Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1444/19 (Mt.auto d.o.o. Mostar)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Dokazni postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pristup sudu
- Ugovor o kupoprodaji
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Ništavost
- Protek roka
- Aktivna legitimacija
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1444/19
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1444/19, rješavajući apelaciju Mt.auto d.o.o. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i stav (3) tačka c), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mt.auto d.o.o. Mostar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 140061 18 Rev od 20. novembra 2018.
godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 140061 16 Pž od 26. septembra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 140061 13 Ps od 28. juna 2016. godine u dijelu koji se odnosi na tužbeni zahtjev i alternativni tužbeni zahtjev.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mt.auto d.o.o. Mostar podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 140061 16 Pž od 26. septembra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 140061 13 Ps od 28. juna 2016. godine u dijelu koji se odnosi na mjeru osiguranja zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mt.auto d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 29. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 140061 18 Rev od 20. novembra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 140061 16 Pž od 26. septembra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Ps 140061 13 Ps od 28. juna 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, Udruženja ratnih vojnih invalida „Stari Grad“ Mostar (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i ,,HIFA“ d.o.o. Tešanj (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je u periodu od 8. do 10. septembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i drugotuženi su u periodu od 11. septembra do 5. oktobra 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok prvotuženi nije dostavio odgovor u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 58 0 Ps 140061 13 Ps od 28. juna 2016. godine odbijen je u cijelosti konačno opredijeljeni tužbeni zahtjevi apelanta (u presudi označen kao MT AUTO d.o.o. Mostar) kojim je tražio: da se utvrdi da je apelant na osnovu zakona i Ugovora o dugoročnom zakupu poslovnog objekta broj 01-84-1/2006 od 25. oktobra 2006. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor o zakupu) i njegovog aneksa broj 1 od 26. marta 2008. godine stekao pravo preče kupovine, upisano u zemljišnim knjigama kod Zemljišno-knjižnog odjela Općinskog suda, na nekretninama bliže navedenim u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine - I tužbeni zahtjev). Zatim da se poništi kao nezakonit Ugovor o prometu nekretnine OPU-Ip 1165/2010 od 4. oktobra 2010. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor o prometu), zaključen između prvotuženog i drugotuženog, kojim je prvotuženi prodao, a drugotuženi kupio predmetne nekretnine (II tužbeni zahtjev). Nadalje, da je prvotuženi dužan zaključiti s apelantom kupoprodajni ugovor kojim će prvotuženi prodati apelantu nekretninu označenu kao I Nadharem II Poslovni objekt – benzinska pumpa s pratećim sadržajima (sve detaljno opisano u izreci presude) za određenu kupoprodajnu cijenu, koju će apelant platiti prvotuženom iz depozita – pravomoćne i izvršne Presude broj 58 0 Ps 117885 12 Ps, s klauzulom o dozvoli upisa u zemljišnu knjigu prava vlasništva na apelanta na nekretnini, u protivnom ova presuda zamijenit će kupoprodajni ugovor, pa je apelant na osnovu nje ovlašten zatražiti i dobiti brisanje nekretnine koja je upisana na ime i vlasništvo drugotuženog, a drugotuženi je dužan trpjeti da se istovremeno apelant u zemljišnim knjigama upiše na ime i vlasništvo kao zakoniti kupac nekretnina i u katastarskom operatu kao posjednik nekretnina (III.a) tužbeni zahtjev). Slijedom navedenog, da se utvrđuje da je prvotuženi dužan apelantu, po pravomoćnoj i izvršnoj Presudi broj 58 0 Ps 117885 Ps 12, određeni novčani iznos, sa zakonskom zateznom kamatom, utvrđuje se da je apelant dužan prvotuženom na ime plaćanja kupoprodajne cijene nekretnine i opreme određeni novčani iznos, koja potraživanja se stavljaju u preboj pa se sudi: dužan je prvotuženi platiti apelantu određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom (III.b) tužbeni zahtjev); kao i da je dužan drugotuženi, kao nezakonit kupac po predmetnom ugovoru o prometu, napustiti nekretnine označene kao I Nadharem II Poslovni objekt – benzinska pumpa s pratećim sadržajima i predati ih u posjed apelantu, uz nadoknadu troškova parničnog postupka solidarno od strane tuženih (IV tužbeni zahtjev). Presudom je dalje u cijelosti odbijen i konačno opredijeljeni podredni, alternativni apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništavan i da se poništi predmetni ugovor o prometu (V tužbeni zahtjev); odbijen je u cijelosti apelantov prijedlog za određivanje privremene mjere osiguranja kojom je tražio da se zabrani drugotuženom otuđenje, opterećenje i sakrivanje nekretnine I Nadharem II Poslovni objekt – benzinska pumpa s pratećim sadržajima do okončanja ovog parničnog postupka ili drugačije odluke suda, te je apelant obavezan nadoknaditi troškove postupka prvotuženom i drugotuženom u određenim novčanim iznosima.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je prvotuženi, kao zakupodavac, zaključio s društvom „M&T Benz“ d.o.o. Mostar, pravnim prednikom apelanta kao zakupcem, predmetni ugovor o zakupu, te da je u ugovoru ugovoreno da će zakupoprimac imati pravo preče kupovine pod određenim uvjetima bliže preciziranim u ugovoru. Dalje je naveo da iz odluke o jednostranom raskidu predmetnog ugovora o zakupu predsjedništva prvotuženog od 16. jula 2010. godine, donesenoj na sjednici predsjedništva održanoj 23. juna 2010. godine, proizlazi da apelant nije plaćao mjesečnu zakupninu i da je ostao dužan prvotuženom određeni novčani iznos, da mu je prvotuženi uputio opomenu pred raskid ugovora zbog neispunjenja, te da prvotuženi otkazuje predmetni ugovor o zakupu i nalaže apelantu da odmah po prijemu odluke o raskidu napusti njegove prostorije i ostavi ih slobodne od ljudi i stvari. Istakao je da iz predmetnog ugovora o prometu proizlazi da je prvotuženi, kao prodavatelj, 4. oktobra 2010. godine drugotuženom, kao kupcu, prodao benzinsku pumpu s pratećim sadržajem, te se drugotuženi uknjižio kao vlasnik s dijelom 1/1. Također je istakao da su prvotuženi i drugotuženi 5. novembra 2014. godine zaključili aneks na predmetni ugovor o prometu, kojim je izmijenjena kupoprodajna cijena.
7. Općinski sud je citirao odredbu člana 32. Zakona o prometu nekretnina, te ukazao da je u postupku nesporno utvrđeno da je predmetni ugovor o zakupu zaključen 25. oktobra 2006. godine između prvotuženog i pravnog prednika apelanta, da se apelant iselio iz poslovnog prostora i predao ga u posjed drugotuženom u oktobru 2010. godine (6. oktobra 2010. godine), te da je apelant u augustu 2010. godine saznao za raskid predmetnog ugovora o zakupu. Stoga, prema mišljenju Općinskog suda, apelant nije kvalificirani zakupac u smislu odredbi člana 32. Zakona o prometu nekretnina, odnosno apelant nije po samom zakonu stekao pravo preče kupovine, te zbog toga prvotuženi prije zaključenja predmetnog ugovora o prometu nije bio u obavezi da apelantu ponudi kupovinu u smislu navedenog člana Zakona. Općinski sud je dalje citirao odredbu člana 36. Zakona o prometu nekretnina, te zaključio da kako je nesporno utvrđeno da je predmetni ugovor o prometu sačinjen 4. oktobra 2010. godine, a tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta 30. septembra 2013. godine, jasno je da je protekao objektivni rok u kojem je apelant mogao tražiti poništenje predmetnog ugovora o prometu i tražiti da se prvotuženi obaveže da s njim zaključi ugovor pod istim uvjetima. Shodno navedenom, Općinski sud je u cijelosti odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev pod tačkom I.
8. Nadalje, kako ocjenom provedenih dokaza i uvidom u predmetni ugovor o prometu i njegov aneks Općinski sud nije utvrdio nesaglasnost ugovora s odredbama člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odnosno činjenicu da bi predmetni ugovor o prometu bio suprotan pozitivnim propisima ili moralu društva, odbio je apelantov tužbeni zahtjev pod tačkom II tužbenog zahtjeva. Općinski sud je zaključio da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev pod tačkom III.a) i b) kojim apelant traži utvrđenje činjenica koje su utvrđene pravomoćnom Presudom ovog suda broj 58 0 Ps 117885 12 Ps od 25. aprila 2014. godine, koja je postala pravomoćna donošenjem Presude Kantonalnog suda broj 8 0 Ps 117885 14 Pž od 13. januara 2015. godine jer sud ne može u novom parničnom postupku, tj. u konkretnom slučaju u ovoj pravnoj stvari utvrđivati obaveze parničnih stranaka iz poslovnog odnosa koji je raspravljen pravomoćnim odlukama suda. Istakao je da se u ovom slučaju radi o presuđenoj stvari, prema odredbama člana 67. stav 1. tač. 4. i 7. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), pa i nema apelantovog pravnog interesa za ovakvo utvrđenje jer posjeduje pravomoćne i izvršne sudske odluke na osnovu kojih može u izvršnom postupku ostvariti svoje pravo.
9. U pogledu apelantovog tužbenog zahtjeva pod tačkom IV, Općinski sud je naveo da, imajući u vidu da je odbijen apelantov zahtjev za utvrđenja postojanja prava preče kupovine i prava na zaključenje kupoprodajnog ugovora, ne stoji zahtjev da bi drugotuženi bio dužan napustiti predmetne nekretnine i predati ih u posjed apelanta. Odlučujući o podrednom, alternativnom apelantovom tužbenom zahtjevu, Općinski sud je cijenio da ne postoje zakonski razlozi za utvrđenje ništavosti niti poništenja predmetnog ugovora o prometu i njegovog aneksa zato što nisu suprotni pozitivnim zakonskim propisima koji reguliraju promet nekretnina niti moralu društva, a sačinjeni su u vidu notarskih obrađenih isprava u skladu sa Zakonom o notarima, pa je odbio i taj zahtjev. U pogledu prijedloga za određivanje mjere osiguranja, Općinski sud je ocijenio da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 269. ZPP jer apelant nije učinio vjerovatnim postojanje tražbina ili prava, niti da postoji opasnost da bi bez mjere osiguranja protivnik osiguranja mogao spriječiti ili otežati ostvarenje tražbine time što će se svoju imovinu otuđiti, prikriti, opteretiti ili na koji drugi način štetno utjecati na apelantova prava.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 140061 16 Pž od 26. septembra 2017. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.
11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju u pitanju nekretnina – poslovni objekt – benzinska pumpa s pratećim objektima, pa se, in concreto, na razrješenje sporne pravne stvari ima primijeniti isključivo Zakon o prometu nekretnina, koji se primjenjuje kao federalni zakon i koji je važio u vrijeme prodaje predmetnog objekta trećem licu. U vezi s tim obrazložio je da su ovim zakonom kao propisom lex specialis regulirana sva pitanja koja se odnose na promet nekretnina, pa time i pitanja prava preče kupovine, zbog čega se u ovom slučaju ne može primjenjivati ZOO kao lex generalis. Kantonalni sud je citirao odredbu člana 32. Zakona o prometu nekretnina, te ukazao na činjenicu da je prvotuženi vlasnik poslovnog objekta koji je bio predmet zakupa, odnosno kasnije predmet prodaje, pa je u skladu s navedenom odredbom prvotuženi imao obavezu da objekt ponudi na prodaju najprije apelantu. Dalje je ukazao na nespornu činjenica da je prvotuženi objekt prodao, a da ponudu apelantu nije učinio ni na kakav način i da je kupac predmetne nekretnine upisan kao vlasnik u zemljišnu knjigu. Kantonalni sud je citirao odredbu člana 36. Zakona o prometu nekretnina, te istakao nespornu činjenicu da je prvotuženi objekt zakupa na kojem je apelant imao ustanovljeno pravo preče kupovine prodao trećem licu 4. oktobra 2010. godine, kada je zaključen predmetni ugovor o prometu. Dovodeći navedenu činjenicu u vezu s odredbom člana 36. stav 2. Zakona o prometu nekretnina, Kantonalni sud je zaključio da je apelantova predmetna tužba neblagovremena, zbog čega je tužbu u ovoj pravnoj stvari, u skladu s odredbom člana 67. stav 1. tačka 2. ZPP, trebalo odbaciti. Prema mišljenju Kantonalnog suda, irelevantno je što su prvotuženi i drugotuženi, naknadno, više godina nakon zaključenja predmetnog ugovora o prometu i upisa drugotuženog kao vlasnika u javne registre, mijenjali neke odredbe predmetnog ugovora o prometu jer je osnovni ugovor zaključen 4. oktobra 2010. godine. S obzirom na to da su pravne posljedice odbijanja tužbenog zahtjeva i odbacivanja tužbe za apelanta iste, Kantonalni sud je odlučio kao u dispozitivu presude.
12. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 140061 18 Rev od 20. novembra 2018. godine djelimično je usvojena apelantova revizija, nižestepene presude ukinute i tužba odbačena u odnosu na zahtjeve za utvrđivanje povrede prava preče kupovine i poništavanje predmetnog ugovora o prometu (stav I izreke). Presudom je dalje odbačena apelantova revizija u odnosu na rješenje kojim je odbijen prijedlog za određivanje privremene mjere zabrane otuđenja, opterećenja i sakrivanja nekretnina i pokretnih stvari (stav II izreke). U ostalom dijelu koji se odnosi na predaju u posjed predmetnih nekretnina, brisanje upisa u zemljišnim knjigama i zaključivanja kupoprodajnog ugovora s apelantom, te usvajanje alternativnog zahtjeva za utvrđivanje ništavosti predmetnog ugovora o prometu, kao i odluke o naknadi troškova parničnog postupka, apelantova revizija je odbijena (stav III) izreke, te je odbijen zahtjev prvotuženog za naknadu troškova sastavljanja odgovora na reviziju (stav IV izreke).
13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud prihvatio stav prvostepenog suda da je podnesena tužba u odnosu na utvrđenje stjecanja prava preče kupovine i poništavanja predmetnog ugovora o prometu podnesena van roka propisanog članom 36. Zakona o prometu nekretnina. Kako je predmetni ugovor o prometu zaključen 4. oktobra 2010. godine, a tužba podnijeta 30. septembra 2013. godine, Vrhovni sud je istakao da proizlazi da je protekao i subjektivni i objektivni rok za takvu tužbu. Također je istakao da svi prigovori apelantove revizije da je apelant saznao za ugovor naknadno, a da je datum zaključivanja ugovora izmijenjen od strane notara i dr., predstavljaju prigovore pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja koji u reviziji nisu dozvoljeni po članu 240. stav 2. ZPP. Međutim, prema mišljenju Vrhovnog suda, apelantova revizija osnovano ukazuje da je drugostepeni sud, kod prihvatanja utvrđenim činjenice o neblagovremenosti podnesene tužbe za utvrđivanje stjecanja prava na preču kupovinu i poništavanje kupoprodajnog ugovora iz tih razloga, bio obavezan ukinuti prvostepenu presudu u tom dijelu i odbaciti tužbu, sve u smislu odredbe člana 209. stav 1. ZPP jer propust prvostepenog suda da to uradi je pogrešna primjena materijalnog prava, a i povreda člana 67. stav 1. tačka 2. ZPP, koja je od utjecaja na zakonitost i pravilnost prvostepene presude, „a ide u korist žaliocu“. Stoga je Vrhovni sud u tom dijelu apelantovu reviziju usvojio, obje nižestepene presude ukinuo u dijelu zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje povrede prava preče kupovine i poništavanje predmetnog ugovora o prometu, te u smislu člana 249. stav 2. ZPP tužbu u tom dijelu odbacio kao neblagovremenu.
14. Vrhovni sud je dalje naveo da se rješenjem kojim je odlučeno o privremenoj mjeri ili sudskoj mjeri osiguranja pravomoćno ne završava parnični postupak, pa je u ovom dijelu apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, sve u smislu člana 247. stav 2. u vezi sa članom 254. stav 4. ZPP. Prema mišljenju Vrhovnog suda, pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu kojim je odbijen dio zahtjeva za predaju u posjed nekretnina, za brisanje upisa, kao i zaključivanje novog ugovora o prodaji s apelantom, jer su ovi zahtjevi u vezi s odlukom o tužbenom zahtjevu za poništavanje predmetnog ugovora o prometu zbog ugovorenog prava na preču kupovinu, pa kako je u tom dijelu tužba odbačena to je i osnov za te zahtjeve otpao.
15. Ocjenjujući prigovor pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na alternativno postavljene tužbene zahtjeve, Vrhovni sud je naveo činjenice utvrđene u postupku. Dalje je citirao član 111. ZOO, te ukazao da u konkretnom slučaju, osim što nije podnio tužbu u roku propisanom članom 36. Zakona o prometu nekretnina kao posebnim propisom, apelant nije ni ugovorna strana, pa je stoga pravilan stav nižestepenih sudova da nema aktivnu legitimaciju za poništavanje ugovora zaključenih između prvotuženog i drugotuženog. Dalje je ukazao da apelant ima aktivnu legitimaciju za utvrđivanje ništavosti ugovora po članu 109. ZOO, ali u postupku nije dokazao postojanje uvjeta za to. Istakao je da su nižestepeni sudovi odbili ovaj zahtjev jer apelant nije dokazao postojanje uvjeta iz odredbe člana 103. ZOO. Također je ukazao da pozivanje na činjenice da su mandati članova predsjedništva i skupštine prvotuženog kao udruženja istekli 2009. godine, dakle prije zaključivanja predmetnog ugovora o prometu, te da ti organi nisu imali legitimitet za zaključivanje tog pravnog posla, u postupku kao činjenice nisu ni dokazane jer to ne proizlazi iz pobijane presude. Pri tome je naglasio da revizija nije dozvoljena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pa na činjenicama koje nisu utvrđene u postupku Vrhovni sud ne može zasnovati svoju odluku. S druge strane, Vrhovni sud je ocijenio tačnim revizione navode da drugostepeni sud nije naveo razloge odbijanja žalbenih prigovora u dijelu koji se odnosi na alternativni zahtjev za ništavost predmetnog ugovora o prometu, čime je povrijedio odredbu člana 231. ZPP, ali imajući u vidu da je pravilno primijenjeno materijalno pravo, Vrhovni sud je ocijenio da ta povreda nije iz člana 209. ZPP. Stoga, prema mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni sud nije povrijedio odredbe parničnog postupka, niti je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantovu žalbu i u tom dijelu. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je ocijenio da u preostalom dijelu apelantova revizija nije osnovana jer nije utvrdio da postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, kao ni razlozi na koje taj sud pazi po službenoj dužnosti.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
16. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza i odbijanje dokaza koji su bitni za odlučivanje, proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, te povrede prava na pristup sudu, nezavisan i nepristrasan sud, jednakost oružja i obrazloženu presudu iz člana 6. Evropske konvencije.
17. Apelant smatra da je u postupku nesporno utvrđeno da je prvotuženi prodao predmetnu nekretninu, a da apelantu nije uputio pismenu ponudu na zakonom propisan način. Osim toga, ističe da kupoprodaja djeluje samo između stranaka i da nije ni mogao saznati za nju jer je upis u zemljišne knjige novog vlasnika izvršen tek 30. maja 2012. godine, odnosno nakon proteka objektivnog roka iz člana 36. Zakona o prometu nekretnina. Osim toga, ističe i da su prvotuženi i drugotuženi naknadno mijenjali kupoprodajnu cijenu, uvjete prodaje, rokove i dr., pa su na taj način izmijenili predmetni ugovor o prometu. Apelant smatra da redovni sudovi nisu primijenili odredbu koju su trebali promijeniti, odnosno da su trebali primijeniti odredbu člana 532. ZOO, koja propisuje rokove za podnošenje tužbe radi zaštite prava preče kupovine. Nadalje, u skladu s navedenim, smatra da su sudovi proizvoljno primijenili i odredbu člana 36. Zakona o prometu nekretnina kada su računanje blagovremenosti roka vezali za dan potpisa predmetnog ugovora o prometu kao dana saznanja za prodaju, jer su, zbog neobavještavanja i netačnog obavještavanja, bili dužni računanje roka vezati za dan saznanja za tačne uvjete prodaje.
18. Apelant ukazuje na nepravilnu ocjenu izvedenih dokaza i tvrdi da prvostepeni sud nije obrazložio zašto je odbio dokaze bitne za utvrđivanje odlučnih činjenica. Također smatra da su sudovi nepravilno ocijenili i nisu obrazložili dokaze na kojima su zasnovali odbijajuću odluku o alternativnom tužbenom zahtjevu. Da je sud prihvatio apelantove predložene dokaze i pravilno ih cijenio, apelant smatra da bi utvrdio da je predmetni ugovor o prometu protivan prinudnim propisima i moralu u smislu člana 103. ZOO. Apelant je u apelaciji naveo svoje predložene dokaze koje je sud odbio zbog toga što je sud smatrao da su nepotrebni i radi ekonomičnosti postupka, a koji su, prema apelantovom mišljenju, bili bitni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i pravilnu ocjenu dokaza, te opširno obrazlaže kako su određena lica nezakonito preuzela upravljanje i odlučivanje prvotuženog. Osim toga, apelant ukazuje da je drugostepeni sud propustio raspravljati i odlučiti o alternativnom tužbenom zahtjevu, odnosno odlučiti o njegovim žalbenim navodima. b)Odgovori na apelaciju
19. Vrhovni sud navodi da u cijelosti ostaje pri revizionoj odluci. Smatra da u postupku pred Vrhovnim sudom nisu povrijeđena apelantova prava na pravično suđenje i imovinu, te ističe da je odluku donio pravilnom primjenom procesnog i materijalnog prava.
20. Kantonalni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje i imovinu. Navodi da je u obrazloženju odluke dao razloge o odlučnim činjenicama koje su poslužile kao osnov za donošenje presude, primjenjujući pri tome odgovarajuće odredbe materijalnog prava, te ističe da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju presude.
21. Općinski sud apelacione navode smatra neosnovanim, te ističe da obrazloženje presude sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje su sudovima poslužile kao stvarni i pravni osnov za donošenje odluke.
22. Drugotuženi apelacione navode smatra neosnovanim, te ističe da su redovni sudovi donijeli pravilne i zakonite odluke. Drugotuženi opširno obrazlaže sve okolnosti konkretnog slučaja, te ukazuje da je apelant saznao za prodaju najkasnije 6. oktobra 2010. godine kada je izvršena primopredaja predmetnog objekta između prvotuženog i drugotuženog, te da je sam apelantov zakonski zastupnik učestvovao u traženju kupca predmetnih nekretnina.
V.Relevantni propisi
23. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 67. stav 1. tačka 2) (1) Po prethodnom ispitivanju tužbe sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi:
2) da je tužba podnijeta neblagovremeno, ako je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe;
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
24. Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine“ br. 38/78, 4/89, 29/90, 22/91, „Službeni list Republike Bosne i Hercegovine“ br. 21/92, 3/93, 17/93, 13/94, 18/94, 33/94) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 32.
(1) Vlasnik koji namjerava da proda poslovnu zgradu ili poslovnu prostoriju dužan je da tu zgradu ili poslovnu prostoriju prethodno ponudi na prodaju suvlasniku, odnosno zakupcu koji tu zgradu ili prostoriju neprekidno koristi najmanje pet godina.
(2) Pravo preče kupovine ostvaruje se po redoslijedu utvrđenom u prethodnom stavu.
Član 34.
(1) Ako osoba koja ima pravo preče kupovine ne obavijesti pismeno vlasnika nepokretnosti o prihvatu ponude u roku od 30 dana od dana prijema ponude, vlasnik može prodati ponuđenu nepokretnost drugoj osobi, ali ne po nižoj cijeni, niti pod povoljnijim uvjetima.
Član 36.
(1) Ako vlasnik ne učini ponudu u smislu čl. 29. do 32. ovog zakona, odnosno ako nakon učinjene ponude proda nepokretnost trećoj osobi pod povoljnijim uvjetima, osoba koja ima pravo preče kupovine može sudskim putem zahtijevati da se ugovor o prodaji poništi i da se njemu pod istim uvjetima ta nepokretnost prenese.
(2) Tužba iz prethodnog stava može se podnijeti u roku od 30 dana od dana kada je imalac prava preče kupovine saznao za prodaju i za uvjete prodaje, a najkasnije u roku od jedne godine od dana zaključenja ugovora.
25. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list Republike Bosne i Hercegovine“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, koji glasi:
Ništavost Član 103.
(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.
(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.
Kad je ugovor rušljiv Član 111.
Ugovor je rušljiv kad ga je zaključila strana ograničeno poslovno sposobna, kad je pri njegovom zaključenju bilo mana u pogledu volje strana, kao i kad je to ovim zakonom ili posebnim propisom određeno.
Kad je izvršen prenos svojine bez obaveštavanja prodavca Član 532.
(1) Ako je kupac prodao stvar i preneo svojinu na trećeg ne obaveštavajući prodavca, i ako je trećem bilo poznato ili mu nije moglo ostati nepoznato da prodavac ima pravo preče kupovine, prodavac može, u roku od šest mjeseci, računajući od dana kad je saznao za ovaj prenos, zahtevati da se prenos poništi i da se stvar njemu ustupi pod istim uslovima.
(2) Ako je kupac netačno obavestio prodavca o uslovima prodaje trećem, i ako je trećem to bilo poznato ili mu nije moglo ostati nepoznato, ovaj rok od šest mjeseci počinje teći od dana kad je prodavac saznao za tačne uslove ugovora.
(3) Pravo preče kupovine prestaje u svakom slučaju po proteku pet godina od prenosa svojine stvari na trećeg.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Dopustivost u odnosu na osporene odluke u dijelu koji se odnosi na mjeru osiguranja
28. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na osporene odluke u dijelu koji se odnosi na mjeru osiguranja Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda.
29. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. Član 18. stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije;
31. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelanti dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Apelant je protiv osporene Presude Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 140061 16 Pž od 26. septembra 2017. godine izjavio reviziju, ali je ona Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 140061 18 Rev od 20. novembra 2018. godine odbačena kao nedopuštena u dijelu koji se odnosi na rješenje kojim je odbijen prijedlog za određivanje privremene mjere. Ustavni sud konstatira da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek jer je odbačena iz formalnih razloga. Iz navedenog proizlazi da je konačna odluka u ovom dijelu apelacije Presuda Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 140061 16 Pž od 26. septembra 2017. godine, donesena povodom apelantove žalbe protiv prvostepene presude.
32. S obzirom na to da je apelantovom punomoćniku 3. oktobra 2017. godine uručena Presuda Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 140061 16 Pž od 26. septembra 2017. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 29. marta 2019. godine, proizlazi da je apelacija u ovom dijelu podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. U skladu s navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u ovom dijelu podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu Presudu Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 140061 16 Pž od 26. septembra 2017. godine.
33. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da je protekao rok za podnošenje apelacija, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost u odnosu na osporene odluke u dijelu koji se odnosi na tužbeni zahtjev i alternativni tužbeni zahtjev
34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 140061 18 Rev od 20. novembra 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 28. januara 2019. godine, a apelacija je podnesena 29. marta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
36. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
38. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
39. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđenje stjecanja prava preče kupovine i poništavanja predmetnog ugovora o prometu, na predaju u posjed predmetnih nekretnina, brisanje upisa u zemljišnim knjigama i zaključivanja kupoprodajnog ugovora, odnosno utvrđivanje ništavosti predmetnog ugovora o prometu, dakle, na predmet građansko-pravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
40. Apelant tvrdi da su u predmetnom postupku proizvoljno ocijenjeni dokazi i proizvoljno odbijeni dokazi koji su bitni za odlučivanje, proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo, te ukazuje na povrede prava na pristup sudu, nezavisan i nepristrasan sud, jednakost oružja i obrazloženu presudu iz člana 6. Evropske konvencije.
41. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
42. U pogledu apelacionih navoda koji se odnose na nepravilnu ocjenu izvedenih dokaza i odbijanje dokaza koji su bitni za odlučivanje, te da prvostepeni sud nije obrazložio zašto je odbio dokaze bitne za utvrđivanje odlučnih činjenica, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi konstantno ponavljao da je zadatak redovnih sudova da ocijene koje će dokaze prihvatiti, a koje ne, te da Ustavni sud nema nadležnost da zamijeni redovne sudove u pogledu ocjene dokaza ukoliko takva ocjena dokaza nije očigledno proizvoljna i nije dovela do kršenja ustavnih prava. U vezi s tim Ustavni sud se neće miješati u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud izvršio uvid u obimnu materijalnu dokumentaciju koju su predložili apelant i tuženi, saslušao svjedoke i zakonske zastupnike apelanta i prvotuženog, te da je izvršeno vještačenje po vještaku finansijske struke. U vezi s tim, suprotno navodima apelacije, u obrazloženju odluka detaljno su opisani sadržaji izvedenih dokaza, te je obrazloženo zbog kojih razloga i kakav zaključak je proizašao iz izvedenih dokaza. Shodno navedenom, te imajući u vidu da nema ništa što ukazuje da je u konkretnom postupku apelantu uskraćena mogućnost da predlaže svoje dokaze, kao i da se izjašnjava i osporava dokaze suprotne strane, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da je u predmetnom postupku prekršeno i načelo jednakosti oružja.
43. Nakon što je prvostepeni sud proveo dokazni postupak i utvrdio činjenično stanje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud na osnovu relevantnih odredbi materijalnog prava odbio u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev, koju odluku je potvrdio Kantonalni sud u žalbenom postupku. U postupku po apelantovoj reviziji pred Vrhovnim sudom, Ustavni sud podsjeća da je apelantova revizija djelimično uvažena, ukinute nižestepene presude i apelantov tužbeni zahtjev u jednom dijelu odbačen zbog neblagovremenosti, odbačena apelantova revizija u odnosu na rješenje kojim je odbijen prijedlog za određivanje privremene mjere, te revizija odbijena u ostalom dijelu (koji se odnosi na predaju u posjed predmetnih nekretnina, brisanje upisa u zemljišnim knjigama i zaključivanja kupoprodajnog ugovora s apelantom, alternativni zahtjev za utvrđivanje ništavosti predmetnog ugovora o prometu, kao i odluke o naknadi troškovima parničnog postupka). Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, kao sud koji je donio konačnu odluku u predmetu, u prvom redu, ukazao da je podnesena tužba u odnosu na utvrđenje stjecanja prava preče kupovine i poništavanja predmetnog ugovora o prometu, podnesena van roka propisanog članom 36. Zakona o prometu nekretnina. Nadalje, ukazao je da su apelantovi zahtjevi za predaju u posjed nekretnina, za brisanje upisa, kao i zaključivanje novog ugovora o prodaji s apelantom u vezi s odlukom o tužbenom zahtjevu za poništavanje predmetnog ugovora o prometu zbog ugovorenog prava na preču kupovinu, pa kako je u tom dijelu tužba odbačena, to je i osnov za te zahtjeve otpao. U pogledu apelantovog alternativnog zahtjeva, Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 111. ZOO, te da apelant, osim što nije podnio tužbu u roku propisanom članom 36. Zakona o prometu nekretnina, nije ni ugovorna strana, pa je stoga pravilan stav nižestepenih sudova da nema aktivnu legitimaciju za poništavanje ugovora zaključenih između prvotuženog i drugotuženog. Također je ukazao i da apelant nije dokazao postojanje uvjeta za utvrđivanje ništavosti ugovora po članu 109. ZOO, kao i da su nižestepeni sudovi odbili ovaj zahtjev jer apelant nije dokazao postojanje uvjeta iz odredbe člana 103. ZOO.
44. Dovodeći navedene odredbe Zakona o prometu nekretnina i ZOO u vezu s odlučenjem redovnih sudova i obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti u postupanju redovnih sudova. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno razmotrili pitanje datuma i svih drugih okolnosti zaključivanja predmetnog ugovora o prometu, kao i razloge kojima su se vodili kada su zaključili da se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o prometu nekretnina. Nadalje, u pogledu apelantovog navoda da je drugostepeni sud propustio raspravljati i odlučiti o alternativnom tužbenom zahtjevu, odnosno odlučiti o njegovim žalbenim navodima, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud prihvatio ovaj apelantov prigovor i dao obrazloženje zašto ne može dovesti do drugačije odluke u predmetu, što se u okolnostima konkretnog slučaja ne čini proizvoljnim. Osim toga, nesporno je da je Vrhovni sud i sam razmatrao apelantove prigovore u pogledu odluke o alternativnom zahtjevu i dao obrazloženje, za koje Ustavni sud nije našao proizvoljnost. U pogledu apelacionih navoda o povredi prava na obrazloženu odluku, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama odgovorili na svaki apelantov navod koji je ocijenjen kao bitan i relevantan za odlučenje, te da su za svoje stavove dali valjane, jasne i logične razloge koji u svemu korespondiraju sa standardom obrazložene odluke iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra paušalnim i apelantove navode o povredi prava na pristup sudu. U tom kontekstu, Ustavni sud ističe da je apelantu na tri sudske instance bilo omogućeno da ravnopravno učestvuju pred sudovima pune jurisdikcije u kojima su donesene tri meritorne odluke. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne nalazi elemente koji bi ukazivali na arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih propisa na apelantovu štetu, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova u osporenim odlukama.
45. Ustavni sud, također, podsjeća da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na nezavisan i nepristrasan sud. Međutim, apelant nije bliže precizirao svoje navode, niti je dostavio dokaze za svoje navode. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da ovi apelacioni navodi, sami po sebi, ne ukazuju na pristrasnost, odnosno iz spisa predmeta ne proizlazi bilo kakva činjenica koja nesporno ukazuje na pristrasnost. Stoga, imajući u vidu sve predočene dokaze uz apelaciju, kao i obrazloženje navedenih odluka, Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da su redovni sudovi u toku predmetnog postupka bili pristrasni, zbog čega i ove navode ocjenjuje neosnovanim.
46. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
47. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je naveo u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već analizirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kada su redovni sudovi u obrazloženju ovih odluka dali jasne, precizne i detaljne razloge za zaključak da je tužba u odnosu na utvrđenje stjecanja prava preče kupovine i poništavanja predmetnog ugovora o prometu podnesena van roka propisanog članom 36. Zakona o prometu nekretnina, kao i da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev koji se odnosi na predaju u posjed predmetnih nekretnina, brisanje upisa u zemljišnim knjigama i zaključivanja kupoprodajnog ugovora s apelantom, te alternativni zahtjev za utvrđivanje ništavosti predmetnog ugovora o prometu, u skladu s relevantnim odredbama Zakona o prometu nekretnina i ZOO, koje obrazloženje Ustavni sud ne nalazi proizvoljnim.
49. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se navodi o povredi tog prava zasnivaju na navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je te tvrdnje ocijenio neosnovanim.
50. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka c) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević