Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1798/19 (D. R. i D. Š.)
Odluka donesena 27. 11. 2020.
- Protek roka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1798/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-1798/19, rješavajući apelaciju Dejan Radovića i Danice Špijunović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1) i (3) tačka c), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dejana Radovića i Danice Špijunović podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 K 030747 18 Kps od 12. decembra 2018.
godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Dejan Radović iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelant) i Danica Špijunović iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelantica, zajedno: apelanti), koje zastupa Nina Kisić advokatica iz Sarajeva, podnijeli su 22. aprila 2019 apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 K 030747 19 Kž od 14. februara 2019. godine.
2. Presudom Suda BiH broj S1 3 K 030747 18 Kps od 12. decembra 2018. godine prihvaćen je sporazum zaključen između Tužilaštva BiH i apelanta te je apelant oglašen krivim da je radnjama navedenim u izreci presude počinio krivično djelo krijumčarenje ljudi iz člana 189. stav 1. i 2. Krivičnog zakona BiH ( u daljnjem tekstu: KZ BiH) pa mu je Sud BiH na osnovu navedenog zakonskog propisa, a uz primjenu čl. 58. i 59. KZ BiH izrekao uvjetnu osudu kojom se apelantu za počinjeno krivično djelo utvrđuje kazna zatvora u trajanju od jedne godine i istovremeno određuje da se utvrđena kazna zatvora neće izvršiti ako apelant u roku od tri godine od dana pravosnažnosti presude, ne počini novo krivično djelo. Presudom je na osnovu odredbi člana 189. stav 6. u vezi sa članom 74. KZ BiH, određeno da se od apelanta trajno oduzimaju predmeti odnosno prijevozno sredstvo precizirani u presudi koji su upotrebljeni za izvršenje krivičnog djela i to apelantov mobilni telefon i motorno vozilo preciziran u presudi a koji je apelanticino vlasništvo. Na osnovu člana 110. u vezi sa članom 111. KZ BiH od apelanta je oduzeta i imovinska korist stečena krivičnim djelom u iznosu od 150,00 Eura a na osnovu odredbi člana 188. stav 1. ZKP BiH je obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka u paušalnom iznosu od 100,00 KM. Presudom je apelantica kao oštećena sa imovinsko pravnim zahtjevom upućena na parnicu.
3. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Sudu BiH vijeću -Apelacionog odjeljenja Odjela III za opći kriminal, koje je rješenjem broj S1 3 K 030747 19 Kž od 14. februara 2019. godine žalbu odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju rješenja Sud BiH je, između ostalog, naveo da uvidom u spis predmeta utvrdio da je sporazumom u tački III između Tužilaštva BiH i apelanta dogovoreno izricanje krivično pravne sankcije koja podrazumijeva izricanje uvjetne osude i mjere sigurnosti, tačnije oduzimanje predmeta, i to privremeno oduzetog mobilnog aparata, dok je odluka o oduzimanju privremeno oduzetog putničkog motornog vozila koje je apelanticino vlasništvo, kao mjere sigurnosti, sporazumom između apelanta i Tužilaštva BiH, ostavljena na odluku Sudu.
4. Sud BiH je obrazložio da procesna posljedica gubitka prava na žalbu na izrečenu krivičnopravnu sankciju za optuženog nastaje u trenutku prihvatanja sporazuma o priznanju krivice od strane suda, te da bi eventualno izjavljenu žalbu optuženog, odnosno njegove braniteljice zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji, a priori trebalo odbaciti kao nedopuštenu. Sud BiH je istako da, naime, iz sadržaja odredbe člana 5. KZ BiH proizilazi da krivičnopravne sankcije pored kazne, podrazumijevaju i uvjetnu osudu, mjere sigurnosti i vaspitne mjere, a kako je predmetna žalba izjavljena zbog odluke o oduzimanju predmeta, kao jednoj od mjera sigurnosti propisanih članom
69. KZ BiH, to se predmetna žalba po žalbenom osnovu odluke o krivičnopravnoj sankciji predviđenim članom 300. ZKP BiH, a shodno odredbi člana 231. stav 6. tačka c) ZKP BiH odbacuje kao nedopuštena. Sud BiH je istakao da je apelantova odbrana u svakom momentu bila u mogućnosti da reaguje i da savjetuje apelanta da ne prihvata sporazum, posebno u situaciji kada je dogovoreno da se odluka o oduzimanju predmeta odnosno oduzimanju motornog vozila u vlasništvu treće osobe ostavi na odluku sudu. Kako je obrazložio Sud BiH, kako je nesporno utvrđeno da je apelant prihvatio predmetni sporazum, te da se saglasio da odustaje od ustavnih i zakonom zagarantovanih prava, odnosno prava na suđenje i da se u tom slučaju odriče i prava na žalbu u pogledu krivičnopravne sankcije koja mu je presudom izrečena, podrazumijevajući pri tome i krivičnopravnu sankciju propisanu odredbom člana 69. tačka d) KZ BiH, u vezi sa odredbom člana 74. i člana 189. stav 6 KZ BiH, žalba odbrane optuženog u skladu sa odredbom člana 312. ZKP BIH, odbacuje se kao nedopuštena. Zbog svega navedenog, na osnovu člana 310. u vezi sa članom 312. ZKP BiH, odlučeno je kao u dispozitivu rješenja.
5. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Smatraju da je predmetno putničko vozilo oduzeto u krivičnom postupku koji je vođen protiv apelanta a koje nije bilo njegovo vlasništvo već apelanticino vlasništvo koja je vozilo posudila apelantu i nije znala da će ono biti upotrijebljeno za izvršenje krivičnog djela čime je, kako apelanti smatraju, prekršeno apelanticino pravo na imovinu. Apelant navodi i da mu prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek jer je njegova žalba odbačena kao nedopuštena iako je zakonom zagarantirano pravo na žalbu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1) i (3) tač. c) i d) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
7. Član 18. st. (1) i (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije;
8. U vezi sa dopustivosti apelacije Ustavni sud podsjeća da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtjeva da apelanti dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. U konkretnom slučaju protiv presude Suda BiH broj S1 3 K 030747 18 Kps od 12. decembra 2018. godine podnesena je žalba koja je rješenjem broj S1 3 K 030747 19 Kž od 14. februara 2019. godine odbačena kao nedopuštena. Ustavni sud konstatira da je navedeno rješenje u ovom slučaju neefektivan pravni lijek, jer je žalba odbačena iz formalnih razloga, te da je konačna odluka u ovom predmetu presuda Suda BiH broj S1 3 K 030747 18 Kps od 12. decembra 2018. godine.
9. S obzirom na to da je, iz apelacionog obrasca, vidljivo da su apelanti navedenu presudu Suda BiH primili 3. januara 2019. godine, a apelacija Ustavnom sudu je podnesena 22. aprila 2019. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. U skladu s navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelanti primili osporenu presudu Suda BiH od 12. decembra 2018. godine.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. st. (1) i (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je protekao rok za podnošenje apelacije, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević