Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1539/19 (A.P.)

Odluka donesena 27. 11. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Kolektivni ugovor
  • Naknada
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1539/19

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1539/19, rješavajući apelaciju A. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija A. P. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 202162 15 Rsž od 13.

februara 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelant A. P. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Aida Smajić, advokat iz Tuzle, podnio je 5. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 202162 15 Rsž od 13. februara 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i od JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, ZD Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 30. jula 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 14. augusta do 8. septembra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 32 0 Rs 202162 14 Rs od 29. decembra 2014. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu na ime novčane naknade zbog smrti člana uže porodice isplati određeni novčani iznos pobliže naveden u izreci presude (u daljnjem tekstu: utuženi iznos) sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

6. Općinski sud je obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelant bio zaposlenik tuženog na neodređeno vrijeme u vrijeme smrti majke (13. augusta 2011. godine), te da je apelantovom bratu (R. P.), koji je također zaposlen kod tuženog, isplaćena novčana naknada za smrt bliskog srodnika – majke. Utvrđeno je da je apelant tužbenim zahtjevom tražio da sud obaveže tuženog da mu na ime novčane naknade zbog smrti užeg člana porodice isplati utuženi iznos, zasnivajući svoj tužbeni zahtjev na odredbi člana 62. stav 4. Pravilnika o plaćama i drugim ličnim primanjima zaposlenika tuženog, novog Pravilnika o radu, i to člana 129. i na odredbama Općeg kolektivnog ugovora iz oblasti rudarstva (u daljnjem tekstu: OKU).

7. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je primjenom odredbe člana 45. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavca i zaposlenika u oblasti rudarstva FBiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) i člana 129. novog Pravilnika o radu tuženog (koji je važio u vrijeme spornog događaja) zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, odnosno da apelant ne može potraživati od tuženog jednokratnu novčanu pomoć. Pri tome, Općinski sud je naveo da je prilikom odlučivanja o apelantovom tužbenom zahtjevu za isplatu novčane naknade zbog smrti člana uže porodice prije svega pošao od toga šta je svrha davanja jednokratne pomoći zbog smrti užeg člana porodice. Imajući u vidu citirane odredbe Pravilnika o radu, kao i OKU-a, Općinski sud je ocijenio da svrha jednokratne pomoći ima cilj, prije svega, davanje naknade za troškove sahrane koji su neophodni porodici da bi se lice sahranilo, a ne da bi se ostvarila materijalna naknada i korist po osnovu te činjenice. U tom smislu, Općinski sud je istaknuo da među strankama nije sporno da je apelantovom bratu, također zaposleniku tuženog, zbog smrti užeg člana porodice – majke isplaćena naknada po istom osnovu.

8. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 32 0 Rs 202162 15 Rsž od 13. februara 2019. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

9. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je istakao da je odredbom člana 45. st. 1. i

3. Kolektivnog ugovora propisano da se zaposleniku u slučaju smrti člana uže porodice isplaćuje naknada od najmanje dvije prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku. Istu odredbu sadrži i Pravilnik o radu tuženog (član 129). Kantonalni sud je naveo da između stranaka nije sporno da je apelantovom bratu, također zaposleniku tuženog, zbog smrti istog člana uže porodice – majke isplaćena naknada koju propisuju naprijed navedene odredbe Kolektivnog ugovora i Pravilnika o radu tuženog. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je naveo da u takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, a imajući u vidu da je svrha potraživane naknade pomoć zaposleniku za sahranu umrlog člana uže porodice (koja je već isplaćena apelantovom bratu), a ne naknada nematerijalne štete ili stjecanje materijalne koristi, prvostepeni sud pravilno postupio kada je odlučio kao u izreci prvostepene presude. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da je neprihvatljivo žalbeno tumačenje odredbe člana 45. st. 1. i 3. Kolektivnog ugovora i relevantne odredbe Pravilnika o radu tuženog na način kako to navodi apelant, odnosno da je za isplatu potraživane naknade dovoljno da je apelant dokazao da su ispunjena dva uvjeta – da je zaposlenik tuženog i da mu je umrli član porodičnog domaćinstva. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

11. Apelant smatra da je Kantonalni sud pogrešno protumačio odredbu člana 45. stav 3. Kolektivnog ugovora, koji je bio na snazi u vrijeme nastanka spornog događaja, kojom je propisano da se u slučaju smrti člana uže porodice zaposlenika zaposleniku isplaćuje naknada od najmanje dvije prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, jer iz navedene odredbe ne proizlazi zaključak koji je zauzeo drugostepeni sud budući da nije definirano na šta se naknada odnosi, već samo da će se zaposleniku isplatiti naknada u slučaju smrti člana uže porodice. Smatra da nije uopće potrebno da takvu jasnu i preciznu odredbu sud tumači, već da je jednostavno primijeni, u smislu odredaba člana 99. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je propisano da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase. Apelant je također naveo da je novi Kolektivni ugovor iz 2016. godine (apelant je očiglednom greškom naveo 2013. godine) navedene ugovorne odredbe precizirao na način da u slučaju kada je više srodnika zaposleno kod tuženog predmetna novčana naknada se dijeli srazmjerno na sve njih. Dakle, novi ugovor je riješio ovu dilemu, međutim, dok se postupak vodi prema ranijim odredbama Kolektivnog ugovora i Pravilnika tada ne postoji dilema da se ove odredbe imaju primijeniti onako kako glase. Stoga je istaknuo da je pogrešnom primjenom materijalnog prava od Kantonalnog suda povrijeđeno njegovo pravo na imovinu.

b)Odgovor na apelaciju

12. Kantonalni sud je naveo da su navodi iz apelacije neosnovani, te da u svemu ostaje pri datim razlozima iznesenim u osporenoj presudi.

13. Općinski sud je opisao tok predmetnog postupka, te istaknuo da odluke nadležnih pravosudnih institucija nisu ni u kojem slučaju dovele u pitanje pravično suđenje niti apelantovu pravnu sigurnost, te da je djelovao u skladu s Ustavom BiH i Evropskom konvencijom.

14. Tuženi je naveo da apelant pogrešno tumači odredbu člana 45. Kolektivnog ugovora kada smatra da se radi o naknadi za duševnu bol zbog smrti člana uže porodice, te da nije potrebno da navedenu odredbu tumači sud, već da je jednostavno treba primijeniti. Nadalje, tuženi smatra da je svrha naknade propisana stavom 3 (člana 45) Kolektivnog ugovora naknada duševne patnje zaposlenicima zbog smrti člana uže porodice, što je sasvim pogrešno jer se pomoć ogleda u snošenju troškova sahrane umrlog člana porodice, a kako to tumače i nižestepeni sudovi. V.Relevantni propisi

15. Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti rudarstva u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/07 i 18/08

– ispravka) u relevantnom dijelu glasi:

Član 45. st. 1, 3. i 4.

U slučaju smrti zaposlenika uslijed nesreće na poslu i teškog profesionalnog oboljenja, njegovoj porodici se isplaćuje novčana naknada u visini od najmanje tri prosječne plaće ostvarene u Federaciji Bosne i Hercegovine, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku.

U slučaju teške invalidnosti zaposlenika koja nije posljedica nesreće na poslu i u slučaju smrti člana uže porodice zaposlenika, zaposleniku se isplaćuje naknada u visini najmanje dvije plaće iz stava 1. ovog člana.

Članovima uže porodice iz stava 2. i 3.ovog člana smatraju se: bračni drug, djeca i roditelji kao i unučad bez roditelja koje zaposlenik izdržava živeći u zajedničkom domaćinstvu.

16. Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i radnika u oblasti rudarstva u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 72/16) u relevantnom dijelu glasi:

Član 61. st. 1, 2, 4. i 6.

(1) U slučaju smrti radnika zbog nesrećnog slučaja na poslu ili smrti zbog teškog profesionalnog oboljenja, njegovoj porodici se isplaćuje novčana naknada u visini od najmanje tri prosječne plaće ostvarene u Federaciji Bosne i Hercegovine, prema posljednjem objavljenom podatku Federalnog zavoda za statistiku, za prethodnu godinu.

(2) U slučaju smrti radnika koja nije posljedica nesreće na poslu niti profesionalnog oboljenja, ili smrti člana uže porodice, radniku, odnosno njegovoj porodici se isplaćuje naknada u visini od najmanje dvije prosječne plaće ostvarene u Federaciji Bosne i Hercegovine, prema posljednjem objavljenom podatku Federalnog zavoda za statistiku, za prethodnu godinu.

(4) U slučaju da je više radnika uposleno kod jednog poslodavca a koji čine uži dio porodice preminulog ili preminule, iznos iz stava 2. ovog člana se dijeli svima na jednake dijelove.

(6) Naknade iz ovog člana isplaćuju se jednokratno.

VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 202162 15 Rsž od 13. februara 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je navedena presuda donesena 13. februara 2019. godine, a da je apelant predmetnu apelaciju podnio 5. aprila 2019. godine, slijedi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

22. Prije nego počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku radi isplate potraživanja iz radnog odnosa. Prema tome, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

23. Ustavni sud ističe da apelant osporava odluku Kantonalnog suda tvrdeći da je došlo do povrede prava na pravično suđenje, prije svega zbog toga što je osporenom odlukom proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, konkretno odredbe člana 43. st. 1. i 3. Kolektivnog ugovora.

24. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

25. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.

26. Razmatrajući apelacione navode, Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom Kantonalnog suda kao konačnom odlukom u predmetnom postupku odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu zbog smrti člana uže porodice i pri tome se pozvao na relevantne odredbe Kolektivnog ugovora. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene presude dao jasne i precizne razloge o tome zašto je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, te je dao iscrpne razloge zašto apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Naime, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Kantonalni sud zaključio da apelantu ne pripada pravo na naknadu zbog smrti člana uže porodice – majke, s obzirom na to da je apelantovom bratu, također zaposleniku tuženog, po istom osnovu isplaćena naknada, istaknuvši da je svrha potraživane naknade pomoć zaposleniku za sahranu umrlog člana uže porodice (koja je već isplaćena apelantovom bratu), a ne naknada nematerijalne štete ili stjecanje materijalne koristi. U tom kontekstu, Ustavni sud primjećuje da je u postupku pred redovnim sudovima utvrđeno da je apelant zaposlenik tuženog i da mu je umrli član porodičnog domaćinstva (majka), dok je odredbom člana 45. st. 1. i 3. Kolektivnog ugovora, na koju su se pozvali i nižestepeni sudovi, regulirano da u slučaju smrti člana uže porodice zaposlenika zaposleniku se isplaćuje naknada u visini najmanje dvije prosječne plaće (ostvarene u Federaciji Bosne i Hercegovine, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku). Također, Ustavni sud zapaža da citirana odredba (u stavu 4) predviđa da se članovima uže porodice smatraju bračni drug, djeca i roditelji, kao i unučad bez roditelja koje zaposlenik izdržava živeći u zajedničkom domaćinstvu. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje da je cilj naknade, propisane stavom 3. navedene odredbe Kolektivnog ugovora, pomoć u snošenju troškova sahrane umrlog člana porodice, što je u konkretnom slučaju tuženi isplatio i dokazao pred nižestepenim sudovima, s obzirom na nespornu činjenicu da je naknada po istom osnovu isplaćena članu porodice umrlog, odnosno apelantovom bratu, budući da se navedena naknada može i mora isplatiti samo jednom zaposleniku. Dakle, naknada zbog smrti člana uže porodice nema cilj ostvarenje materijalne koristi, niti da članovi porodice budu kompenzirani radi duševnog bola, nego da uža porodica zbog troškova sahrane ne trpi u odnosu na svoje životne potrebe. Iz navedenog proizlazi da ako se jednom članu porodice isplati naknada zbog smrti člana uže porodice, njena svrha je ispunjena.

27. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je već ranije u Odluci broj AP 1717/10 razmatrao slična činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1717/10 od 25. aprila 2013. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U presudama osporenim navedenom apelacijom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena Federacija Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, obaveže da mu isplati naknadu za slučaj smrti člana uže porodice zaključivši da je smisao odredbe člana 13. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće da se nadoknade stvarni troškovi sahrane koje je službenik, odnosno namještenik imao u slučaju smrti člana uže porodice. Stoga, kako je u konkretnom slučaju troškove snosio tuženi iz posebno osiguranih sredstava, to je, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud pravilno odbio tužbeni zahtjev. Raspravljajući navode apelacije u navedenom premetu, Ustavni sud je zaključio da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U prilog navedenom govori i činjenica da je navedeno pitanje kao sporno prepoznao i zakonodavac, te da je novim Kolektivnim ugovorom iz 2016. godine navedena odredba precizirana tako da u slučaju da je više radnika zaposleno kod jednog poslodavca, a koji čine uži dio porodice preminulog ili preminule, iznos naknade u slučaju smrti člana uže porodice se dijeli svima na jednake dijelove. Dakle, namjera zakonodavca, odnosno ratio legis navedene odredbe Kolektivnog ugovora je bila da se članovima uže porodice naknade troškovi sahrane umrlog člana uže porodice koja se ostvaruje kada se jednom od članova porodice isplati navedena naknada. Prema tome, Ustavni sud u razlozima osporene odluke, kojima je u konačnici odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu isplati naknadu zbog smrti člana uže porodice – majke, zbog toga što je apelantovom bratu, također zaposleniku tuženog, po istom osnovu isplaćena naknada, suprotno apelacionim navodima, ne može naći elemente koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava na apelantovu štetu.

28. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelacioni prigovori neosnovani, te da osporenom presudom Kantonalnog suda nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

29. U vezi s apelantovim pozivanjem i na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelant pozivanje na kršenje navedenog prava zapravo zasniva na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, o čemu se Ustavni sud prethodno izjasnio u okviru prava na pravično suđenje, pa zbog istih razloga Ustavni sud apelantovo pozivanje na kršenje prava na imovinu smatra neosnovanim.

VIII.Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud, koji je donio konačnu odluku u ovom predmetu, odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženog da mu isplati naknadu zbog smrti člana uže porodice, pri čemu je u obrazloženju odluke za svoje stavove dao dovoljno i jasno obrazloženje u pogledu primjene relevantnih odredaba Kolektivnog ugovora.

31. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant tvrdnju o kršenju tog prava vezuje za pogrešnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Na osnovu člana 43. Pravila Ustavnog suda, sutkinja Seada Palavrić je dala izjavu o neslaganju s odlukom većine.

34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1539/19 (A.P.) | Sudska praksa | Aktio