Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2770/19 („Vitoplast“ d.o.o. Vitez)

Odluka donesena 27. 11. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2770/19

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2770/19, rješavajući apelaciju „Vitoplasta“ d.o.o. Vitez, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. studenog 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija „Vitoplasta“ d.o.o.

Vitez podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 Ps 060265 18 Rev od 14. ožujka 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Ps 060265 17 Pž 3 od 13. prosinca 2017. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 Ps 060265 16 Ps 3 od 18. kolovoza 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Vitoplast“ d.o.o. Vitez (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Bruno Božić, odvjetnik iz Travnika, podnio je 5. srpnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 Ps 060265 18 Rev od 14. ožujka 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 Ps 060265 17 Pž 3 od 13. prosinca 2017. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 Ps 060265 16 Ps 3 od 18. kolovoza 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog PS „Vitezit“ d.o.o. Vitez (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je u razdoblju od 23. rujna do 12. listopada 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Općinskog suda zatraženo je 22. listopada 2020. godine da dostavi predmetni spis.

3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u razdoblju od 30. rujna do 23. listopada 2020. godine. Općinski sud je 27. listopada 2020. godine dostavio predmetni spis.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je 23. ožujka 2012. godine podnio Općinskom sudu tužbu protiv tuženog radi naknade štete.

6. Općinski sud je održao pripremna ročišta 24. listopada 2012. godine, potom 30. studenog 2016. godine i 18. siječnja 2017. godine očevid na licu mjesta 3. ožujka 2017. godine, te ročište za glavnu raspravu 6. srpnja 2017. godine na kojem je apelant precizirao tužbeni zahtjev. Općinski sud je odgodio ročišta za glavnu raspravu zakazana za 18. svibnja 2017. godine (vještak financijske struke nije uradio nalaz i mišljenje) i 20. lipnja 2017. godine (stranke nisu primile dopunu nalaza vještaka strojarske struke).

7. Apelant je na pripremnom ročištu od 24. listopada 2012. godine predložio prekid postupka u konkretnom predmetu do pravomoćnog okončanja postupka koji se vodi između istih parničnih stranaka pred Općinski sudom u predmetu broj 51 0 Ps 043182 11 Ps radi utvrđenja prava vlasništva na nekretninama koje su, kako je apelant naveo, „de facto i ovdje predmet spora“. Odlučujući o apelantovom prijedlogu za prekid postupka, Općinski sud je donio Rješenje broj 51 0 Ps 060265 12 Ps od 12. studenog 2012. godine kojim je prekinut postupak u konkretnoj pravnoj stvari, te je određeno da će se postupak nastaviti kada se pravomoćno završi postupak pred tim sudom u predmetu broj 51 0 Ps 043182 11 Ps ili kada sud ustanovi da više ne postoje razlozi da se čeka na njegov završetak. Rješenjem Kantonalnog suda broj 51 0 Ps 060265 13 Pž od 25. prosinca 2013. godine odbijena je žalba tuženog i potvrđeno rješenje Općinskog suda o prekidu postupka.

8. Apelant je podneskom od 11. rujna 2015. godine predložio nastavak postupka u konkretnom predmetu. Potom je apelant podnescima (označeni kao „uređena tužba“) od 2. listopada 2015. godine, 22. listopada 2015. godine, 6. lipnja 2016. godine i 30. lipnja 2016. godine, kao novog tuženog (drugotuženog) u postupku označavao Vladu Federacije Bosne i Hercegovine, potom Vladu Federacije Bosne i Hercegovine, Federalno ministarstvo energetike, rudarstva i industrije Mostar, kao i Federaciju Bosne i Hercegovine, Vladu Federacije Bosne i Hercegovine. U svezi s tim Općinski sud je tri puta donosio rješenja od 6. listopada 2015. godine, 24. svibnja 2016. godine i 20. lipnja 2016. godine kojima je pozivao apelanta da pravilno označi novog tuženog i dostavi dokaze uz uređenu tužbu. Podneskom od 18. siječnja 2017. godine apelant je uredio tužbu.

9. U međuvremenu je Općinski sud donio Rješenje broj 51 0 Ps 060265 15 Ps 2 od 7. siječnja 2016. godine kojim se proglasio mjesno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari, te će se predmet po pravomoćnosti rješenja ustupiti nadležnom Općinskom sudu u Sarajevu. Rješenjem Kantonalnog suda broj 51 0 Ps 060265 16 Pž 2 od 13. travnja 2016. godine uvažena je apelantova žalba, ukinuto rješenje Općinskog suda od 7. siječnja 2016. godine i predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak.

10. Općinski sud je 17. kolovoza 2016. godine održao ročište o prijedlogu novog tuženog Federacije Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za povrat u prijašnje stanje, a nakon toga donio Rješenje broj 51 0 Ps 060265 16 Ps 3 od 22. kolovoza 2016. godine kojim je navedeni prijedlog odbijen kao neutemeljen.

11. Potom je Rješenjem Općinskog suda broj 51 0 Ps 060265 16 Ps 3 od 2. prosinca 2016. godine odbijena preinaka tužbe u odnosu na novog tuženog Federaciju Bosne i Hercegovine, Vladu Federacije Bosne i Hercegovine jer se usprotivio preinačenju tužbe.

12. Presudom Općinskog suda broj 51 0 Ps 060265 16 Ps 3 od 18. kolovoza 2017. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obveže tuženi da mu nadoknadi imovinsku štetu na ime izgubljene zarade u proizvodnji i na ime izgubljene dobiti od najma hala i otvorenih površina za određeno vremensko razdoblje u iznosima bliže navedenim u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.

Prvostupanjskom presudom obvezan je apelant nadoknaditi tuženom troškove parničnog postupka.

13. U obrazloženju presude Općinski sud je ukazao da je apelant u tužbi naveo da su tuženi i tvrtka „Verner promet“ d.o.o. Zagreb zaključili Ugovor o osnivanju zajedničkog poduzeća – apelanta, te da su ugovorili da za poslovanje i početak rada apelanta osiguravaju osnivački početni kapital kao osnovnu glavnicu u određenom novčanom iznosu, što je bliže navedeno u obrazloženju presude. Također, da je apelant u tužbi naveo da je redovno poslovao u svojim poslovnim prostorijama i na svojoj opremi sve do 2002. godine, kada ga je tuženi „izbacio“ iz posjeda nekretnina i imovine, zabranjujući mu pristup, te je naveo da tuženi koristi nekretnine i apelantovu opremu, uključujući i transakcijske račune u poslovnim bankama. Općinski sud je naveo da je tuženi osporio apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti, ukazujući da apelant nije vlasnik poslovnih prostora, dvorišta, strojeva i opreme, odnosno nekretnina (bliže označene u obrazloženju presude), koje se i sada nalaze u vlasništvu tuženog. Nadalje, da je tuženi ukazao da je Presudom Općinskog suda broj 51 0 Ps 043182 11 Ps od 14. rujna 2012. godine (potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 51 0 Ps 043182 12 Pž od 6. prosinca 2013. godine) odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik naprijed navedenih nekretnina, te da je tuženi dužan trpjeti da se apelant upiše u zemljišne knjige i katastarski operat kao vlasnik i posjednik tih nekretnina sa 1/1 vlasništvom.

14. Općinski sud je dalje naveo da je proveo dokazni postupak uvidom u isprave koje su kao dokaz predložile parnične stranke, saslušanjem vještaka strojarske struke i vještaka financijske struke, saslušanjem apelantovog zakonskog zastupnika M. S. i svjedoka M. S., te je izvršen očevid na licu mjesta. Potom je naveo da je ocjenom provedenih dokaza, u skladu sa člankom 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) utvrđeno da apelant nije dokazao utemeljenost činjeničnih navoda tužbe. U svezi s tim Općinski sud je ukazao da je utemeljen prigovor tuženog da apelant nije dokazao vlasništvo nad poslovnim prostorima, dvorištem, strojevima i opremom (Presuda Kantonalnog suda broj 51 0 Ps 043182 12 Pž od 6. prosinca 2013. godine). Općinski sud je ukazao da je s gledišta utemeljenosti tužbenog zahtjeva za naknadu imovinske štete u vidu izgubljene zarade i dobiti, pored činjenice vlasništva, potrebno da su ispunjeni i drugi zakonom propisani uvjeti, da postoji određeni stupanj izvjesnosti da bi prihod od zakupnine hala i otvorenih površina bio ostvaren, kao i dopustivost osnova po kome bi bila ostvarena. Potom je naveo da sud u svakom konkretnom slučaju odlučuje postoje li ti uvjeti koji, samo ako su kumulativno ispunjeni, dovode do odgovornosti za naknadu izgubljene koristi. Općinski sud je naveo da apelant nije dokazao koje je nekretnine unio tuženi kao osnivački ulog, niti je dokazao da je pokrenuo postupak upisa prava vlasništva u zemljišnoj knjizi kod nadležnog suda na temelju Ugovora o osnivanju, a što je uvjet za stjecanje prava vlasništva. Također je naveo da apelant nije dokazao postojanje izvjesnosti – utemeljeno očekivane dobiti, odnosno da bi korist za koju apelant traži naknadu i bila ostvarena u smislu odredbi članka 189. stavak 3. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) jer nije dokazao postojanje zaključenih ugovora o zakupu poslovnih prostora, postrojenja i opreme na istoj ili sličnoj lokaciji, kada bi bilo izvjesno da je izgubio dobit koju bi po redovnom tijeku stvari ostvarivao.

15. Općinski sud je ukazao da provedeni dokazi strojarskog i financijskog vještačenja, kao i iskazi saslušanih svjedoka ne pružaju osnovu za utvrđenje utemeljenosti tužbenog zahtjeva. Općinski sud je naveo da su okolnosti konkretnog slučaja podloga za utvrđenje da apelantu ne pripada pravo na potraživanu imovinsku štetu, pa je u smislu odredbi članka 123. u svezi sa člankom 126. ZPP apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neutemeljen.

16. Apelant je protiv prvostupanjske presude podnio žalbu, a predmet je 24. listopada 2017. godine dostavljen Kantonalnom sudu na postupanje.

17. Presudom Kantonalnog suda broj 51 0 Ps 060265 17 Pž 3 od 13. prosinca 2017. godine odbijena je apelantova žalba i prvostupanjska presuda potvrđena.

18. U obrazloženju drugostupanjske presude, Kantonalni sud je naveo činjenično utvrđenje prvostupanjskog suda, te je ukazao da se ne doima proizvoljnim uvjerenje prvostupanjskog suda o neutemeljenosti apelantovog tužbenog zahtjeva. Kantonalni sud je istaknuo da treba imati u vidu da apelant, u postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u predmetu broj 51 0 Ps 043182 11 Ps, radi utvrđenja prava vlasništva na nekretninama za koje on tvrdi da su po Ugovoru o osnivanju ušle u novoosnovano društvo, tj. apelanta, nije dokazao da je vlasnik tih nekretnina, dok iz žalbenih navoda proizlazi da nije u njihovom posjedu od 2002. godine. Kantonalni sud je naveo da kod takvog stanja stvari, a glede korištenja tih nekretnina, odnosno nemogućnosti korištenja, pa time i izgubljene dobiti od najma hala i otvorenih površina, apelant neutemeljeno zahtijeva naknadu imovinske štete. Potom je naveo da se glede postrojenja i izgubljene zarade u proizvodnji iz izvedenih dokaza ne može zaključiti da ta postrojenja predstavljaju apelantova osnovna sredstva, niti da je apelant obavljao registriranu djelatnost, odnosno da postoje historijski podaci o apelantovom poslovanju koji bi se eventualno mogli koristiti prilikom utvrđivanja štete po osnovi izgubljene zarade. Kantonalni sud je ukazao da apelant neutemeljeno prigovara da je prvostupanjski sud lakonski odbacio nalaz vještaka financijske struke i nalaz vještaka strojarske struke zato što bi matematičke vrijednosti iz tih nalaza bile relevantne samo u slučaju da je apelant dokazao da ima pravo zahtijevati naprijed navedeno. Kantonalni sud je naveo da je sudska praksa jedinstvena u stajalištu da izgubljena dobit predstavlja budući dio imovine, prihod koji bi oštećeni nekom dozvoljenom djelatnošću postigao da nije bio onemogućen štetnom radnjom štetnika. Također je naveo da svaki očekivani dobitak još ne predstavlja izgubljenu dobit u pravnom smislu, te da je u prvom redu potrebna namjera oštećenog za postizanje dobiti, ali i postojanje realne mogućnosti da se predviđena dobit ostvari. Kantonalni sud je naveo da je paušalno i neutemeljeno apelantovo ukazivanje da je dokaze u tom pravcu zadržao tuženi s obzirom na to da je glede postrojenja, shodno Zakonu o privrednim društvima, apelant bio u obvezi voditi evidenciju u knjigama o osnovnim sredstvima. Kantonalni sud je naveo da ako bi i bili točni navodi da se ti dokazi nalaze kod tuženog i da ih on ne da, apelant je imao mogućnost tražiti ih u smislu odredbi članka 135. stavak 1. ZPP, što je propustio učiniti. Kantonalni sud je istaknuo da je prvostupanjski sud pravilno obrazložio svoj zaključak o neutemeljenosti tužbenog zahtjeva, pozivanjem na odredbe članka 189. stavak 3. ZOO iz kojih jasno proizlazi da se zahtjev ne može temeljiti samo na subjektivnim očekivanjima, nego da ta izvjesnost mora biti objektivna, tj. dobitak koji se mogao utemeljeno očekivati prema redovnom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima i čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

19. Apelant je protiv drugostupanjske presude izjavio reviziju, nakon čega je 17. travnja 2018. godine predmet dostavljen Vrhovnom sudu na postupanje.

20. Presudom Vrhovnog suda broj 51 0 Ps 060265 18 Rev od 14. ožujka 2019. godine odbijena je apelantova revizija, kao i zahtjev za naknadu troškova sastavljanja revizije.

21. U obrazloženju konačne odluke Vrhovni sud je naveo da nije utemeljen prigovor da je drugostupanjska presuda zahvaćena povredama odredbi parničnog postupka iz članka 209. u svezi sa člankom 8. ZPP. Dalje je naveo da je drugostupanjski sud, suprotno revizijskom prigovoru, pravilno zaključio da je prvostupanjski sud sve izvedene dokaze, uključujući nalaze i mišljenja vještaka, kao i iskaze svjedoka, cijenio u skladu sa člankom 8. ZPP, te da je na temelju slobodne ocjene izvedenih dokaza utvrdio sporne činjenice odlučne za konkretni spor, a stečeno uvjerenje o odlučnim činjenicama opravdao logičnim i uvjerljivim razlozima. Vrhovni sud je naveo da se slobodnoj ocjeni dokaza od strane suda apelant ne može sa uspjehom suprotstaviti svojom ocjenom dokaza, tim prije što ta ocjena u konkretnom slučaju uključuje prigovore činjenične naravi (članak 240. stavak 2. ZPP). Potom je ukazao da je drugostupanjski sud cijenio sve žalbene navode odlučne s aspekta predmeta spora, pravilno primijenivši odredbe članka 231. ZPP. Vrhovni sud je istaknuo da nisu počinjene povrede odredbi parničnog postupka na koje je apelant ukazao u reviziji, niti povrede na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti u skladu s odredbama članka 241. ZPP. Vrhovni sud je citirao odredbe članka 189. stavak 3. ZOO, te je naveo da je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da ne postoje uvjeti odštetne odgovornosti tuženog. Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju ne može polaziti od pretpostavki i mogućnosti, već od stvarnih pokazatelja u rezultatima apelantovog poslovanja i njegovih stvarnih namjera i objektivnih mogućnosti. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

22. Apelant je naveo da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

23. Apelant je naveo da apelaciju i tužbeni zahtjev temelji na činjenici da mu tuženi godinama ne omogućava pristup poslovnim prostorijama i strojevima, te ga tako onemogućava u proizvodnji. Također je naveo da je od tuženog više puta pismeno tražio da mu omogući pristup i proizvodnju na njegovoj imovini, što je tuženi odbijao. Dalje je naveo da je, prema mišljenju sudova, razlog odbijanja tužbe i tužbenog zahtjeva to što apelant nije dokazao štetu, odnosno da nije pretrpio štetu, da nije proizvodio u utuženom razdoblju, niti je izdavao nekretninu u zakup. Također je naveo da se prvostupanjski sud dodatno pozvao na činjenicu da apelant nije upisan kao vlasnik nekretnina koje je kao vlasnički udjel kod osnivanja apelanta unio tuženi. Apelant je naveo da su takva stajališta suda pogrešna i rezultat su povrede prava na pravičan postupak, pogrešne ocjene dokaza i pogrešne primjene prava. Također je naveo da su izvedenim dokazima, očevidom na licu mjesta i nalazima i mišljenjem vještaka financijske i strojarske struke nesporno utvrđeni parametri koji su poslužili kao osnova za preciziranje tužbenog zahtjeva. Potom je ukazao da je pozivanje sudova na nejasne vlasničke odnose za predmetnu pravnu stvar nebitno jer je on mogao raditi na tuđoj opremi da bi ostvario dohodak i dobit, te tvrdi da jeste vlasnik strojeva, opreme i nekretnina jer su na temelju Ugovora o osnivanju apelanta unijeti kao osnivački ulog tuženog.

24. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku. U svezi s tim apelant je ukazao da je tužba podnesena 23. ožujka 2012. godine, nakon čega je prvostupanjska presuda donesena 18. kolovoza 2017. godine, odluka o žalbi 13. prosinca 2017. godine, a revizijska odluka 14. ožujka 2019. godine, dakle od tužbe do konačne odluke proteklo je nepunih šest godina. b)Odgovori na apelaciju

25. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima danim u obrazloženju odluke, te je ukazao da pri njezinom donošenju nisu uskraćena prava na koja se apelant pozvao u apelaciji. Vrhovni sud je naveo da je predmet uzet u rad u razumnom roku.

26. Kantonalni sud je naveo da su apelacijski navodi neutemeljeni i paušalni, da je drugostupanjska presuda donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava, te da ostaje pri pravnom stajalištu izraženom u presudi. Kantonalni sud je naveo da nisu povrijeđena prava na koja je apelant ukazao u apelaciji, kao i da je drugostupanjska presuda donesena uz poštovanje optimalnih i predvidivih rokova.

27. Općinski sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u obrazloženju prvostupanjske presude. Također je naveo da su svi apelantovi predloženi dokazi izvedeni tijekom postupka i da su raspravljene sve pravno relevantne činjenice koje su mogle biti od utjecaja na ishod predmeta spora.

28. Tuženi je naveo da apelacija nije utemeljena.

V.Relevantni propisi

29. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI - DOKAZI I IZVOĐENJE DOKAZA

1. Opće odredbe Članak 123.

(1)Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.

(2)Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.

Članak 126.

Ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću ustanoviti koju činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Članak 135. stavak (1) (1) Kad se jedna stranka poziva na ispravu i tvrdi da se ona nalazi kod druge stranke, sud može tu stranku pozvati da podnese ispravu, ostavljajući joj za to određeni rok.

30. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Obična šteta i izmakla korist Član 189. stav (3) (3) Pri oceni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje sprečeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

VI.Dopustivost

31. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 51 0 Ps 060265 18 Rev od 14. ožujka 2019. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 10. svibnja 2019. godine, a apelacija je podnesena 5. srpnja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

34. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

35. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

36. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

37. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

38. Ustavni sud konstatira da je apelant predmetni postupak pokrenuo radi naknade štete na ime izgubljene zarade u proizvodnji i na ime izgubljene dobiti od najma hala i otvorenih površina. Dakle, u pitanju je predmet građansko-pravne naravi, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

U odnosu na osporene odluke

39. Ustavni sud zapaža da apelant, u biti, smatra da su u konkretnom slučaju proizvoljno cijenjeni dokazi i da je proizvoljno primijenjeno pravo.

40. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene procesnog i materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

41. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je apelant predmetni postupak pokrenuo radi naknade štete po osnovi izgubljene zarade u proizvodnji i izgubljene dobiti od najma hala i otvorenih površina. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostupanjske odluke proizlazi da je taj sud tijekom postupka proveo dokaze koje su predložili kako apelant tako i tuženi i da je ocjenom provedenih dokaza utvrdio činjenice koje su relevantne za odlučenje u konkretnom predmetu. Ustavni sud, dalje, zapaža da je prvostupanjski sud u skladu s odredbama članka 123. u svezi sa člankom 123. ZPP, te odredbama članka 189. stavak 3. ZOO zaključio da nije utemeljen apelantov tužbeni zahtjev. Ustavni sud, dalje, zapaža da su Kantonalni sud i Vrhovni sud istog stajališta po pitanju utemeljenosti predmetnog tužbenog zahtjeva, te da iz obrazloženja drugostupanjske odluke i revizijske odluke slijedi da su ovi sudovi prihvatili kao pravilnu ocjenu dokaza i činjenično utvrđenje prvostupanjskog suda, kao i primjenu relevantnih odredbi materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka slijedi da su redovni sudovi dali razloge koji su ih opredijelili za zaključak da u konkretnom slučaju, u smislu relevantnih odredbi ZPP i ZOO, nisu ispunjeni uvjeti kako bi se udovoljilo apelantovom tužbenom zahtjevu, odnosno da apelant nije dokazao da su ispunjeni zakonski uvjeti da bi se obvezao tuženi da mu nadoknadi štetu po osnovi izgubljene zarade i izgubljene dobiti. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka slijedi da apelant ovakav zahtjev ne može temeljiti na subjektivnim očekivanjima, već na stvarnim pokazateljima o rezultatima poslovanja i realnim mogućnostima da se ostvari dobit. Ustavni sud, također, zapaža da su se Kantonalni sud i Vrhovni sud izjasnili u odnosu na apelantove žalbene i revizijske prigovore i da su obrazložili zbog čega takvi prigovori ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u predmetnoj pravnoj stvari. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u obrazloženjima osporenih odluka i danim razlozima o neutemeljenosti tužbenog zahtjeva ne može naći elemente koji bi ukazivali na proizvoljnost kako glede ocjene izvedenih dokaza tako i glede primjene odredbi procesnog i materijalnog prava na apelantovu štetu.

42. Shodno izloženom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu, u odnosu na osporene presude, nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

U odnosu na duljinu trajanja postupka Relevantna načela

43. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.). Razdoblje koje se uzima u obzir

44. Ustavni sud zapaža da je apelant tužbu podnio 23. ožujka 2012. godine, a da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 14. ožujka 2019. godine. Međutim, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku doneseno rješenje o prekidu postupka. U svezi s tim Ustavni sud podsjeća da za vrijeme prekida postupka rokovi ne teku, odnosno da se za vrijeme prekida postupka ne mogu poduzimati nikakve procesne radnje, pa se u vrijeme trajanja postupka neće računati razdoblje od 12. studenog 2012. godine, kada je Općinski sud donio rješenje o prekidu postupka, do 6. prosinca 2013. godine, kada je pravomoćno okončan postupak u predmetu broj 51 0 Ps 043182 12 Pž. Dakle, relevantno razdoblje koje u konkretnom slučaju treba uzeti u obzir jeste razdoblje od pet godina i 11 mjeseci.

Analiza duljine trajanja postupka

45. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku u kojem je odlučivano o apelantovom zahtjevu za naknadu imovinske štete po osnovi izgubljene zarade i izgubljene dobiti, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, da su u postupku provedena vještačenja po vještacima financijske i strojarske struke, saslušani svjedoci i izvršen uvid u određenu materijalnu dokumentaciju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o relativno složenom predmetu.

46. Ocjenjujući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da je apelant u više navrata uređivao tužbu, te je na ročištu za glavnu raspravu precizirao tužbeni zahtjev, što jeste njegovo procesno pravo, ali konzumacija tog prava produljuje postupak u kojem se ono konzumira. Osim toga, Ustavni sud zapaža da nakon što je 6. prosinca 2013. godine pravomoćno okončan postupak u predmetu broj 51 0 Ps 043182 12 Pž, apelant je tek 11. rujna 2015. godine predložio da se postupak nastavi. Ustavni sud smatra da je navedeno utjecalo na duljinu trajanja postupka. Ocjenjujući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud tijekom prvostupanjskog postupka održao tri pripremna ročišta, ročište za glavnu raspravu i očevid na licu mjesta, te ročište po prijedlogu za povrat u prijašnje stanje, dok su dva ročišta za glavnu raspravu odgođena (nije urađen nalaz i mišljenje vještaka financijske struke i stranke nisu primile dopunu nalaza i mišljenja vještaka strojarske struke). Potom, Ustavni sud zapaža da je nakon toga Općinski sud donio više procesnih rješenja (o uređenju tužbe, mjesnoj nenadležnosti, prijedlogu za povrat u prijašnje stanje i preinaci tužbe). Dalje, da je Kantonalni sud u razdoblju nešto duljem od tri mjeseca donio procesno rješenje kojim je ukinuo prvostupanjsko rješenje kojim se Općinski sud proglasio mjesno nenadležnim i vratio predmet tom sudu na ponovni postupak. Ustavni sud, također, zapaža da je Kantonalni sud o podnesenoj žalbi odlučio za nepuna dva mjeseca, dok je Vrhovni sud o izjavljenoj reviziji odlučio nakon 11 mjeseci.

47. Ustavni sud naglašava da duljinu trajanja postupka ocjenjuje u cjelini, pri čemu posebnu pozornost posvećuje razdobljima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Prema tome, Ustavni sud, sagledavajući postupak u cjelini, te imajući u vidu da su redovni sudovi u okviru analiziranog razdoblja (pet godina i 11 mjeseci) donijeli tri meritorne odluke i veći broj procesnih rješenja, kao i da je apelant doprinio duljini trajanja postupka, zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta nema elemenata koji ukazuju da je u predmetnom postupku povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

48. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na imovinu

49. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim Ustavni sud zapaža da se argumentacija u pravcu povrede ovih prava temelji na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje (proizvoljna ocjena dokaza i proizvoljna primjena prava), koje navode je Ustavni već razmatrao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.

VIII.Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali jasne razloge kako glede ocjene dokaza, tako i u odnosu na primjenu relevantnih odredbi ZPP i ZOO. Osim toga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi da je apelantu povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kada su redovni sudovi u relevantnom razdoblju od pet godina i 11 mjeseci donijeli tri meritorne odluke i veći broj procesnih rješenja, a kada je apelant doprinio duljini trajanja postupka.

51. Ustavni sud, također, zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant kršenje ovog prava dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje (proizvoljna ocjena dokaza i proizvoljna primjena prava), za koje je Ustavni sud zaključio da su neutemeljeni.

52. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2770/19 („Vitoplast“ d.o.o. Vitez) | Sudska praksa | Aktio