Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3875/20 (Zeničko-dobojski kanton)
Odluka donesena 27. 11. 2020.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku · čl. 336
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Ispravka Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-3875/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3875/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Zeničko-dobojski kanton, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zeničko-dobojski kanton protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 I 050224 18 Gži od 7. oktobra 2020. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Zeničko-dobojski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Zenica, podnio je 28. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 I 050224 18 Gži od 7. oktobra 2020. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 53 0 I 050224 13 I od 3. decembra 2015. godine prijedlog apelanta za izvršenje, radi duga, podnesen 4. marta 2015. godine protiv izvršenika A.K., a na osnovu izvršne isprave (presude Općinskog suda u Zenici od 25. septembra 2003. godine) smatra se povučenim.
3. Odlučujući o žalbi apelanta podnesenoj protiv rješenja Općinskog suda od 3. decembra 2015. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 53 0 I 050224 18 Gži od 7. oktobra 2020. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.
4. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 36. stav (1) Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) propisano da prijedlog za izvršenje, između ostalog, mora da sadrži i adresu stranaka, a kako bi im se sudska pismena mogla uručiti. Dalje, da je pravilno prvostepeni sud zaključkom od 16. oktobra 2015. godine zatražio od apelanta da u roku od osam dana uredi prijedlog za izvršenje na način da sudu dostavi tačnu adresu izvršenika. Kantonalni sud je ukazao da apelant u ostavljenom roku nije postupio po navedenom zaključku Općinskog suda, te da apelant nije postupio ni po zaključku Općinskog suda od 5. novembra 2015. godine kojim zaključkom mu je produžen rok za postupanje (dostavljanje adrese izvršenika) za još osam dana. Kantonalni sud je zaključio da je pravilno Općinski sud utvrdio da se apelantov prijedlog za izvršenje smatra povučenim, shodno članu 336. stav (3) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Kantonalni sud je naveo da je, naime, apelant bio dužan da, kao tražilac izvršenja, podnese prijedlog za izvršenje koji sadrži sve podatke propisane odredbama člana 36. stav (1) Zakona o izvršnom postupku, među kojima je i adresa izvršenika, pa da ne može kriviti sud za neuspjeh u provođenju izvršenja. Kantonalni sud je istakao da navedeno naročito kad i sam apelant navodi da nije u ostavljenim rokovima dostavio tražene podatke, niti je obavijestio prvostepeni sud da od nadležnog Ministarstva unutrašnjih poslova nije dobio adresu izvršenika, niti je provjerio ili koristio podatke o adresi izvršenika u Republici Hrvatskoj (budući da je i u samoj izvršnoj ispravi navedeno da je izvršenik državljanin BiH i Republike Hrvatske, te da je nastanjen na adresi Svete Barbare broj 1 u Zaostrogu, Republika Hrvatska).
Apelacioni navodi
5. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.
7. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant propustio da, u skladu sa odredbama člana 336. stav 1. ZPP u vezi sa članom 36. stav (1) Zakona o izvršnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09, 35/12 i 46/16), postupi po zaključku Općinskog suda od 5. novembra 2015. godine i uredi svoj prijedlog za izvršenje.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević