Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3812/20 („Malbašić company“ d.o.o. Banja Luka, „Projekt“ a.d. Banja Luka, „Incel trade“ d.o.o. Banja Luka, „Čajavec“ a.d. Banja Luka i „Lanaco“ d.o.o. Banja Luka)

Odluka donesena 10. 11. 2020.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3812/20

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

10. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3812/20, rješavajući zahtjev „Malbašić company“ d.o.o. Banja Luka i drugih za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev „Malbašić company“ d.o.o.

Banja Luka, „Projekt“ a.d. Banja Luka, „Incel trade“ d.o.o.

Banja Luka, „Čajavec“ a.d. Banja Luka i „Lanaco“ d.o.o. Banja Luka za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. „Malbašić company“ d.o.o. Banja Luka, „Projekt“ a.d. Banja Luka, „Incel trade“ d.o.o. Banja Luka, „Čajavec“ a.d. Banja Luka i „Lanaco“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Branislav Cvijanović, advokat iz Banja Luke, podnijeli su 23. oktobra 2020. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 220830 20 Rev od 18. augusta 2020. godine. Apelanti su također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje troškova parničnog postupka dosuđenih Presudom Vrhovnog suda od 18. augusta 2020. godine, do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 220830 15 P od 16. augusta 2019. godine utvrđeno je da je ništav Ugovor o zakupu poslovnog prostora zaključen 5. jula 2005. godine između Rade Vračara iz Banja Luke (u daljem tekstu: prvotuženi ili tuženi) i „Unicep Company“ a.d. Banja Luka (u daljem tekstu: drugotuženi ili tuženi), kao i aneks tog ugovora od 12. maja 2006. godine. Obavezan je prvotuženi da apelantima preda u posjed, oslobođen od lica i stvari, poslovni prostor u Banja Luci pobliže opisan u izreci presude (u daljnjem tekstu: poslovni prostor). Odbijeni su zahtjevi apelanata da se solidarno obavežu tuženi na plaćanje određenih novčanih iznosa pobliže navedenih u izreci presude [na ime sticanja bez osnova i na ime naknade za troškove održavanja zajedničkih prostorija] sa zakonskom zateznom kamatom.

3. Prvostepeni sud je obrazložio da je na temelju provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da su drugotuženi kao zakupodavac i prvotuženi kao zakupac 5. jula 2005. godine zaključili ugovor o zakupu poslovnog prostora koji se nalazi u prizemlju poslovne zgrade, da je ugovor zaključen na period od 10 godina. Utvrđeno je da je 12. maja 2006. godine zaključen i aneks tog ugovora kojim su dogovorili da se sredstva koja je prvotuženi, kao zakupac isplatio na ime troškova popravke – saniranja poslovnog objekta i uređaja koji pripadaju tom objektu, pretvore, odnosno preračunaju na ime unaprijed plaćene zakupnine i naknade za zajedničke troškove. Utvrđeno je da su neki od vlasnika poslovnih prostora u predmetnoj poslovnoj zgradi, ali ne svi, dali saglasnost za zaključenje predmetnog ugovora. Iz nalaza vještaka građevinske struke proizlazi da se poslovni prostor nalazi na mjestu nekadašnje telefonske centrale i prema projektnoj dokumentaciji je definisan kao zajednički prostor. Iz nalaza vještaka ekonomske struke proizilazi da prvotuženi nije plaćao zakupninu drugotuženom, pa je precizirao iznose duga po osnovu troškova održavanja, dok je zakupninu obračunao prema tržišnim uslovima za sporni period.

4. Na temelju tako utvrđenog činjenično stanja Osnovni sud je zaključio da je postupanje tuženih prilikom zaključenja ugovora o zakupu u suprotnosti sa odredbama Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), kao i Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija (u daljnjem tekstu: ZZPZP). Naime, Osnovni sud je naveo da je predmetni ugovor o zakupu ništav iz razloga što je predmet zakupa bio zajednički prostor, kojim su mogli raspolagati svi zajedničari, a da u konkretnom slučaju nije bilo saglasnosti svih zajedničara, slijedom čega je taj ugovor zaključen suprotno odredbama člana 15. ZOSPO. Shodno pravnim posljedicama utvrđenja ništavosti, Osnovni sud je primjenom odredbi člana 104. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) obavezao prvotuženog da apelantima predmetni poslovni prostor preda u suposjed.

5. U vezi sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim su apelanti zahtijevali naknadu za održavanje zgrade, Osnovni sud je imao u vidu odredbu člana 15. ZOSPO i člana 101. Zakona o stvarnim pravima, uz obrazloženje da prvotuženi nije pasivno legitimisan, da je drugotuženi, kao jedan od suvlasnika i zajedničara obavezan plaćati naknadu za troškove održavanja, koja se određuje srazmjerno suvlasničkom dijelu, a da apelanti nisu dokazali da su oni za drugotuženog snosili te troškove, pa tako, shodno odredbi čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) nisu dokazali ni visinu te naknade.

6. U vezi sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim su apelanti zahtijevali isplatu naknade za korištenje tuđe stvari, Osnovni sud je, primjenom odredbe člana 18. ZOSPO, zaključio da je drugotuženi jedan od zajedničara zajedno sa ostalim apelantima, iz kojih razloga ne može biti obavezan na plaćanje naknade za upotrebu stvari na kojoj ima zajedničko pravo vlasništva, te da nije dokazano da je drugotuženi naplatio bilo kakav iznos zakupnine. Što se tiče prvotuženog, Osnovni sud je ocijenio da on nije u obavezi apelantima plaćati bilo kakvu naknadu, obzirom da se, shodno članu 38. stav 2. ZOSPO, ima smatrati savjesnim držaocem stvari, jer je imao zaključen ugovor o zakupu sa jednim od zajedničara.

7. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka Okružni sud u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je donio Presudu broj 71 0 P 220830 19 Gž 2 od 12. februara 2020. godine kojom je žalbe odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Okružni sud je ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostepene presude utvrdio da su prigovori neosnovani, pri čemu nije utvrdio da je bilo proizvoljnosti u primjeni prava. Prilikom odlučenja Okružni sud je imao u vidu odredbe čl. 47. i

103. ZOO, te odredbu člana 2. stav 3. ZZPZP-a kojom je propisano da se zajedničke prostorije u stambenim zgradama ne smatraju poslovnim prostorijama i ne mogu se izdavati pod zakup, ocijenivši da je pravilan zaključak prvostepenog suda da ugovor o zakupu poslovnog prostora koji se nalazi u stambeno poslovnom prostoru i koja je predviđena projektnom dokumentacijom kao zajednička prostorija, a samim tim i aneks tog ugovora, ne proizvode pravno dejstvo, kako to propisuje odredba člana 103. ZOO. Nadalje, Okružni sud je naveo da, suprotno žalbenim navodima, apelantima ne pripada pravo na isplatu naknade na ime sticanja bez osnova i na ime naknade za troškove održavanja zajedničkih prostorija, jer korištenje i raspolaganje zajedničkim prostorom samo po sebi ne može biti osnov za bilo kakvu isplatu zajedničarima jer te prostorije ne mogu biti u prometu, niti je došlo do umanjenja imovine apelanata. U tom smislu, Okružni sud je naveo da zajedničari mogu samo da istraju na zahtjevu da im se ta prostorija preda radi korištenja u svrhu u koju je ista i izgrađena, te se o načinu korištenja te prostorije mogu samo saglasiti zajedničari na predmetnom objektu.

8. Odlučujući o reviziji tuženog Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 220830 20 Rev od 18. augusta 2020. godine reviziju tuženih usvojio i obje nižestepene presude preinačio u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu za utvrđenje pravne ništavosti ugovora o zakupu poslovnog prostora i aneksa tog ugovora, te zahtjev za predaju u posjed poslovnog prostora i zahtjevu za naknadu troškova spora, tako što su ti zahtjevi odbijeni, dok je revizija apelanata odbijena i apelanti solidarno obavezani tuženima naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 14.630,00 KM.

9. Vrhovni sud je osnovanost revizijskih prigovora tuženih detaljno pojasnio na stranama 3 i 4 obrazloženja presude, a neosnovnost revizijskih prigovora apelanata na stranama 4 i 5 obrazloženja.

10. Prema ocjeni Vrhovnog suda tuženi su u reviziji pravilno ukazali da nižestepene odluke, u dijelu kojim je udovoljeno tužbenom zahtjevu nisu pravilne. U vezi s tim, Vrhovni sud je pojasnio da je ugovor o zakupu obligaciono-pravni ugovor, da se njime ne prenosi pravo vlasništva na zakupljenoj stvari. Naime, prema pravilima obligacionog prava (odredbe člana 567. do 585. ZOO) i odredbama ZZPZP, koji reguliše zakup poslovnih zgrada i prostorija, njime se zasnivaju prava i obaveze samo između ugovornih strana. Zakupodavac ne mora biti vlasnik stvari koju daje u zakup. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da su u konkretnom slučaju tuženi zaključili ugovor o zakupu, za čiju valjanost, budući da zakupodavac ne mora biti vlasnik stvari koju daje u zakup, nije bila nužna suglasnost ostalih lica koja su u poslovnoj zgradi u kojoj se nalazi i predmetni prostor, imali posebne poslovne prostore. Ovo tim prije što i apelanti upravo, u reviziji, insistiraju na tome da se radi o poslovnom prostoru, a ne o zajedničkom prostoru. Ako je tako, prema ocjeni Vrhovnog suda, onda bi samo lice koje dokaže da je vlasnik tog poslovnog prostora moglo po nekom drugom osnovu (a ne zato što nije dalo saglasnost za zaključenje tog ugovora, na čemu se temelji zahtjev apelanata za utvrđenje njegove ništavosti) raspravljati svoje odnose sa zakupcem i zakupodavcem. Kod takvog stanja stvari - i pod uslovom da se ima smatrati da se radi o zajedničkom prostoru, što demantuju apelanti, a i faktičko stanje, jer se dugi niz godina koristi kao zaseban poslovni prostor, a ne kao zajednički prostor koji služi ostalim posebnim dijelovima zgrade – Vrhovni sud je zaključio da se na konkretnu situaciju ne može primijeniti odredba člana 2. stav 3. ZZPZP. Budući da nije sporno da se predmetni poslovni prostor, ne nalazi u stambenoj, nego u poslovnoj zgradi, za njega ne vrijedi zabrana propisana citiranom odredbom ZZPZP, zbog čega se utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora o zakupu i njegovog aneksa, nije moglo temeljiti ni na odredbi člana 47. ZOO. Kako predmetni ugovor o zakupu, zajedno sa aneksom, nije utvrđen ništavim, Vrhovni sud je zaključio da nema ni pravnih posljedica takvog utvrđenja iz člana 104. ZOO, u vidu restitucije (koja bi se, uostalom, odnosila samo na ugovarače), pa nije osnovan ni zahtjev da se obaveže prvotuženi da predmetni poslovni prostor preda apelantima u posjed.

11. S druge strane, Vrhovni sud je naveo da revizija apelanata nije osnovana i pri tome se pozvao na obrazloženja nižestepenih sudova koji su dali opširne i jasne razloge, koje je prihvatio i Vrhovni sud, a koji revizijom nisu dovedeni u sumnju, o čemu se taj sud detaljnije izjasnio na stranama 4 i 5 obrazloženja.

12. Vrhovni sud je primjenom člana 397. stav 2. u vezi sa članom 386. stav 1. ZPP-a odlučio o troškovima postupka, pojasnivši da su tuženi u cjelini uspjeli u postupku, da su troškovi koje su imali bili nužni (član 387. stav 1. ZPP) i sastoje se od naknade na ime zastupanja, za sastav odgovora na tužbu, za zastupanje na četiri održana ročišta, za vrijeme provedeno na ročištima, za sastav žalbe i revizije, što zajedno sa paušalnom nagradom i porezom na promet usluga, sve obračunato po odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad i uplaćenom taksom na reviziju čini ukupan dosuđeni iznos od 14.630,00 KM.

13. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava obrazlažu tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primijeni materijalnog prava. Prema mišljenju apelanata, revizijski sud krajnje proizvoljno tumači materijalno pravo, te zaključuje da nije od značaja karakter prostora koji se daje u zakup u konkretnom slučaju, niti činjenica da zakupodavac u ugovornom odnosu nije vlasnik, odnosno da zakupodavac ne mora biti vlasnik, iz čega slijedi da nema ništavosti Ugovora o zakupu i aneksa tog ugovora, pa nema ni posljedica ništavosti u vidu restitucije. Proizvoljno tumačenje se ogleda u tome što sud u pobijanoj odluci postupanje drugotuženog koje je protivno članu 15. stav 4. ZOSPO i članu 32. stav 2. Zakona o stvarnim pravima, ne vidi kao postupanje protivno prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima (član 103. stav 1. ZOO). Apelanti su dalje naveli da je drugotuženi raspolagao prostorom na kojem nije imao isključivo pravo svojine, da nije imao ovlaštenje od apelanata na zaključenje obligacionog ugovora i aneksa tog ugovora sa prvotuženim, da je njime raspolagao u korist prvotuženog koji je u tom prostoru obavljao poslovnu djelatnost, pritom jako profitabilnu i na ekskluzivnoj gradskoj lokaciji, a za koji prostor nije plaćao zakupninu apelantima. Slijedom toga, smatraju da se novčani iznos koji su potraživali u parničnom postupku može shvatiti kao imovina odnosno legitimno očekivanje. Ističu da su pobijanom odlukom pravno izvlašteni ne samo u pogledu posjeda na stvari, već i u pogledu drugih potraživanja koja im njihova imovina može donijeti. Potraživanje apelanata se može shvatiti i kao budući prihod koji je definitivno naplativ, cijeneći da su apelanti kao vlasnici predmetnog prostora sami mogli dati u zakup trećem licu isti prostor i naplaćivati zakupninu, odnosno da im je pripadala zakupnina od zakupa koji je vršio prvotuženi.

14. U pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere apelanti su naveli da su tuženi na osnovu osporene odluke kao izvršne isprave pred Osnovnim sudom pokrenuli izvršni postupak protiv apelanta „Lanaco“ d.o.o. radi naplate troškova parničnog postupka. S tim u vezi, apelanti su predložili da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi odložio izvršenje troškova parničnog postupka dosuđenih Presudom Vrhovnog suda od 18. augusta 2020. godine, do donošenja odluke o apelaciji.

15. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»

16. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

17. U vezi s navedenim Ustavni sud podsjeća da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Ustavni sud posebno naglašava da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

18. S tim u vezi, Ustavni sud je brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na „pristup sudu“ što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke (u dijelu kojim je apelantu „Lanaco“ d.o.o. naloženo da tuženima naknadi troškove parničnog postupka) mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.

19. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelanti zahtjev za donošenje privremene mjere temelje na navodnim nepravilnostima koje su se desile u parničnom postupku u pogledu, kako apelanti tvrde, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primijene materijalnog prava, što je pitanje koje će Ustavni sud razmotriti prilikom rješavanja predmetne apelacije u kontekstu prigovora vezanih za kršenje ustavnih prava apelanata u parničnom postupku. Ustavni sud u vezi s tim ukazuje na ranije izneseni stav da razlozi i dokazi koje su apelanti naveli u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Shodno tome, Ustavni sud smatra da apelanti u konkretnom slučaju nisu ponudili takve razloge, niti dokaze koji bi Ustavnom sudu u ovom trenutku bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna, odnosno koji bi ukazivali da je u takvim okolnostima donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda

20. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

21. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3812/20 („Malbašić company“ d.o.o… | Sudska praksa | Aktio