Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1884/19 (Ž. J.)

Odluka donesena 27. 11. 2020.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Dokazni postupak
  • Stjecanje bez osnova
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Propisano zakonom
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1884/19

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1884/19, rješavajući apelacije Živka Jugovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Živka Jugovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru broj 77 0 Rs 057664 17 Rsž 2 od 19. marta 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Živko Jugović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora podnio je 25. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 Rs 057664 17 Rsž 2 od 19. marta 2019. godine. Ova apelacija je registrovana pod brojem AP 1884/19.

2. Apelant je 17. septembra 2019. godine podnio novu apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 Rs 057664 19 Rev od 29. maja 2019. godine, kojim je apelantova revizija odbačena iz formalnih razloga. Ova apelacija je registrovana pod brojem AP 3616/19.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije koje se odnose na isti postupak i zasnivaju na istim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda donio odluku o spajanju predmeta br. AP 1884/19 i AP 3616/19 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 1884/19.

4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i „Arcelor Mittal“ d.o.o. Prijedor (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 21. avgusta 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 31. avgusta 2020. godine, Okružni sud 7. septembra 2020. godine, a tužilac 9. septembra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Uvodne napomene

7. Presudom Osnovnog suda broj 77 0 P 011901 09 P od 24. aprila 2014. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se utvrdi da je apelant propuštanjem tužioca da u zakonom utvrđenom roku odluči o njegovom zahtjevu od 27. marta 2009. godine, bliže označenom u izreci presude, bio izložen diskriminaciji i stavljen u nepovoljan položaj u odnosu na druge radnike tužioca po osnovu socijalnog porijekla, imovnog stanja i društvenog položaja u postupku ostvarivanja prava na zaposlenje. Nadalje, pored ostalog, odbijen je i tužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo da se tužilac obaveže da plate i druga davanja za period od 1. januara 1994. do 8. marta 2009. godine evidentira u Jedinstveni registar kontrole i naplate doprinosa u Poreskoj upravi RS putem prijave podataka o ostvarenoj plati i drugim davanjima, kao i tužbeni zahtjev kojim je traženo da se tužilac obaveže da apelantu isplati regres za 2009. godinu.

8. Takođe je odbačen tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je apelant tražio da sud obaveže tužioca da mu isplati materijalnu štetu zbog diskriminacije i neosnovanog bogaćenja, i to na ime razlike neisplaćene plate za period od 1. januara do 28. februara 2005. godine, zbog presuđene stvari, a za period od 1. marta 2005. do 8. marta 2009. godine, da uplati doprinose za apelanta za PIO za taj period i na ime regresa za period od 2004. do 2008. godine, sve sa zakonskim zateznim kamatama, zbog litispendencije. Isto tako, pored ostalog, odbačen je kao neblagovremen tužbeni zahtjev i u dijelu u kojem je apelant tražio da sud obaveže tužioca da mu isplati materijalnu štetu zbog diskriminacije i neosnovanog bogaćenja, i to na ime plata za period od 1. januara 1994. do 31. decembra 2004. godine, regresa za period od 1998. do 2003. godine, naknade za ogrev i zimnice za period od 1998. do 2002. godine, te razliku otpremnine po osnovu otkaza ugovora o radu iz ekonomskih, tehnoloških i organizacionih razloga. Najzad, tužbeni zahtjev je odbačen i u dijelu kojim je traženo da se tužilac obaveže da za apelanta uplati doprinose za PIO za period od 1. januara 1994. do 1. marta 2005. godine kao neblagovremen.

9. Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj 77 0 Rs 011901 14 Rsž od 14. novembra 2014. godine, povodom apelantove žalbe i po službenoj dužnosti, ukinuta je prvostepena presuda u odbijajućem dijelu odluke o zahtjevu za utvrđivanje da je apelant bio izložen diskriminaciji i stavljen u nepovoljan položaj u odnosu na druge radnike tužioca po osnovu socijalnog porijekla, imovnog stanja i društvenog položaja u postupku ostvarivanja prava na zaposlenje. Isto tako, ukinuta je prvostepena presuda i u dijelu kojim je odbijen zahtjev da se naloži tužiocu da plate i druga davanja za period od 1. januara 1994. do 8. marta 2009. godine evidentira u Jedinstveni registar kontrole i naplate doprinosa u Poreskoj upravi RS, pa su tužbeni zahtjevi u tom dijelu odbačeni. Takođe je odbijena kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda u preostalom odbijajućem, te u preostalom dijelu kojim su tužbeni zahtjevi odbačeni. Osporeni postupak

10. Tužilac je 24. februara 2014. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv apelanta kojom je tražio da se obaveže apelant da mu isplati iznos preciziran u presudi na ime neosnovanog bogaćenja (predmetna tužba je dostavljena apelantu na odgovor 18. septembra 2014. godine).

11. Apelant je 17. oktobra 2014. godine podnio protivtužbu, koju je konačno uredio podneskom od 8. avgusta 2016. godine, Osnovnom sudu protiv tužioca kojom je tražio razliku plata za period od 11. avgusta 2004. do 28. februara 2005. godine, otpremnine, plata za period od 1. januara 1994. do 11. avgusta 2004. godine, naknade na ime ogreva i zimnice za period od 1998. do 2002. godine, regresa za period od 1998. do 2009. godine, uplatu doprinosa u korist Fonda PIORS. Apelant je protivtužbom tražio i da se tužilac obaveže da podatke o ostvarenoj plati i drugim davanjima registruje u Poreskoj upravi RS, kao i isplatu pripadajuće naknade po osnovu nezaposlenosti.

12. Presudom Osnovnog suda broj 77 0 Rs 057664 14 Rs od 14. oktobra 2016. godine obavezan je apelant da isplati tužiocu iznos bliže označen u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni iznos) sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude.

13. Takođe je odbačen protivtužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da mu tužilac na ime plata od 1. januara 1994. do 11. avgusta 2004. godine i razlike plata od 11. avgusta 2004. do 28. februara 2005. godine, na ime naknade za ogrev i zimnicu za period od 1998. do 2002. godine, te na ime regresa za period od 1998. do 2009. godine isplati određene novčane iznose, bliže označene u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom. Isto tako, odbačen je i protivtužbeni zahtjev da se obaveže tužilac da na iznos plate i drugih davanja apelanta ili najniže osnovice za obračun doprinosa, ukoliko je obračunati iznos plata tužioca manji od tih osnovica za period od 1. januara 1994. do 28. marta 2005. godine, uplati doprinose za PIO i da se obaveže tužilac da podatke o ostvarenoj plati i drugim davanjima registruje u Poreskoj upravi RS, sve zbog presuđene stvari. Dalje je odbačen protivtužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da mu tužilac na ime pripadajuće naknade po osnovu nezaposlenosti i na ime pripadajuće otpremnine po osnovu otkaza ugovora o radu zbog ekonomskih, tehnoloških i organizacionih razloga za određeni vremenski period isplati određene novčane iznose, bliže označene u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom, zbog litispendencije. Najzad, odbijen je tužiočev zahtjev za naknadu parničnih troškova.

14. Osnovni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naveo da je na osnovu provedenih dokaza, koji su precizirani u presudi (na stranama od 5 do 8 obrazloženja, pobrojano 87 dokaza), utvrdio da je tužilac apelantu na osnovu pravosnažnih presuda Osnovnog suda od 7. novembra 2007. godine i od 19. septembra 2008. godine isplatio 16. marta 2009. godine predmetni iznos. Takođe je utvrđeno da je u ponovnom postupku, koji je uslijedio nakon što je rješenjem Vrhovnog suda od 18. januara 2011. godine ukinuta presuda Okružnog suda u Banjaluci od 18. novembra 2008. godine, a rješenjem Okružnog suda u Banjaluci od 31. marta 2011. godine ukinuta presuda Osnovnog suda od 19. septembra 2008. godine, Osnovni sud donio novu presudu 18. maja 2012. godine. Naime, tom presudom je Osnovni sud odbio tužbeni zahtjev za poništenje odluke o otkazu ugovora o radu od 29. oktobra 2004. godine i rješenja o prestanku radnog odnosa od 11. januara 2005. godine, kao i zahtjev za isplatu naknade plata i regresa za određene vremenske periode precizirane u presudi, te zahtjev za isplatu troškova postupka. Nadalje, utvrđeno je da je tu presudu Okružni sud u Banjaluci preinačio presudom od 30. januara 2014. godine tako da je po službenoj dužnosti odbijen tužbeni zahtjev za poništenje odluke o otkazu ugovora o radu od 29. oktobra 2004. godine, odgovora po prigovoru na odluku o prestanku radnog odnosa od 3. decembra 2004. godine, rješenja o prestanku radnog odnosa od 11. januara 2005. godine, kao i zahtjevi za isplatu naknade plate i regresa za određene vremenske periode precizirane u presudi, te zahtjev za isplatu troškova postupka.

15. Isto tako, utvrđeno je da apelant u dokaznom postupku nije dokazao da je predmetni iznos vratio tužiocu, usljed čega je taj iznos bez osnova zadržao i neosnovano se obogatio, a sve zato što je pravni osnov po kome je tužilac izvršio isplatu navedenog iznosa u međuvremenu otpao. Iz navedenih razloga prvostepeni sud je istakao da je usvojio tužiočev tužbeni zahtjev, pozivanjem na odredbe člana 210 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), dok je o kamati odlučio na osnovu člana 214 ZOO.

16. Nadalje, utvrđeno je da je apelant protivtužbenim zahtjevom, između ostalog, tražio isplatu plata od 1. januara 1994. do 11. avgusta 2004. godine, razlike pripadajućih plata za period od 11. avgusta 2004. do 28. februara 2005. godine, naknade na ime ogreva i zimnice za period od 1998. do 2002. godine, regresa za period od 1998. do 2009. godine, uplatu doprinosa u korist Fonda PIORS, te da se tužilac obaveže da podatke o ostvarenoj plati i drugim davanjima registruje u Poreskoj upravi RS. U vezi s tim ukazano je da je čitanjem presude Osnovnog suda od 24. aprila 2014. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci od 14. novembra 2014. godine utvrđeno da je spor vođen između istih stranaka, te da se tužbeni zahtjev u tom sporu zasniva na istom činjeničnom osnovu kao i protivtužbeni zahtjev u predmetnoj parnici. Slijedom naprijed navedenog, ukazano je da je u smislu odredbe člana 67 ZPP protivtužbeni zahtjev u ovom dijelu odbačen kao nedopušten jer je o ovim tužbenim zahtjevima već pravosnažno odlučeno.

17. Isto tako, Osnovni sud je citirao odredbe člana 60 ZPP i ukazao da sadržaj tih odredbi znači da ako, suprotno pravilu o zabrani istovremene dvostruke litispendencije, bude pokrenuta nova parnica među istim strankama u pogledu istog zahtjeva, sud je dužan odbaciti tužbu u odnosu na koju je parnica kasnije počela teći. Shodno tome, u pogledu zahtjeva za isplatu naknade po osnovu nezaposlenosti za određeni vremenski period u određenom novčanom iznosu, precizirano u presudi, sud je naveo da je protivtužbeni zahtjev u tom dijelu odbacio zbog litispendencije jer je o istom zahtjevu odlučeno presudom tog suda od 13. juna 2016. godine. S obzirom na to da je tužilac uspio u parnici, ukazano je da je apelant obavezan da mu nadoknadi troškove parničnog postupka shodno odredbama čl. 386 i 396 ZPP, a koji se odnose na troškove takse na presudu u određenom novčanom iznosu preciziranom u presudi, dok je apelantov zahtjev za naknadu ovih troškova odbijen jer je u cijelosti izgubio spor, te mu ne pripada pravo na ovu naknadu.

18. Presudom Okružnog suda broj 77 0 Rs 057664 17 Rsž 2 od 19. marta 2019. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

19. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je istakao da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da tužilac nije dokazao da je dio njegove imovine u predmetnom iznosu prešao na bilo koji način u imovinu apelanta, a da taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu. U vezi s tim Okružni sud je citirao odredbu člana 210 ZOO i naveo da je prvostepeni sud pravilno našao da je u konkretnom slučaju tužilac apelantu na osnovu navedenih pravosnažnih presuda Osnovnog suda 16. marta 2009. godine isplatio predmetni iznos, te da je navedenom isplatom došlo do povećanja imovine na strani apelanta, a do umanjenja imovine na strani tužioca i u trenutku prelaska imovine tužioca u imovinu apelanta postojao je pravni osnov. Međutim, ukazano je da je navedeni pravni osnov nakon uložene revizije u međuvremenu otpao, odnosno prestao je da postoji. Naime, istaknuto je da je to zato što je revizija vanredno pravno sredstvo koje se ulaže protiv pravosnažnih presuda, pa je nakon navedenih odluka Vrhovnog suda od 18. januara 2011. godine i Okružnog suda u Banjaluci od 31. marta 2011. godine, presudom Osnovnog suda od 18. maja 2012. godine apelantov tužbeni zahtjev odbijen.

20. Takođe je ukazano da je tu presudu Okružni sud u Banjaluci presudom od 30. januara 2014. godine preinačio tako da je po službenoj dužnosti odbijen tužbeni zahtjev za poništenje odluke o otkazu ugovora o radu od 29. oktobra 2004. godine, odgovora po prigovoru na odluku o prestanku radnog odnosa od 3. decembra 2004. godine, rješenja o prestanku radnog odnosa od 11. januara 2005. godine, kao i zahtjevi za isplatu naknade plate i regresa za određene vremenske periode precizirane u presudi, te zahtjev za isplatu troškova postupka. Dakle, time je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti pravosnažno odbijen. Prema tome, kako je pravni osnov kasnije otpao, istaknuto je da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je u smislu odredbe člana 210 ZOO za apelanta nastala obaveza vraćanja stečenog bez osnova.

21. Dalje je ukazano da se u žalbi neosnovano ističe da je prvostepeni sud proizvoljnom primjenom odredbi člana 67 ZPP odbacio apelantov protivtužbeni zahtjev zbog presuđene stvari. Naime, Okružni sud je istakao da pravosnažna odluka predstavlja konačno rješenje spora, te da je pravosnažnom odlukom spor konačno i definitivno riješen i jedna sporna stvar postala je presuđena stvar, res litigiosa je postala res iudicata. Shodno tome, navedeno je da predmet pravosnažne odluke ne može da bude predmet ponovnog odlučivanja ni u parnici u kojoj je odluka donesena, ni u nekom drugom postupku. Okružni sud je takođe istakao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je zbog presuđene stvari odbacio apelantov protivtužbeni zahtjev da se obaveže tužilac da mu na ime plata i razlike plata, na ime naknade za ogrev i zimnicu, te na ime regresa, za određene vremenske periode isplati određene novčane iznose, precizirane u presudi, kao i da se obaveže tužilac da na iznos plate i drugih davanja apelanta ili najniže osnovice za obračun doprinosa, ukoliko je obračunati iznos plata tužioca manji od tih osnovica za određeni vremenski period, uplati doprinose za PIO i da se obaveže tužilac da to registruje u Jedinstveni registar kontrole i naplate doprinosa u Poreskoj upravi RS.

22. U vezi s tim ukazano je da je prvostepeni sud pravilno našao da je o navedenim zahtjevima iz apelantovog protivtužbenog zahtjeva pravosnažno odlučeno presudama Osnovnog suda od 24. aprila 2014. godine i Okružnog suda u Banjaluci od 14. novembra 2014. godine. Naime, u navedenim presudama odlučeno je o sporu koji je vođen između istih stranaka kao u predmetnoj parnici, te je i tužbeni zahtjev u tom sporu zasnovan na istom činjeničnom osnovu kao i apelantov protivtužbeni zahtjev iz predmetne parnice. Dakle, navedeno je da postoji identitet stranaka, identitet zahtjeva i identitet činjeničnog stanja, pa je pravilna primjena odredbe člana 67 stav 1 tačka 4 ZPP nalagala da se apelantov protivtužbeni zahtjev u ovom dijelu odbaci jer je o ovim tužbenim zahtjevima već pravosnažno odlučeno.

23. Okružni sud je dalje istakao da je pogrešan zaključak prvostepenog suda o odbacivanju dijela apelantovog protivtužbenog zahtjeva za isplatu pripadajuće naknade po osnovu nezaposlenosti u određenom novčanom iznosu za određeni vremenski period sa zakonskom zateznom kamatom zbog litispendencije, nalazeći da je o tom dijelu zahtjeva odlučeno presudom Osnovnog suda od 13. juna 2016. godine. Naime, suprotno utvrđenju prvostepenog suda, Okružni sud je istakao da ne postoji identitet parničnih stranaka u predmetnoj parnici i parnici koja je okončana presudom Osnovnog suda od 13. juna 2016. godine, kao uslov za odbacivanje tužbe primjenom odredbe člana 60 stav 3 ZPP. Međutim, ukazano je da u postupku zaštite prava iz radnog odnosa, kakav je i dio apelantovog protivtužbenog zahtjeva za naknadu po osnovu nezaposlenosti, moraju biti ispunjene određene pretpostavke koje se tiču blagovremenosti tužbe u smislu odredbe člana 118 stav 2 Zakona o radu, o čemu sud vodi računa po službenoj dužnosti. Naime, navedeno je da je subjektivni rok od godinu dana prekluzivan zakonski rok i ne može se ni produžavati niti skraćivati. Isto tako, istaknuto je da naknada po osnovu nezaposlenosti ima karakter obročnog davanja koja dospijeva svakog mjeseca za prethodni mjesec, pa se kao dan saznanja za povredu prava smatra dan kada je tužiocu dospio svaki mjesečni iznos naknade jer je tužilac za povredu prava imao saznanja prilikom dospjelosti svakog mjesečnog iznosa naknade po osnovu nezaposlenosti. Kako apelant potražuje naknadu po osnovu nezaposlenosti mjesečno za period od 1. marta 2005. do 28. februara 2006. godine, a kako je apelantova protivtužba podnesena 17. oktobra 2014. godine, to proizlazi da je neblagovremena za sva potraživanja koja su dospjela prije 17. oktobra 2013. godine.

24. Takođe je ukazano da je nakon uvida u presudu Osnovnog suda od 24. aprila 2014. godine i presudu Okružnog suda u Banjaluci od 14. novembra 2014. godine, Okružni sud istakao da je tim presudama pravosnažno odlučeno i o dijelu apelantovog tužbenog zahtjeva za isplatu otpremnine po osnovu otkaza ugovora o radu zbog ekonomskih, tehnoloških i organizacionih razloga, i to na način da je taj dio zahtjeva odbačen kao neblagovremen, a što i apelant navodi u žalbi. Dakle, kako je o navedenom dijelu zahtjeva pravosnažno odlučeno, to je na osnovu odredbe člana 67 stav 1 tačka 4 ZPP taj dio zahtjeva valjalo odbaciti zbog presuđene stvari. Kako apelantovi žalbeni navodi nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene presude, to je apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena na osnovu člana 226 ZPP.

25. Rješenjem Vrhovnog suda broj 77 0 Rs 057664 19 Rev od 29. maja 2019. godine odbačena je apelantova revizija.

26. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je istakao šta je propisano odredbom člana 301b Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te je naveo da je u konkretnom slučaju reviziju izjavio apelant lično, a budući da iz stanja spisa proizlazi da je on po zanimanju nekvalifikovani radnik, to znači da nije lice koje je u smislu odredbe člana 301b ZPP ovlašćeno za izjavljivanje revizije, pa apelantova revizija nije dozvoljena u smislu odredbe člana 247 stav 2 ZPP.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

27. Apelant smatra da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući pravo na suđenje u razumnom roku kao elemenat prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.

28. Obrazlažući povredu navedenih prava, apelant, u suštini, ukazuje da je proizvoljnom ocjenom dokaza pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Shodno tome, apelant navodi da je besmisleno utvrđenje iz osporene presude da se radi o presuđenoj stvari jer po navedenim tužbenim zahtjevima nije bilo suđenja i javne rasprave u radnom sporu broj 77 0 Rs 031586 po tužbi od 14. marta 2005. godine i predmetu broj 77 0 P 011901 09 po tužbi od 3. aprila 2009. godine. Isto tako, apelant navodi da je osnovana i blagovremena njegova protivtužba od 17. oktobra 2014. godine zbog sticanja bez osnova i neosnovanog bogaćenja tužioca na štetu apelanta, te da je izvedenim dokazima dokazano da se tužilac neosnovano obogatio na štetu apelanta, pri čemu je citirao odredbe čl. 209 i 210 ZOO. Apelant, takođe, tvrdi da je osporenom presudom isključena primjena člana 123 ZPP, čime je došlo do povrede principa ravnopravnosti strana u postupku. U vezi s tim istaknuto je da se u konkretnom slučaju ne radi o slobodnoj ocjeni predloženih dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi u granicama logičnog razmišljanja i zaključivanja, već o ignorisanju izvedenih dokaza i prepisivanju sadržaja tužiočeve tužbe. Apelant, takođe, tvrdi da je slobodno sudijsko uvjerenje ograničeno izvedenim dokazima i ne podrazumijeva proizvoljnost i slobodno odlučivanje. Isto tako, apelant ukazuje da osporenom presudom nije obrazloženo na osnovu kojih dokaza su nižestepeni sudovi uzeli da je istinita činjenica da je dio tužiočeve imovine u predmetnom iznosu prešao u apelantovu imovinu, a da taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu. Nadalje, apelant navodi da nižestepeni sudovi nisu usvojili, niti odbili njegov prijedlog da se vještačenjem sudskog vještaka ekonomske struke utvrdi visina naknade štete po osnovu apelantovog neosnovanog bogaćenja na štetu tužioca i obrnuto i da se ta potraživanja prebiju.

29. U vezi s navodima koji se tiču dužine trajanja predmetnog postupka apelant navodi „da je ovaj spor pokrenut prije više od 13 godina i do danas nije okončan“, čime je došlo do povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku, zbog čega je osnovan apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete.

b) Odgovori na apelaciju

30. Osnovni sud je naveo da je prije donošenja presude tog suda pred tim sudom raspravljeno o tužiočevoj tužbi i o apelantovoj protivtužbi, i to na način što je održano pripremno ročište i glavna rasprava 31. avgusta 2016. godine na kojima se raspravljalo, dakle apelant je imao pristup sudu i jednak tretman strana u postupku – apelant je pristupao na ročišta, predlagao i izvodio dokaze – izveo je ukupno 76 materijalnih dokaza, a odustao od izvođenja dokaza vještačenjem. Dakle, prema mišljenju tog suda, apelantu je bilo omogućeno i pravo na pravično suđenje i pravo na jednak tretman strana u postupku. Osnovni sud je dalje istakao da apelantovi navodi da taj sud nije usvojio ili odbio prijedlog da se vještačenjem po vještaku ekonomske struke utvrdi iznos naknade šteta tužioca i apelanta i da se ta potraživanja prebiju nisu tačni jer je apelant odustao od prijedloga za izvođenje dokaza vještačenjem po vještaku ekonomske struke, i to na ročištu održanom 31. avgusta 2016. godine na koje je pristupio apelant lično. Najzad, Osnovni sud je naveo da je u obrazloženju odluke dao detaljne razloge kojim se rukovodio prilikom odlučivanja o tužbi, te je ovom prilikom dodao da je pravni stav iznesen u osporenoj odluci zasnovao na relevantnim odredbama čl. 210 i 214 ZOO, a u pogledu protivtužbenog zahtjeva na odredbama člana 67 ZPP. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.

31. Okružni sud je istakao da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u drugostepenoj odluci, te da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji. Predložio je da se apelacije odbije kao neosnovana.

32. Tužilac je naveo da osporava sve apelantove navode, te ukazuje na neosnovanost podnesene apelacije jer apelantu nije povrijeđen niti jedan ustavom i zakonom garantovani pravni institut. Budući da nije bilo nikakvih kršenja relevantnih zakonskih odredbi, predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

33. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi: Član 7. st. 1. i 2.

1. Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

2. Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 67. stav 1. tačka 4) Po prethodnom ispitivanju tužbe sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi:

4) da je stvar pravosnažno presuđena;

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

34. Zakon o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 118. stav 2.

Tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede.

35. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 210.

(1) Kad je neki deo imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće - da naknadi vrednost postignutih koristi.

(2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao. VI.Dopustivost

36. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

37. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

38. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da je rješenjem Vrhovnog suda od 29. maja 2019. godine odbačena revizija koju je apelant izjavio protiv presude Okružnog suda od 19. marta 2019. godine, dakle revizija nije bila efektivan pravni lijek. S obzirom na to da je revizija odbačena kao nedopuštena, slijedi da je konačna odluka u predmetnom postupku osporena presuda Okružnog suda od 19. marta 2019. godine. Dakle, predmet osporavanja apelacijom je presuda Okružnog suda od 19. marta 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. aprila 2019. godine, a apelacija je podnesena 25. aprila 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

40. Apelant smatra da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući princip ravnopravnosti strana u postupku i pravo na suđenje u razumnom roku kao elemenat prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.

41. Iako apelant osporava i rješenje Vrhovnog suda i presudu Okružnog suda, Ustavni sud naglašava da će, budući da je revizija bila neefektivan pravni lijek, apelantove navode ispitati isključivo u vezi s konačnom odlukom, tj. presudom Okružnog suda. Pravo na pravično suđenje

42. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

43. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

44. Ustavni sud konstatuje da se u konkretnom slučaju predmetni parnični postupak vodio zbog neosnovanog bogaćenja i radi isplate potraživanja iz radnog odnosa. Dakle, radi se o predmetu građansko-pravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

a) U odnosu na osporenu odluku

45. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Ustavni sud, takođe, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan, ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

46. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

47. Ustavni sud zapaža da su u predmetnom postupku redovni sudovi obavezali apelanta da tužiocu isplati predmetni iznos na ime neosnovanog bogaćenja, dok su apelantov protivtužbeni zahtjev, bliže označen u izreci presude, odbacili kako zbog presuđene stvari tako i zbog neblagovremenosti. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u obrazloženju presude kojom je predmetni postupak okončan dao jasne i precizne razloge o tome zašto je tužiočev tužbeni zahtjev osnovan, odnosno zašto je apelantov protivtužbeni zahtjev odbačen, te da je dao iscrpne razloge zašto apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud istakao da je iz izvedenih dokaza nesporno utvrđeno da je tužilac isplatio apelantu predmetni iznos na osnovu pravosnažnih presuda Osnovnog suda, a u dokaznom postupku apelant nije dokazao da je taj iznos, koji je bez osnova zadržao, vratio tužiocu. Ustavni sud, takođe, zapaža da je Okružni sud naveo da je u pogledu apelantovog protivtužbenog zahtjeva utvrđeno da postoji pravosnažno presuđena stvar u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se obaveže tužilac da mu na ime plata i razlike plata, otpremnine, na ime naknade za ogrev i zimnicu, te na ime regresa, za određene vremenske periode isplati određene novčane iznose, kao i da se obaveže tužilac da na iznos plate i drugih davanja apelanta ili najniže osnovice za obračun doprinosa uplati doprinose za PIO i da se obaveže tužilac da to registruje u Jedinstveni registar kontrole i naplate doprinosa u Poreskoj upravi RS. Isto tako, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud istakao da je utvrđena neblagovremenost dijela protivtužbenog zahtjeva u odnosu na isplatu naknade po osnovu nezaposlenosti, sve s pozivanjem na odredbe člana 210 ZOO, čl. 60, 67 i 123 ZPP, te odredbe člana 118 stav 2 Zakona o radu. Ustavni sud u ovakvom obrazloženju ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.

48. Nadalje, apelant tvrdi „da nižestepeni sudovi nisu usvojili niti odbili njegov prijedlog da se vještačenjem sudskog vještaka ekonomske struke utvrdi visina naknade štete po osnovu neosnovanog bogaćenja apelanta na štetu tužioca i obrnuto i da se ta potraživanja prebiju“. Međutim, Ustavni sud nalazi da iz odgovora Osnovnog suda slijedi da je apelant odustao od prijedloga za izvođenje dokaza vještačenja po vještaku ekonomske struke, i to na ročištu održanom 31. avgusta 2016. godine na koje je pristupio apelant lično.

49. U vezi s apelacionim navodima kojima apelant ističe da je Okružni sud, protivno pravilima o teretu dokazivanja, bez slobodne ocjene predloženih dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, ignorisao izvedene dokaze i prepisao sadržaj tužiočeve tužbe, čime je postupio protivno principu ravnopravnosti stranaka u postupku, Ustavni sud zapaža da iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da je prvostepeni sud sproveo obiman dokazni postupak. Ustavni sud, takođe, zapaža da su u tom postupku analizirani i ocijenjeni materijalni dokazi (koji po svojoj sadržini nisu bili sporni), a apelant je imao mogućnost da predlaže izvođenje dokaza, što je i činio, te je ukazano na kojim od provedenih dokaza je zasnovana presuda.

50. Shodno navedenom, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih tvrdnji, ničim nije dokazao svoje navode da nije ravnopravno tretiran u postupku, te imajući u vidu da u priloženoj dokumentaciji nema ništa što ukazuje da je u konkretnom postupku apelantu uskraćena mogućnost da predlaže svoje dokaze, kao i da se izjašnjava i osporava dokaze suprotne strane, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da u predmetnom postupku nije bio tretiran ravnopravno sa suprotnom stranom.

51. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na osporenu odluku neosnovani.

b) U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi

52. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Period koji se uzima u obzir

53. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju tužilac podnio tužbu protiv apelanta 24. februara 2014. godine, a da je Okružni sud odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku donio 19. marta 2019. godine. Dakle, predmetni postupak pred redovnim sudovima (dvije instance) trajao je oko pet godina.

Analiza dužine trajanja postupka

54. Ustavni sud, dalje, nalazi da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku u kojem je odlučivano o tužiočevom tužbenom zahtjevu zbog neosnovanog bogaćenja, kao i o apelantovom protivtužbenom zahtjevu radi isplate potraživanja iz radnog odnosa, a koji je, u skladu s odredbom člana 420 ZPP, hitne prirode. Takođe, imajući u vidu veći broj dokaza koji su izvedeni u toku dokaznog postupka (pobrojani su u prvostepenoj presudi na stranama od 5 do 8 obrazloženja), te da je sud odlučivao o tužbenom i protivtužbenom zahtjevu, Ustavni sud nalazi da se radilo o relativno složenom predmetu. Zatim, kako se protivtužbeni zahtjev odnosi na isplatu potraživanja iz radnog odnosa, Ustavni sud zaključuje da je postupak značajan za apelanta.

55. U pogledu apelantovog ponašanja, Ustavni sud nalazi da je apelant uređivao protivtužbeni zahtjev (što jeste njegovo procesno pravo, ali konzumacija tog prava produžava postupak u kojem se ono konzumira). Analizirajući postupanje Osnovnog suda, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni postupak trajao dvije godine i sedam mjeseci, a Ustavni sud ne nalazi elemente koji bi ukazivali da je ovaj sud bezrazložno odugovlačio postupak. Dalje, u odnosu na postupanje Okružnog suda, Ustavni sud zapaža da je odluku donio nakon dvije godine i pet mjeseci od donošenja prvostepene presude. Ustavni sud naglašava da dužinu trajanja postupka ocjenjuje u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Dakle, sagledavajući postupak u cjelini, imajući u vidu da su redovni sudovi u relevantnom periodu od oko pet godina donijeli dvije meritorne presude, da se radilo o relativno složenom predmetu, te da je apelant do konačne odluke u svom predmetu došao prije podnošenja apelacije, Ustavni sud nalazi da u okolnostima konkretnog predmeta nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao elemenat prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali navodi

56. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant isticao u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant koristio sve pravne lijekove koji su mu, shodno zakonskim odredbama, bili na raspolaganju, a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali donošenjem odluke u apelantovu korist ne vodi sama po sebi kršenju prava na djelotvoran pravni lijek. Ovo stoga što standardi prava na djelotvoran pravni lijek ne garantuju da će korišćenje pravnog lijeka dovesti do povoljnog rezultata po lice koje te lijekove koristi.

57. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

58. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi donijeli odluke kojima su usvojili tužiočev tužbeni zahtjev, te odbacili apelantov protivtužbeni zahtjev, uz pozivanje na relevantne odredbe pozitivno-pravnih propisa, s obrazloženjem koje se ne čini proizvoljnim, kao i kada apelant svojim navodima nije doveo u pitanje princip ravnopravnosti strana u postupku. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao elemenat prava na pravično suđenje budući da su redovni sudovi u okviru relevantnog perioda od oko pet godina, donijeli dvije meritorne presude, a kada nisu uočeni elementi koji bi ukazivali da su redovni sudovi bezrazložno odugovlačili postupak.

59. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije kada apelant tvrdnje o kršenju tih prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu, i kada je apelant koristio sve pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju.

60. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

61. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević