Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2138/19 (D. S.)

Odluka donesena 27. 11. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
  • Krivični postupak
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2138/19

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2138/19, rješavajući apelaciju Dragana Stijačića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dragana Stijačića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 K 053241 18 Kž od 14. februara 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dragan Stijačić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Zoran Ignjatić, advokat iz Trebinja, podnio je 15. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 K 053241 18 Kž od 14. februara 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Okružnog javnog tužilaštva u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružno javno tužilaštvo) zatraženo je 2. oktobra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i Okružno javno tužilaštvo dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 12. do 20. oktobra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 K 053241 18 K od 2. oktobra 2018. godine apelant je proglašen krivim što je, na način pobliže opisan u izreci presude, drugog teško tjelesno povrijedio, čime je počinio krivično djelo teška tjelesna povreda iz člana 132 stav 1 Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS). Apelantu je izrečena novčana kazna u iznosu od 4.500,00 KM a koju je obavezan platiti u roku od pet mjeseci po pravosnažnosti presude, te je određeno, ukoliko u navedenom roku ne plati izrečenu novčanu kaznu, da će se navedena kazna naplatiti prinudnim putem, a ukoliko u roku od jedne godine prinudna naplata ne uspije, da će se navedena kazna zamijeniti kaznom zatvora tako da se svakih započetih 50,00 KM računa kao jedan dan zatvora. Osim toga, apelant je obavezan da naknadi troškove postupka i sudskog paušala u određenim novčanim iznosima.

6. U obrazloženju prvostepene presude Osnovni sud je, prije svega, naveo da je Okružno javno tužilaštvo 29. marta 2018. godine podiglo optužnicu protiv apelanta zbog krivičnog djela teška tjelesna povreda iz člana 132 stav 1 KZRS, te da je navedenu optužnicu potvrdio taj sud 3. aprila 2018. godine. Nadalje, navedeno je da je u toku postupka optužba sprovela dokaze saslušanjem svjedoka M. Dž. (u daljnjem tekstu: oštećeni), J. Č. i O. V., zatim, vještaka medicinske struke, dr D. D., te čitanjem nalaza i mišljenja navedenog vještaka, kao i uvidom i čitanjem materijalne dokumentacije (kako je to pobliže navedeno na stranicama 2 i 3 presude), a da je odbrana sprovela dokaze saslušanjem svjedoka

V. Š., D. M. i M. O., te apelanta. Osnovni sud je dalje ukazao na sadržaj iskaza svih

saslušanih svjedoka, kao i vještaka medicinske struke. S tim u vezi, Osnovni sud je istakao da je nesporno da je 30. decembra 2017. godine u Trebinju, kod Kamenog mosta, došlo do verbalnog, a i fizičkog sukoba apelanta i oštećenog. Naime, navedeno je da je oštećeni prelazio ulicu na pješačkom prelazu, a da se apelant kretao svojim vozilom i da je oštećeni pljunuo na vozilo, nakon čega je došlo do verbalnog i fizičkog sukoba između njih, pa je tom prilikom oštećeni zadobio teške tjelesne povrede u vidu prijeloma nosnih kostiju.

7. Osnovni sud je naveo da vještak iz sudskomedicinske oblasti smatra da je do povrede oštećenog moglo doći uslijed djelovanja tupine mehaničkog oruđa, a u šta se ubraja i snažno zamahnuta pesnica, odnosno da je do povrede moglo doći na način koji su opisali oštećeni i svjedok J. Č., tj. udarcem pesnicom apelanta u lice (nos) oštećenog dok je oštećeni sjedio u vozilu. Nadalje, navedeno je da je vještak siguran u mišljenje da do povrede nije moglo doći padom i udarcem o tlo (trotoar), kako to nastoji prikazati apelantova odbrana, jer bi u tom slučaju došlo i do povrede na drugim dijelovima lica. Osnovni sud je naveo da je iskaz sudskomedicinskog vještaka u skladu sa iskazima saslušanih svjedoka, prvenstveno oštećenog, J. Č. i O. V., kao i da nije u suprotnosti ni sa iskazima svjedoka odbrane V. Š., D. M. i M. O. Osnovni sud je istakao da je kod ocjene sprovedenih dokaza prvenstveno prihvatio nalaz i mišljenje sudskomedicinskog vještaka, koji je nedvosmislen, jasan i određen o načinu nastanka povrede kod oštećenog. Takođe, Osnovni sud je naveo da je prihvatio iskaze svih saslušanih svjedoka u glavnom dijelu njihovog iskaza, jer nema kontradiktornosti o bitnim momentima događaja kojem su bili prisutni i koji su opisali u svojim iskazima, izuzev dijela iskaza svjedoka V. Š., koji je sve vrijeme bio prisutan na licu mjesta, a koji je u svom iskazu izostavio da opiše način na koji je došlo do povrede oštećenog. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je taj svjedok možda propustio da vidi način na koji je došlo do povrede oštećenog, ili, što je vjerovatnije, da je zbog prijateljskih odnosa sa apelantom, s kojim je bio sporne večeri, želio da pomogne apelantovoj odbrani.

8. Nadalje, Osnovni sud je naveo da su svjedoci odbrane D. M. i M. O. očigledno vidjeli samo drugi dio cijelog događaja, jer je nesporno da je oštećeni izašao iz vozila (nakon zadobivenog udarca koji je prouzrokovao povredu), da je tada došlo do međusobnog verbalnog i fizičkog kontakta i sukoba, guranja, rvanja i pada na tlo i apelanta i oštećenog, nakon čega su ih navedeni svjedoci razdvojili. Osnovni sud je istakao da je do povrede na nosu oštećenog došlo dok je oštećeni bio u vozilu. Nadalje, naveo je da nema ništa što ukazuje na to da je povreda mogla nastati na drugačiji način.

9. Osnovni sud je zaključio da je apelant morao biti svjestan da udarcem pesnicom u nos oštećenog može doći do prijeloma kostiju nosa i teške tjelesne povrede, te da je apelant pristao na takvu posljedicu, a što znači da se radi o njegovom umišljajnom ponašanju, tj. eventualnom umišljaju. Nadalje, zaključeno je da u apelantovim radnjama nema elemenata nužne odbrane, niti njenog prekoračenja, kako to apelantova odbrana želi prikazati, jer je do udarca i povrede oštećenog došlo dok je oštećeni sjedio u vozilu i u momentu kada nije preduzimao nikakav napad na apelanta.

10. Osnovni sud je naveo da su bez osnova prigovori apelantove odbrane koji se odnose na nezakonitosti u istražnom postupku, pri čemu je istakao da ti navodi nisu mogli imati uticaj na drugačiju odluku. Osnovni sud je zaključio da je optužba van razumne sumnje uspjela dokazati da se u apelantovim radnjama stiču sva bitna obilježja bića krivičnog djela teška tjelesna povrede iz člana 132 stav 1 KZRS.

11. U odnosu na odluku o krivičnoj sankciji, njenoj vrsti i visini, Osnovni sud je naveo da je ocijenio kao olakšavajuće okolnosti to što je apelant zrelih godina, te što ranije nije osuđivan, zatim, to što ga oštećeni ne tereti i ne postavlja imovinskopravni zahtjev, kao i to što je oštećeni nepropisnom vožnjom i nezaustavljanjem vozila na pješačkom prelazu da bi propustio apelanta kao pješaka i upuštanjem u raspravu sa apelantom doprinio situaciji koja je dovela do međusobnog sukoba. Osnovni sud je istakao da nije ustanovio otežavajuće okolnosti zbog čega je primjenom odredbe „člana 54 stav 6“ KZRS, te odredbe člana 46 stav 3 KZRS apelantu ublažio kaznu, te umjesto kazne zatvora izrekao novčanu kaznu koja srazmjerno odgovara kazni zatvora od tri mjeseca, a do koje visine se kazna propisana zakonom može ublažiti. Osnovni sud je naveo da tako ublažena i izrečena kazna odgovara težini učinjenog krivičnog djela i stepenu apelantove krivične odgovornosti, kao i da će se kazna moći izvršiti i da će se njenim izvršenjem postići opšta i posebna svrha kažnjavanja.

12. Presudom Okružnog suda broj 95 0 K 053241 18 Kž od 14. februara 2019. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca i prvostepena presuda je potvrđena.

13. U obrazloženju drugostepene presude Okružni sud je naveo da nije osnovana tvrdnja apelantovog branioca da je prvostepena presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba krivičnog postupka, koja se manifestuje u vidu povrede prava na odbranu zbog toga što je prvostepeni sud odbio prijedlog apelantove odbrane da se sasluša još jedan svjedok. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da je zadatak suda da procijeni da li je potrebno saslušati određene svjedoke i izvesti određene dokaze, te da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bili relevantni za odlučivanje u konkretnom predmetu. Nadalje, navedeno je da je diskreciono pravo suda da odbije ponuđeni dokaz kao nepotreban, te da se na činjenici da je odbijen dokazni prijedlog odbrane ne može uspostaviti oblik bitne povrede odredaba krivičnog postupka. Takođe, Okružni sud je istakao da žalbom nije ukazano na dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da je apelant bio drugačije tretiran u odnosu na optužbu, odnosno da je pred prvostepenim sudom na bilo koji način prekršen princip ravnopravnosti stranaka, niti apelantovo pravo na odbranu.

14. Okružni sud je dalje istakao da je prvostepeni sud utvrdio sve odlučne činjenice, da je pravilnim metodološkim pristupom izvršio ocjenu izvedenih dokaza, analizirao suštinu sadržaja iskaza saslušanih svjedoka i njihov međusobni odnos, te dao ukupnu vrijednost tih iskaza za utvrđivanje odlučnih činjenica. Nadalje, navedeno je da je pravilno zaključio da određene nesaglasnosti u iskazima saslušanih svjedoka nemaju relevantan značaj u odnosu na pouzdano utvrđenu činjenicu da je teška tjelesna povreda oštećenog prouzrokovana udarcem zatvorenom pesnicom apelanta. Okružni sud je naveo da su neosnovani argumenti iz žalbe kojima se nastoji osporiti kredibilitet saslušanih svjedoka optužbe, te da se žalbenim navodima ne može osporiti pravilnost ocjene sprovedenih dokaza. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud dao jasne, uvjerljive i logične razloge, te da su u cijelosti neosnovani prigovori koji se odnose na nepravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

15. U odnosu na apelantove navode o pripadajućem pravu na nužnu odbranu, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud navedeno pitanje riješio na pravilan način, nalazeći da je do udarca i povrede oštećenog došlo dok je oštećeni sjedio u svom vozilu. Nadalje, navedeno je da se okolnost da je oštećeni samo zaustavio svoje vozilo s namjerom da razgovara sa apelantom ne može tretirati kao ozbiljni nasrtaj na apelantov život i tjelesni integritet, odnosno da postupci oštećenog nemaju karakter napada a koji bi u krivičnopravnom smislu predstavljao aktivnu radnju kojom se ugrožava neko apelantovo dobro.

16. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio KZRS, jer je na osnovu potpunih i pravilnih činjeničnih utvrđenja apelantove radnje pravilno kvalifikovao kao krivično djelo teška tjelesna povreda iz člana 132 stav 1 KZRS. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao na to da je ključno pitanje predmetne krivičnopravne stvari vezano za medicinsku dokumentaciju kojom se objektivizira iskaz oštećenog da mu je apelant kritičnog dana nanio tjelesnu povredu. Nadalje, navedeno je da iz stanja spisa i sadržaja nalaza vještaka medicinske struke proizilazi da je prilikom davanja svog nalaza i mišljenja vještak imao u vidu validnu medicinsku dokumentaciju za oštećenog, prema kojoj je oštećeni zadobio tešku tjelesnu povredu u vidu prijeloma nosnih kostiju sa odmicanjem prelomljenih fragmenata. Takođe, istakao je da prvostepena presuda sadrži dovoljno logičnih argumenata za zaključak o postojanju dokaza koji na pouzdan način upućuju na apelantovu krivicu.

17. U odnosu na odluku o krivičnoj sankciji, Okružni sud je naveo da se žalbom neosnovano ukazuje na prestrogost izrečene kazne s obzirom na to da je prvostepeni sud kod njenog odmjeravanja primijenio institut ublažavanja kazne. Okružni sud je istakao da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za izricanje novčane kazne, u smislu odredbe člana 54 stav 1 tačka 7 KZRS, koja omogućava da se u postupku ublažavanja kazne, umjesto kazne zatvora, može izreći novčana kazna. Pri tome Okružni sud je naveo da je navedeno dozvoljeno samo u slučaju da je za krivično djelo propisana kazna zatvora bez naznačenja najmanje mjere. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilnom primjenom odredaba KZRS bio u obavezi apelantu izreći zatvorsku kaznu, budući da se u konkretnom slučaju kazna maksimalno mogla ublažiti do tri mjeseca zatvora. Međutim, Okružni sud je istakao da prvostepenu presudu nije preinačio u pogledu odluke o kazni, jer bi to bilo na apelantovu štetu s obzirom na to da je zatvorska kazna strožija od novčane kazne. Okružni sud je naveo da, kada je žalba izjavljena samo u korist optuženog (što je u konkretnom predmetu slučaj), drugostepeni sud u žalbenom postupku ne može izmijeniti presudu na štetu optuženog u pogledu pravne kvalifikacije krivičnog djela i krivične sankcije. U odnosu na žalbeni prigovor da prvostepeni sud nije u dovoljnoj mjeri ocijenio relevantne okolnosti od značaja za odmjeravanje kazne, uključujući i činjenicu da je apelant lošeg imovnog stanja, Okružni sud je naveo da je apelant mlad i da je radno sposoban, da ostvaruje određena novčana primanja kod privatnog preduzetnika, te da je, s tim u vezi, neosnovan žalbeni prigovor da će izvršenje novčane kazne dovesti do ugrožavanja apelantove egzistencije. Takođe, Okružni sud je istakao da je apelant zanemario činjenicu da mu je omogućeno da izrečenu novčanu kaznu plati u razumnom vremenskom roku od pet mjeseci nakon pravosnažnosti presude.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

18. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ukratko navodi hronologiju predmetnog postupka. Nadalje, apelant navodi da su mu tokom predmetnog krivičnog postupka grubo povrijeđena prava zagarantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, jer je postupajuće tužilaštvo načinilo ozbiljne propuste na koje je apelant ukazivao u prethodnim prigovorima, ali da navedene prigovore sudija za prethodno saslušanje nije ocijenio na zakonit način. Apelant tvrdi da prvostepeni sud nije prihvatio da se tokom glavnog pretresa kao dokazi sprovedu sva sredstva koja je predložila odbrana. Osim toga, apelant smatra da ni Okružni sud nije ocijenio na zakonit način sve istaknute žalbene navode, a čime je izvršena povreda prava na pravično suđenje i povreda prava na imovinu (izricanje novčane kazne mimo kriterijuma propisanih članom 52 stav 5 KZRS).

b) Odgovor na apelaciju

19. Okružni sud je naveo da osporenom presudom nije došlo do kršenja ustavnih prava na koja se apelant pozvao, kao i da se iz navoda apelacije ne može zaključiti da su osporenom presudom povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Nadalje, Okružni sud je istakao da se iz navoda apelacije ne može zaključiti da je ocjena izvedenih dokaza ili primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminaciona, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Okružni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

20. Osnovni sud je naveo da su neosnovani navodi apelacije, te da u toku postupka prema apelantu nisu izvršene povrede postupka na koje se apelant pozvao, niti povrede Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.

21. Okružno javno tužilaštvo je navelo da Osnovni sud i Okružni sud nisu prekršili ustavna prava, da je sprovedeni postupak pravilan, da je u toku vođenja postupka optužbi i odbrani data mogućnost da izvode dokaznu građu, te da je sud u potpunosti pravilno i u skladu sa odredbama Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS) iznio relevantne dokaze radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Nadalje, navedeno je da su u osporenoj odluci navedeni svi potrebni razlozi na kojima je ona zasnovana, te da ne postoji povreda prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Okružno javno tužilaštvo je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

22. Krivični zakonik Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske” br.

64/17 i 104/18 - OUSRS)

U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakonik Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 64/17) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Teška tjelesna povreda Član 132. stav (1) (1) Ko drugog teško tjelesno povrijedi ili mu zdravlje teško naruši, kazniće se kaznom zatvora od jedne do pet godina.

Kazna zatvora Član 46. stav (3) (3) Kaznu zatvora do šest mjeseci sud može izreći samo ako posebne okolnosti djela i učinioca pokazuju da se novčanom kaznom ne može postići svrha kažnjavanja ili da se novčana kazna neće moći izvršiti.

Opšta pravila o odmjeravanju kazne Član 52. stav (5) (5) Pri odmjeravanju novčane kazne sud će posebno uzeti u obzir imovinsko stanje učinioca.

Granice ublažavanja kazne Član 54. stav (1) tačka 7) (1) Kad postoje uslovi za ublažavanje kazne iz člana 53. ovog zakonika, sud će ublažiti kaznu u ovim granicama:

[…] 7) ako je za krivično djelo kao najmanja mjera kazne propisana kazna zatvora ispod jedne godine, kazna se može ublažiti do tri mjeseca, a ako je propisana kazna zatvora bez naznačenja najmanje mjere, umjesto kazne zatvora može se izreći novčana kazna,

23. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) glasi:

Slobodna ocjena dokaza Član 15.

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Pravo suda da ne dozvoli pitanje ili dokaz Član 278. stav (2) (2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka ili branilac želi da dokaže, nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbiće izvođenje dokaza.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 95 0 K 053241 18 Kž od 14. februara 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov zastupnik je primio 18. marta 2019. godine, a apelacija je podnesena 15. maja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant pobija navedenu presudu Okružnog suda, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

31. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. S obzirom na to Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije.

32. Apelant smatra da su u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi, te da su izvedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni.

33. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

34. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78, i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).

35. Ustavni sud, takođe, ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 295 stav 2 ZKPRS). Pri tome, prema članu 15 ZKPRS, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

36. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa i proizvoljnu ocjenu dokaza, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tokom postupka pred redovnim sudovima o čemu su se redovni sudovi dovoljno jasno, precizno i argumentovano izjasnili. S tim u vezi, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud ukazao na kojim dokazima je zasnovao svoju odluku i to, prije svega, na iskazu, te nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke, ocjenjujući ga nedvosmislenim, jasnim i određenim o načinu nastanka povreda kod oštećenog, te potvrđenim iskazima saslušanih svjedoka – prvenstveno oštećenog, J. Č. i O. V. Takođe, iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je Osnovni sud smatrao da iskaz vještaka medicinske struke nije u suprotnosti ni sa iskazima svjedoka odbrane V. Š., D. M. i M. O. Nadalje, navedeno je da je prihvatio iskaze svih saslušanih svjedoka u glavnom dijelu njihovog iskaza, jer nema kontradiktornosti o bitnim momentima događaja, izuzev dijela iskaza svjedoka V. Š., nalazeći da navedeni svjedok ili nije vidio način na koji je došlo do povrede oštećenog, ili je, zbog prijateljskih odnosa sa apelantom, želio da pomogne njegovoj odbrani. Ustavni sud uočava da iz obrazloženja prvostepene odluke proizilazi da je optužba van razumne sumnje dokazala da se u apelantovim stiču sva bitna obilježja bića krivičnog djela teška tjelesna povreda iz člana 132 stav 1 KZRS. Takođe, proizilazi da je apelant predmetno krivično djelo počinio sa eventualnim umišljajem, kao i da u apelantovim radnjama nema elemenata nužne odbrane, niti njenog prekoračenja. Dalje, Ustavni sud zapaža da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Okružnog suda, koji je zaključio da je prvostepeni sud utvrdio sve odlučne činjenice, da je pravilnim metodološkim pristupom izvršio ocjenu izvedenih dokaza, analizirao suštinu sadržaja iskaza saslušanih svjedoka i njihov međusobni odnos, te dao ukupnu vrijednost tih iskaza za utvrđivanje odlučnih činjenica. Osim toga, u odnosu na apelantove navode da prvostepeni sud nije prihvatio da se tokom glavnog pretresa kao dokazi sprovedu sva predložena sredstva odbrane, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja drugostepene presude proizilazi da je diskreciono pravo suda da odbije ponuđeni dokaz kao nepotreban, te da se na činjenici da je odbijen dokazni prijedlog odbrane da se sasluša još jedan svjedok ne može uspostaviti oblik bitne povrede odredaba krivičnog postupka. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 278 stav 2 ZKPRS propisano da će sudija, odnosno predsjednik vijeća odbiti izvođenje dokaza ako zaključi da okolnosti koje stranka ili branilac želi da dokaže nemaju značaja za predmet, ili da je ponuđeni dokaz nepotreban. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. S obzirom na to, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda iznesenih u tom pravcu, nije ponudio odgovarajuće argumente u prilog svojim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da su oni neosnovani.

37. U odnosu na apelantove navode da Okružni sud nije zakonito ocijenio žalbene navode, pri čemu ističe da mu je novčana kazna izrečena mimo kriterijuma iz člana 52 stav 5 KZRS (kojim je propisano da će pri odmjeravanju novčane kazne sud posebno uzeti u obzir imovinsko stanje učinioca), Ustavni sud, prije svega, zapaža da iz obrazloženja presude Okružnog suda slijedi da je prvostepeni sud primijenio institut ublažavanja kazne iako nisu bili ispunjeni uslovi za izricanje novčane kazne, odnosno da je prvostepeni sud pravilnom primjenom odredaba KZRS bio u obavezi apelantu izreći zatvorsku kaznu, budući da se u konkretnom slučaju kazna mogla maksimalno ublažiti do tri mjeseca zatvora. Nadalje, zapaža da je u konkretnom slučaju žalba izjavljena u apelantovu korist, te da Okružni sud prvostepenu presudu nije preinačio u pogledu odluke o kazni, jer bi takvo preinačenje bilo na apelantovu štetu. Osim toga, iz obrazloženja drugostepene presude proizilazi da je apelant mlad i da je radno sposoban, da ostvaruje određena novčana primanja kod privatnog preduzetnika, kao i da mu je omogućeno da izrečenu novčanu kaznu plati u roku od pet mjeseci nakon pravosnažnosti presude, zbog čega je ocijenjen kao neosnovan žalbeni prigovor da će izvršenje novčane kazne dovesti do ugrožavanja apelantove egzistencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u zaključcima Okružnog suda, niti u primjeni materijalnopravnog propisa u pogledu odluke o kazni.

38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

39. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o kršenju navedenog prava zasnivaju na istim tvrdnjama o proizvoljno ocijenjenim dokazima i proizvoljno primijenjenim pozitivnopravnim propisima, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, zatim, primjene procesnog i materijalnog prava, te da nema elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu, te budući da je Okružni sud detaljno, jasno i argumentovano obrazložio odluku o kazni.

41. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu sa proizvoljnom ocjenom dokaza i proizvoljnom primjenom pozitivnopravnih propisa, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

42. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2138/19 (D. S.) | Sudska praksa | Aktio