Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3588/20 (I. S.)
Odluka donesena 27. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3588/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3588/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Ilija Stojak, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ilija Stojak protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 235641 20 Kž 2 od 14. jula 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ilija Stojak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Drago Reljić advokat iz Tuzle, podnio je 7. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 K 235641 20 Kž 2 od 14. jula 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je oglašen krivim za radnje bliže opisane u izreci prvostepene presude zbog krivičnog djela obmana pri dobijanju kredita ili drugih pogodnosti iz člana 268. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ) i izrečena mu je uvjetna osuda, te utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od dvije godine ne učini novo krivično djelo. Također, apelant je obavezan da vrati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom u iznosu od 10.945,80 KM, koju će u roku od šest mjeseci nakon pravosnažnosti prvostepene presude uplatiti u korist Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine i postat će imovina Federacije Bosne i Hercegovine, a u protivnom uvjetna osuda će se opozvati i izvršiti kazna zatvora.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je Federalno ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva raspisalo Javni poziv 4. jula 2012. godine za dodjelu novčanih sredstava za realizaciju zahtjeva u okviru modela ruralnog razvoja-Kapitalna ulaganja i investicije, koji se odnosi na kapitalna ulaganja i investicije u gazdinstva koja se bave poljoprivrednom proizvodnjom i koja su investirala u periodu od 1. juna 2010. do 31. decembra 2011. godine. Javnim pozivom je, između ostalog, propisano da kao dokaz investicionog ulaganja (član 4. stav 2. Pravilnika o uslovima i načinu ostvarivanja novčane podrške po modelu ruralnog razvoja), služi procjena sudskog vještaka o vrijednosti investicije. Apelant je aplicirao na ovaj Javni poziv navodeći da se radi o ulaganju u objekte podizanje višegodišnjeg zasadauređenje zemljišta, građevinski objekat-pakirnica skladište, iskop bunara i bazena za vodu, sušara za meso i sir i da su svi objekti izgrađeni 2010.godine. Vještak arhitektonske struke, na osnovu izjave apelanta da su svi objekti izgrađeni u periodu od septembar 2010. godine - novembar 2011. godine, izvršio je procjenu visine navodno izvršenih investicionih ulaganja za period 1. juni 2010.-31. decembar 2011.godine i ta izjava je i unesena u nalaz i mišljenje, a na osnovu ove procjene apelantu je odobren poticaj u iznosu od 27.364,50 KM i isplaćena prva tranša u iznosu od 10.945,80 KM. Međutim, provedenim dokazima utvrđeno je da su svi objekti za koje je apelant podnio zahtjev za poticaj izgrađeni znatno ranije (najkasnije 2008 godine), a što proizlazi i iz uvida u ortofoto snimke gdje je jasno vidljivo da su svi navedeni objekti i zasadi snimljeni 2008.godine, a bez ikakvih promjena i potpuno su identični sa snimkom iz 2012. godine. Zbog toga je Kantonalni sud naveo da pravilno prvostepeni sud nije prihvatio iskaze svjedoka N.I., D.J., G.S., V.M., M.P. i A.G., jer su njihovi iskazi u suprotnosti sa provedenim dokazima. Dakle, apelant je osobi nadležnoj za odobravanje pogodnosti dao neistinite podatke značajne za dobivanje pogodnosti, navodeći da je objekte, koji su izgrađeni u 2008.godini, izgradio u periodu od 1. juna 2010. do 31. decembra 2011. godine, pa je Kantonalni sud, zbog navedenog, odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da redovni sudovi neopravdano nisu poklonili vjeru iskazima svjedoka D.J., G.S. V.M., M.P. i A.G., poklanjajući najveću pažnju orto foto snimcima.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević