Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1554/19 (M. H.)

Odluka donesena 27. 11. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član porodičnog domaćinstva
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1554/19

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1554/19, rješavajući apelaciju Mirze Halilovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Mirze Halilovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 041534 18 Rev od 20.

septembra 2018. godine.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantu Mirzi Haliloviću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantu Mirzi Haliloviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Mirze Halilovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 041534 18 Gž 3 od 9. maja 2018. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo iz člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mirza Halilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Edina Jahić, advokat iz Sarajeva, podnio je 8. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 041534 18 Rev od 20. septembra 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je odlukom o dopustivosti broj AP 3458/18 od 11. septembra 2018. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 041534 18 Gž 3 od 9. maja 2018. godine jer u vrijeme podnošenja navedene apelacije nije bila donesena konačna odluka o apelantovoj reviziji izjavljenoj Vrhovnom sudu.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 22. jula 2020. godine je od Kantonalnog suda i Općine Stari Grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo da dostave odgovore na apelaciju.

4. Kantonalni sud je 28. jula 2020. godine dostavio odgovor na apelaciju, a tužena 30. jula 2020. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je 3. marta 2008. godine podnio tužbu Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv tužene radi utvrđenja prava na otkup stana.

7. Općinski sud je 26. decembra 2008. godine donio Presudu broj 65 0 P 041534 08 P kojom je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, kao i zahtjev tužene za naknadu troškova postupka. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je rješenjem od 5. juna 2014. godine žalbu usvojio, osporenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak uz obrazloženje da ni izreka niti obrazloženje osporene presude ne sadrže tužbeni zahtjev, pa se pravilnost navedene presude ne može ispitati.

8. U ponovnom postupku Općinski sud je 29. juna 2015. godine donio Presudu broj 65 0 P 041534 14 P 2 kojom je usvojio apelantov tužbeni zahtjev.

9. Protiv navedene presude tužena je podnijela žalbu Kantonalnom sudu koji je rješenjem od 10. marta 2016. godine žalbu usvojio i ukinuo osporenu presudu te predmet opet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak uz obrazloženje da prvostepeni sud nije u potpunosti utvrdio činjenično stanje vezano za dan stjecanja statusa porodičnog domaćinstva, niti za postojanje saglasnosti apelantu od ostala dva člana porodičnog domaćinstva – djece preminulog apelantovog brata – za otkup predmetnog stana.

10. U ponovljenom postupku Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 041534 16 P 3 od 11. decembra 2017. godine utvrđeno je da je apelant stekao pravo da u svojstvu člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava otkupi stan (preciziran, čiji je vlasnik tužena, uz apelantovu obavezu da tuženoj plati u certifikatima kupoprodajnu cijenu stana, pa je tužena dužna priznati ovo pravo apelantu i trpjeti da, nakon što apelant uplati kupoprodajnu cijenu, ZK ured Općinskog suda izvrši upis prava vlasništva na predmetnom stanu na ime apelanta. Presudom je naloženo da na osnovu te presude i dokaza o plaćenoj kupoprodajnoj cijeni ZK ured Općinskog suda izvrši upis prava vlasništva na predmetnom stanu na ime apelanta, te je naloženo tuženoj da apelantu naknadi troškove postupka.

11. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao, između ostalog, da je među parničnim strankama nesporno da je apelantov brat Adalet Halilović (u daljnjem tekstu: apelantov prednik) bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, a koje svojstvo je stekao na osnovu ugovora o davanju na korištenje stana od 4. februara 1987. godine. Utvrđeno je da je navedeni stan, nakon što ga je apelantov prednik napustio u toku rata, vraćen apelantovom predniku u posjed rješenjem Uprave za stambena pitanja KS od 9. oktobra 2000. godine, te da se u evidenciji JSP „Sarajevostan“ kao vlasnik predmetnog stana vodi tužena. Utvrđeno je i da je apelantov prednik po osnovu navedenog rješenja uveden u posjed stana 15. januara 2001. godine. Zatim je utvrđeno da je apelantov prednik 11. oktobra 2006. godine apelantu kao članu porodičnog domaćinstva dao saglasnost za otkup predmetnog stana, da je apelantov prednik do 21. maja 2007. godine bio u zakonitom braku s Mariom Antoanetom Gerace s kojom ima dvije punoljetne kćerke s prebivalištem u Italiji. Utvrđeno je i da apelant zbog posla boravi u Francuskoj, Hrvatskoj i Sloveniji, a da na adresi predmetnog stana živi, odnosno da je prijavljen od 3. januara 2003. godine, kao i da je apelantov prednik preminuo 23. jula 2007. godine. Nadalje je utvrđeno da je apelant zahtjevom od 14. septembra 2007. godine pokušao postupak otkupa stana kao član porodičnog domaćinstva te da je nesporna činjenica i da apelant nije otkupio niti jedan drugi stan na području Kantona Sarajevo.

12. Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama sporno da li se apelant ima smatrati članom porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, pa u vezi s navedenim da li mu pripada pravo na otkup stana u skladu s odredbama čl. 7. i 9. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova). U vezi s tim Općinski sud je ukazao šta je propisano čl. 6. i 21. Zakona o stambenim odnosima, te je u vezi s tim istakao da pravo nastaviti koristiti stan poslije smrti nosioca stanarskog prava ima samo onaj član porodičnog domaćinstva koji je s nosiocem stanarskog prava trajno živio i poslije njegove smrti nastavio koristiti stan. Općinski sud je istakao da se članom užeg porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava smatraju lica koja su kao takva navedena u odredbama Zakona o stambenim odnosima, između ostalih, braća i sestre nosioca stanarskog prava. Općinski sud je naveo da je odvajajući sporne od nespornih činjenica, te primjenom odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP) apelantov tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim, odnosno da taj sud smatra dokazanom činjenicu da je apelant bio član porodičnog domaćinstva apelantovog prednika u smislu citiranih odredbi Zakona o stambenim odnosima i Zakona o prodaji stanova. Općinski sud je u vezi s tim istakao da je prema uvjerenju o kretanju od 7. juna 2007. godine apelant na adresi predmetnog stana prijavljen od 3. januara 2003. godine, a prema ovjerenoj izjavi od 12. oktobra 2006. godine na toj istoj adresi živio je s bratom – apelantovim prednikom. Općinski sud je obrazložio da je među parničnim strankama nesporno da su supruga apelantovog prednika i njihove dvije kćerke početkom rata napustile BiH i da je apelantov prednik bio lošeg zdravstvenog stanja. Općinski sud je dalje naveo da iako je tužena u pravu da se saglasnost za otkup stana od 11. oktobra 2006. godine, koju je apelantov prednik dao apelantu, ne može prihvatiti kao valjan dokaz u pogledu apelantovog prava na otkup stana u smislu odredbi člana 9. Zakona o otkupu stana, taj dokaz sud nije ni cijenio u tom pravcu nego kao dokaz na okolnost da je apelant sa svojim bratom živio u zajedničkom domaćinstvu na predmetnoj adresi, a sve imajući u vidu i potvrdu Kantonalnog stambenog fonda Kantona Sarajevo od 21. maja 2007. godine kojom je potvrđeno da se apelant ne vodi kao korisnik ni na jednom od stanova zavedenih u evidenciji stambenog fonda.

13. Općinski sud je istakao da, nasuprot navedenom, provedenim dokazima tužena nije uspjela dokazati da apelant ne koristi predmetni stan. Dalje je obrazloženo da je nesporno da je apelant diplomirani glumac, da boravi i u Francuskoj gdje ima suprugu i djecu, te da to ne znači da apelant ne koristi predmetni stan. Obrazloženo je da, imajući u vidu naprijed navedene činjenice i prirodu apelantovog posla/zanimanja, one ne mogu derogirati apelantovo ustavno pravo na slobodu kretanja zagarantiranu Ustavom BiH, a takav zaključak suda nije mogla promijeniti ni činjenica utvrđena iz dopisa KJKP „Vodovod i kanalizacija” od 15. januara 2015. godine, koja je izdata osam godina nakon smrti apelantovog prednika, a iz koje je vidljivo da je na predmetnoj adresi kao korisnik registriran jedan član domaćinstva, i to apelantov prednik. Osim toga, Općinski sud je istakao da su supruga i kćerke apelantovog prednika svojim pisanim izjavama dale saglasnost apelantu za otkup predmetnog stana, a da su njih tri navedene u kućnoj listi od 18. aprila 2000. godine koju je tužena priložila uz odgovor na tužbu, ali da tužena u ponovljenom postupku kućnu listu nije provela kao dokaz. S obzirom na navedeno, primjenjujući citirane odredbe Zakona o stambenim odnosima i Zakona o prodaji stanova na utvrđeno činjenično stanje, Općinski sud je donio odluku kao u izreci.

14. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 041534 18 Gž 3 od 9. maja 2018. godine uvažena je žalba tužene i prvostepena presuda preinačena tako što je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju navedene presude Kantonalni sud je naveo da je ono što prvostepenu presudu čini nepravilnom i nezakonitom – pogrešno tumačenje i primjena materijalnog prava, o kojoj sud vodi računa po službenoj dužnosti. U vezi s tim Kantonalni sud je ukazao na član 46. st. 1. i 2. Zakona o prodaji stanova te je istakao da u konkretnom slučaju apelant smatra da je osnov za otkup stana stekao useljenjem u stan apelantovog prednika – svoga brata kao član porodičnog domaćinstva 2003. godine. U vezi s navedenim Kantonalni sud je istakao da apelant ne može tražiti pravo na otkup stana kao član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, koje svojstvo je apelant stekao 2003. godine, jer se stanarsko pravo moglo stjecati do 6. decembra 2000. godine. Prema obrazloženju Kantonalnog suda, nema logičnog i zakonskog objašnjenja da postoji situacija da stanarsko pravo nije moguće steći nakon navedenog datuma dok je moguće steći svojstvo člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava u smislu Zakona o stambenim odnosima, a iz razloga da bi se iz tog svojstva crpilo osnovno pravo iz stanarskog prava, a to je pravo na otkup stana certifikatima. Ratio legis navedenih odredbi je, prema mišljenju Kantonalnog suda, upravo suprotan donesenoj prvostepenoj presudi.

15. Kantonalni sud je obrazložio i da apelant u konkretnom slučaju izvodi, crpi pravnu pretenziju za otkup stana na kojem postoji stanarsko pravo iz svojstva člana porodičnog domaćinstva, dok nije logično da se takvom, izvedenom i posrednom pravu daje jača pravna zaštita od osnovnog, u ovom slučaju stanarskog prava, koje se od 6. decembra 2000. godine više ne može stjecati. Kako je obrazložio taj sud institut stanarskog prava, pa posljedično tome i sva druga prava koja proizlaze iz tog instituta, više ne postoji od 6. decembra 2000. godine, a nisu od značaja činjenice, tj. razlozi uslijed kojih apelantov prednik nije izvršio otkup stana i uslijed kojih nije izvršio povrat stana prije 9. oktobra 2000. godine (tek tada je ostvario povrat stana). Kantonalni sud je obrazložio da apelant nije ni tvrdio niti dokazivao da je sa svojim prednikom imao ekonomsku zajednicu prije 9. oktobra 2000. godine (do kada je apelantov prednik bio onemogućen biti u predmetnom stanu, ali su na snazi bili propisi u vezi sa stanarskim pravom i bilo je moguće dokazivati zajednicu), tako i odmah po povratu stana, dakle od 9. oktobra 2000. godine i uvođenjem u posjed 15. januara 2001. godine pa nadalje, kada su stvoreni uvjeti za zajednički život u predmetnom stanu. Kantonalni sud je naglasio da je apelant tvrdio, što je i dokazao, da je u predmetnom stanu sa svojim prednikom živio tek od 3. januara 2003. godine, od kojeg datuma ne postoji formalno-pravna mogućnost za stjecanje (početak) svojstva člana porodičnog domaćinstva u smislu Zakona o stambenim odnosima, kojim je regulirano stanarsko pravo i pravni odnosi povodom stanarskog prava. Stoga, apelant u takvim okolnostima, tj. utvrđenim činjenicama, prema mišljenju tog suda, nikada nije imao legitimno pravo (za očekivati) na otkup stana svog prednika. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

16. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Rješenjem broj 65 0 P 041534 18 Rev od 20. septembra 2018. godine reviziju odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je istakao da se u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev odnosi na nenovčano potraživanje, pa je za ocjenu prava na izjavljivanje revizije mjerodavna vrijednost predmeta spora, koju je apelant označio u tužbi. S obzirom na to da naznačeni iznos od 15.000,00 KM ne prelazi vrijednosni cenzus propisan odredbom člana 237. stav 2. ZPP, Vrhovni sud je istakao da revizija sa stanovišta navedene zakonske odredbe nije dopuštena. Dalje je istakao da apelant u podnesenoj reviziji postavlja pitanje primjene odredbi člana 46. st. 1. i 2. Zakona o prodaji stanova, za koje smatra da su u konkretnom slučaju pogrešno primijenjene i paušalno cijenjene na štetu apelanta. Vrhovni sud je naveo da se tako postavljeno pitanje ne može smatrati važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ni unatoč apelantovom pozivanju na određenu odluku Vrhovnog suda, kod činjenice da odgovor na ovako uopćena pitanja zavisi od okolnosti svakog konkretnog slučaja bez mogućnosti davanja uopćenog odgovora. Stoga ni apelantovi navodi da je drugostepeni sud donio presudu koja je suprotna već zauzetom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda (pozivajući se na Odluku Vrhovnog suda FBiH broj 58 0 V 903812 12 Rev od 14. 6. 2012. godine), pritom ne dajući tumačenje u čemu se njihova pravna shvaćanja ne podudaraju s obzirom na različitost predmeta spora i vrste postupka (vanparnica i parnica), nisu bili dovoljni za ocjenu dopuštenosti revizije u smislu odredbe člana 237. stav 5. ZPP. Zbog navedenog, Vrhovni sud je donio rješenje kao u dispozitivu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo iz člana 14. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navodi da Kantonalni sud nije uočio razliku između originarnog i derivativnog stjecanja stanarskog prava, te posljedično originarnog i derivativnog stjecanja prava na otkup stana, da je proizvoljno primijenio odredbu člana 8a. Zakona o prodaji stanova jer je apelantov prednik predmetni stan vratio u posjed 15. januara 2001. godine, pa shodno navedenom članu 8a. apelantu, odnosno njegovom pravnom predniku pravo na podnošenje zahtjeva za otkup isteklo je 15. januara 2003. godine. Navodi da, s obzirom na to da je sud utvrdio da je apelant postao član porodičnog domaćinstva svog brata 3. januara 2003. godine prijavljivanjem prebivališta, jasno je da ni apelant nije izgubio pravo na otkup stana, odnosno da je pravo na otkup stekao onog dana kada mu je njegov prednik kao nosilac stanarskog prava dao saglasnost da umjesto njega otkupi stan. Apelant navodi da mu je prekršeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku jer se postupak pred redovnim sudovima vodio deset godina. U vezi s diskriminacijom apelant je istakao da je Vrhovni sud u Odluci broj 58 0 V 903812 12 Rev od 14. juna 2012. godine naveo da odredbe člana 46. Zakona o prodaji stanova ne suspendiraju odredbe člana 22. Zakona o stambenim odnosima, pri čemu su redovni sudovi u njegovom slučaju odstupili od istog, čime su ga nesporno diskriminirali.

b) Odgovori na apelaciju

18. Kantonalni sud je naveo da nije bilo kršenja apelantovih prava na koja se poziva u apelaciji jer nakon 6. decembra 2000. godine nije moguće utvrditi svojstvo nosioca stanarskog prava, te s obzirom na to da se apelant uselio u stan svog prednika 2003. godine kada stanarsko pravo kao pravni institut više nije bilo moguće steći po pozitivnom pravu. Zbog navedenog, Kantonalni sud smatra da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

19. Tužena je navela relevantne dijelove činjeničnog stanja i pravni stav Kantonalnog suda te predložila da se apelacija odbije kao neosnovana jer nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH” br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07 – odluka US, 51/07, 72/08, 23/09 ispravka, 5/10 – odluka US, 50/12 – odluka USBiH i 11/13 – rješenje USBiH). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 8a.

Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim u skladu sa Zakonom o napuštenim stanovima i drugim propisima koji reguliraju pitanje napuštenih stanova, ili nosilac stanarskog prava koji je napustio stan u periodu između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine, u slučaju kada stan nije zvanično proglašen napuštenim, ima pravo u skladu sa uvjetima predviđenim ovim zakonom na otkup stana odmah nakon vraćanja stana u posjed, a najdalje u roku od jedne godine nakon ulaska u posjed stana, ili u roku od jedne godine nakon objavljivanja ove odredbe u “Službenim novinama Federacije BiH“, zavisno koji datum je kasniji.

Član 9. st. 1. i 2.

Stan, pod uvjetima iz ovog zakona, mogu kupiti i članovi užeg obiteljskog domaćinstva nositelja stanarskog prava, uz njegovu suglasnost ili u slučaju njegove smrti.

Članom užeg obiteljskog domaćinstva nositelja stanarskog prava smatraju se osobe u smislu Zakona o stambenim odnosima.

Član 46. st. 1., 2. i 3.

Ugovori o korišćenju stana koji su zaključeni u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima do dana stupanja na snagu ovog zakona, prestaju važiti najkasnije u roku od tri godine od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Osobe koje su do isteka roka iz stava 1. ovog člana stekle stanarsko pravo ili pravni osnov za zakonito useljenje u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima, imaju pravo otkupa stana po odredbama ovog zakona.

Izuzetno, ugovori o korišćenju stana koji su proglašavani napuštenim ostaju na snazi do isteka roka za podnošenje zahtjeva za kupovinu stana iz člana 8.a Zakona.

21. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ broj 15/02) relevantne odredbe glase:

Član 1.

U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine FBiH", br. 27/97. i 11/98), član 8a. se mijenja i glasi:

Član 8a.

Nosilac stanarskog prava na stanu koji je posebnim propisima koji su primjenjivani na teritoriji Federacije BiH u periodu od 30. aprila 1991. do 4.

aprila 1998. godine proglašavan napuštenim, stiče pravo na kupovinu stana po odredbama ovoga zakona nakon proteka roka od dvije godine od dana stupanja u posjed stana.

U postupku rješavanja zahtjeva za kupovinu stana vlasnik stana dužan je utvrditi na osnovu raspoložive dokumentacije da li se radi o nosiocu stanarskog prava na stanu iz stava 1. ovog člana.

Ugovor o kupoprodaji stana zaključen protivno odredbi stava 1. ovog člana smatra se ništavim.

Nosilac stanarskog prava iz stava 1. ovog člana može podnijeti zahtjev za kupovinu stana u skladu sa članom 7. stav 1. ovog zakona u roku od šest mjeseci od dana kada je stekao pravo na kupovinu stana..

22. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ broj 14/84 – prečišćeni tekst, 12/87 i 36/89 – odluka US i „Službene novine Federacije BiH” br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99). Za potrebe ove koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi: Član 6.

Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva a ostala su u istom stanu.

Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.

Član 21.

Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom.

Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korišćenju stana odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada ja stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona.

Član 22. stav 1.

Kad nosilac stanarskog prava umre ili iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, a članovi njegovog porodičnog domaćinstva nastave s korišćenjem stana, ukoliko u stanu nije ostao bračni drug kao nosilac stanarskog prava, članovi porodičnog domaćinstva će sporazumno između sebe odrediti jedno lice za nosioca stanarskog prava i o tome obavijestiti davaoca stana na korišćenje.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. Ispitujući dopustivost predmetne apelacije u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 3458/18 od 11. septembra 2018. godine odbačena kao preuranjena apelacija koju je apelant podnio protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 041534 18 Gž 3 od 9. maja 2018. godine s obzirom na to da je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak povodom apelantove revizije. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek jer je Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 P 041534 18 Rev od 20. septembra 2018. godine odbačena kao nedopuštena. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 041534 18 Gž 3 od 9. maja 2018. godine koju je apelant osporavao apelacijom broj AP 3458/18. S obzirom na to da je navedenu presudu Kantonalnog suda apelant primio 22. maja 2018. godine, a da je apelaciju broj AP 3458/18 podnio 25. juna 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetne apelacije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da su tom presudom prekršena njegova prava iz člana II/3.e), k) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1, čl. 8. i 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

30. Ustavni sud, prije svega, naglašava da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji je vođen radi utvrđivanja apelantovog prava na otkup stana. Prema tome, član 6. stav 1. Evropske konvencije je u konkretnom slučaju primjenjiv.

a) U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku

31. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

32. Pored toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav

1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

33. Ustavni sud zapaža da je konkretan postupak pokrenut apelantovom tužbom od 3. marta 2008. godine te da je okončan rješenjem Vrhovnog suda od 9. maja 2018. godine. Dakle, postupak je trajao ukupno deset godina i dva mjeseca, pri čemu je Kantonalni sud dva puta ukidao presudu Općinskog suda i predmet vraćao tom sudu na ponovni postupak zbog proceduralnih grešaka tog suda, a koje su precizirane u prethodnim tačkama ove odluke. Ustavni sud zapaža i da je Kantonalnom sudu trebalo skoro šest godina da donese odluku o apelantovoj žalbi protiv prvobitne presude Općinskog suda od 26. decembra 2008. godine. Ustavni sud, dalje, zapaža da predmetni postupak nije po zakonskoj odredbi hitne prirode te da su relativno složena pravna i činjenična pitanja koja su redovni sudovi trebali razriješiti. Osim toga, Ustavni sud zapaža i da iz stanja spisa ne proizlaze nikakve objektivne okolnosti koje bi bile od utjecaja na dužinu trajanja predmetnog postupka od više od deset godina i koje bi opravdale kako proceduralne greške Općinskog suda, tako i skoro šest godina rješavanja o žalbi od strane Kantonalnog suda. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u vezi s dužinom trajanja predmetnog postupka osnovani.

34. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kao jednog od segmenata tog prava.

Naknada nematerijalne štete

35. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

36. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. juna 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1793/18 od 19. februara 2020. godine i broj AP 1888/18 od 11. marta 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u parničnom postupku apelantu treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.

37. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo s obzirom na sjedište redovnih sudova pred kojima vođen predmetni postupak u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

c) U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje

38. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da je njom proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

39. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.

40. Dovodeći naprijed citirane zakonske propise u kontekst s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, suprotno apelantovim navodima, jasno i argumentirano obrazložio svoju odluku zašto je trebalo odbiti apelantov tužbeni zahtjev, pri tome se pozivajući na relevantne zakonske propise, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da je stanarsko pravo, prema zakonu, prestalo postojati sa 6. decembrom 2000. godine, a da se apelant prijavio na adresi predmetnog stana 3. januara 2003. godine, dakle nakon isteka navedenog roka, s kojim je prestalo postojati stanarsko pravo. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je stanarsko pravo bilo osnovno pravo iz kojeg su proizlazila sva ostala prava vezana za stanove koji su se davali na korištenje prema odredbama Zakona o stambenim odnosima. Prava članova porodičnog domaćinstva su se, dakle, crpila iz prava nosioca stanarskog prava pa samim tim nisu mogla, kako je to i obrazložio Kantonalni sud, imati veću snagu i dejstvo od prava nosioca stanarskog prava. Zbog toga, nema proizvoljnosti u obrazloženju Kantonalnog suda da se nije moglo postati članom porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava ako je stanarsko pravo prestalo postojati, pa stoga apelant i nije mogao steći 3. januara 2003. godine status člana porodičnog domaćinstva kada se prijavio na adresi predmetnog stana. Apelant je, u vezi s tim, imao mogućnost da u postupku pred redovnim sudovima dokazuje da je prije isteka roka, odnosno do 6. decembra 2000. godine, živio u istom domaćinstvu sa svojim prednikom – nosiocem stanarskog prava na predmetnom stanu, ali, kako to proizlazi iz činjenica predmeta, apelant nije predlagao niti provodio dokaze u tom pravcu. Ustavni sud zapaža i da apelantovo pozivanje na činjenicu da je njegov prednik još 2000. godine preduzeo neke radnje u vezi s otkupom predmetnog stana (izdejstvovao potvrdu o koeficijentu položajne pogodnosti predmetnog stana) nije od utjecaja na konkretno odlučenje redovnog suda jer ta preduzeta radnja od strane njegovog prednika ne može imati utjecaja na činjenicu da apelant nije u zakonom određenim rokovima stekao svojstvo člana porodičnog domaćinstva svog prednika. Zbog navedenog, Ustavni sud apelantove navode smatra neosnovanim.

41. Pri tome Ustavni sud zapaža da je neosnovano apelantovo pozivanje na stav Vrhovnog suda da odredbe člana 46. Zakona o prodaji stanova ne derogiraju odredbe člana 22. Zakona o stambenim odnosima jer se taj stav ne može primijeniti u konkretnom slučaju budući da se odredbe člana 22. Zakona o stambenim odnosima odnose na situaciju u kojoj nakon, između ostalog, smrti nosioca stanarskog prava članovi njegovog porodičnog domaćinstva nastavljaju koristiti stan i međusobno određuju nosioca stanarskog prava. Ovo stoga jer u konkretnom slučaju nije bilo moguće nakon smrti apelantovog prednika, koji je imao svojstvo nosioca stanarskog prava, odrediti nosioca stanarskog prava umjesto njega s obzirom na to da 2007. godine, kada je apelantov prednik preminuo, više nije bilo moguće steći stanarsko pravo.

42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog prava.

Ostali navodi

43. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno i pravo na imovinu, pravo na dom i da je diskriminiran. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenih prava u suštini veže za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje i kada je utvrdio da nije bilo kršenja ostalih aspekata tog prava. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da apelant, s obzirom na to da nije u zakonom propisanom roku postao član porodičnog domaćinstva svog prednika i nije u zakonom propisanom roku dobio saglasnost prednika za otkup stana u svojstvu člana porodičnog domaćinstva, nije mogao imati ni „legitimno očekivanje“ da će predmetni stan postati njegova imovina. Ustavni sud, također, podsjeća i da, suprotno apelantovom mišljenju, pravo na dom u smislu Evropske konvencije ne pretpostavlja i pravo vlasništva na prostoru koji se smatra „domom“. Osim toga, Ustavni sud ukazuje i da apelant nije dostavio nikakav argument ili dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je prema njemu postupano drugačije u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji, a kakvo ponašanje bi vodilo ka diskriminaciji apelanta. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava iz člana 14. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

44. Postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na dužinu trajanja postupka kada je predmetni postupak, koji nije hitne prirode i koji je bio relativno složen, ukupno trajao deset godina i dva mjeseca, pri čemu je Kantonalni sud dva puta ukidao presude Općinskog suda zbog njegovih proceduralnih grešaka i predmet vraćao tom sudu na ponovni postupak i kada je Kantonalnom sudu trebalo skoro šest godina kako bi donio odluku o apelantovoj žalbi iako nije bilo objektivnih okolnosti koje bi opravdale ovako ponašanje tih redovnih sudova i ovako dugo trajanje postupka.

45. S druge strane, nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog prava, kada nema ništa što bi ukazivalo da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo kada je preinačio nižestepenu presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev jer apelant nije stekao svojstvo člana porodičnog domaćinstva svog prednika u roku propisanom zakonom u kojem su stanarska prava prestala postojati.

46. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava iz člana 14. Evropske konvencije kada apelant kršenje tih prava vezuje za navode o proizvoljnoj primjeni ostalih aspekata prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije proizvoljno primijenjeno, kada apelant nije mogao imati „legitimno očekivanje“ da će predmetni stan postati njegova imovina, kada pravo na dom ne podrazumijeva i vlasništvo na prostoru koji se smatra „domom“ i kada nema ništa što bi ukazivalo da je apelant u konkretnom postupku diskriminiran.

47. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević