Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3624/20 (Š. Đ.)

Odluka donesena 27. 11. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Zastara
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3624/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3624/20, rješavajući apelaciju Šemsudina Đelilovića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Šemsudin Đelilović protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Mal 136204 20 Gž od 27. kolovoza 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Šemsudin Đelilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, podnio je 12. listopada 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Mal 136204 20 Gž od 27. kolovoza 2020. godine.

2. Osporenom odlukom Kantonalnog suda, uvažena je žalba tužitelja (JP Elektroprivreda BH d.d. Sarajevo, Podružnica Elektrodistribucija Mostar), prvostupanjska presuda je preinačena na način da je obvezan apelant tužitelju isplatiti određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je predmet spora zahtjev kojim tužitelj traži dug po osnovu isporučene, a neplaćene električne energije. Dalje je naveo da je prvostupanjski sud utvrdio da su parnične stranke bile u poslovnim odnosima temeljem ugovora o isporuci električne energije, te da je apelant vršio uplate električne energije na blagajni tužitelja u određenom razdoblju, pri čemu je naveo da se radi o neoznačenim uplatama. Iz navedenih uplata je evidentno da su vršene na blagajnu tužitelja, ali u izvještaju o uplati nije označeno koji račun je plaćen (samo je naveden datum plaćanja i iznos). U pogledu toga, naveo je da je neprihvatljiv pravni stav prvostupanjskog suda da uplatama apelanta izvršenim nakon nastupanja zastare tužitelj nije mogao zatvarati zastarjeli dug. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je odredbom članka 312. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano „da kada između istih lica postoji više istorodnih obaveza, pa ono što dužnik ispuni nije dovoljno da bi se moglo namirit sve, ako o tome ne postoji sporazum povjerioca i dužnika, uračunavanje se vrši onim redom koji odredi dužnik najkasnije prilikom ispunjenja“. Budući da iz priloženih uplatnica slijedi da apelant nije odredio redoslijed ispunjenja, jer na uplatnicama nije naznačivao koje račune i za koje obračunske periode vrši plaćanje, Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju treba primijeniti odredba stavka 2. članka 312. ZOO („kada nema dužnikove izjave o uračunavanju, obaveze se namiruju redom kako je koja dospjela.“) Stoga, suprotno pogrešnom pravnom stavu prvostupanjskog suda, tužitelj je imao pravo da nenaznačenim uplatama apelanta namiruje najstarija dospjela potraživanja, iako su zastarjela. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je naveo da je tužitelj osnovano prigovarao da je prvostupanjski pogrešno primijenio pravila o teretu dokazivanja, te izvršio pogrešnu ocjenu dokaza, jer je tužitelj visinu duga dokazao ispostavljenim računima, kojim apelant nije prigovarao. Konačno, naveo je da je irelevantna činjenica što su ispostavljeni računi privatna isprava tužitelja, jer u poslovnim odnosima služe kao jedini dokaz o izvršenoj usluzi.

Apelacioni navodi

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje, budući da je tužitelj u tijeku postupka trebao predložiti vještačenje kojim bi se utvrdila visina tužbenog zahtjeva. Pri tome, apelant osporava vjerodostojnost isprava na osnovu kojih je utvrđen dug.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3624/20 (Š. Đ.) | Sudska praksa | Aktio