Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2077/19 (M. G.)
Odluka donesena 27. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada
- Građanski postupak
- Stanarsko pravo
- Obligaciono- pravni odnosi
- Naknada štete
- Pasivna legitimacija
- Materijalna šteta
- Propisano zakonom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Odluka o izmjenama i dopunama odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova
- Odluka o izmjeni odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o privremenom uređivanju prodaje stanova
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjeni i dopuni odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova
Predmeti (1)
AP-2077/19
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2077/19, rješavajući apelaciju Miralema Golića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Miralema Golića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 085640 18 Rev od 7. marta 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 085640 13 Gž od 6.
marta 2018. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 085640 11 P od 24. oktobra 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Miralem Golić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Kebo & Guzin“ iz Mostara, podnio je 13. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 085640 18 Rev od 7. marta 2019. godine. Također, iz apelacionih navoda proizlazi da apelant osporava i Presudu Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 085640 13 Gž od 6. marta 2018. godine i Presudu Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 085640 11 P od 24. oktobra 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Aluminija d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 8. i 9. septembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su dostavili odgovor na apelaciju u periodu od 14. do 29. septembra 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 085640 11 P od 24. oktobra 2013. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da apelantu isplati novčanu naknadu u određenom iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je apelant u tužbi naveo da mu je rješenjem pravnog prednika tuženog od 30. januara 1990. godine dodijeljen na korištenje jednosoban stan (bliže opisan u obrazloženju presude, u daljnjem tekstu: predmetni stan), te da je rješenjem Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okoliša HNK od 21. decembra 2006. godine (u daljnjem tekstu: rješenje Ministarstva građenja) utvrđeno da je apelant nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu, koje rješenje je potvrđeno rješenjem Federalnog ministarstva prostornog uređenja od 28. februara 2007. godine. Nadalje je naveo da u vrijeme dodjele predmetnog stana zgrada u kojoj se stan nalazio nije bila dovršena, te da se kao investitor pojavljivao JP „Urbing“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: investitor). Budući da je nad investitorom u međuvremenu pokrenut stečajni postupak, te da je lamela A1 u kojoj se nalazio predmetni stan prodata, apelant je u stečajnom postupku prijavio svoja potraživanja u novčanom iznosu čija visina odgovara tržišnoj protuvrijednosti predmetnog stana. S obzirom na to da je stečajni upravitelj osporio apelantovo potraživanje, apelant je pokrenuo parnični postupak protiv investitora (koji se vodi pod drugim brojem), u kojem postupku je saznao da je tuženi zbog, kako se navodi, ratnih djelovanja, uništene tvornice i velike ratne štete bio primoran staviti izvan snage sva svoja prijeratna rješenja o dodjeli stanova na korištenje, što je i učinio. Općinski sud je ukazao da je apelant istakao da je odustankom od kupovine stana koji je već dodijelio apelantu na korištenje tuženi povrijedio načelo dužnosti ispunjenja obaveze iz člana 17. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je apelant trajno onemogućen u svom legalnom očekivanju da riješi stambeno pitanje kao i svi ostali nositelji stanarskog prava. Naime, novom zakonskom legislativom je prestala mogućnost da se dodijele stanarska prava na stanovima u društvenom vlasništvu, pa je apelant u posjedu rješenja koje je postalo neizvršivo. S obzirom na to da je radnjama tuženog apelantu prouzrokovana šteta koja se manifestira u nemogućnosti otkupa i stjecanja vlasništva na dodijeljenom mu stanu, a koja se manifestira u tržišnoj protuvrijednosti takvog novog stana, to je apelant podnio predmetnu tužbu.
7. Općinski sud je istakao koji su dokazi provedeni pred tim sudom, pa je naveo, između ostalog, da je provedeno i kombinirano vještačenje po vještacima građevinske struke i ekonomske struke na okolnost utvrđivanja tržišne vrijednosti novog jednosobnog stana, kao i ekonomsko vještačenje poslovnih knjiga tuženog na okolnost ekonomskog poslovanja, ostvarivanja dobiti i likvidnosti i ekonomsko vještačenje poslovnih knjiga investitora.
8. Nadalje je naveo šta proizlazi iz provedenih dokaza (bliže opisano u obrazloženju presude), između ostalog, da iz pismenog podneska investitora od 15. juna 2010. godine proizlazi da stečajni upravitelj investitora ne priznaje apelantovo potraživanje, te da je istakao da predmetni stan nije nikada bio vlasništvo tuženog, niti je to društvo, kao ni njegov pravni prednik, ikada uplatilo bilo kakva sredstva na osnovu kojih bi stekli bilo kakvo pravo na predmetnom stanu. Zatim je istakao da je rješenjem Ministarstva građenja utvrđeno da je apelant nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu, te da je dužan s ovlaštenim organom sklopiti ugovor o korištenju stana u skladu s odredbama Zakona o stambenim odnosima. Nadalje je naveo da je uvidom u odluku o osnovnim kriterijima za podjelu stanova u izgradnji od 29. januara 1999. godine utvrđeno da je tuženi zbog teške finansijske situacije i drugih izmijenjenih okolnosti odredio osnovni kriterij za podjelu stanova u izgradnji, da prioritet imaju uposlenici koji sada rade kod tuženog. Također je naveo da je uvidom u odluku o usmjeravanju novčanih sredstava za stanove u izgradnji od 28. februara 2000. godine utvrđeno, između ostalog, da su ranija rješenja o davanju stanova na korištenje stavljena izvan snage. Pored navedenog je istakao da je vještak ekonomske struke na glavnoj raspravi pojasnio da od tuženog, kao ni od investitora nije dobio tražene podatke na okolnost poslovanja, ostvarivanja dobiti i likvidnosti u periodu od 1. januara 1998. godine do 31. decembra 2001. godine, pa u tom pogledu nije mogao dati nalaz i mišljenje.
9. Općinski sud je istakao (a u vezi s upravnim rješenjima kojim je utvrđeno da je apelant nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu) da smatra da se odredbe člana Xe. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova (u daljnjem tekstu: Odluka) nisu mogle primijeniti. Naime, Odluka regulira samo postupak i rokove za podnošenje zahtjeva za kupovinu određenih stanova (nabrojani u tački 1. Odluke), dok tačka Xe. stav 4. Odluke predviđa da osobe kojima je do 6. decembra 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u izgradnji, stan u postupku eksproprijacije, odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem imaju pravo na zaključenje ugovora o korištenju stana u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima i pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora. Međutim, da bi nabrojane osobe mogle da podnesu zahtjev za otkup stana one moraju biti u posjedu stana i imati pravni osnov za zakonito useljenje, a kako je to predviđeno odredbom člana 46. stav 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Općinski sud je ukazao da Odluka, dakle, samo razrađuje odredbe spomenutog zakona, a ni u čemu ga ne mijenja, kao što ne mijenja niti može mijenjati odredbe Zakona o stambenim odnosima, po kojima se stanarsko pravo stječe danom zakonitog useljenja u stan (član 1l. stav l). Nadalje je ukazao da je također članom 5. stav l. Zakona o stambenim odnosima u bitnome predviđeno da preduzeća i drugi subjekti imaju pravo da daju na korištenje stanove koje su kao investitori izgradili ili po drugom osnovu stekli.
10. Cijeneći provedene dokaze, Općinski sud je istakao da se u radnjama tuženog ne mogu sagledavati obilježja koja bi za posljedicu imala štetu za apelanta, pa je u skladu sa čl. 154. i 155. ZOO-a apelantu odbio tužbeni zahtjev.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 085640 13 Gž od 6. marta 2018. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.
12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da iz stanja spisa slijedi, između ostalog, da je nesporno da je rješenjem pravnog prednika tuženog (od 30. januara 1990. godine) apelantu dodijeljen na korištenje predmetni stan. Zatim je ukazao da iz odluka koje je donio Upravni odbor tuženog od 29. januara 1999. godine i od 28. februara „1999. godine“ (greška, treba da piše 2000. godina) proizlazi da su sredstva uplaćena za stanove u izgradnji usmjerena na rješavanje stambenih pitanja za trenutno zaposlene radnike, čime se odustalo od daljnje uplate za navedene stanove zbog teške ekonomske situacije u kojoj se tuženi nalazio u to vrijeme, te su rješenja o dodjeli stanova u izgradnji stavljena izvan snage. Zatim je istakao da je rješenjem Ministarstva građenja utvrđeno da je apelant nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu, te da je dužan s ovlaštenim organom sklopiti ugovor o korištenju stana u skladu s odredbama Zakona o stambenim odnosima (koje rješenje je potvrđeno rješenjem Federalnog ministarstva prostornog uređenja), a da apelant ugovor o korištenju stana s ovlaštenim organom nije zaključio.
13. Kantonalni sud je naveo da su tačni apelantovi navodi da sud nije ovlašten da ispituje zakonitost i pravilnost odluka donesenih u upravnom postupku. U vezi s tim je ukazao šta je propisano odredbom člana Xe stav 4. Odluke i odredbom člana 46.b stav 3. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, te je istakao da član Xe stav 4. Odluke samo razrađuje odredbe spomenutog zakona, a ni u čemu ga ne mijenja, kao što ne mijenja niti može mijenjati odredbe Zakona o stambenim odnosima.
14. Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju apelantu odlukom tuženog dodijeljen na korištenje predmetni stan u koji on nikada nije uselio, niti zaključio ugovor o korištenju stana, a da iz podneska od 15. juna 2010. godine (apelantov dokaz) slijedi da predmetni stan nikada nije bio vlasništvo tuženog, niti je tuženi, kao ni njegov prednik, ikada uplatio bilo kakva sredstva na osnovu kojih bi stekli bilo kakvo pravo na predmetnom stanu, pa ga je investitor nesmetano mogao prodavati. Nadalje je naveo da apelant odlukom o dodjeli stana na korištenje od 30. januara 1990. godine nije stekao nikakvu imovinsku korist, te da nije dokazao da je tuženi bio vlasnik predmetnog stana ili da je njime raspolagao na bilo kakav način, zbog čega nije pasivno legitimiran. Kantonalni sud je istakao da je pravilno prvostepenom presudom odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim potražuje naknadu materijalne štete u vidu protuvrijednosti stana jer u konkretnom postupku nije dokazao da je predmetni stan izgubio krivnjom tuženog, pa nije bilo mjesta primjeni čl. 124, 154. i
155. ZOO-a.
15. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 085640 18 Rev od 7. marta 2019. godine odbijena je apelantova revizija.
16. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi izveli pravilan zaključak da samom odlukom pravnog prednika tuženog o dodjeli stana u izgradnji na korištenje apelant nije stekao nikakvo imovinsko pravo. Naime, nije sporno da tuženi nikada nije bio vlasnik tog stana iz razloga što investitoru nikada nije uplatio sredstva za njega, niti je tim stanom raspolagao na bilo koji način, zbog čega ne postoji ni njegova pasivna legitimacija. Nadalje je istakao da apelant u toku postupka nije dokazao da je iz razloga za koje bi bio odgovoran tuženi pretrpio štetu u visini tržišne vrijednosti predmetnog stana, pa je bez osnova pozivanje na odredbe ZOO-a koje propisuju odgovornost za prouzrokovanu štetu. Zatim je istakao da apelant nikada nije bio u posjedu predmetnog stana, da stoga on nije mogao predstavljati njegov dom, pa je bez osnova pozivanje revizije na povredu odredbe člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također je istakao da rješenjem pravnog prednika tuženog o dodjeli stana u izgradnji na korištenje apelantu apelant nije stekao nikakvo imovinsko pravo, pa je bez osnova i pozivanje revizije na povredu prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
17. Pored navedenog, Vrhovni sud je ukazao da je u identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, u relevantnom dijelu, Presudom broj 58 0 P 034624 11 Rev od 30. maja 2013. godine odbio reviziju tužitelja (kojem je pred nižestepenim sudovima u relevantnom dijelu odbijen tužbeni zahtjev činjenično i pravno identičnim s tužbenim zahtjevom u konkretnom postupku), a Ustavni sud Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 3551/13 od 20. juna 2016. godine odbio apelaciju tužitelja protiv te presude Vrhovnog suda. Također je istakao da je bez osnova pozivanje revizije na Odluku Ustavnog suda broj AP 1000/06 jer se u tom predmetu ne radi o identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kakva je u konkretnom predmetu. Naime, u tom predmetu tužiteljicin tužbeni zahtjev je bio upravljen na protuvrijednost činidbe koja se sastojala u obavezi tužene da tužiteljici osigura minimalne stambene uvjete u smislu Zakona o stambenim odnosima i Zakona o prostornom uređenju iz razloga što je po odluci nadležnog organa tužene zgrada u kojoj je tužiteljica imala stan i u kojem je živjela zbog dotrajalosti porušena.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
19. Apelant je naveo hronologiju predmetnog postupka, svoje navode iz tužbe, te je istakao, između ostalog, da su redovni sudovi pogrešno utvrđeno činjenično stanje prihvatili kao istinito, te na njega pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant je naveo da je svoj tužbeni zahtjev zasnivao na odredbama čl. 124, 154. i 155. ZOO-a, člana 52. Zakona o stambenim odnosima, čl. 12. stav 1. i 30. Zakona o eksproprijaciji, tačke X/e Odluke i člana 8. Evropske konvencije. U vezi s odlukama tuženog o stavljanju izvan snage prijeratnih rješenja o dodjeli stanova na korištenje, apelant je istakao da su one nezakonite i da kao takve ne proizvode pravne posljedice. Također je istakao da osim jednostrane odluke tuženi u tom pravcu nije pružio nikakve dokaze, te da vještak finansijske struke nije bio u mogućnosti izvršiti finansijsko vještačenje poslovnih knjiga tuženog i investitora, a radi utvrđivanja okolnosti i činjenica na kojima tuženi zasniva svoj odgovor na tužbu (loše poslovanje društva u relevantnom periodu, gubici, odustanak od kupovine i dodjele stanova i sl.) jer traženu dokumentaciju nije dobio od tuženog. Apelant smatra da je (ne)postupanje tuženog protivno odredbama čl. 131–136. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), pa da je sud takvo ponašanje tuženog trebao cijeniti primjenom načela o teretu dokazivanja. Naime, kako se on poziva na ovu činjenicu, to je dužan na te okolnosti prezentirati objektivne dokaze. Nadalje je istakao da smatra opravdanim njegov zahtjev da mu tuženi na ime činjenja koje nije izvršio isplati novčani iznos koji odgovara tržišnoj vrijednosti stana, te da bi u protivnom tuženi svojim postupanjem izvršio povredu apelantovog prava na imovinu jer mu, umjesto prvobitno dodijeljenog stana, nije dodijelio drugi odgovarajući stan, niti ga finansijski obeštetio (u vezi s tim je ukazao na Odluku Ustavnog suda broj AP 1000/06 od 11. marta 2008. godine).
20. Apelant je nadalje istakao da se obrazloženje osporenih odluka suštinski svodi na stav suda da apelant nema aktivnu legitimaciju jer on, pozivom na odredbe člana 11. Zakona o stambenim odnosima, nije stekao stanarsko pravo na dodijeljenom mu stanu. U vezi s tim je istakao da je Rješenjem Ministarstva građenja, kao pravosnažnim i konačnim upravnim aktom, utvrđeno da je apelant nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu, što apelantu daje aktivnu legitimaciju u konkretnom postupku, a sud je u parničnom postupku vezan pravnim djelovanjem upravnog akta. Zatim je istakao da se prvostepeni sud o ključnim navodima tužbe uopće nije izjašnjavao, niti ih je izlagao, dok drugostepeni sud i Vrhovni sud uopće nisu cijenili žalbene i revizione navode, postupajući pri tome protivno odredbama ZPP-a. Apelant je istakao da mu je povredom prava na pravično suđenje došlo do nanošenja štete koja se ogleda u nemogućnosti naplate tržišne protuvrijednosti stana, koji bi po redovnom toku stvari otkupio, a što ima kao krajnju posljedicu povredu njegovog prava na imovinu.
b)Odgovor na apelaciju
21. Vrhovni sud je istakao da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude, da u konkretnom slučaju nisu proizvoljno primijenjeni propisi, te da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji.
22. Kantonalni sud je istakao da ostaje pri svojoj odluci i razlozima za njeno donošenje, da smatra da njegovom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
23. Općinski sud, u suštini, smatra da su apelacioni navodi neosnovani, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
24. Tuženi, u suštini, smatra da su redovni sudovi svoje odluke donijeli opravdano, valjano i da su ih potpuno obrazložili, u skladu s pravilno i potpuno utvrđenim činjeničnim stanjem na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo, slijedom čega su neosnovani navodi apelacije o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu.
V.Relevantni propisi
25. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji u relevantnom djelu glasi:
Dužnosti ispunjenja obaveza Član 17.
(1) Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.
(2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja učesnika u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.
Prava jedne strane kad druga strane ne ispuni svoju obavezu Član 124.
U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.
Osnovi odgovornosti Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.
(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
Šteta Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
26. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89 – odluka US, „Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi:
II - STICANJE STANARSKOG PRAVA
Član 11.
Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.
Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.
Zabranjeno je prodavati odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama ovog zakona, prenositi odnosno sticati stanarsko pravo.
Sticanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo.
27. Odluka o privremenom uređivanju prodaje stanova („Službene novine Federacije BiH“ br. 7/00, 16/00, 48/00 i 32/02). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji u relevantnom djelu glasi:
Tačka Xe, stav 4.
Osobe kojima je do 6. decembra 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u izgradnji, stan u postupku eksproprijacije, odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem, imaju pravo na zaključenje ugovora o korišćenju stana u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima i pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora.
28. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07 – odluka USFBiH, 51/07, 72/08, 23/09 ispravka, 5/10 – odluka USFBiH, 50/12 – odluka USBiH i 16/13 – rješenje USBiH). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:
Član 46.b stav 3.
Osobe kojima je do 6. decembra 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u izgradnji, stan u postupku eksproprijacije, odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem, imaju pravo na zaključenje ugovora o korišćenju stana u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima i pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora.
VI.Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 085640 18 Rev od 7. marta 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. aprila 2019. godine, a apelacija je podnesena 13. maja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
33. Apelant smatra da su mu u predmetnom parničnom postupku povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
35. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
36. Prije nego počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku koji je vođen radi isplate novčane naknade. Prema tome, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.
37. Ustavni sud zapaža da se apelacioni prigovori suštinski zasnivaju na nezadovoljstvu osporenim odlukama donesenim u predmetnom parničnom postupku. U tom pravcu, Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi u predmetnom parničnom postupku proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise na njegovu štetu, da nisu obrazložili svoje odluke, odnosno da Kantonalni sud i Vrhovni sud nisu obrazložili sve apelantove žalbene/revizione prigovore.
38. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
39. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
40. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelant svojim tužbenim zahtjevom potraživao isplatu novčane naknade, odnosno naknadu materijalne štete u vidu protuvrijednosti stana koji mu je bio dodijeljen na korištenje rješenjem apelantovog pravnog prednika. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev ističući, između ostalog, da apelant nije dokazao da je tuženi bio vlasnik predmetnog stana ili da je njime raspolagao na bilo kakav način, zbog čega nije pasivno legitimiran, odnosno jer u konkretnom postupku nije dokazao da je izgubio stan krivnjom tuženog.
41. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao isto pravno pitanje u predmetu broj AP 3551/13 (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3551/13 od 20. juna 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenoj odluci, u skoro identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, u predmetu koji je vođen, između ostalog, i protiv istog tuženog kao u konkretnom slučaju, u kojem je odbijen alternativni tužbeni zahtjev (koji je identičan predmetnom tužbenom zahtjevu) jer su redovni sudovi zaključili da apelant u tom predmetu nije dokazao da je izgubio stan krivnjom tuženog, te da mu pripada pravo na naknadu štete, Ustavni sud nije utvrdio kršenje prava na koja se apelant u tom predmetu pozvao, odnosno Ustavni sud nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova.
42. Stoga, Ustavni sud ne vidi razlog zbog kojeg bi u ovoj odluci zauzeo drugačiji stav. Dakle, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, kao i sadržaj relevantnih odredbi koje su redovni sudovi imali u vidu prilikom odlučenja o apelantovom tužbenom zahtjevu, Ustavni sud u obrazloženju osporenih odluka ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost u segmentu ocjene provedenih dokaza, kao ni u primjeni materijalnog prava, pogotovo imajući u vidu da je apelant u konkretnom slučaju svojim tužbenim zahtjevom potraživao naknadu materijalne štete koja se, prema apelantovim navodima, manifestira u nemogućnosti otkupa i stjecanja vlasništva na predmetnom stanu, a iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da tuženi nikada nije bio vlasnik predmetnog stana (iz razloga što investitoru nikada nije uplatio sredstva za njega), niti je tim stanom raspolagao na bilo koji način, te da apelant u toku postupka nije dokazao da je iz razloga za koje bi bio odgovoran tuženi pretrpio štetu u visini tržišne vrijednosti predmetnog stana. S obzirom na navedeno, kao i navedenu praksu, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da tuženi u konkretnom slučaju nije pasivno legitimiran, odnosno da nije bilo mjesta primjeni čl. 124, 154. i 155. ZOO-a. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavlja i navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, te u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode su razmotrili Kantonalni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Također, u vezi s apelantovim pozivanjem na Odluku Ustavnog suda broj AP 1000/06 od 11. marta 2008. godine, Ustavni sud konstatira da se ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, a na šta je već ukazao i Vrhovni sud u svojoj odluci.
43. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29; vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Pri tome, pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stav 32). U vezi s navedenim, a u odnosu na apelacione navode da redovni sudovi nisu obrazložili svoje odluke, odnosno da Kantonalni i Vrhovni sud nisu cijenili sve žalbene/revizione navode, Ustavni sud smatra da u skladu sa standardima prava na pravično suđenje redovni sudovi nisu ni bili u obavezni da iznesu sve detalje i da daju odgovore na sve iznesene argumente, nego su bili dužni da odgovore na relevantne navode i obrazlože razloge za svoje odluke, što su i učinili.
44. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
45. Apelant smatra da mu je odlukama redovnih sudova povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje (proizvoljno utvrđeno činjenično stenje, proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi, redovni sudovi nisu obrazložili svoje odluke) pa s obzirom na to da je u odnosu na te navode u vezi s pravom na pravično suđenje Ustavni sud već odlučio tako što nije utvrdio povredu, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu neosnovani. VIII.Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada nema ničega što ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, odnosno kada su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali argumentirane i jasne razloge za svoj zaključak da apelant u toku postupka nije dokazao da je iz razloga za koje bi bio odgovoran tuženi pretrpio štetu u visini tržišne vrijednosti predmetnog stana.
47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević