Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3668/20 (F.P.)

Odluka donesena 10. 12. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Otkaz
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija preuranjena
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3668/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. decembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3668/20, rješavajući apelaciju koju je podnio F. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio F. P.

protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 147634 19 Rev od 2. jula 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 147634 14 Rsž 2 od 29. maja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 147634 14 Rs od 16. oktobra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio F. P.

protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 147634 Rsž 2 od 7. septembra 2020. godine, zato što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. F. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 15. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 147634 19 Rev od 2. jula 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 147634 Rsž 2 od 7. septembra 2020. godine, Presude Kantonalnog suda broj 58 0 Rs 147634 14 Rsž 2 od 29. maja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Rs 147634 14 Rs od 16. oktobra 2014. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 58 0 Rs 147634 14 Rs od 16. oktobra 2014. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta da se utvrdi da je nezakonita odluka o otkazu ugovora o radu od 17. januara 2014. godine, pa da se obaveže tuženi („Ledo“ d.o.o. Čitluk) da apelanta vrati na radno mjesto vozač-dostavljač-prodavač ili na drugo odgovarajuće radno mjesto, te da mu na ime naknade plata za period preciziran izrekom prvostepene presude isplati određeni novčani iznos pobliže označen izrekom prvostepene presude i izvrši uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za apelanta kod Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar u određenom novčanom iznosu. Obavezan je tuženi da apelantu na ime troškova prevoza za period pobliže označen izrekom prvostepene presude isplati određeni novčani iznos. Obavezan je apelant da tuženom nadoknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.

3. Odlučujući o žali apelanta izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 16. oktobra 2014. godine, Kantonalni sud je presudom od 29. maja 2019. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

4. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda od 29. maja 2019. godine, Vrhovni sud je presudom od 2. jula 2020. godine predmetnu reviziju usvojio u dijelu kojim je odlučeno o troškovima prevoza za period naznačen predmetnom presudom, kao i troškovima parničnog postupka i u tom dijelu je predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje, dok je u preostalom dijelu predmetnu reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude, a u odnosu na odbijajući dio, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o „produženoj povredi radne obaveze“ koja je trajala od kraja 2009. godine do kraja 2013. godine, zbog čega se cijeli taj period smatra periodom nediscipline, odnosno vremenom učinjene povrede, pa se i rokovi koji su propisani za pokretanje i vođenje disciplinskog postupka računaju od momenta završetka posljednje nedopuštene radnje. Vrhovni sud je dalje naveo da neosnovano apelant navodi da je poslodavac znao i morao znati za učinjene povrede radne obaveze, budući da je rukovodilac apelanta cijelo vrijeme znao za njegovo ponašanje i isto mu dopuštao, a dug koji je apelant na taj način napravio mu se odbijao od plate u dužem vremenskom periodu, odnosno znatno ranije od 15 dana od donošenja odluke o otkazu. Vrhovni sud je naveo da, naime, iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je ponašanje apelanta bilo poznato samo njegovim neposrednim rukovodiocima, sa kojima je on i realizovao dogovor o ispostavljanju fiktivnih faktura, zadržavanju novca, i vraćanju duga putem odbijanja od plate, dok radnje apelanta, kao i način nastanka duga, nisu bili poznati ostalim odgovornim osobama jer ih je M.O. (rukovodilac prodajnog centra u kojem je apelant bio zaposlen) prikrivao sve do januara 2014. godine, sa namjerom da zaštiti apelanta i njegovog neposrednog rukovodioca od disciplinskog postupka i otkaza. Vrhovni sud je naveo da je, pored toga, apelant pismeno priznao da je otuđivao novac od tuženog, pa nisu osnovani ni njegovi navodi da mu je uskraćeno pravo na odbranu, a to njegovo ponašanje je za posljedicu imalo ne samo umanjenje imovine tuženog (novac nije vraćen) nego i gubitak povjerenja u apelanta kao zaposlenika, pa je pravilan zaključak sudova da se radi o povredi koja je takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos shodno odredbama člana 88. stav (1) Zakona o radu. Vrhovni sud je dalje naveo da su pravilno nižestepeni sudovi primijenili odredbe člana 89. Zakona o radu kada su zaključili da je odluka o otkazu donesena u zakonom propisanom roku jer iz činjeničnih utvrđenja u tom predmetu proizlazi da se radilo o ponašanju radnika kojim se radne obaveze kontinuirano krše i da su njegovi nadređeni znali za to ponašanje, ali nisu o tome obavještavali osobu koja je ovlaštena za donošenje odluke o otkazu (direktora tuženog, M.T.), sve dok nisu bili prinuđeni da to učine. Vrhovni sud je naveo da, budući da je ovlaštena osoba (direktor tuženog) odmah po saznanju za ponašanje apelanta (3. januara 2014. godine) dala apelantu mogućnost da se o tome izjasni, što je on i učinio potpisivanjem pismene izjave, a da je odluka o otkazu ugovora o radu donesena dana 17. januara 2014. godine, proizlazi da je ugovor o radu otkazan u propisanom roku od 15 dana. Vrhovni sud je takođe naveo, a u odnosu na usvajajući dio, da se u reviziji pravilno ukazuje da prvostepeni sud nije odlučio o svim postavljenim zahtjevima, te da je drugostepeni sud propustio da otkloni navedenu povredu (ovo iz razloga što je apelant u tužbenom zahtjevu za isplatu naknade za prevoz tražio i isplatu zatezne kamate o kojoj nije odlučeno pobijanom presudom, na što je apelant ukazao svojom žalbom protiv prvostepene presude).

5. U ponovnom postupku, Kantonalni sud je Presudom broj 58 0 Rs 147634 Rsž 2 od 7. septembra 2020. godine odbio žalbu apelanta kao neosnovanu, u dijelu o troškovima prevoza kao i u odluci o troškovima postupka, te u tom dijelu potvrdio prvostepenu presudu.

6. Apelant je naveo da je protiv osporene presude Kantonalnog suda od 7. septembra 2020. godine izjavio reviziju Vrhovnom sudu Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) 5. oktobra 2020. godine, o kojoj reviziji još nije odlučeno.

Apelacioni navodi

7. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi u predmetnom postupku pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelant ističe da je poslodavac znao i morao znati za povredu radne obaveze (iako on to nije smatrao povredom radne obaveze jer mu je poslodavac to dopustio) „znatno ranije od 15 dana“. Osim toga, apelant smatra da su u konkretnom slučaju povrijeđene odredbe člana 89. Zakona o radu jer prekluzivni rok za izvanredni otkaz od strane poslodavca počinje teći od dana kada je za činjenicu na kojoj zasniva takav otkaz saznalo lice koje je kod poslodavca ovlašteno da odlučuje o pravima i obavezama iz radnog odnosa.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1), stav 3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (1), stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(l) apelacija je preuranjena;.

4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) Preuranjenost (u odnosu na presudu Kantonalnog suda od 7. septembra 2020. godine)

9. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.

10. Ustavni sud zapaža da je apelant protiv osporene odluke Kantonalnog suda od 7. septembra 2020. godine izjavio reviziju Vrhovnom sudu, a da nije, u skladu sa članom 21. stav (6) Pravila Ustavnog suda, obavijestio Ustavni sud da je postupak po izjavljenoj reviziji okončan.

11. Ustavni sud podsjeća na svoju praksu da je revizija, u slučaju kada su ispunjeni uslovi dopustivosti predviđeni procesnim zakonom, djelotvoran pravni lijek, koji je apelant dužan iscrpiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu, u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Apelant odlučuje koji će pravni lijek koristiti, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. U interesu ostvarivanja prava apelanta je da se iscrpe sve mogućnosti odlučivanja pred redovnim sudovima, u skladu sa pozitivnim propisima. S obzirom na izuzetke predviđene u važećim odredbama Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) prema kojima nadležni sud može dopustiti reviziju u svim predmetima, Ustavni sud bi donošenjem svoje odluke prije donošenja odluke nadležnog suda o izjavljenoj reviziji prejudicirao ovo pitanje.

12. Zbog toga je u konkretnom slučaju apelacija preuranjena u ovom dijelu, jer je podnesena prije odluke Vrhovnog suda o izjavljenom pravnom lijeku. Nakon donošenja odluka o reviziji nezavisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju, u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

b) Dopustivost prima facie (u odnosu na presudu Vrhovnog suda od 2. jula 2020. godine u dijelu u kojem je revizija odbijena)

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3668/20 (F.P.) | Sudska praksa | Aktio