Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-213/19 (V.M.)

Odluka donesena 27. 11. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Miješanje u pravo na dom
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Ništavost
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-213/19

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 213/19, rješavajući apelaciju V. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija V. M. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 191575 18 Rev od 11. oktobra 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Apelantica V. M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Ismet Burović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 16. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 191575 18 Rev od 11. oktobra 2018. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tužiteljice Munibe Kujundžić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 16. jula 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužiteljica su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 30. jula do 7. septembra 2020. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Apelantici je Rješenjem Općine Centar Sarajevo, Stambeni fond Grada Sarajevo, broj 05- 372-772788 od 23. maja 1989. godine (u daljnjem tekstu: rješenje od 23. maja 1989. godine) dodijeljen stan površine 45 m² u ulici Muhameda Kantardžića 1/III (raniji naziv ulice Petra Preradovića broj 1/III – u daljnjem tekstu: sporni stan) koji je u svojstvu sunosioca stanarskog prava koristila Hilda Baškarada do svoje smrti 17. oktobra 1987. godine. Na osnovu navedenog rješenja apelantica je sa SIZ-om stanovanja Grada Sarajeva zaključila Ugovor o korištenju stana broj MB/05-1464-1/89 od 25. maja 1989. godine (u daljnjem tekstu: ugovor od 25. maja 1989. godine), a nakon toga još jedan Ugovor o korištenju spornog stana sa Stambenim fondom Grada Sarajeva broj 03/1-H-1-995/95 od 14. oktobra 1995. godine (u daljnjem tekstu: ugovor 14. oktobra 1995. godine). Sporni stan je predstavljao dio građevinske cjeline stana od 117 m² tako da je drugi dio stana od 72 m² u svojstvu sustanara koristio tužiteljicin suprug Alija Kujundžić (u daljnjem tekstu: tužiteljicin prednik) na osnovu rješenja Republičke uprave za boračke i invalidske poslove od 27. juna 1974. godine i zaključenog ugovora o korištenju tog dijela stana od 7. januara 1975. godine.

6. Presudom Osnovnog suda I u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-2690/89 od 3. oktobra 1990. godine (donesenom po tužbi tužiteljicinog prednika od 20. jula 1989. godine protiv Općine Centar Sarajevo kao vlasnika stana), koja je potvrđena Presudom Višeg suda u Sarajevu broj Gž: 584/91 od 11. augusta 1993. godine, utvrđeno je da tužiteljicinom predniku pripada pravo proširenja na sporni stan koji je u svojstvu sustanara koristila Hilda Baškarada do svoje smrti (17. oktobar 1987. godine). Iz obrazloženja presuda proizlazi da je zauzeti pravni stav utemeljen na utvrđenju da je Hilda Baškarada kao bivši sustanar umrla 17. oktobra 1987. godine, te da tužiteljicinom predniku kao preostalom sustanaru pripada pravo proširenja na sporni stan, shodno odredbama čl. 71. i 73. stav 2. Zakona o stambenim odnosima.

7. Općinski sud je, odlučujući o novoj tužbi tužiteljicinog prednika od 6. aprila 1998. godine koju je podnio protiv Općine Centar Sarajevo i apelantice, radi utvrđenja i predaje u posjed spornog stana, donio Presudu broj P-421/98 od 2. novembra 1999. godine kojom je utvrdio da rješenje od 23. maja 1989. godine, kao i ugovori od 25. maja 1989. godine i od 14. oktobra 1995. godine ne proizvode nikakvo pravno djelovanje. Općina Centar Sarajevo i apelantica su obavezane da tužiteljicinom predniku predaju sporni stan u posjed i slobodno raspolaganje, te da Općina Centar Sarajevo tužiteljicinom pravnom predniku izda rješenje na osnovu kojeg će zaključiti ugovor o korištenju cijelog stana u površini od 117 m². Apelanticin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da sud utvrdi da joj pripada pravo nesmetanog korištenja spornog stana je odbijen kao neosnovan.

8. Presudom Kantonalnog suda broj GŽ- 567/00 od 19. juna 2000. godine apelanticina žalba je uvažena, te prvostepena presuda u odnosu na apelanticu ukinuta i u tom dijelu vraćena prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje, „dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda potvrđena, odnosno ostala neizmijenjena“. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je, suprotno apelanticinim žalbenim navodima, prvostepeni sud pravilno utvrdio da rješenje od 23. maja 1989. godine i ugovori o korištenju stana od 25. maja 1989. godine i od 14. oktobra 1995. godine, na osnovu rješenja od 23. maja 1989. godine, ne proizvode nikakvo pravno djelovanje. Naime, Kantonalni sud je ukazao da iz stanja spisa proizlazi da je pravosnažnom presudom broj P-2690/89 od 3. oktobra 1990. godine nesporno utvrđeno da tužiteljicinom predniku pripada pravo proširenja na sporni stan koji je koristila Hilda Baškarada pa je dosljedno tome Općina Centar Sarajevo dužna izdati rješenje tužiteljicinom predniku na osnovu kojeg bi mogao zaključiti ugovor o korištenju stana za cijeli stan, u suprotnom ta presuda zamjenjuje takvo rješenje, ukazujući pri tom da je navedena presuda postala pravosnažna 11. augusta 1993. godine.

9. Općinski sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj P-1768/00 od 11. jula 2001. godine kojom su Općina Centar Sarajevo i apelantica obavezane da tužiteljicinom predniku predaju sporni stan u posjed i slobodno raspolaganje, te da Općina Centar Sarajevo izda rješenje na osnovu kojeg će tužiteljicin pravni prednik zaključiti ugovor o korištenju cijelog stana u površini od 117 m², a u suprotnom da će presuda zamijeniti takvo rješenje. Apelanticin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da sud utvrdi da apelantici pripada pravo nesmetanog korištenja spornog stana je odbijen kao neosnovan.

10. Odlučujući o apelanticinoj žalbi, Kantonalni sud je Presudom broj Gž-197/02 od 17. jula 2002. godine žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu u dijelu kojim je odlučeno da je Općina Centar Sarajevo dužna izdati rješenje na osnovu kojeg će tužiteljicin prednik zaključiti ugovor o korištenju cijelog stana ukinuo i u tom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljicinog prednika odbacio, dok je tužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo da apelantica sporni stan preda u posjed i slobodno raspolaganje tužiteljicinom predniku odbijen. U dijelu kojim je odlučeno o apelanticinom protivtužbenom zahtjevu prvostepena presuda je preinačena tako što je utvrđeno da apelantici pripada pravo nesmetanog korištenja spornog stana, što je tužiteljicin prednik dužan trpjeti.

11. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tužiteljicinog prednika, Presudom broj Rev-273/03 od 31. januara 2005. godine reviziju usvojio i drugostepenu presudu preinačio tako da je apelanticina žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljicinog prednika da mu apelantica preda u posjed i slobodno raspolaganje sporni stan, kao i u dijelu kojim je odbijen apelanticin protivtužbeni zahtjev, te je apelantica obavezana da tužiteljicinom predniku naknadi troškove postupka. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, istakao da je Zakonom o stambenim odnosima izričito zabranjeno stvaranje novih sustanarskih odnosa, pozivajući se konkretno na odredbe člana 71. st. 4. i 6. i člana 73. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, koje je i citirao. U vezi s tim, Vrhovni sud je zaključio da i iz odredbe člana 23. Zakona o stambenim odnosima proizlazi da se stan može dati na korištenje samo jednom nosiocu stanarskog prava, te da ne postoji mogućnost uspostavljanja sustanarskog odnosa.

12. Ustavni sud je, odlučujući o apelanticinoj apelaciji podnesenoj protiv Presude Vrhovnog suda broj Rev-273/03 od 31. januara 2005. godine, donio Odluku broj AP 1498/05 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1498/05 od 12. septembra 2006. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je apelaciju usvojio i utvrdio da je tom presudom prekršeno apelanticino pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) pa je shodno tome ukinuo osporenu presudu Vrhovnog suda, te predmet vratio navedenom sudu na ponovno odlučivanje obavezavši Vrhovni sud da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu s pravom na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

8. Evropske konvencije.

13. Ustavni sud je u citiranoj odluci ukazao da „Ustavni sud smatra da se predmetni stan može smatrati apelanticinim domom u okviru člana 8. Evropske konvencije s obzirom na to da je na njemu apelantica stekla stanarsko pravo 25. maja 1989. godine i od tada u njemu živi sa svojom porodicom. Inače, apelantici je Općina Centar Sarajevo, vlasnik stana, dodijelila na korištenje sporni stan Rješenjem broj 05-372-772788 od 23. maja 1989. godine, nakon čega je apelantica zaključila Ugovor o korištenju stana broj MB/05-1464-1/89 od 25. maja 1989. godine. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je apelantica na zakonit i legalan način ušla u posjed spornog stana 1989. godine i da se, stoga, sporni stan može smatrati njenim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije (…) te da Ustavni sud smatra da osporena presuda Vrhovnog suda predstavlja miješanje u apelanticino pravo na poštovanje doma iz člana 8. Evropske konvencije“.

14. Nadalje, Ustavni sud je u navedenoj odluci naveo: „S obzirom na to da je članom 71. Zakona o stambenim odnosima propisano da se novi sustanarski odnosi ne mogu zasnivati na useljenim stanovima po stupanju na snagu Zakona o stambenim odnosima ('Službeni list SRBiH' broj 13/74), a da ugovor o sustanarskim odnosima koji je zaključen suprotno odredbama ovog zakona nema nikakvo pravno djelovanje (apsolutno je ništav), to i ugovor o korištenju stana koji je zaključila apelantica sa drugotuženim, budući da predstavlja po svojoj prirodi ugovor o sustanarskom odnosu, nema nikakvo pravno djelovanje. Također, osporena odluka se zasniva i na članu 73. stav 1. Zakona o stambenim odnosima shodno kojem je 'zabranjeno, u uvjetima kada prestane jedan sustanarski odnos, davanje na korištenje novom sustanaru ispražnjenog dijela stana', a stavom 2. istog člana propisano je da 'kad prestane sustanarski odnos, preostali sustanari se proširuju na ispražnjeni dio stana'. Ustavni sud smatra da navedene odredbe Zakona o stambenim odnosima nisu proizvoljno primijenjene, pa je miješanje u apelanticino pravo na poštovanje doma bilo u skladu sa zakonom.“

15. Ustavni sud je u citiranoj odluci dalje naveo: „U konkretnom slučaju se radi o apelanticinom interesu da joj se omogući da nesmetano koristi predmetni stan kao svoj dom. S druge strane, cilj zajednice je ukidanje novih sustanarskih odnosa i davanje mogućnosti tužiocu – protivtuženom da se proširi na sporni stan. Ustavni sud smatra da navedeni interes za ukidanje sustanarskih odnosa u novoj vlasničkoj strukturi nad cjelokupnim stambenim fondom, te interes da se tužilac – protivtuženi proširi na sporni stan i tako koristi stan od 117 m² nisu proporcionalni mjeri po kojoj apelantica mora da napusti sporni stan za koji je u dobroj vjeri zaključila ugovor o korištenju, a koji je naknadno poništen, i u kojem živi sa svojom porodicom od 1989. godine“.

16. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud je zaključio da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno apelanticino pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije jer miješanje u apelanticino pravo na poštovanje doma nije bilo u skladu s legitimnim ciljem, niti je bila uspostavljena proporcionalnost između apelanticinog interesa da joj se omogući nesmetano korištenje spornog stana u kojem živi od 1989. godine sa svojom porodicom i interesa tužioca (tužiteljicin pravni prednik) da se proširi na sporni stan.

17. Vrhovni sud je, odlučujući u ponovnom postupku, shodno Odluci Ustavnog suda broj AP 1498/05 od 12. septembra 2006. godine, donio Presudu broj 070-0-Rev –06-001208 od 4. januara 2007. godine kojom je reviziju tužiteljicinog pravnog prednika protiv Presude Kantonalnog suda broj GŽ 197/02 od 17. jula 2002. godine odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud se pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 1498/05, te cijeneći da su, prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda konačne i obavezujuće, Vrhovni sud je zaključio da se stan u koji je apelantica uselila 1989. godine može smatrati njenim domom u smislu odredbe člana 8. Evropske konvencije, te da je odlukom drugostepenog suda kojom je apelantici naloženo da preda na raspolaganje sporni stan tužiteljicinom pravnom predniku izvršeno miješanje u njeno pravo na poštovanje doma iz člana 8. Evropske konvencije.

18. Apelantica je 12. novembra 2008. godine zaključila ugovor o kupoprodaji spornog stana s Općinom Centar Sarajevo, koji je ovjerila notarka Nasiha Alić pod brojem OPU IP 1/09 od 16. marta 2009. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor o kupoprodaji).

Osporene presude

19. Tužiteljica je nakon smrti svog pravnog prednika kao zakonska nasljednica (supruga) 1. aprila 2011. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv Općine Centar Sarajevo i apelantice radi utvrđenja da je ništav predmetni ugovor o kupoprodaji spornog stana, te brisanja apelanticinog prava vlasništva na spornom stanu.

20. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 191575 11 P od 15. marta 2013. godine odbijen je tužiteljicin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ništav predmetni ugovor o kupoprodaji, te da se naloži Zemljišnoknjižnom uredu tog suda, Odsjek KPU, da na osnovu ove presude kao valjane izvršne isprave izvrši brisanje apelanticinog prava vlasništva na spornom stanu upisanog u podulošku broj 15023 KPU Centar. Istom presudom tužiteljica je obavezana da apelantici naknadi troškove postupka.

21. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužiteljica tužbeni zahtjev zasnovala na tvrdnji da je predmetni ugovor zasnovan na rješenju od 23. maja 1989. godine i ugovorima o korištenju stana od 25. maja 1989. godine i 14. oktobra 1995. godine koji su pravosnažnom presudom Općinskog suda od 2. novembra 1999. godine (potvrđena presudom Kantonalnog suda od 19. juna 2000. godine) proglašeni bez pravnog djelovanja (član 71. stav 6. Zakona o stambenim odnosima), te da apelantica nije stekla stanarsko pravo na spornom stanu u smislu odredaba člana

11. Zakona o stambenim odnosima. Također, Općinski sud je naveo da je tužiteljica tužbeni zahtjev zasnivala na odredbama člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i čl. 71. i 73. Zakona o stambenim odnosima, kao i odredbama čl. 7. i 9. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova). Nakon što je u obrazloženju presude naveden veći dio činjenica prezentiranih u uvodnim napomenama ove odluke, Općinski sud se pozvao na odredbe člana 71. Zakona o stambenim odnosima kojima je propisano da se novi sustanarski odnosi ne mogu zasnivati na useljenim stanovima po stupanju na snagu Zakona o stambenim odnosima, te da ugovori o sustanarskim odnosima koji su zaključeni suprotno odredbama Zakona o stambenim odnosima nemaju nikakvo pravno djelovanje (apsolutno su ništavi). Općinski sud je također ukazao da je odredbama člana 73. stav 1. istog zakona propisano da, „ako prestane jedan sustanarski odnos, ispražnjeni dio stana ne može se dati na korištenje novom sustanaru“.

22. Međutim, Općinski sud se pozivao na naprijed citiranu Odluku Ustavnog suda broj AP 1498/05 kojom je utvrđeno kršenje apelanticinog prava na dom na spornom stanu iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te cijeneći da su prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine odluke Ustavnog suda konačne i obavezujuće i da se apelantica nalazi u posjedu spornog stana Općinski sud je istakao da je apelantica bila „osnovano izjednačena s ostalim nosiocima stanarskog prava koji su podnijeli zahtjev za otkup stana“, pa je u vezi s tim zaključio da tužiteljicin tužbeni zahtjev nije osnovan, te je shodno navedenom donio odluku kao u izreci presude.

23. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 191575 13 Gž od 5. decembra 2017. godine tužiteljicina žalba je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako da je u cijelosti usvojen tužbeni zahtjev, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravni zaključak prvostepenog suda, te je istakao da je potpuno i tačno utvrđeno činjenično stanje, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, Kantonalni sud je naveo da nije sporno da stan koji koristi apelantica i stan koji koristi tužiteljica s djecom, jer je u međuvremenu tužiteljicin pravni prednik umro, predstavlja jednu građevinsku cjelinu (stan od 117 m²). Kantonalni sud je nadalje ukazao da iz utvrđenog činjeničnog stanja nesporno proizlazi da je Presudom Osnovnog suda broj P-2690/89 od 3. oktobra 1990. godine, koja je potvrđena presudom Višeg suda od 11. augusta 1993. godine, utvrđeno da tužiteljicinom predniku pripada pravo na proširenje svog stana na sporni stan koji je koristila sustanarka Hilda Baškarada do svoje smrti 17. oktobra 1987. godine, te da pravosnažna Presuda Osnovnog suda broj P-2690/89 od 3. oktobra 1990. godine nije nikada ukinuta niti izmijenjena ni po redovnom ni po vanrednom pravnom lijeku. Također, Kantonalni sud je istakao da iz stanja u spisu proizlazi da je pravosnažnom presudom (presudom Kantonalnog suda od 19. juna 2000. godine potvrđena presuda Općinskog suda od 2. novembra 1999. godine) utvrđeno da rješenje od 23. maja 1989. godine i ugovori od 25. maja 1989. godine i od 14. oktobra 1995. godine ne proizvode nikakvo pravno djelovanje. Imajući u vidu sve navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je predmetni ugovor o kupoprodaji ništav shodno odredbama člana 103. ZOO-a jer je zaključen na osnovu ugovora o korištenju stana za koji je pravosnažnom presudom Osnovnog suda od 3. oktobra 1990. godine nesporno utvrđeno da, u smislu člana 71. stav 6. Zakona o stambenim odnosima, ne proizvodi nikakvo pravno djelovanje. Kantonalni sud je dalje istakao da citirana Odluka Ustavnog suda broj AP 1498/05 nije mogla biti osnov za donošenje prvostepene presude ukazujući da se pravo na dom prema članu 8. Evropske konvencije „osigurava i bespravnim korisnicima stana jer je dom faktičko stanje koje ne zahtijeva postojanje pravnog osnova“. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da i prema navedenoj odluci Ustavnog suda „interes za ukidanje sustanarskih odnosa u novoj vlasničkoj strukturi nad cjelokupnim stambenim fondom, te interes da se tužilac – protivtuženi (tužiteljicin prednik) proširi na sporni stan i tako koristi stan od 117 m² nisu proporcionalni mjeri po kojoj apelantica mora napustiti sporni stan za koji je u dobroj vjeri zaključila ugovor o korištenju stana, a koji je retroaktivno poništen i u kojem živi sa svojom porodicom od 1989. godine.“ Na kraju, Kantonalni sud je, pozivajući se na praksu Ustavnog suda da „stan stečen na osnovu ništavog ugovora ne smatra se imovinom“ (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 49/04 od 28. juna 2005. godine), zaključio da je apelanticino pravo na dom nesporno i ona će i dalje nesmetano to pravo uživati, „ali tim pravom nije isključeno pravo na utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora o kupovini dijela stana“.

24. Odlučujući o apelanticinoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 191575 18 Rev od 11. oktobra 2018. godine odbio reviziju.

25. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravni stav drugostepenog suda, te je istakao da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je zaključio da je predmetni ugovor ništav shodno odredbama člana 103. ZOO-a. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) jasno propisano ko sve ima pravo na otkup stana. U vezi s tim, Vrhovni sud je citirao odredbu člana 7. stav 1. tog zakona kojom je propisano da svaki nosilac stanarskog prava, izuzev u slučaju iz člana 5. Zakona o prodaji stanova (koja odredba regulira na koje stanove se ne odnose odredbe tog zakona), može podnijeti zahtjev za kupovinu stana u pismenom obliku nosiocu prava raspolaganja stanom (prodavcu), a prodavač je dužan stan prodati. Također, Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 8. Zakona o prodaji stanova propisano da se nosiocem stanarskog prava smatra lice kojem je vlasnik, odnosno davalac stana na korištenje dodijelio stan i koji je zaključio ugovor o korištenju stana, odnosno lice kojem je pravosnažnom sudskom odlukom stan dodijeljen, kao i lice kojem je to svojstvo priznato aktom nadležnog organa u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima. Dakle, prema mišljenju tog suda, „samo nosilac stanarskog prava (izuzeci su stanovi u izgradnji i neuseljeni stanovi, ali to u konkretnom predmetu nije slučaj) može otkupiti stan, odnosno zaključiti ugovor o prodaji stana kao kupac s vlasnikom stana, odnosno davaocem stana na korištenje“.

26. Vrhovni sud se također pozvao na odredbe člana 11. Zakona o stambenim odnosima kojim je propisano da se stanarsko pravo stječe danom zakonitog useljenja u stan, a da se zakonitim useljenjem smatra useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog navedenim zakonom, koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. Također, Vrhovni sud je naveo da se stanarsko pravo može steći i na osnovu odluke suda uz ispunjenje uvjeta iz člana 30. Zakona o stambenim odnosima i na osnovu odluke nadležnog organa uprave ili vanparničnog suda u slučaju smrti ranijeg nosioca stanarskog prava i u slučaju razvoda braka. Prema mišljenju Vrhovnog suda, tužena Općina Centar i apelantica tokom postupka pa ni u reviziji ne spore da je pravosnažnom presudom utvrđeno da su bez pravnog djelovanja rješenje tužene od 23. maja 1989. godine o dodjeli apelantici spornog stana, kao i ugovori o korištenju tog stana, te da navedena presuda nije nikada stavljena van snage. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da apelantica nije mogla zaključiti predmetni ugovor o kupoprodaji u svojstvu nosioca stanarskog prava na spornom stanu, shodno odredbama člana 11. Zakona o stambenim odnosima, jer nije dokazala da je to pravo stekla odlukom organa uprave ili nadležnog suda.

27. Vrhovni sud je također istakao da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je utvrdio da Odluka Ustavnog suda BiH broj AP 1498/05 od 12. septembra 2006. godine, suprotno stavu prvostepenog suda i apelanticinim revizionim prigovorima, nije mogla poslužiti kao osnov apelantici za zaključenje predmetnog ugovora o kupoprodaji jer je tom odlukom utvrđeno da je apelantici povrijeđeno pravo na dom u odnosu na sporni stan, te njome nije utvrđeno da se apelantici prizna status nosioca stanarskog prava na spornom stanu, što bi joj, prema mišljenju Vrhovnog suda, davalo pravo na zaključenje predmetnog ugovora o kupoprodaji.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

28. Apelantica smatra da su joj osporenom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelantica smatra da su osporene presude zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica je hronološki opisala postupke koji su prethodno vođeni pred redovnim sudovima po tužbama tužiteljicinog prednika, a koji su se odnosili na dokazivanje prava korištenja spornog stana, ukazujući da je nakon Odluke Ustavnog suda broj AP 1498/05 Vrhovni sud u postupku izvršenja navedene odluke svojom presudom od 4. januara 2007. godine odbio reviziju tužiteljicinog prednika protiv presude Kantonalnog suda od 17. jula 2002. godine, te joj „priznao pravo nesmetanog korištenja predmetnog stana“. U vezi s tim, apelantica smatra da je Presuda Kantonalnog suda broj GŽ-197/02 od 17. jula 2002. godine bila osnov za stjecanje stanarskog prava jer, prema njenom mišljenju, „kada je sudskom odlukom utvrđeno pravo nesmetanog korištenja stana, podrazumijeva se i stjecanje statusa nosioca stanarskog prava na spornom stanu“. Naime, apelantica smatra da joj je priznavanjem prava nesmetanog korištenja spornog stana priznato i pravo da u svojstvu nosioca stanarskog prava otkupi stan, što je u konačnici i učinila, navodeći da je „u predmetu ugovora o kupoprodaji naznačeno da je osnov za otkup stana ugovor o korištenju stana od 25. maja 1989. godine na osnovu kojeg se uselila u stan“. Apelantica smatra da pravosnažna sudska odluka od 3. oktobra 1990. godine kojom je utvrđeno da ugovor o korištenju spornog stana od 25. maja 1989. godine ne proizvodi pravno djelovanje, te da prema apelanticinom mišljenju „nema niti može imati utjecaja na njeno pravo da otkupi stan“. Apelantica je predložila da Ustavni sud usvoji apelaciju te utvrdi povredu njenih navedenih ustavnih prava.

b) Odgovor na apelaciju

29. Vrhovni sud je naveo da su u obrazloženju osporene presude tog suda dati razlozi za takvu odluku suda, pri kojima u cijelosti ostaje, te smatra da nisu povrijeđena apelanticina ustavna prava na koja se u apelaciji poziva. Predložio je da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.

30. Kantonalni sud je naveo da je u osporenoj presudi tog suda dato obrazloženje koje je u saglasnosti s relevantno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s materijalnopravnim propisima na kojima je zasnovana drugostepena odluka. Kantonalni sud je naveo da odlukom tog suda nije povrijedio apelanticina ustavna prava koja navodi u izjavljenoj apelaciji Ustavnom sudu.

31. Tužiteljica je navela da se apelanticinim navodima ne dovodi u pitanje zakonitost osporenih odluka jer je nesporno dokazano da je odlukama redovnih sudova utvrđeno da ne proizvode pravno djelovanje (apsolutno su ništavi) kako rješenje od 23. maja 1989. godine tako i ugovor o korištenju stana od 25. maja 1989. godine koji je zaključen po osnovu navedenog rješenja, što za posljedicu ima ništavost predmetnog ugovora o kupoprodaji. Također, tužiteljica je navela da je u predmetnom postupku nesporno dokazano da apelantica na spornom stanu nije stekla status nosioca stanarskog prava u skladu s odredbama člana 11. Zakona o stambenim odnosima, niti joj je to priznato sudskom odlukom, niti odlukom nadležnog upravnog organa, te u vezi s tim smatra da apelantica nije ni imala pravo da zaključi predmetni ugovor o kupoprodaji u skladu s odredbama Zakona o prodaji stanova. Prema njenom mišljenju, činjenica da je predmetni ugovor zaključen protivno Zakonu o prodaji stanova ima za posljedicu njegovu ništavost, shodno odredbama člana 103. ZOO-a. Pored navedenog, tužiteljica je istakla da nakon Odluke Ustavnog suda broj AP 1498/05 apelantica uživa u pravu nesmetanog korištenja spornog stana kao svog doma „iako već godinama živi i radi u Njemačkoj“. U konačnici, predložila je da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.

V. Relevantni propisi

32. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89, i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 103.

(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

[...].

33. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 13/74, 23/76, 34/83, 14/84-373, 12/87-367, 36/89-924, „Službeni list RBiH“ broj 2/93-24, „Službene novine FBiH“ br. 11/98 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 11.

Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.

Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.

[...] Sticanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo.

Član 71.

Postojeći sustanarski odnosi koji su zasnovani na zakonu ostaju na snazi.

Sustanar je nosilac stanarskog prava u pogledu onih stambenih prostorija koje koristi kao sustanar.

Po stupanju na snagu Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH» broj 13/74) neuseljen stan može se dati na korištenje samo jednom nosiocu stanarskog prava.

Novi sustanarski odnosi ne mogu se zasnivati ni u useljenim stanovima.

[...] Ugovori o sustanarskim odnosima koji se zaključe suprotno odredbama ovog zakona nemaju nikakvo pravno dejstvo.

Član 73.

Ako prestane jedan sustanarski odnos, ispražnjeni dio stana ne može se dati na korištenje novom sustanaru.

Kada prestane sustanarski odnos, preostali sustanari se proširuju u ispražnjeni dio stana.

[...].

34. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH” br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07 – odluka US, 51/07, 72/08, 23/09 ispravka, 5/10 – odluka US, 50/12 – odluka USBiH i 11/13 – rješenje USBiH). Za potrebe odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 7.

Svaki nositelj stanarskog prava, izuzev u slučaju iz člana 5. ovog zakona, može istaći zahtjev za kupnju stana u pismenom obliku nositelju prava raspolaganja stanom (u daljem tekstu: prodavatelj), a prodavatelj ga je dužan prodati [...] Član 8.

Nositeljem stanarskog prava smatra se osoba kojoj je vlasnik stana, odnosno davatelj stana na korišćenje dodijelio stan i koja je zaključila ugovor o korišćenju stana, odnosno osoba kojoj je pravomoćnom sudskom presudom stan dodijeljen, kao i osoba kojoj je to svojstvo priznato aktom nadležnog organa u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima.

VI. Dopustivost

35. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

36. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 191575 18 Rev od 11. oktobra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 20. novembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 16. januara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

39. Apelantica smatra da su joj osporenom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

41. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

42. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se predmetni spor vodio radi utvrđivanja ništavosti ugovora pa proizlazi da se radilo o postupku građanskopravne prirode i da apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

43. U kontekstu apelanticinih iznesenih prigovora koji se suštinski tiču proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

44. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.

45. Ustavni sud, prije svega, uočava da iz činjeničnog stanja slijedi da je apelantici rješenjem od 23. maja 1989. godine dodijeljen sporni stan (koji je u svojstvu sunosioca stanarskog prava koristila Hilda Baškarada do svoje smrti 17. oktobra 1987. godine), da je apelantica zaključila ugovore od 25. maja 1989. godine i 14. oktobra 1995. godine, a da je presudom od 2. novembra 1999. godine (pravosnažna u tom dijelu – presuda Kantonalnog suda od 19. juna 2000. godine) utvrđeno da navedeno rješenje i navedeni ugovori ne proizvode pravno djelovanje. Ustavni sud dalje nalazi da je presudom Osnovnog suda od 3. oktobra 1990. godine, koja je potvrđena presudom Višeg suda u Sarajevu od 11. augusta 1993. godine, utvrđeno da tužiteljicinom predniku pripada pravo proširenja na sporni stan. Nadalje, u odnosu na predaju spornog stana u posjed, odnosno utvrđenja da apelantici pripada pravo nesmetanog korištenja spornog stana konačno je odlučeno presudom Vrhovnog suda od 31. januara 2005. godine, koja je ukinuta po apelanticinoj apelaciji u predmetu Ustavnog suda broj AP 1498/05.

46. Ustavni sud dalje nalazi da je apelantica 12. novembra 2008. godine zaključila predmetni ugovor o kupoprodaji, a tužiteljica je podnijela tužbeni zahtjev protiv Općine Centar Sarajevo i apelantice radi utvrđenja da je ništav predmetni ugovor o kupoprodaji spornog stana, te brisanja apelanticinog prava vlasništva na spornom stanu. Presudom Općinskog suda odbijen je tužiteljicin tužbeni zahtjev zato što je Ustavni sud donio Odluku broj AP 1498/05 kojom je utvrđeno da je povrijeđeno apelanticino pravo na dom u odnosu na sporni stan.

47. Ustavni sud dalje nalazi da je Kantonalni sud uvažio tužiteljicinu žalbu i prvostepenu presudu preinačio tako što je tužiteljicin tužbeni zahtjev u cijelosti usvojio. Iz obrazloženja presude Kantonalnog suda slijedi kako je pravosnažnim presudama utvrđeno da tužiteljicinom predniku pripada pravo na proširenje svog stana na sporni stan, te da rješenje od 23. maja 1989. godine i ugovori od 25. maja 1989. godine i 14. oktobra 1995. godine ne proizvode nikakvo pravno djelovanje, te je predmetni ugovor o kupoprodaji ništav shodno odredbama člana 103. ZOO-a jer je zaključen na osnovu ugovora o korištenju stana za koji je pravosnažnom presudom nesporno utvrđeno da, u smislu člana 71. stav 6. Zakona o stambenim odnosima, ne proizvodi nikakvo pravno djelovanje. Ustavni sud zapaža da je ovakve pravne zaključke Kantonalnog suda kao pravilne prihvatio i Vrhovni sud i o tome dao razloge u svojoj osporenoj odluci, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima, Zakona o prodaji stanova i ZOO-a, a u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.

48. Osim toga, a u odnosu na stav Kantonalnog, odnosno Vrhovnog suda u vezi s Odlukom Ustavnog suda broj AP 1498/05, Ustavni sud nalazi da iz presude Kantonalnog suda slijedi da navedena odluka nije mogla biti osnov za donošenje prvostepene presude jer se pravo na dom prema članu 8. Evropske konvencije „osigurava i bespravnim korisnicima stana jer je dom faktičko stanje koje ne zahtijeva postojanje pravnog osnova“. Osim toga, i prema navedenoj odluci Ustavnog suda, „interes za ukidanje sustanarskih odnosa u novoj vlasničkoj strukturi nad cjelokupnim stambenim fondom, te interes da se tužilac – protivtuženi (tužiteljicin prednik) proširi na sporni stan i tako koristi stan od 117 m² nisu proporcionalni mjeri po kojoj apelantica mora napustiti sporni stan za koji je u dobroj vjeri zaključila ugovor o korištenju stana, a koji je retroaktivno poništen, i u kojem živi sa svojom porodicom od 1989. godine“, te da je apelanticino pravo na dom nesporno i ona će i dalje nesmetano to pravo uživati. Također, Ustavni sud uočava da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da je pravilan stav Kantonalnog suda i u ovom dijelu, te da samo u slučaju da je navedenom odlukom utvrđeno da se apelantici prizna status nosioca stanarskog prava na spornom stanu, to bi joj davalo pravo na zaključenje predmetnog ugovora o kupoprodaji. Imajući u vidu navedena obrazloženja, te stavove iz Odluke Ustavnog suda broj AP 1498/05 navedene u činjeničnom dijelu ove odluke, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u stavovima Kantonalnog i Vrhovnog suda da navedena odluka nije mogla biti osnov za donošenje prvostepene presude.

49. Stoga, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na dom

50. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

51. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.

52. Ustavni sud naglašava da je osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog doma i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim u slučajevima iz stava 2. tog člana.

53. Pri određivanju radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije prvenstveno se mora utvrditi predstavlja li sporni stan apelanticin „dom“ u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li je u konkretnom slučaju došlo do „miješanja“ javnih vlasti u poštovanje apelanticinog „doma“. Drugo, da bi „miješanje“ bilo opravdano, mora biti „u skladu sa zakonom“. Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon mora biti formuliran s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).

54. U slučaju da se ispostavi da je to „miješanje“ u skladu sa zakonom i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da ono nije „neophodno“ da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da „miješanje“ odgovara „pritiscima društvenih potreba“ i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251).

55. Dakle, prvo pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti jeste da li predmetni stan predstavlja apelanticin „dom“ u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da je pitanje da li neke prostorije predstavljaju „dom“ u smislu Evropske konvencije questio facti i ne ovisi o zakonitosti posjeda prema domaćem pravu (vidi Evropski sud, McCann protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 13. maja 2008. godine, stav 46; Bejdov protiv Hrvatske, presuda od 29. maja 2012. godine, stav 57). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da se apelantica nalazi u posjedu spornog stana tako da je nesporno da sporni stan predstavlja njen „dom“ u smislu člana 8. Evropske konvencije.

56. Ustavni sud treba nadalje ispitati da li je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u apelanticino pravo na dom. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporenim odlukama, kojima je usvojen tužiteljicin tužbeni zahtjev i utvrđeno da je ništav predmetni ugovor o kupoprodaji, nije došlo do oduzimanja, niti ograničavanja apelanticinog prava na dom. Naime, u postupku koji je okončan osporenim presudama nije odlučivano o apelanticinom pravu da sporni stan koristi kao svoj dom, niti je tužiteljica pokretala pitanje apelanticinog prava na dom u odnosu na sporni stan, niti je to tokom postupka u bilo kojem kontekstu postavila. Apelantica se nakon donošenja osporenih odluka nalazi u istom pravnom odnosu prema spornom stanu u kojem se nalazila prije donošenja osporenih odluka, tj. apelantica uživa u pravu nesmetanog korištenja spornog stana kao svog doma. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da donošenjem osporenih odluka nije došlo do miješanja u apelanticino pravo na dom.

57. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelanticinog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

58. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/ 3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje u vezi sa primjenom materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

59. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u konkretnom slučaju ne postoje elementi koji bi ukazivali na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava od redovnih sudova prilikom donošenja osporenih presuda, pri čemu su redovni sudovi u obrazloženju odluka za svoje stavove dali dovoljno i jasno obrazloženje u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO-a, Zakona o stambenim odnosima i Zakona o prodaji stanova.

60. Ustavni sud zaključuje i da nema povrede prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada osporenim odlukama redovnih sudova nije došlo do miješanja u apelanticino pravo na dom jer u predmetnom postupku nije osporavano pravo na korištenje predmetnog stana kao doma.

61. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica tvrdnje o kršenju tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

62. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

63. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević