Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1268/19 (N. O.)

Odluka donesena 27. 11. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pretpostavka nevinosti
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Pravo na odbranu
  • Ratni zločin
  • Ne bis in idem
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1268/19

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1268/19, rješavajući apelaciju Nedžada Omerovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nedžada Omerovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 001980 18 Kž od 20. decembra 2018. godine i Presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 001980 18 K od 17. jula 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nedžad Omerović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Azijada Mujkić, advokat iz Zenice, podnio je 20. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 001980 18 Kž od 20. decembra 2018. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 K 001980 18 K od 17. jula 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda, kao i od Okružnog javnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) kao učesnika u postupku zatraženo je 21. jula 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Okružnog suda broj 13 0 K 001980 18 K od 17. jula 2018. godine apelant, sa navedenim JMBG, rođen u Sijekovcu, proglašen je krivim za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), za koje ga je sud osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Okružni sud je, nakon provedenog postupka, zaključio da je nesumnjivo dokazano da je apelant na način detaljno opisan izreci presude 30. marta 1992. godine kao pripadnik 101. bosanskobrodske brigade Bosanski Brod (u daljnjem tekstu: 101. brigada), zajedno s drugim pripadnicima HVO-a, nanosio povrede tjelesnog integriteta civilnom licu srpske nacionalnosti – oštećenom Slavku Grabovcu (u daljnjem tekstu: oštećeni).

6. Okružni sud je naveo da nije sporno da su radnje navedene u optužnici počinjene u vrijeme oružanog sukoba na području općine Bosanski Brod, što je utvrđeno na osnovu iskaza saslušanih svjedoka i materijalnih dokaza. Dalje, Okružni sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je apelant bio pripadnik 101. brigade u periodu od 3. marta 1992. do 14. aprila 1992. godine, a što potvrđuje materijalna dokumentacija u spisu – popis vojnih osoba (gdje je navedeno da je ova kopija vjerna originalu – primjerku koji se nalazi u Arhivskom depou, s pečatom Ministarstva odbrane, Zajednički štab Oružanih snaga BiH). Tačno je, kako je Okružni sud zapazio, da se evidencija (navedena u popisu vojnih osoba) počinje voditi u oktobru 1994. godine, ali prema tim podacima prezentirani dokaz upravo dokazuje da je u martu 1992. godine postojala 101. brigada. Okružni sud je zaključio da je apelant bio raspoređen u jedinici 101. brigade od 3. marta do 14. aprila 1992. godine (red. broj 50 popisa), a što su prethodno potvrdili svjedoci optužbe, i to Ivo Mijić, kao i svjedok Ibrahim Dugalić koji je izjavio da je bio i sam pripadnik 101. brigade koja je poslije prerasla u HVO brigadu. U vezi s materijalnim dokazom odbrane – uvjerenje od 16. aprila 2018. godine u kojem je navedeno da se osoba s navedenim JMBG iz Lužana ne vodi u službenoj evidenciji tog organa, te da prema podacima iz službene evidencije nije bila angažirana u oružanim snagama za vrijeme domovinskog rata u Bosni i Hercegovini, Okružni sud je zaključio da je u tom uvjerenju naveden JMBG koji ne odgovara matičnom broju koji je naveden u optužnom aktu za apelantove lične podatke iz istrage, za koji podatak je apelant na zapisniku kod suda od 23. aprila 2018. godine izjavio da je tačan, kao i na pitanje predsjednika vijeća, u vezi s njegovim ličnim podacima, izjavio da nije bilo nikakvih izmjena ličnih podataka. Dalje, u uvjerenju je naveden podatak da se odnosi na osobu koja je „iz Lužana, dok apelant nije iz Lužana već iz Sijekovca“, koje podatke je apelant dao u toku istrage i na sudu. Isti podatak je naveden u popisu vojnih obaveza, kao i na dopisu Ministarstva odbrane Republike Hrvatske od 21. augusta 2014. godine i na izvatku Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske od 14. jula 2014. godine gdje je navedeno da je „optuženi rođen 18. februara 1972. godine, a mjesto rođenja je Sijekovac“.

7. Da je apelant na način i u vrijeme kako je navedeno u izreci presude počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZSFRJ Okružni sud je van svake razumne sumnje utvrdio na osnovu svestrane i pažljive ocjene svih provedenih dokaza. Navedeno je da ni iz jednog dokaza ne proizlazi da je oštećeni bio učesnik u ratu, niti da je imao status borca, niti postoji bilo kakav dokaz da je na bilo koji način učestvovao u pružanju otpora. Dalje, iz iskaza oštećenog nesporno je utvrđeno da je upravo apelant 30. marta 1992. godine preduzimao radnje opisane kao u izreci presude, te da je lično ili zajedno s drugim pripadnicima HVO-a narušavao tjelesni integritet ovog oštećenog, fizičkim zlostavljanjem, te mu svjesno i voljno nanosio fizičku i psihičku bol, te je u presudi interpretiran iskaz oštećenog. Osim toga, oštećeni je bio potpuno siguran i kategoričan u svojoj izjavi da je upravo apelant učestvovao u njegovom fizičkom zlostavljanju na način opisan u optužnom aktu. Prema ocjeni Okružnog suda, oštećeni (za kojeg ni odbrana nije osporila da je bio fizički i psihički zlostavljan), nije imao nikakav razlog da lažno svjedoči, pa samim tim ni da lažno tereti apelanta. Istaknuto je da oštećeni kada spominje apelanta identificira ga u odnosu na ostale učesnike iz grupe, iskazuje o njegovom učešću, što svakako nije svojstveno osobi koja bi neosnovano teretila baš apelanta. Da je oštećeni iznio samo ono čega se sjeća i poznaje apelanta koji ga je udarao svjedoči i dio iskaza kada je prepoznao apelanta i u sudnici na glavnom pretresu. Prema stavu Okružnog suda, iskaz oštećenog je u skladu i konzistentan nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke koji navodi da su povrede kod oštećenog mogle nastati u predmetnom povređivanju. Konačno, Okružni sud je prilikom odmjeravanja kazne apelantu zaključio da ima uvjeta za primjenu odredbi o ublažavanju kazne ispod zakonskog minimuma (član 42. KZSFRJ), tj. da postoje naročito olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da će se s ublaženom kaznom ostvariti svrha kažnjavanja.

8. Vrhovni sud je Presudom broj 13 0 K 001980 18 Kž od 20. decembra 2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelantovog branioca od 6. septembra 2008. godine, dok je žalbu Tužilaštva uvažio i Presudu Okružnog suda broj 13 0 K 001980 18 K od 17. jula 2018. godine preinačio u odluci o krivičnoj sankciji tako što je apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci. U preostalom dijelu prvostepena presuda ostaje neizmijenjena.

9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostepeni sud detaljno analizirao i ocijenio, s aspekta sadržaja i time vrijednosnog značaja, iskaz oštećenog u pogledu vremena izvršenja djela (30. mart 1992. godine), te materijalne dokaze o povređivanju oštećenog, dajući razloge u ocjeni onog dijela u kojem su ti dokazi podudarni, na osnovu kojih je utvrđeno da je oštećeni primljen u zdravstvenu ustanovu (da je povrede zadobio djelovanjem drugih osoba prije tri dana), koje povrede su, prema nalazu i mišljenju vještaka, u knjigu protokola bolnice u Doboju unesene kao opisana dijagnoza, ali bez opisa povreda. U ocjeni navedenih dokaza dati su razlozi i za ocjenu vjerodostojnosti iskaza oštećenog i u dijelu koji se odnosi na tvrdnje da mu je tom prilikom osim povreda usljed kojih je došlo do krvarenja nosa, usta i ušiju izbijeno više zuba (stranica 12. pasus 1), koje Vrhovni sud prihvata kao valjano obrazložene.

10. Nadalje, Vrhovni sud je ocijenio da je suprotno argumentima iz žalbe branioca pravilno prvostepeni sud utvrdio, na osnovu saglasnih iskaza svjedoka Senada Mašića, Drage Nikolića i Ive Mijića, da je Krizni štab u Bosanskom Brodu bio smješten u zgradi SO Brod, čime je potvrđen iskaz oštećenog u ovoj odlučnoj činjenici, a apelantovu pripadnost 101. brigadi (koja je kasnije prerasla u HVO brigadu), u vremenu relevantnom u odnosu na vrijeme izvršenja djela prvostepeni sud je utvrdio na osnovu iskaza svjedoka Ive Mijića, Ibrahima Dugalića, te materijalnih dokaza, i to potvrde Arhivskog depoa s popisom vojnih osoba (za apelanta pod rednim brojem 50 kao pripadnika 101. brigade), ovjerene od Ministarstva odbrane – Zajednički štab Oružanih snaga BiH kao ovlaštenog organa za izdavanje potvrde, pa time i za ovjeru. Zbog toga su bez osnova prigovori iz žalbe branioca u prilog tvrdnji da se na takvom dokazu, s aspekta ovjerenosti kopije i saglasnosti originalu, ne može zasnivati presuda. U vezi s navedenim, samom činjenicom koja se potencira u žalbi branioca, a odnosi se na tvrdnju da se navedena evidencija (s popisom vojnih osoba) počela voditi od 8. oktobra 1994. godine ne može dovesti u sumnju vjerodostojnost navedenog materijalnog dokaza ovjerenog od nadležnog ministarstva Bosne i Hercegovine, pa time ni pravilnost utvrđenja ove odlučne činjenice. U vezi s navedenim, pravilno je prvostepeni sud cijenio dokaze odbrane, i to uvjerenje od 16. aprila 2018. godine (izdano u svrhu reguliranja statusnih pitanja u Republici Hrvatskoj), u kojem je navedeno da se Nedžad (Mustafa) Omerović, s navedenim JMBG iz Lužana, ne vodi u službenoj evidenciji tog organa, te da prema podacima iz službene evidencije apelant nije bio angažiran u oružanim snagama za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini jer je u tom uvjerenju naveden JMBG koji ne odgovara apelantovom matičnom broju, za koji podatak je apelant (zapisnik sa glavnog pretresa od 23. aprila 2018. godine) izjavio da je tačan, te potvrdio činjenicu da nije bilo nikakvih izmjena njegovih ličnih podataka. Nadalje, pravilno je prvostepeni sud cijenio i činjenicu da je u citiranom uvjerenju naveden podatak da je apelant iz Lužana, iako je iz Sijekovca, tako da je Vrhovni sud, u kontekstu navedenog, cijenio novo uvjerenje priloženo uz žalbu, koje je izdano od istog organa, ali s drugim JMBG i apelantovim mjestom rođenja.

11. Ustavni sud konstatira da je apelant uz apelaciju dostavio, pored žalbe od 6. septembra 2018. godine, i odgovor Ministarstva odbrane BiH upućen apelantu 3. decembra 2018. godine, kao i odgovor Okružnog suda upućen apelantu 31. decembra 2018. godine kojim ga sud obavještava da njegovom zahtjevu od 21. decembra 2018. godine ne može udovoljiti jer „u ovoj fazi postupka ne izdaje nikakve saglasnosti za traženje navedenih podataka na zahtjev stranke“.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je do povrede prava na pravično suđenje došlo zbog toga što je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje. Također, smatra da osporene odluke „nisu ni adekvatno obrazložene, niti su zasnovane na činjenicama iznesenim tokom trajanja krivičnog postupka“. Apelant ističe da Tužilaštvo nije van svake razumne sumnje dokazalo da je bio pripadnik 101. brigade, niti da je oštećenom nanio teške tjelesne povrede. Dalje, apelant smatra da prvostepena presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama i da je izreka presude u suprotnosti s obrazloženjem jer se apelant proglašava krivim, između ostalog, i za to što je oštećenom izbio više zuba, dok u obrazloženju iste presude stoji da je vijeće u cijelosti poklonilo vjeru nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka u kojem nalazu su konstatirane lake tjelesne povrede, ali ne i navodi o izbijanju zuba oštećenom. Navodi i da se iskaz oštećenog koji je dao na glavnom pretresu razlikovao od iskaza koji je dao u toku istrage. Navodi da nijedan od saslušanih svjedoka nije potvrdio navode oštećenog, što se tiče samog mjesta navodnog maltretiranja i zlostavljanja, a osim toga, njegova tvrdnja nije potkrijepljena nijednim materijalnim dokazom. Također, nijedan od ovih saslušanih svjedoka nije potvrdio da je apelant bio pripadnik 101. brigade. Ističe i da je u toku postupka odbrana osporavala materijalni dokaz optužbe – popis vojnih osoba (gdje je navedeno da je ova kopija vjerna originalu – primjerku koji se nalazi u Arhivskom depou, s pečatom Ministarstva odbrane, Zajednički štab Oružanih snaga BiH) koji dokaz je sud prihvatio. Smatra da organ koji izdaje original ne može ovjeriti kopiju i da se ta kopija prihvati kao valjana jer bi to bilo kao da odbrana ulaže neki dokaz kopiran ili kopiranu medicinsku dokumentaciju te pečatom, advokatskim, potvrđuje da je kopija vjerna originalu. U navedenom popisu pod rednim brojem 50 je navedeno apelantovo ime i navedeno je da je bio pripadnik 101. brigade od 3. marta do 14. aprila 1992. godine. Smatra da je neshvatljivo da ni prvostepeni, niti drugostepeni sud nisu prihvatili apelantovo originalno uvjerenje da nije bio pripadnik oružanih snaga za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, a prihvatila se kopija uvjerenja Tužilaštva o evidenciji pripadnika 101. brigade, u kojoj postoji nelogičnost. Smatra da je u konkretnom postupku Okružni sud „morao“ primijeniti jedno od osnovnih načela krivičnog postupka, a to je in dubio pro reo. Pored toga, apelant ističe da mu je sud „uskratio pravo na odbranu“ jer „nije izdao potrebnu pismenu saglasnost“ da dođe do dokaza koji bi dokazali njegovu nevinost. Pojašnjava da je 4. septembra 2018. godine od Ministarstva odbrane BiH tražio da „Ministarstvo odbrane iz nadležnog Arhivskog depoa dostavi podatke i dokumentaciju o vremenu formiranja [101. bosanskobrodske brigade] HVO-a, te da li je on bio pripadnik navedene vojne formacije“. Ministarstvo je u svom odgovoru navelo da je jedini zakonom dozvoljeni način i postupak na koji se može doći do tražene dokumentacije i podataka iz Arhivskog depoa MOBiH da Okružni sud izda pismenu saglasnost kojom „odobrava pribavljanje navedene dokumentacije jer je ona relevantna za apelantovu odbranu u krivičnom postupku“. Navodi da je od Okružnog suda, zahtjevom od 21. decembra 2018. godine, tražio „da izda pismenu saglasnost“, da od Ministarstva odbrane, odnosno Arhivskog depoa MOBiH traži podatke da li je apelant bio pripadnik HVO-a ili Armije BiH i u kojem periodu, ali da je taj sud dopisom od 31. decembra 2018. godine obavijestio branioca da neće izdati pismenu saglasnost na osnovu koje bi advokat odbrane mogao tražiti podatke od Ministarstva odbrane BiH. Navodi i da je 8. marta 2019. godine poslao molbu Ministarstvu odbrane BiH da dostave tražene podatke, nezavisno od odbijanja Okružnog suda da izda pismenu saglasnost, kako bi apelant mogao Ustavnom sudu predočiti navedeni dokaz, ali da „još nije dobio odgovor od Ministarstva odbrane“. Nezavisno od zahtjeva Ministarstvu odbrane BiH, apelant je podnio Federalnom ministarstvu za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata molbu za izdavanje uvjerenja o pripadnosti u OSHVO – 101. brigadi, te da je odgovorom na zamolbu od 18. februara 2019. godine obaviješten da se ne nalazi u službenim evidencijama navedene grupe, tj. da Nedžad Omerović nije pripadao OSHVO – 101. brigadi. Slijedom toga, jasno proizlazi da apelant nije bio pripadnik 101. brigade, čime su se potvrdili apelantovi navodi koje je isticao tokom cijelog trajanja postupka, tj. da nije bio pripadnik navedene vojne jedinice, a samim time nije ni mogao učiniti krivično djelo za koje je osuđen. Štaviše, ističe da Vrhovni sud nije prihvatio materijalni dokaz odbrane dostavljen uz žalbu, tj. uvjerenje Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata broj 07/60-03/1-26-1/19 od 18. februara 2019. godine, u kojem uvjerenju je ispravljen apelantov JMBG, kojim dokazom se dokazuje da apelant nije bio pripadnik navedene vojne jedinice.

b)Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud i Okružni sud su osporili navode iz apelacije uz obrazloženje da se odnose isključivo na pitanje utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, a ne na kršenje bilo kojeg principa prava na pravično suđenje.

14. Tužilaštvo je istaklo da je odbrana na glavnom pretresu izvodila kao materijalni dokaz uvjerenje od 16. aprila 2018. godine u kojem je navedeno da se „optuženi“ s navedenim JMBG iz Lužana ne vodi u službenoj evidenciji tog organa, te da prema podacima iz službene evidencije nije bio angažiran u oružanim snagama za vrijeme domovinskog rata u Bosni i Hercegovini, te da je sud izvršio ocjenu vrijednosti prezentiranog dokaza i zaključio da je u istom uvjerenju naveden JMBG koji ne odgovara matičnom broju koji je naveden u optužnom aktu u vezi s ličnim podacima iz istrage, za koji podatak je apelant na zapisniku kod suda od 23. aprila 2018. godine izjavio da je tačan, kao i na pitanje predsjednika vijeća o ličnim podacima optuženog izjavio da nije bilo nikakvih izmjena njegovih ličnih podataka. Dalje, u uvjerenju je naveden podatak da je navedena osoba iz Lužana, dok apelant nije iz Lužana već iz Sijekovca. Dalje, Tužilaštvo je odgovorilo da u konkretnom slučaju pobijanom presudom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje ni u jednom njegovom segmentu.

V.Relevantni propisi

15. Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77 – ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 – ispravka). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 142. stav (1) Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vreme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi [...]; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovečna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda telesnog integriteta ili zdravlja; [...], ili ko izvrši neko od navedenih dela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina [...].

16. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Primjena pravila krivičnog postupka Član 1.

Ovim zakonom utvrđuju se pravila krivičnog postupka po kojima su dužni da postupaju sudovi, tužilac i drugi učesnici u krivičnom postupku predviđeni ovim zakonom, kada postupaju u krivičnim stvarima.

Jednakost u postupanju Član 14.

(1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.

Slobodna ocjena dokaza Član 15.

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Preduzimanje radnji od branioca Član 58. stav (1) (1)Branilac mora, zastupajući osumnjičenog, odnosno optuženog, preduzimati sve neophodne radnje u cilju utvrđivanja činjenica, prikupljanja dokaza koji idu u korist osumnjičenog, odnosno optuženog, kao i zaštite njegovih prava.

Izvođenje dokaza Član 276. stav (1) (1)Stranke i branilac imaju pravo da pozivaju svjedoke i izvode dokaze.

Dopuna dokaznog postupka Član 291.

(1)Nakon izvođenja dokaza sudija, odnosno predsjednik vijeća će upitati stranke i branioca da li imaju drugih dokaznih prijedloga.

(2)Ukoliko stranke i branilac nemaju novih dokaznih prijedloga ili prijedlozi budu odbijeni, sudija, odnosno predsjednik vijeća će objaviti da je dokazni postupak završen.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.

(1)Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2)Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Sadržaj presude Član 304. stav (7) (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

Sadržaj žalbe i otklanjanje nedostataka u žalbi Član 309. stav (4) (4) U žalbi se mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi, koji i pored dužne pažnje i opreza nisu mogli biti izneseni na glavnom pretresu. Žalilac je dužan da navede razloge zašto ih ranije nije iznio. Pozivajući se na nove činjenice, žalilac je dužan da navede dokaze kojima bi se te činjenice imale dokazati, a pozivajući se na nove dokaze - dužan je da navede činjenice koje pomoću tih dokaza želi dokazati.

Član 311. stav 1. tačka g) Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji ako:

g) je povrijeđeno pravo na odbranu, VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 13 0 K 001980 18 Kž od 20. decembra 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 23. januara 2019. godine, a apelacija je podnesena 20. marta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg ne bi bila dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

21. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je njima prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Pri utvrđivanju građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

24. Ustavni sud zapaža da se postupak iz kojeg su proizašle osporene presude odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta zbog izvršenja krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

25. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno proveli dokazni postupak i ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim pogrešno primijenjenim pozitivnopravnim propisima. Također, apelant ukazuje i da mu je u predmetnom postupku prekršeno načelo in dubio pro reo. Stoga će Ustavni sud ispitati da li su u predmetnom krivičnom postupku redovni sudovi prilikom donošenja odluka postupali proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

26. Kada je u pitanju način na koji su redovni sudovi u predmetnoj krivičnoj stvari proveli dokazni postupak i cijenili dokaze, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Dalje, Ustavni sud podsjeća da član 6. Evropske konvencije, mada garantira pravo na pravično suđenje, ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza, već je to, prije svega, pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švicarske, 12. juli 1988. godine, st. 45–46, serija A, broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu, kao i da se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

27. U svjetlu navedenih principa i činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je apelant u svjetlu ocjene dokaza posebno problematizirao (kako pred redovnim sudovima tako i u postupku pred Ustavnim sudom) pitanje njegove pripadnosti 101. brigadi, te da je u tom kontekstu istakao da mu je sud „uskratio pravo na odbranu“ jer „nije izdao potrebnu pismenu saglasnost“ da dođe do dokaza koji bi dokazali njegovu nevinost, odnosno do dokaza iz kojih bi se utvrdilo da nije bio pripadnik navedene jedinice. S obzirom na ozbiljnost istaknutih navoda o „uskraćivanju“ prava na odbranu, Ustavni sud će prvo ispitati te navode. U tom kontekstu, Ustavni sud ukazuje da je u članu 1. ZKPRS propisano da se tim zakonom utvrđuju pravila krivičnog postupka po kojima su dužni da postupaju sudovi, tužilac i drugi učesnici u krivičnom postupku kada postupaju u krivičnim stvarima. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant u predmetnom krivičnom postupku imao branioca – advokata, dakle imao je stručnu pomoć osobe kojoj je profesija poznavanje pravila postupanja u krivičnom postupku. Pored toga, Ustavni sud ukazuje i na član 58. stav 1. ZKPRS kojim je propisano da branilac mora, zastupajući optuženog, preduzimati sve neophodne radnje s ciljem utvrđivanja činjenica, prikupljanja dokaza koji idu u korist optuženom, kao i zaštite njegovih prava. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u toku trajanja postupka pred Okružnim sudom apelant imao mogućnost da, u skladu sa članom 276. stav (1), poziva svjedoke i izvodi dokaze, da u skladu sa članom 277. stav (1) direktno i unakrsno ispita svjedoke, koje pravo je i iskoristio. Dalje, Ustavni sud ukazuje i na član 291. ZKPRS kojim je propisano da se nakon izvođenja dokaza stranke pitaju imaju li novih dokaznih prijedloga, te da će, ukoliko nema novih dokaznih prijedloga, predsjednik vijeća objaviti da je dokazni postupak završen. Pored toga, Ustavni sud ukazuje na član 295. kojim je propisano da sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. Dakle, svi dokazi na kojim sud zasniva svoju odluku moraju biti provedeni do završetka glavnog pretresa. Izuzetno, u skladu sa članom 309. stav (4) ZKPRS, u žalbi se mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi, koji i pored dužne pažnje i opreza nisu mogli biti izneseni na glavnom pretresu. Žalilac je dužan da navede razloge zašto ih ranije nije iznio. Pozivajući se na nove činjenice, žalilac je dužan da navede dokaze kojima bi se te činjenice imale dokazati, a pozivajući se na nove dokaze dužan je da navede činjenice koje pomoću tih dokaza želi dokazati. Dovodeći u vezu navedene odredbe dostavljenom dokumentacijom i apelantovim navodima da mu je „uskraćeno pravo na odbranu“, Ustavni sud konstatira da je drugostepena presuda donesena 20. decembra 2018. godine, a da je apelant Okružnom sudu uputio zahtjev za saglasnost 21. decembra 2018. godine, dakle nakon okončanja postupka. Budući da je apelantov navedeni zahtjev upućen sudu protekom svih rokova propisanih relevantnim odredbama ZKPRS koje su citirane, Ustavni sud smatra da apelantu nije uskraćeno pravo na odbranu, te da mu sud u toku trajanja redovnog postupka nije onemogućio da provodi dokaze u skladu s odredbama ZKPRRS, te ne smatra arbitrarnim stav Okružnog suda da „u ovoj fazi postupka ne izdaje nikakve saglasnosti za traženje navedenih podataka na zahtjev stranke“.

28. Dalje, budući da apelant osporava dokazni postupak u cjelini iz kojeg je proizašlo sudsko utvrđenje apelantove krivnje, Ustavni sud smatra da u obrazloženju osporene prvostepene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako onih koje je predlagala „optužba“ tako i onih koje je predlagao apelant i njegov odbrana. Prema ocjeni Ustavnog suda, Okružni sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega (ne)prihvata kao vjerodostojne dokaze koje je predložila „optužba“, odnosno apelantova odbrana, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim provedenim dokazima. Dakle, iz obrazloženja osporene prvostepene odluke ne proizlazi da je Okružni sud stav o vjerodostojnosti iskaza saslušanih svjedoka i analizi – ocjeni nalaza i mišljenja vještaka kako optužbe tako i materijalnog dokaza odbrane (uvjerenje od 16. aprila 2018. godine) izveo paušalnim navođenjem i zaključivanjem, već upravo suprotno, dajući u tom pogledu (ocjena dokaza) detaljno obrazloženje koje se Ustavnom sudu ne čini proizvoljnim. Pritom, Ustavni sud ističe da iz obrazloženja osporene prvostepene presude, također, proizlazi činjenica od odlučnog značaja (u smislu osiguranja principa jednakosti) da je apelantu bilo omogućeno da ravnopravno učestvuje u predlaganju i izvođenju dokaza, a da nije u nadležnosti Ustavnog suda da cijeni sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem njihove istinitosti, kao ni same apelantove krivičnopravne odgovornosti, tj. krivice. Dakle, Okružni sud je na opširan i detaljan način jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelant počinio predmetno krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ. Dalje, Ustavni sud zapaža da su i u obrazloženju osporene drugostepene odluke sadržani svi apelantovi prigovori od odlučnog značaja za ishod predmetnog postupka, a koje je apelant isticao kako u toku postupka pred redovnim sudovima tako i navodima predmetne apelacije, a koji se tiču primarno kvalitete pojedinih dokaza problematiziranih predmetnom apelacijom.

29. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prvenstveno Okružni sud, a potom i Vrhovni sud, načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stav

1. Evropske konvencije, odnosno da su redovni sudovi imali i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja pretpostavke nevinosti, odnosno načela in dubio pro reo u smislu člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da, u smislu naprijed citiranih stavova Evropskog i Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini s aspekta primjene procesnog i materijalnog prava u odnosu na utvrđivanje apelantove krivičnopravne odgovornosti, nije bio pravičan u smislu poštovanja garancija člana 6. Evropske konvencije. Dakle, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke. VIII.Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u predmetnom krivičnom postupku, sagledanom u cjelini, u kojem je apelant proglašen odgovornim za počinjenje krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ budući da su poštovani standardi prava na pravično suđenje obuhvaćeni članom 6. Evropske konvencije.

32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1268/19 (N. O.) | Sudska praksa | Aktio