekretnine precizirane u presudi, pa su slijedom prednjeg utvrđenja apelant i ostali dužni trpjeti da se isti uknjiži kao vlasnik na predmetnoj nekretnini u roku od 30 dana. Presudom su obavezani apelant i ostali naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 5.120,00 KM u roku od 30 dana. Navedena presuda je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 097205 17 Gsž od 17. aprila 2019. godine
3. U obrazloženjima obje presude je, između ostalog, navedeno kako slijedi. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja da se utvrdi da je na osnovu dosjelosti postao vlasnik nekretnina preciziranih u presudi pa da su slijedom tog utvrđenja apelant i ostali dužni trpjeti da se uknjiži kao njen vlasnik. Iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da među strankama nije sporno da je tužitelj u posjedu predmetne nekretnine po osnovu zaključenog ugovora o poklonu od 5. januara 1983. godine kojim je prednik apelanta i ostalih poklonio tužitelju. Prema obrazloženju presuda, u članu 3. navedenog ugovora ugovorne strane su saglasne da sa danom sačinjavanja ugovora prednik apelanta i ostalih kao darodavac tužitelju kao daroprimcu preda u posjed i slobodno raspolaganje nekretnine precizirane u presudi te da se tužitelj upiše kao vlasnik tih nekretnina. Obrazloženo je i da je utvrđeno da je tužitelj za navedene nekretnine dao i kaparu te na ime kupoprodajne cijene platio i iznose precizirane u presudi kao i da je nakon stupanja u posjed navedenih nekretnina prije otprilike 30 godina (vještačenjem nije utvrđeno tačno kada) dogradio i objekat koji se nalazio na predmetnim nekretninama te da je sadio i stabla voća. S tim u vezi redovni sudovi su obrazložili da je zaključeni ugovor o poklonu fiktivan pravni posao, koji stvarno nije zaključen, već je stvarna volja ugovornih strana bilo zaključenje kupoprodajnog ugovora, a volja ugovornih strana je bila da se stvori privid (fikcija) o zaključenju ugovora o poklonu, a sve radi plaćanja manjeg iznosa poreza. Utvrđeno je da se tužitelj nikada nije upisao ni kao posjednik niti kao vlasnik predmetnih nekretnina već se kao vlasnik istih u javnim knjigama i dalje vodi prednik apelanta i ostalih. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud raspravio prigovor pasivne legitimacije na strani apelanta i ostalih dajući u tom pravcu iscrpno obrazloženje koje i ovaj sud u cijelosti prihvata. Kantonalni sud je istakao da, naime, pravo vlasništva neke osobe prelazi na univerzalne nasljednike samim tim što je ta osoba prestala postojati, bez predaje u posjed. Pasivna legitimacija apelanta i ostalih kao zakonskih nasljednika nije ovisna o provođenju ostavinske rasprave jer takva legitimacija nastupa ex lege (člana 162. Zakona o nasljeđivanju), te da se tužena Janja Brčić u predmetnom parničnom postupku ne može odreći nekog svog nasljednog prava u ime ostalih nasljednika jer se istog može odreći samo u ostavinskom postupku.
4. Nadalje, obrazloženo je da prema odredbi člana 66. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljem tekstu: ZOO) prividan ugovor nema dejstvo među ugovornim stranama dok je stavom 2. propisano ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi važi ako su ispunjeni uvjeti za njegovu pravnu valjanost. Obrazloženo je da, s tim u vezi, tužitelj u ovom postupku svoj zahtjev zasniva na odredbi člana 32. stav 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: Zakon) kojom je propisano da posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe protokom dvadeset godina savjesnog posjeda. Prema obrazloženju redovnih sudova uvjeti za sticanje prava vlasništava u smislu te zakonske odredbe su određen kvalitet posjeda (savjesnost posjeda) i protok određenog vremena (dvadeset godina) odnosno da se dosjelošću stekne neka stvar, potrebno je da je onaj koji je tako želi steći doista posjeduje. Dakle, prema obrazloženju redovnih sudova, dosjedilac ima pravo samo na ono što je držao u vrijeme dosjelosti i ne može se dosjelošću steći više nego što se posjedovalo kroz određeno vrijeme. Po osnovu dosjelosti sticalac postaje vlasnik po sili zakona i to samim nastupanjem uvjeta propisanih za ovaj način sticanja bez upisa u javne knjige pri čemu vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kad je posjednik stupio u samostalni savjesni posjed stvari, a završava se istekom posljednjega dana vremena potrebnog za dosjelost. Obrazloženo je i da prema stavu 3. istog člana Zakona savjesnost se pretpostavlja, a ko tvrdi suprotno mora to i dokazati dok je odredbom člana 75. stav 2. Zakona propisano da je posjed savjestan ako posjednik ne zna niti može znati da stvar koju posjeduje nije njegova. Pod savjesnim posjedom podrazumijeva se posjed kod kojeg posjednik vjeruje u pravni osnov svoga posjeda, dakle opravdano smatra da je on titular prava čiju sadržinu faktički vrši i da on prema normalnim okolnostima nije morao da sumnja da nema pravo koje faktički vrši a pretpostavka savjesnosti posjeda radi sticanja prava vlasništva ispunjena je ako se vlasnik nepokretnosti apsolutno pasivno drži u pogledu ostvarenja nekog prava koje izvire iz prava vlasništva na toj stvari, a posjednik te stvari iz takvog ponašanja vlasnika stvari kroz vrijeme od 20 godina stekne uvjerenje da ga realizacija tog prava ne interesuje i da stvar drži kao savjestan posjednik.
5. S tim u vezi redovni sudovi su istakli da teretom dokazivanja predviđenog čl. 8, 123. i 126. Zakona o parničnom posutpku (u daljnjem tekstu: ZPP) apelant i ostali nisu dokazali da tužitelj nije u neprekidnom posjedu jer živi u Crnoj Gori od 1994. godine, jer iz ponašanja tužitelja kao vlasnika kroz vrijeme koje je potrebno za dosjelost proizlazi njegova faktička vlast nad predmetnom nekretninom. Obrazloženo je da je, s druge strane, tužitelj dokazao da je stekao pravo vlasništva protekom roka od 20 godina na temelju člana 32. stav 2 Zakona, cijeneći nesporne činjenice da je na temelju zaključenog ugovora iz 1983. godine tužitelju od strane prednika apelanta i ostalih predmetna nekretnina predate u posjed, da je od tada drži u faktičkom, mirnom i savjesnom posjedu, da se čitavo vrijeme ponašao kao njen vlasnik, da mu apelant i ostali nikada nisu osporavali pravo vlasništva iako je svoja vlasničkopravna ovlaštenja manifestirao na očigled apelanta i ostalih, dogradnjom i renoviranjem stambenog objekta, a apelant i ostali nisu dokazali njegovu nesavjesnost. Obrazloženo je da, iako zaključeni ugovor o poklonu ne proizvodi pravni učinak, u članu 3. ugovora izražena je volja prednika apelanta i ostalih da tužitelj uđe odmah u njen posjed i da se upiše u zemljišne knjige kao vlasnik. S druge strane, prema mišljenju redovnih sudova, prednik tuženih nije se protivio ponašanju tužitelja kao njenog vlasnika iako je ugovor zaključen šest godina prije njegove smrti, niti su se apelant i ostali kao njegovi zakonski nasljednici tome protivili, sve do podnošenja tužbe od strane tužitelja. Kod takvih činjeničnih okolnosti, prema mišljenju redovnih sudova, posjed tužitelja dobio je kvalitet u vidu uvjerenja da ne postoji spor oko prava vlasništva predmetne nekretnine, njegov je posjed savjestan u kontinuitetu sve do isteka vremena propisanog za dosjelost iz kog je razloga stekao pravo vlasništvo i bez upisa tog prava u zemljišnim knjigama. Osim toga, istaknuto je i da su prigovori apelanta i ostalih koje su isticali u toku postupka pred redovnim sudovima - da je posjed tužitelja nesavjestan i dobiven prevarom zbog činjenice daje prednik apelanta i ostalih bio invalid i trebao mu je novac, da je tužitelj kao kupac imao interes da se zaključi ugovor o poklonu, da je označio manju vrijednost spora kako bi izbjegao plaćanje sudske takse, da je u tužbi označio adresu u Mostaru iako živi u Budvi - prema mišljenju redovnih sudova nisu od značaja za utvrđivanje savjesnosti tužitelja obzirom da nisu ni dokazani. Osim toga, Kantonalni sud je u svojoj presudi istakao da je pravilna odluka prvostepenog suda u dijelu koji se odnosi na troškove postupka prema označenoj vrijednosti spora pri čemu su tužitelju dosuđeni troškovi postupka za, u presudi Općinskog suda, jasno precizirane radnje i u jasno preciziranim iznosima koji su u skladu sa odredbama člana 386. ZPP i Advokatskom tarifom.
6. Nakon toga apelant i ostali su podnijeli Kantonalnom sudu prijedlog da donese dopunsko rješenje o parničnim troškovima o kojima je riješeno presudom Osnovnog suda od 26. augusta 2016. godine. Kantonalni sud je donio rješenje broj 58 0 P 097205 Gž 17 od 8. januara 2020. godine kojim je navedeni prijedlog odbio. U obrazloženju je navedeno da je prema navodima apelanta i ostalih, u tužbi tužitelja bila označena vrijednost spora u iznosu od 1.400,00 KM a koja je bila u istom iznosu i na održanom pripremnom ročištu od 6. oktobra 2014. godine kao i na glavnoj raspravi od 28. novembra 2014. godine tako da je visina naknade za zastupanje prema navedenoj vrijednosti trebala iznositi 240,00 KM a ne 720,00 KM koliko je tužitelju dodijeljeno zbog čega predlažu dopunsko rješenje o troškovima postupka na umanjen iznos od 3.680,00 KM a ne koliko je dosuđeno 5.120,00 KM. Kantonalni sud je istakao da apelant i ostali, također, mole da se zbog teške finansijske situacije tereti samo apelant (iako sa malom plaćom) te da mu se izvršenje dozvoli u obročnoj otplati. S tim u vezi, Kantonalni sud je obrazložio da je odredbom člana 175. stav 3. ZPP propisano da se odluka o troškovima u presudi smatra rješenjem a odredbom člana 192. stav 1. da ako je sud propustio odlučiti o dijelu zahtjeva ili o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti presudom, a koji su već raspravljeni, stranka može u roku od 30 dana od dana prijema presude predložiti parničnom sudu da se presuda dopuni. Stavom 2. istog člana je propisano da neblagovremen ili neosnovan prijedlog za dopunu presude odbacit će odnosno odbiti sud bez održavanja ročišta.
7. Kantonalni sud je obrazložio da je odredbom člana 316. stav 1. ZPP propisano je da je tužitelj u tužbi dužan označiti vrijednost spora a odredbom člana 321. stav 2. ZPP je propisano da kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu mjerodavna je vrijednost spora označena u tužbi, dok je stavom 3. propisano ako je u slučaju iz stava 2. ovog člana tužitelj vrijednost predmeta spora suviše visoko ili suviše nisko naznačio sud će najkasnije na pripremnom ročištu, a ako pripremno ročište nije održano, onda na glavnoj raspravi prije početka rasprave o glavnoj stvar, brzo i na prikladan način provjeriti tačnost naznačene vrijednosti spora, te rješenjem odrediti vrijednost spora. Prema obrazloženju tog suda vrijednost koju je odredio prvostepeni sud mjerodavna je i za drugostepeni sud. Kako je obrazloženo, u ovoj pravnoj stvari tužitelj je kao vrijednost spora odredio u iznosu od 1.400,00 KM u vezi čega su apelant i ostali na o pripremnom ročištu istakli prigovor visine označene vrijednosti spora jer su smatrali da je vrijednost spora veća i da se kreće otprilike oko 60.000,00 KM, nakon čega je punomoćnica tužitelja izjavila da označava vrijednost spora na 10.400,00 KM, te je prvostepeni sud svojim rješenjem odredio vrijednost spora u iznosu od 10.400,00 KM. Kantonalni sud je istakao da se prilikom odlučivanja o žalbi apelanta i ostalih na odluku o troškovima postupka ovaj sud kretao u granicama određene vrijednost spora od 10.400,00 KM, te je u skladu sa članom 386. stav 2. ZPP a u vezi sa AT utvrdio da je pravilna i zakonita odluka prvostepenog suda o troškovima postupka. Što se tiče navoda apelanta i ostalih o načinu izmirenja duga tužitelju, prema obrazloženju Kantonalnog suda, isto se rješava u izvršnom postupku s tim da je odredbom člana 60. stav 1. Zakona o izvršnom postupku propisano da se izvršenje može odložiti potpuno ili djelimično samo na prijedlog tražitelja izvršenja. Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud je donio odluku kao u dispozitivu.
8. Protiv navedenog rješenja apelant i ostali su podijeli žalbu Vrhovnom sudu FBiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) koji je rješenjem broj 58 0 P 097205 20 Gž 2 od 2. juna 2020. godine žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je, između ostalog navedeno da je pravilno prvostepeni sud odbio prijedlog za donošenje navedenog rješenja ali ne iz razloga koje je taj sud naveo. S tim u vezi Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 192. stav 1. ZPP propisano da dijelu zahtjeva ili o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti jer su raspravljeni a nije o njima odlučeno, stranka može u roku od 30 dana od dana podnijeti prijedlog da se presuda dopuni, a stavom 2. da će neblagovremeni prijedlog za dopunu presude odbaciti, odnosno odbiti. Vrhovni sud je naveo da je su u ovoj parnici tužitelju dosuđeni troškovi postupka u iznosu od 5.120,00 KM sa detaljnim obrazloženjem na što se isti odnose i po kojim propisima su odmjereni i dosuđeni. Prema obrazloženju Vrhovnog suda iz navedenog proizlazi da nižestepeni sudovi nisu propustili odlučiti o troškovima postupka u kojem slučaju bi se mogla i morala donijeti dopunska presuda odnosno u toj situaciji nisu ispunjenje procesno-pravne pretpostavke za donošenje dopunske presude, već se radi o zahtjevu za ispravku presude. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, takvim zahtjevom bi se mijenjao sadržaj izreke presude koja je rezultat odluke suda o osnovanosti zahtjeva za troškove postupka, pa se naknadno takva odluka ne može na navedeni način preispitivati. Kako se u konkretnom slučaju, prema mišljenju tog suda, ne radi o pogrešnoj primjeni odredaba parničnog postupka, te kako nisu ispunjene pretpostavke za donošenje dopunske presude, taj sud je donio rješenje kao u dispozitivu.
9. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primijeni prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Navodi da je nesporno dokazano da je tužitelj svo relevantno vrijeme u Crnoj Gori i da tamo živi još od prije rata te da nije bio u savjesnom posjedu predmetnih nekretnina sve ove godine. Apelant navodi da je tužitelj umjesto da isplati ostatak novaca koje je bio dužan isplatiti porodici pokojnika podnio tužbu za stjecanje prava dosjelošću. Navodi i da su redovni sudovi protivno svim zakonskim odredbama preskočili dopunu ostavinskog postupka jer se radi o novopronađenoj imovini apelantovog i prednika koja ulazi u nasljedstvo apelanta i ostalih te su bez izjašnjavanja apelanta i ostalih nasljednika oduzeli navedenu imovinu i dodijelili je tužitelju. Zbog navedenog kao i zbog činjenice da u vrijeme pandemije vlada jako teška i neizvjesna situacija u kojoj je npr. Republika obustavila izvršenja, redovni sudovi nečovječno postupaju i nalažu presudama apelantu da tužitelju naknadi visoke troškove postupka a tako je postupila i apelantova odvjetnica koja traži naplatu troškova blokiranjem imovine apelanta. Zbog navedenog apelant ističe da bi mu donošenjem rješenja o izvršenju a koje se uskoro očekuje, nastupile još teže posljedice i još teža materijalna situacija pa zbog toga traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi obustavio izvršenje pravosnažne presude odnosno izvršenje u predmetu broj 58 0 I 097205 20 I do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o podnesenoj apelaciji.
10. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
11. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
12. Dakle, Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge potkrijepljene dokazima iz kojih bi Ustavnih sud zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U tom kontekstu, Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se u suštini traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.
13. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelant svoj zahtjev za donošenje privremene mjere zasniva, prije svega, na tvrdnjama koje se tiču meritornog odlučivanja o podnesenoj apelaciji, te tvrdnji da postoji bojazan da bi redovni sud uskoro mogao donijeti rješenje o izvršenju čime bi mu, kao i njegovim provođenjem, nastupila jako teška finansijska i materijalna situacija. Ustavni sud smatra da navedeno u okolnostima konkretnog slučaja ne može predstavljati dovoljan osnov i razlog da bi Ustavni sud donio privremenu mjeru. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Stoga, imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, pri čemu njegova bojazan da bi mu donošenjem rješenja o izvršenju i njegovim provođenjem (koje rješenje o izvršenju, dakle, još nije ni doneseno) nastupila teška materijalna i finansijska situacija, nije adekvatan argument, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan budući da u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka shodno odredbama člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
14. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević