Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3666/20 („Antonio Trade“ d.o.o. Grude)
Odluka donesena 27. 11. 2020.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3666/20
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
27. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP 3666/20, rješavajući zahtjev „Antonio Trade“ d.o.o. Grude za donošenje privremene mjere, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka e) i članka 64. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neutemeljen zahtjev „Antonio Trade“ d.o.o.
Grude za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. „Antonio Trade“ d.o.o. Grude (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Branislav Cvijanović, odvjetnik iz Banja Luke, podnio je 15. listopada 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 V 048842 19 Gži od 21. kolovoza 2020. godine.
2. Apelant je u apelaciji zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će se odložiti pravno djelovanje rješenja Kantonalnog suda broj 64 0 V 048842 19 Gži od 21. kolovoza 2020. godine do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji, ili da odredi drugu privremenu mjeru na vlastitu inicijativu u cilju sprječavanja nastanka štetnih posljedica po apelanta.
3. Apelant je 4. listopada 2018. godine Općinskom sudu u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnio prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave (mjenice sa protestom) protiv ovršenika P.L. (u daljnjem tekstu: ovršenik) u kojem je predložio da se ovrha provede na određenom putničkom motornom vozilu u vlasništvu ovršenika.
4. Općinski sud je rješenjem o ovrsi broj 64 0 V 048842 18 I od 20. veljače 2019. godine odredio predloženu ovrhu.
5. Rješenjem o dosudi Općinskog suda broj 64 0 V 048842 18 I od 24. listopada 2019. godine određeno je da se kupcu R.S. (u daljnjem tekstu: kupac) dosuđuje putničko motorno vozilo sa podacima kao dispozitivu rješenja, procijenjene vrijednosti 6.000,00 KM (stavak I). Navedenim rješenjem određeno je da se vozilo ima predati kupcu i da je time apelant namiren u iznosu od 6.000,00 KM (stavak II), te da se nakon pravomoćnosti rješenja određuje upis promjene prava vlasništva na spornom vozilu u korist kupca (stavak III), te da će se navedeno rješenje objaviti na oglasnoj ploči suda (stavak IV).
6. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je kupac na drugoj javnoj dražbi založene pokretnine ovršenika kao jedini ponuđač kupila predmetno vozilo za kupoprodajnu cijenu od 100,00 KM, te da na drugoj javnoj dražbi nije bio prisutan punomoćnik apelanta (iako je zaključak suda o drugoj prodaji pokretnih stvari ovršenika uredno zaprimio 17. lipnja 2019. godine). Vrijednost cjelokupnog potraživanja apelanta, na temelju vjerodostojne isprave protestirane mjenice prema ovršeniku na dan druge javne dražbe je bio 13.057,50 KM, dok je založeno predmetno vozilo procijenjeno na iznos od 6.000,00 KM. Apelant kao tražitelj ovrhe nije bio prisutan na ročištu od 15. travnja 2019. godine prilikom provođenja radnje popisa i procjene pokretnine ovršenika i nije predložio da procjenu obavi poseban vještak, odnosno nije u roku od tri dana od obavljene procjene predložio sudu utvrđivanje niže, odnosno više vrijednosti zaplijenjenih pokretnih stvari od procijenjene ili određivanje nove procjene. S obzirom na to, Općinski sud je zaključio da se smatra da je apelant namiren u svome potraživanju po ovom ovršnom predmetu za iznos procijenjenog prodanog vozila. Naposljetku, Općinski sud je naveo da je u smislu članka 93. Zakona o ovršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOP) donio odluku kao u izreci.
7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 64 0 V 048842 19 Gži od 21. kolovoza 2020. godine žalba apelanta je odbijena i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje.
8. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da navodi žalbe tražitelja ovrhe ničim ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane odluke. Naime, neutemeljeni su navodi apelanta o povredi odredaba članka 133. ZOP, a ovo stoga što ta odredba propisuje kojim redom se što namiruje iz iznosa prodajne cijene, a ne o tome u kojem iznosu se tražitelj ovrhe smatra namirenim. Uostalom apelant kao tražitelj ovrhe, iako je uredno obaviješten, nije pristupio ni na ročište za popis i procjenu pokretnina niti na drugu javnu dražbu. Navodi žalbe glede formulacije odredbe članka 131. stavak 4. ZOP i njene suprotnosti sa Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) su bez utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane odluke „jer je to stvar nekog drugog postupka, a ne ovršnog, jer ovršni sud mora primjenjivati odredbu zakona onakvu kako ona glasi, što je u konkretnom slučaju učinjeno.“
9. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.
10. Obrazlažući apelacijske navode, apelant najprije ističe da odredba članka 131. stavak 4. ZOP dovodi u diskriminiran položaj u pogledu prava na imovinu i prava na pravično suđenje, kako tražitelje ovrhe, tako i ovršenike, u odnosu na tražitelje ovrhe/ovršenike čiji su predmet ovrhe nepokretnosti, kao i tražitelje ovrhe čiji su predmet ovrhe pokretne stvari ali gdje se prodaja vrši neposrednom pogodbom, sukladno članku 131. stavak 6. ZOP. Naime, odredbama kojima je regulirana ovrha na nekretninama postavljeno je ograničenje da se nekretnina ne može prodati za vrijednost nižu od 1/3 procijenjene vrijednosti, a u konkretnom slučaju pokretna stvar je prodana za 1.4% od procijenjene vrijednosti. Dalje, apelant smatra da je sud protuzakonito odredio da se on smatra namirenim u visini od 6.000,00 KM koliko je procijenjena vrijednost vozila a ne vrijednost od 100,00 KM za koju je stvar prodana trećoj osobi i koji novac je isplaćen na račun tražitelja ovrhe. U svezi sa time, apelant ukazuje da iz odredbe članka l33. stavak 1. ZOP proizlazi da se namirenje vrši iz iznosa ostvarenog prodajom i da se prema tome tražitelj ovrhe ne može smatrati namirenim u iznosu većem od iznosa koji je ostvaren prodajom. Apelant tvrdi da osporena odluka suda predstavlja primjer proizvoljne primjene procesnog prava i da je vjerojatno proizvod pogrešnog tumačenja odluka Ustavnog suda u predmetima broj AP 4283/17 i AP 4380/13, koji se odnose na slučaj kada je tražitelj ovrhe kupac stvari. U svezi sa time, apelant smatra da je neopravdano tražitelja ovrhe namiriti u visini vrijednosti stvari kada je stvar prodana trećoj osobi na javnoj prodaji jer on nije stvar stekao već je stekao samo novac dobiven prodajom i za taj iznos je njegovo potraživanje namireno. Osim navedenog, apelant ističe da je navedene razloge isticao u žalbi, ali da Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke nije dao odgovor ni na jedan žalbeni prigovor, odnosno, nije obrazložio svoj stav u pogledu odbijanja žalbe, niti je naveo bilo koju normu procesnog ili materijalnog prava koja bi bila pravni osnov ovakvog stava drugostupanjskog suda. Pored toga, apelant ističe da Kantonalni sud također previđa da se Europska konvencija direktno primjenjuje i da ima prioritet u primjeni u slučaju kolizije sa aktima zakonske snage. Na kraju apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu, jer je sud utvrdio da je namiren u znatno većem iznosu, od iznosa za koji je stvarno namiren, i na taj način je lišen 5.900,00KM svog potraživanja, koje potraživanje je na temelju takve sudske odluke, prestalo postojati.
11. U pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere, apelant ističe da osporeno rješenje Kantonalnog suda ima pravno djelovanje i u parnici koja se vodi pred Općinskim sudom u predmetu broj 64 0 P 051015 19 P, po tužbi apelanta protiv I.Č., jamca - platca predmetnog duga, sve iz razloga što se radi o jednom te istom potraživanja, te bi, suglasno institutu pravomoćnosti, apelant mogao biti odbijen za svoj tužbeni zahtjev u odnosu na I.Č., u visini od 5.900,00KM, jer se suglasno osporenom rješenju ima smatrati da je apelant namiren za navedenih 6.000,00KM, a ne za stvarno stečenih 100,00 KM. Iz tih razloga bi bilo nužno odložiti pravno djelovanje osporenog rješenja ili pak prekinuti postupak u parničnom postupku broj 64 0 P 051015 19 P koji se vodi pred Općinskim sudom, a sve do odluke po ovoj apelaciji. Ukoliko se predmetna mjera ne bi odredila, apelant smatra da bi u gore navedenoj parnici bio odbijen sa tužbenim zahtjevom u odnosu na I.Č. što bi dovelo povrede njegovog prava na imovinu.
12. Prilikom ispitivanja utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 64. stavak (1) Pravila Ustavnog suda.
13. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. Članak 64. stavak (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnoga vođenja postupka.
15. Ustavni sud prvenstveno naglašava da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedine raspoložive mjere u domaćem pravnom sustavu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov opseg apelanti su dužni argumentirati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava s obzirom da se takvi razlozi, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. S tim u svezi, Ustavni sud primjećuje da apelant u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere koja bi se odnosila na parnični postupak u drugom predmetu, polazi od pretpostavke da su utemeljeni njegovi apelacijski navodi u konkretnom postupku, odnosno da su redoviti sudovi prilikom odlučivanja u ovršnom postupku proizvoljno primijenili procesno pravo. Iz toga proizlazi da apelant zahtjev za donošenje privremene mjere zapravo veže za kršenje njegovih ustavnih prava u kontekstu osporene odluke, dakle za meritum apelacije, što per se ne može biti opravdan razlog za usvajanje zahtjeva za donošenje privremene mjere.
16. Ustavni sud ponavlja da razlozi kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da apelant navodima da bi apelant „sukladno institutu pravomoćnosti, mogao biti odbijen za svoj tužbeni zahtjev u odnosu na I.Č., u visini od 5.900,00KM“ u suštini prejudicira ishod parničnog postupka koji je prema apelantovim tvrdnjam još uvijek u tijeku, što ne može biti razlog koji bi ukazivao na neophodnost usvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere. Ovo iz razloga što bi takvim širokim tumačenjem ove mogućnosti zapravo proizlazilo da bi svi apelanti koji su podnijeli apelaciju uvijek mogli tvrditi da će u slučaju usvajanja njihove apelacije, što je budući neizvjestan događaj jer Ustavni sud u ovoj fazi postupka ne može prejudicirati svoje odlučenje o meritumu apelacije, biti onemogućeni u eventualnoj realizaciji budućih potraživanja u nekim drugim postupcima, čime bi doveli u pitanje samu svrhu privremene mjere na način kako je ona propisana Pravilima Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima apelantovog slučaja nema ništa što bi ukazivalo da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnoga vođenja postupka, kako to zahtijeva članak 64. Pravila Ustavnog suda.
17. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neutemeljenim, zbog čega je odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
18. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
19. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević