Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3019/19 (Društvo sa ograničenom odgovornošću za proizvodnju, preradu i konzervisanje mesa i proizvodnja mesa i trgovinu "DIM DIM")
Odluka donesena 27. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3019/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3019/19, rješavajući apelaciju Društva sa ograničenom odgovornošću za proizvodnju, preradu i konzervisanje mesa i proizvodnja mesa i trgovinu "DIM DIM", na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijelo Društvo sa ograničenom odgovornošću za proizvodnju, preradu i konzervisanje mesa i proizvodnja mesa i trgovinu "DIM DIM" protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Mals 124660 18 Pž od 17. maja 2019. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Mals 124660 17 Mals od 28.
septembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Društvo sa ograničenom odgovornošću za proizvodnju, preradu i konzervisanje mesa i proizvodnja mesa i trgovinu "DIM DIM" (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Predrag Herbez advokat iz Banjaluke, podnio je 23. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Mals 124660 18 Pž od 17. maja 2019. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Mals 124660 17 Mals od 28. septembra 2018. godine.
2. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Mals 124660 17 Mals od 28. septembra 2018. godine obavezan je apelant da advokatu Stevi Vojinoviću (u daljnjem tekstu: tužilac) na ime duga isplati iznos od 3.870,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je naveo da je predmet spora tužiočev zahtjev kojim je tražio da mu apelant isplati dugovanje na ime pruženih advokatskih usluga, odnosno zastupanja na osnovu izdate punomoći u parničnom i izvršnom postupku vođenom pred Okružnim privrednim sudom, a za koje je tužilac ispostavio troškovnik i fakture. Ukazao je da je, shodno odredbama čl. 749. i 758. Zakona o obligacionim (u daljnjem tekstu: ZOO), obaveza tužioca, kao nalogoprimca, bila da za račun apelanta, kao nalogodavca, preduzme radnje sastavljanje podnesaka i zastupanje na ročištima, dok je apelantova obaveza bila da na tužiočev zahtjev isplati određenu novčanu naknadu. Slijedom navedenog Okružni privredni sud je zaključio da je apelant dužan da tužiocu plati troškove za radnje sastava podnesaka i zastupanja, te ostale pripadajuće troškove u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata. Nadalje je zauzeo stanovište da predmetno potraživanje nije zastarilo s obzirom da je najstarija radnja zastupanja (podnošenje tužbe) izvršeno 2011. godine, a tužba u predmetnom postupku je podnesena 2017. godine, te da stoga nije protekao opšti zastarni rok od 10 godina propisan odredbom člana 371. ZOO. Okružni privredni sud je zatim naveo da je tužilac u podnesku od 2. februara 2018. godine naveo da je sa apelantom usmeno dogovorio povlačenje tužbe, uz uslov da svaka strana snosi svoje troškove postupka, te da je u podnesku od 12. februara 2018. godine apelantov punomoćnik izjavio da nije obaviješten o dogovoru između parničnih stranaka o predmetnoj pravnoj stvari i da je saglasan sa povlačenjem tužbe ali da potražuje troškove odgovora na tužbu. Naveo je da je u podnesku od 27. februara 2018. godine tužilac naveo da je dogovorio povlačenje tužbe uz uslov i da, s obzirom da je apelant želio izmijeniti uslove dogovora, tužilac ostaje kod tužbe i da se ima smatrati da nije povukao tužbu, te da je u podnesku od 12. marta 2018. godine apelantov punomoćnik naveo da se saglasio sa povlačenjem tužbe i opredjelio troškove postupka i istakao je da tužilac nema mogućnost da nastavi predmetni postupak, već jedino da podnese novu tužbu. Okružni privredni sud je ukazao da u skladu sa odredbom člana 3. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) stranke mogu slobodno raspolagati zahtjevima koje su stavile u toku postupka, te je zauzeo stanovište da je tužilac u konkretnom slučaju imao pravo da „odustane od povlačenja tužbe“. S tim u vezi je istakao da tužilac nije odustao od tužbe nakon apelantovog pristanka, već je kod povlačenja postavio uslov da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, na koji način je dao svojevrstan prijedlog za sudsko poravnanje, koje ne mora imati samo karakter konstitutivne ili deklaratorne odluke u vidu presude, nego može imati i karakter procesne odluke sa poravnanjem u pogledu troškova postupka.
4. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Mals 124660 18 Pž od 17. maja 2019. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda, te su odbijeni zahtjevi parničnih stranaka za naknadu troškova sastava žalbe, odnosno odgovora na žalbu.
5. U obrazloženju presude Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno, u skladu sa odredbom člana 3. stav 1. ZPP, cijenio da tužilac može slobodno raspolagati svojim zahtjevom, jer sud nije donio rješenje o povlačenju tužbe pa je tužilac imao mogućnost da traži da se postupak nastavi. Nadalje je naveo da je tužilac bio u poslovnom odnosu sa apelantom na osnovu ugovora o nalogu u smislu odredaba člana 749. ZOO, odnosno da je bio opunomoćen od strane apelanta da ga zastupa u parničnom i izvršnom postupku, kao i da mu je za pružene advokatske usluge ispostavio račune. Viši privredni sud je ukazao da se na pitanje zastare predmetnog potraživanja ima primijeniti odredba člana 374. stav 1. ZOO. U vezi s tim, Viši privredni sud je naveo da se zastarni rok u konkretnom slučaju računa od pravosnažnosti sudske odluke za zastupanje u parničnom postupku (5. novembar 2015. godine), a u izvršnom postupku od učinjene radnje, te, kako je tužba podnesena 12. decembra 2017. godine, zaključio da u konkretnom slučaju nije istekao rok od tri godine propisan navedenom zakonskom odredbom. Imajući u vidu navedeno, Viši privredni je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu nije povrijedio odredbe postupka, te da žalbeni razlozi ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene presude.
Apelacioni navodi
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su redovni sudovi prilikom odlučivanja o povlačenju tužbe proizvoljno primijenili odredbe ZPP, koji zakon ne poznaje uslovno povlačenje tužbe, te da sud nije mogao nastaviti predmetni postupak. Navodi da je Okružni privredni sud već zauzeo stanovište da ne postoji uslovno povlačenje tužbe, te je naveo sudske brojeve presuda u kojima je zauzet takav pravni stav.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali jasne i precizne razloge za zaključak da je tužilac, shodno odredbi člana 3. stav 1. ZPP, imao pravo da zahtjeva da se predmetni postupak „nastavi“, tj. da je u okolnostima konkretnog slučaja imao pravo da „odustane od povlačenja tužbe“, koji zaključak Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, načelo dispozicije sadržano u navedenoj zakonskoj odredbi daje pravo tužiocu u parničnom postupku da slobodno (uz ograničenja u zavisnosti od procesnog stadijuma postupka) raspolaže tužbom. Dakle tužilac, u procesnopravnom smislu, je dominus litis (gospodar parnice) jer bez podnošenja tužbe ne postoji parnica, te bi u konkretnoj situaciji donošenje rješenja o povlačenju tužbe, nakon što je apelant predložio da se predmetni postupak nastavi jer apelant nije pristao da u slučaju povlačenja tužbe svaka strana snosi svoje troškove postupka, predstavljalo pretjerani formalizam koji je nespojiv za pravom na pravično suđenje. U pogledu apelantovih navoda da je Okružni privredni sud već zauzeo stanovište o nemogućnosti uslovnog povlačenja tužbe, Ustavni su zapaža da apelant uz apelaciju nije dostavio presude koje je naveo, te se stoga ne može izjasniti o tim apelantovim navodima. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević