Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2652/19 (Sveučilišna klinička bolnica Mostar)
Odluka donesena 27. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
- Nematerijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama · čl. 201
- Zakon o izmjenama Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama
- Zakon o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2652/19
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2652/19, rješavajući apelaciju Sveučilišne kliničke bolnice Mostar, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. studenog 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Sveučilišne kliničke bolnice Mostar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 000260 19 Rev od 9. travnja 2019.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Sveučilišna klinička bolnica Mostar (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Davor Šilić, odvjetnik iz Mostara, podnijela je 24. lipnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 000260 19 Rev od 9. travnja 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, u periodu od 7. do 9. listopada 2020. godine od Vrhovnog suda, Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), te Karla Sesara, odvjetnika iz Mostara, kao zastupnika tužitelja A. M., J. M. i J. M. (u daljnjem tekstu: tužitelji) pred redovnim sudovima, zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
3. U periodu od 15. do 26. listopada 2020. godine Vrhovni sud, Općinski sud i tužitelji su dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacijskih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 000260 17 P 3 od 14. travnja 2018. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim su tražili da se obveže apelantica da im na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od po 20.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 16. veljače 2005. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do isplate.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je istaknuo da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena protiv apelantice radi naknade nematerijalne štete, jer je, prema navodima tužbe, 14. studenog 2003. godine suprug i otac tužitelja I. M. (u daljnjem tekstu: I. M. ili pacijent) nestao iz bolnice, Neurološki odjel Psihijatrije KB Mostar, koji je duševni bolesnik, pa je apelantica bila dužna nadzirati kretanje ovog pacijenta. Nadalje je istaknuo da među parničnim strankama nije sporna aktivna i pasivna legitimacija, niti je sporno da je I. M. nestao 14. prosinca 2003. godine sa apelantičine klinike od kada mu se gubi svaki trag. Sporno je da li je apelantica bila dužna nadzirati ga, odnosno da li je odgovorna za nestanak imenovanog, kao i visina štete.
7. Općinski sud je naveo što proizlazi iz dokaza provedenih pred tim sudom, između ostalog, da je Rješenjem Općinskog suda u Ljubuškom od 30. lipnja 2009. godine I. M. kao nestala osoba proglašen umrlim a kao dan njegove smrti utvrđen je 15. studeni 2008. godine. Nadalje je naveo što su u svojim iskazima istaknuli tužitelji, svjedok T. M., svjedok dr. M. K., šef Odjela psihijatrije koji je bio i dežurni liječnik kritične prilike, kao i svjedok I. P., medicinski tehničar na Odjelu psihijatrije (sve bliže navedeno u obrazloženju presude). Zatim je naveo da su izjave tužitelja, kao i saslušanih svjedoka, uglavnom, međusobno sukladne, pa im je sud poklonio vjeru, te na njihovom temelju utvrdio da je pacijent I. M. 14. studenog 2003. godine napustio bolnicu od kada mu se gubi svaki trag i da je obitelj o navedenom obaviještena dva dana kasnije, kada su došli u posjet u bolnicu.
8. Općinski sud je ukazao da je na okolnosti psihičkog stanja I. M. u trenutku dolaska u bolnicu, odnosno da li je on bio sposoban za rasuđivanje provedeno medicinsko vještačenje vještaka medicinske struke. U svezi s tim je ukazao što je navedeno u nalazu i mišljenju tog vještaka (bliže navedeno u obrazloženju presude), odnosno da je vještak zaključio da se I. M. u trenutku prijema u bolnicu nalazio u akutnoj fazi pogoršanja osnovne bolesti i da je bio pod uplivom psihotične simptomatologije, te da nije bio sposoban za rasuđivanje. Nadalje je ukazao da je na glavnoj raspravi saslušani vještak pojasnio sačinjeni nalaz, ističući da je pacijent I. M., imajući u vidu od čega je bolovao i da nije bio sposoban za rasuđivanje, morao biti pod nadzorom kada je primljen na Odjel psihijatrije. U svezi sa apelanticinim prigovorom na nalaz i iskaz vještaka, Općinski sud je naveo da je vještaku rješenjem suda naloženo da na temelju određenog zaključka, kao i uvida u dokumentaciju, odnosno dokaza u spisu i knjige protokola apelantice za 11. mjesec 2003. godine utvrdi psihičko stanje pacijenta I. M. Nadalje je naveo da je i sam vještak prilikom saslušanja izjavio da nije njegov stav da je ovoj pacijent morao biti pod nadzorom, već stav liječnika na Neuroklinici, gdje je navedeno da je „dao do znanja da je nadzor potreban". Dakle, ovim vještak nije izašao iz okvira vještačenja, već je sukladno postavljenom zadatku, a na temelju dokumentacije u spisu i kod apelantice samo pojasnio psihičko stanje pacijenta. Nadalje je istaknuo da i izjava svjedoka M. K., šefa Odjela psihijatrije, potvrđuje da je vještak pravilno utvrdio psihičko stanje pacijenta u kojoj svjedok navodi da je I. M. imao dvojnu dijagnozu, jedna je kronična psihoza, a druga je psihomotorna epilepsija, da bolesnici trebaju biti pod prismotrom i da je u ovom slučaju I. M. bio pod prismotrom, ali da se, i pored toga, desilo da je pacijent nestao, te da je ovaj pacijent bio takvog psihičkog stanja koje mu nije dozvoljavalo da ima racionalno ponašanje i da zna gdje odlazi i što čini. Također je istaknuo da je nesporno da je tužiteljica A. M. izjavila da je njezin muž I. M. sam putovao u Njemačku, ali da je to bilo prije ovog događaja (na dvije do tri godine) i da mu se nakon toga stanje pogoršalo, pa imajući u vidu da se vještačenje nije provodilo na okolnosti zdravstvenog stanja pacijenta u vrijeme kada je putovao u Njemačku, ono ne može ni biti dokaz da je bio sposoban za rasuđivanje. Općinski sud je pojasnio da nije mogao prihvatiti apelantičine primjedbe kao utemeljene, već da je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, ocjenjujući da je on sačinjen objektivno i sukladno pravilima struke, a iz kojeg jasno proizlazi da je pacijent I. M. bolovao od kronične i trajne duševne bolesti psihotičnog karaktera, te da nije bio sposoban za rasuđivanje.
9. Nadalje je istaknuo da iz provedenih dokaza proizlazi da je zdravstveno stanje pacijenta apelantici, odnosno njezinom osoblju bilo dobro poznato, jer je bio njihov čest pacijent, da je već prilikom prijema pacijenta liječnik na Odjelu psihijatrije odredio nadzor nad ovim pacijentom, da je isti liječnik i 13. studenog 2003. godine konstatirao da je nadzor i dalje potreban, te je i 14. studenog 2003. godine (kada je pacijent nestao) dano do znanja da je nadzor potreban. Zatim, proizlazi da apelantica raspolaže sa dvije prostorije koje se zaključavaju, a da je u jednoj od tih bio smješten I. M., da je 14. studenog 2003. godine u određenom vremenskom trajanju (za vrijeme ručka ili večere) taj nadzor prestao i da je upravo u to vrijeme pacijent napustio bolnicu iz čega jesno proizlaze uzročnoposljedična veza i odgovornost tužene po osnovi krivnje.
10. Općinski sud je ukazao da je nesporno da je apelantica bolnica otvorenog tipa, što ne opravdava, niti umanjuje njezinu odgovornost za nestanak ovog pacijenta, jer je, kao što proizlazi iz izjave svjedoka M. K., imala dvije sobe koje se zaključavaju, a u jednoj od tih soba je bio smješten ovaj pacijent, što navodi na zaključak da je apelantica imala uvjete i da je ovog pacijenta adekvatno smjestila u prostorije koje su omogućavale konstantan nadzor nad njime, pa uzrok nestanka ovog pacijenta nije neadekvatan smještaj, već gubitak nadzora u vrijeme kada je posluživana hrana, odnosno u vrijeme pojačane gužve na ovom odjelu. Nadalje je istaknuo da opravdanje ne može biti ni nedostatak osoblja, jer prostorija koja se zaključava upravo omogućava nadzor nad pacijentom u trenucima kada osoblje to nije u mogućnosti, odnosno kada ono ne može da nadzire ovog pacijenta, a hranu je moguće donijeti pacijentu i u sobu, o čemu apelantica u konkretnom slučaju nije vodila računa iz čega i proizlazi da nije postupala sa dužnom pažnjom koje se od nje i očekuje. Zatim je istaknuo da je o nestanku pacijenta obitelj obaviještena dva dana kasnije, kada su oni došli u posjet, pa imajući u vidu izjavu svjedoka I. P. da je obišao krug oko bolnice, park i da je pitao portira, nakon čega je obaviješten MUP, može se zaključiti da apelantica u potrazi za pacijentom nije uključivala i mogućnost da se on uputio kući, jer nije o tome obitelj obavijestila. Naime, treba očekivati da svaka obitelj najbolje poznaje navike svojih članova, pa ostaje otvoreno pitanje da li bi ishod potrage za nestalim pacijentom bio drugačiji da je o njegovom nestanku pravodobno obaviještena i obitelj.
11. Općinski sud je naveo što je propisano odredbama članka 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je istaknuo da iz izvedenih dokaza jasno proizlazi apelantičina krivnja, odnosno uzročno-posljedična veza između štetne radnje apelantice (gubitak nadzora) i nastale štete (nestanka pacijenta) zbog čega tužiteljima, u smislu čl. 200. i 201. stavak 1. ZOO, pripada pravo na naknadu nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti bliske osobe (supruga i oca tužitelja). U svezi s tim je istaknuo da je prilikom odmjeravanja visine nematerijalne štete imao u vidu i postojeću sudsku praksu na teritoriju FBiH, kao i Orijentacione kriterije, odnosno iznose za utvrđivanje visine pravične novčane naknadu nematerijalne štete, te da na dosuđenu nematerijalnu štetu tužiteljima pripada i zakonska zatezna kamata na temelju članka 277. ZOO, koja teče od 16. veljače 2005. godine (kao dana podnošenja tužbe) pa do isplate.
12. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 000260 18 Gž 2 od 28. prosinca 2018. godine usvojen je apelantičin priziv i preinačena prvostupanjska presuda na način da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.
13. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istaknuo da je prvostupanjski sud odlučio o tužbenom zahtjevu kako su ga tužitelji opredijelili, a to je naknada nematerijalne štete zasnovana na činjeničnim navodima tužbe da tužitelji trpe duševnu bol zbog nestanka bliskog srodnika. Zatim je ukazao što je propisano odredbom čl. 155. i 200. ZOO, te u svezi s tim istaknuo da ne postoji šteta u vidu duševnih bolova ako nije određeno na što se oni odnose, a duševni bolovi zbog nestanka bliske osobe nisu propisani vid štete, pa je već zbog toga tužbeni zahtjev neutemeljen. Naime, nema mjesta primjeni odredbe članka 201. ZOO koja se odnosi na naknadu štete zbog smrti bliskog srodnika, jer tužitelji nisu postavili takav tužbeni zahtjev.
14. Nadalje je Kantonalni sud istaknuo da je prvostupanjski sud utvrdio da je apelantica odgovorna po osnovi krivnje, a da je štetna radnja gubitak nadzora. U svezi s tim je istaknuo da odgovornost za štetu postoji kada je štetna radnja protupravna. Naime, apelantica kao pravna osoba može odgovarati za štetu koju njezin uposlenik u radu ili u svezi s radom prouzrokuje trećoj osobi osim ako dokaže da je uposleni u danim okolnostima postupao onako kako je trebalo (članak 170. stavak 1. ZOO). Zatim je istaknuo da iz provedenih dokaza ne proizlaze propusti apelantičinih uposlenika. Naime, jasno je da je I. M. dragovoljno smješten u bolnicu, te da je zadržao pravo na slobodu kretanja zagarantiranu člankom 2. Protokola broj 4 uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Kantonalni sud je ukazao što je propisano odredbama članka 4. stavak 3, čl. 6. i
7. Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama, pa je istaknuo da su prisilni smještaj i prisilno zadržavanje osoba sa duševnim smetnjama određeni samo iznimno pod uvjetima propisanim zakonom, te da se provodi prema odredbama Zakona o izvanparničnom postupku, a u svezi sa odredbom članka 22. Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama, u slučaju kada se radi o težim duševnim smetnjama zbog kojih je ugrožen život, zdravlje ili sigurnost tog ili drugih osoba. Dakle, smještanje u bolnicu ne podrazumijeva ograničenje slobode kretanja, ova sloboda se može ograničiti samo iznimno i u propisanom postupku, a u konkretnom slučaju nije utvrđeno da su postojali razlozi i uvjeti za ovo ograničenje, pa se apelantici ne može staviti na teret to što je I. M. dragovoljno napustio liječenje i ustanovu.
15. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 000260 19 Rev od 9. travnja 2019. godine djelomično je usvojena revizija tužitelja, pa je drugostupanjska presuda preinačena tako što je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, te apelantica obvezana tužiteljima na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznose od po 20.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. studenog 2008. godine, dok je u ostalom dijelu revizija odbijena.
16. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istaknuo, između ostalog, da apelantica nije podnijela odgovor na reviziju. Zatim je istaknuo da, protivno navodima iz revizije, drugostupanjski sud nije postupio protivno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku. U svezi s tim je istaknuo da drugostupanjski sud nije ocijenio izvedene dokaze drugačije od prvostupanjskog suda, već je, naprotiv, prihvatio činjenično stanje kako je ono utvrđeno u prvostupanjskom postupku, te je na takvo činjenično stanje drugačije primijenio materijalno pravo.
17. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da se osnovano u reviziji prigovara da je pogrešan zaključak drugostupanjskog suda da je tužbeni zahtjev bio usmjeren na naknadu štete zbog nestanka bliskog srodnika tužitelja, a ne i zbog njegove smrti, te da zbog tog razloga takav zahtjev nije mogao biti usvojen primjenom odredbe članka 201. ZOO. Naime, tužitelji su tužbeni zahtjev u tužbi postavili tako da traže da im apelantica na ime naknade nematerijalne štete isplati određeni novčani iznos. Zatim je istaknuo da je u vrijeme podnošenja tužbe od nestanka njihovog bliskog srodnika proteklo oko godinu i tri mjeseca, da je naknadno postupak u konkretnoj pravnoj stvari prekinut rješenjem prvostupanjskog suda do okončanja izvanparničnog postupka, koji je pokrenut radi proglašenja nestalog I. M. umrlim, čiji ishod, kako se navodi u rješenju o prekidu, predstavlja prethodno pitanje u ovom postupku. Vrhovni sud je ukazao da su tužitelji iznijeli činjenicu smrti njihovog supruga i oca kao relevantnu za odlučivanje o njihovom tužbenom zahtjevu, te da su tu činjenicu i dokazali tijekom prvostupanjskog postupka, čitanjem rješenja kojim je I. M. kao nestala osoba proglašen umrlim. Nadalje je ukazao da, suprotno zaključku drugostupanjskog suda, identitet tužbenog zahtjeva ne čini samo tužbeni prijedlog, tj. petit, nego i cjelokupna činjenična osnova na kojoj se taj tužbeni zahtjev zasniva, a tužitelji su nedvojbeno svoj zahtjev za naknadu štete zasnivali na činjenici da je njihov bliski srodnik nakon nestanka proglašen umrlim, pa nije bilo neophodno u samom tužbenom prijedlogu - koji je opredijeljen tako da se njime traži naknada nematerijalne štete
- izričito navoditi da se radi o naknadi nematerijalne štete po osnovi duševnih bolova zbog smrti bliskog srodnika.
18. Nadalje je Vrhovni sud istaknuo da se utemeljeno prigovara i pogrešnoj primjeni materijalnog prava u pogledu utvrđenja odgovornosti apelantice za nastalu štetu. Naime, drugostupanjski sud pogrešno zaključuje da se apelantici ne može staviti na teret to što je I. M. dragovoljno napustio liječenje i zdravstvenu ustanovu, budući da mu sloboda kretanja nije bila ograničena. Zatim je istaknuo da je pravilan zaključak drugostupanjskog suda da je I. M. dragovoljno smješten u predmetnu zdravstvenu ustanovu, budući da je za taj smještaj i boravak dao svoj pristanak, te da nije bilo sporno da I. M. nije bio niti prisilno smješten, niti prisilno zadržan na psihijatrijskom odjelu apelantice. Međutim, drugostupanjski sud pogrešno tumači principe o slobodi kretanja osoba sa duševnim smetnjama. U svezi s tim je naveo što je propisano odredbom čl. 6. i 7. Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama, koji je bio na snazi u vrijeme nestanka I. M., te je istaknuo da navedene odredbe upućuju na zaključak da u određenim okolnostima mogu biti neophodne određene mjere kojima se ograničavaju prava i slobode osoba sa duševnim smetnjama, s tim što takva ograničenja moraju u svakom konkretnom slučaju biti svedena na najmanju moguću mjeru primjerenu za taj slučaj.
19. Vrhovni sud je istaknuo da se ocjenom nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, te iskaza saslušanih svjedoka može zaključiti da je u konkretnom slučaju bilo neophodno poduzeti mjere nadzora nad kretanjem I. M. Ovakav nadzor nije, suprotno zaključku drugostupanjskog suda, morao podrazumijevati bilo kakve prisilne mjere. Naprotiv, jednostavno praćenje kretanja pacijenta bilo je sasvim dovoljno da se njegov odlazak iz bolnice spriječi ili, u suprotnom, da se o njegovom odlasku odmah, bez odgađanja, obavijesti njegova obitelj kako bi poduzela odgovarajuće mjere. Vrhovni sud je naglasio da, ocjenjujući da je I. M. bio primljen na Odjel za psihijatriju apelantice u stanju u kojem je bio nesposoban za rasuđivanje, pravila struke su nalagala ovakvo postupanje, kao što su to potvrdili kako vještak medicinske struke - specijalista neuropsihijatar, tako i šef Odjela za psihijatriju apelantice. Činjenica da je apelantica zdravstvena ustanova otvorenog tipa ne podrazumijeva potpuni nedostatak njezine odgovornosti za pacijente smještene na njezin Odjel za psihijatriju. Naime, vršiti nadzor nad duševno bolesnim pacijentom ne znači, kako to pogrešno smatra drugostupanjski sud, ograničavati takvog pacijenta u njegovim pravima, već, naprotiv, osigurati mu uvjete da bude adekvatno zbrinut obzirom na stanje njegove bolesti. Dakle, apelantica je bila dužna poduzeti i osigurati takve mjere kojima će pacijent biti zadržan na odjelu na koji je bio primljen radi liječenja.
20. Nadalje je istaknuo da apelantica kao zdravstvena ustanova za štetu zbog propusta nadzora nad osobom sa duševnim smetnjama odgovara po osnovi krivnje. Vrhovni sud je ukazao što je propisano člankom 154. stavak 1. ZOO, te istaknuo da je upravo apelantičin propust da uspostavi efektivan sustav nadzora nad pacijentom koji nije sposoban za rasuđivanje doveo do nestanka, odnosno smrti I. M., a time i do nastanka štete tužiteljima, pa da je stoga odgovorna za nastalu štetu. Naime, apelantica nije dokazala da za ovu štetu nije kriva, tj. da bi do štete došlo i u slučaju da je apelantica po pravilima struke nadzirala I. M., kao duševnog bolesnika. Nadalje je istaknuo da je bez utjecaja na apelantičinu odgovornost okolnost da li je do ovog propusta došlo greškom pojedinog uposlenog apelantice, ili propustom same apelantice kao zdravstvene ustanove da organizira rad svojih uposlenih na adekvatan način. U svezi s tim je istaknuo da odgovornost apelantice u konkretnom slučaju postoji po odredbi članka 158. u svezi s odredbom članka 170. ZOO.
21. Kako u ovom postupku nisu utvrđene okolnosti koje bi isključile odgovornost tužene, te kako je visina nematerijalne štete odmjerena sukladno Orijentacionim kriterijima i iznosima za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete, to je presuda prvostupanjskog suda kojom je tužena obvezana na plaćanje naknade nematerijalne štete tužiteljima u iznosu od po 20.000.00 KM pravilna i zakonita. Međutim, nije utemeljen zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na dosuđene iznose od dana podnošenja tužbe, jer je I. M. proglašen umrlim sa 15. novembrom 2008. godine, pa i zatezna kamata na iznos dosuđen po osnovi nematerijalne štete zbog smrti bliskog srodnika može teći tek od tog dana.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
22. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije. Osim toga, apelantica je navela da joj je povrijeđeno i pravo iz članka 14. Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom.
23. Apelantica je istaknula da Vrhovni sud nije uzeo u obzir sve činjenice utvrđene tijekom postupka, kao i zakonske propise po kojima apelantica mora postupati kao zdravstvena ustanova. U svezi s tim je iznijela svoju analizu provedenih dokaza u tijeku postupka, te je istaknula, između ostalog, da je nesporno utvrđeno da je I. M. imao psihičkih problema. Međutim, tužiteljica je iznijela činjenicu da je I. M. znao sam izbivati od kuće, a konkretno kada je dvije - tri godine prije predmetnog događaja sam otišao u Njemačku na kontrolu, odnosno da je otišao završavati papirologiju za mirovinu koju je tamo ostvario. Imajući u vidu navedeno apelantica smatra da su proturječne i apsurdne tvrdnje tužitelja, a i vještaka medicinske struke da je I. M. nesposoban za rasuđivanje, te da je sud zanemario navod stručnog svjedoka, dr. M. K., koji je jasno istaknuo da je I. M. imao dvojnu dijagnozu sve vrijeme svoga liječenja (unazad 10 godina). Dakle, I. M. nije bio pacijent kojem je trebalo prisilno oduzeti slobodu, jer je bio sposoban za samostalan život i za samostalno obavljanje aktivnosti, nego je samo u iznimnim situacijama trebao kratkotrajno liječenje. U tom smislu apelantica je prigovarala nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke koji je vještačio na okolnost psihičkog stanja I. M. u trenutku dolaska kod apelantice, jer su nalaz i mišljenje bili potpuno nerazumljivi i proturječni sami sebi, a Vrhovni sud je, ipak, na njemu odlučio zasnovati svoju presudu.
24. Apelantica smatra da tužitelji nisu dokazali uzročno-posljedičnu vezu između navodne štetne radnje, odnosno apelantičinog propusta i štetne posljedice. Naime, apelantica odgovara za štetu samo onda kada se utvrdi da njezini doktori i drugo medicinsko osoblje nisu postupali sukladno pravilima struke i znanosti i sukladno odgovarajućoj pažnji. Apelantica, odnosno njezina Klinika za psihijatriju je klinika otvorenog tipa, te se na nju, kao i na pacijente koji borave na njoj odnosi Zakon o pravima, obvezama i odgovornosti pacijenata, kao i na sve druge pacijente, a koji u članku 6, između ostalih prava, jasno propisuje i pravo samovoljnog napuštanja zdravstvene ustanove. Također je ukazala što je propisano i u čl. 6. i 7. Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama. Apelantica je istaknula da njezina Klinika za psihijatriju nema obvezu, niti mogućnost, a niti posebno odobrenje Federalnog ministarstva zdravstva za forenzičku psihijatriju, odnosno da nema slučajeve u kojim bi bila obvezna nadzirati pacijente smještene kod nje. Naime, iz svih provedenih dokaza proizlazi da je I. M. dragovoljno došao na Kliniku za psihijatriju kod apelantice.
25. Apelantica je, također, ukazala da iz iskaza dr. M. K., kao i svjedoka I. P. jasno proizlazi da I. M. jeste bio pod nekom vrstom pojačane prismotre, onakve kakvu jedna klinika otvorenog tipa može ponuditi. Međutim, iz iskaza navedenih svjedoka proizlazi i da je I. M. pobjegao za vrijeme posluživanja večere pacijentima, tj. u vrijeme pojačane gužve na klinici. Dakle, sud je pogrešno zaključio da je u konkretnom slučaju došlo do gubitka nadzora nad pacijentom, nego da je on pobjegao – samovoljno napustio kliniku na što je kao svaki drugi slobodan čovjek imao svako pravo, jer apelantica nema ovlasti bilo kojem čovjeku oduzeti njegovu slobodu i zaključavati ga protiv njegove volje u određene sobe ili odjele. Također je navela da je isticala i prigovor pasivne legitimacije po kojem nije odlučivao nijedan sud kroz postupak. Na koncu je istaknula da su u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeni ZOO, Zakon o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama, Zakon o pravima, obvezama i odgovornosti pacijenata, jer iz zaključka revizijske presude proizlazi da zdravstvene ustanove kontroliraju pravo na slobodu pojedinaca dragovoljno smještanim u njih. b)Odgovor na apelaciju
26. Vrhovni sud je istaknuo, između ostalog, da se bez osnova u apelaciji ukazuje i na povredu prava na slobodu iz članka 5. Europske konvencije, te prava na slobodu i sigurnost osobe iz članka
14. Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom, budući da iz odluka redovnih sudova nedvojbeno proizlazi da se u konkretnoj pravnoj stvari ne postavlja pitanje prava na slobodu i sigurnost apelantice. Također je istaknuo da je osporenu presudu donio primjenom odgovarajućih materijalnih i procesnih zakona, kako je detaljno obrazloženo u samoj presudi, pa smatra da su apelacijski navodi neutemeljeni i predlaže da se apelacija odbaci kao očigledno neutemeljena ili odbije.
27. Općinski sud je istaknuo da u postupku donošenja odluke tog suda nisu povrijeđena apelantičina prava na koja se poziva u apelaciji, nit je primjena prava s tim u svezi proizvoljna, pa predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
28. Tužitelji, u suštini, smatraju da su apelacijski navodi neutemeljeni, te predlažu da se predmetna apelacija odbaci.
V.Relevantni propisi
29. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Osnovi odgovornosti Član 154. stav 1.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Šteta Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Postojanje krivice Član 158.
Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namerno ili nepažnjom.
Odgovornost preduzeća Član 170.
(1) Za štetu koju radnik u radu ili u vezi sa radom prouzrokuje trećem licu odgovara preduzeće u kojem je radnik radio u trenutku prouzrokovanja štete, osim ako dokaže da je radnik u datim okolnostima postupao onako kako je trebalo.
(2) Oštećenik ima pravo zahtevati naknadu štete i neposredno od radnika ako je štetu prouzrokovao namerno.
(3) Odredbom stava 1. ovog člana ne dira se u pravila o odgovornosti za štetu koja potiče od opasne stvari ili opasne delatnosti.
Novčana naknada Član 200. stav 1.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
Lica koja imaju pravo na novčanu naknadu u slučaju smrti ili teškog invaliditeta Član 201. stav 1.
(1) U slučaju smrti nekog lica, sud može dosuditi članovima njegove uže porodice (bračni drug, deca i roditelji) pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove.
30. Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama ("Službene novine Federacije BiH" br. 37/01, 40/02, 52/11 i 14/13) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama ("Službene novine Federacije BiH" br. 37/01 i 40/02) koji je važio u relevantnom periodu, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 6.
Liječenje osoba sa duševnim smetnjama organizirat će se tako da se u najmanjoj mogućoj mjeri ograničava njihova sloboda i prava, te prouzrokuju fizičke i psihičke neugodnosti, vrijeđa njihova osobnost i ljudsko dostojanstvo. Članak 7.
Psihijatri i drugi zdravstveni radnici dužni su dragovoljnom prihvaćanju suradnje u liječenju i uvažavanju želja i potreba osobe sa duševnim smetnjama dati prednost pred prisilnim mjerama.
VI.Dopustivost
31. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 000260 19 Rev od 9. travnja 2019. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 17. svibnja 2019. godine, a apelacija je podnesena 24. lipnja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
34. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
35. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, pravo na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije, kao i pravo iz članka 14. Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom.
36. Obzirom na to da je apelantica kao javna zdravstvena ustanova u vlasništvu Federacije BiH i četiri kantona (podaci uzeti sa web-stranice apelantice www.skbm.ba), da je u istom statusu kao i nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Europske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Europska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, svatko tko je bio stranka u određenom postupku i tko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može da podnese apelaciju Ustavnom sudu. Sukladno tome, državni organi i javna vlast, kao sudionici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Pravo na pravično suđenje
37. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.
38. Ustavni sud zapaža da apelantica, u suštini, smatra da je u osporenom parničnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjene Kraljevine, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
39. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja apelantica postavlja, ispitati da li je osporena presuda zasnovana na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava.
40. Prije svega, u odnosu na apelantičine navode da „nijedan sud“ nije odlučivao o njezinom prigovoru nedostatka pasivne legitimacije, Ustavni sud zapaža da je u osporenoj presudi Vrhovni sud odlučivao povodom izjavljene revizije tužitelja, te da iz navedene odluke proizlazi da apelantica nije dostavila ni odgovor na reviziju, pa se Vrhovni sud nije ni mogao izjasniti o tim navodima. Pored toga, Ustavni sud zapaža je Općinski sud u obrazloženju prvostupanjske presude naveo „da među parničnim strankama nije sporna aktivna i pasivna legitimacija“, te da iz stanja apelacijskog spisa ne proizlazi da je apelantica u tijeku postupka isticala prigovor nedostatka pasivne legitimacije, odnosno apelantica nije dostavila nijedan dokaz u tom pogledu (odgovor na tužbu, priziv i sl.), zbog čega Ustavni sud ove navode smatra neutemeljenim.
41. Zatim, Ustavni sud zapaža da je apelantica predmetnom apelacijom osporila samo presudu Vrhovnog suda, da je u njoj ukazala na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, te na proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa. U svezi s tim, Ustavni sud napominje da Vrhovni sud u konkretnom slučaju nije utvrđivao činjenično stanje, nego je bio vezan činjeničnim stanjem koje su utvrdili nižestupanjski sudovi, a koje prema stanju spisa nižestupanjskim sudovima nije bilo sporno. Naime, Ustavni sud napominje da je u obrazloženju osporene odluke, a vezano za revizione navode koji se odnose na ocjenu dokaza, Vrhovni sud ukazao da Kantonalni sud, iako je preinačio prvostupanjsku presudu u konkretnom slučaju, nije ocijenio izvedene dokaze drugačije od prvostupanjskog suda, već je prihvatio činjenično stanje kako je ono utvrđeno u prvostupanjskom postupku, te je na takvo činjenično stanje drugačije primijenio materijalno pravo. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni apelacijski navodi koji se odnose na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje.
42. U odnosu na primjenu materijalnog prava u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud prvostupanjskom presudom usvojio predmetni tužbeni zahtjev pozivajući se na odredbe ZOO, ali da je Kantonalni sud, postupajući po prizivu, preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev tužitelja. Naime, Kantonalni sud je ukazao da apelantica kao pravna osoba može odgovarati za štetu u smislu odredbe članka 170. stavak 1. ZOO, da iz provedenih dokaza ne proizlaze propusti uposlenika apelantice, te se u vezi s tim pozvao, između ostalog, na odredbe čl. 6. i 7. Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, postupajući po izjavljenoj reviziji, preinačio drugostupanjsku presudu i usvojio tužbeni zahtjev tužitelja (osim u dijelu koji se odnosi na početak tijeka zakonskih zateznih kamata). Naime, iz obrazloženja osporene presude proizlazi da Vrhovni sud smatra da apelantica kao zdravstvena ustanova za štetu zbog propusta nadzora nad osobom sa duševnim smetnjama odgovara po osnovi krivnje u svezi s čim je ukazao da odredbe čl. 154, 158. u svezi s odredbom članka 170. ZOO, te da odredbe čl. 6. i 7. Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama upućuju na zaključak da u određenim okolnostima mogu biti neophodne određene mjere kojima se ograničavaju prava i slobode osoba sa duševnim smetnjama s tim što takva ograničenja moraju u svakom konkretnom slučaju biti svedena na najmanju moguću mjeru primjerenu za taj slučaj.
43. U svezi s navedenim, Ustavni sud uočava da je u konkretnom slučaju predmet spora naknada (nematerijalne) štete, koja je regulirana relevantnim odredbama ZOO, te da su naknadu štete tužitelji zasnivali na činjenici da je I. M. nestao sa Odjela psihijatrije kod apelantice (I. M. je nakon nestanka proglašen i umrlim), koji je bio duševni bolesnik, pa da je apelantica bila dužna nadzirati kretanje ovog pacijenta. Ustavni sud primjećuje da je odredbom članka 154. stavak 1. ZOO propisano da tko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Nadalje, navedeno je da odredbe članka 158. ZOO propisuju postojanje krivnje, odnosno da krivnja postoji i kada je štetnik prouzrokovao štetu nepažnjom, dok odredbe članka 170. propisuju odgovornost poduzeća za štetu. Zatim, Ustavni sud zapaža da je člankom 6. Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama propisano da će se liječenje osoba sa duševnim smetnjama organizirati tako da se u najmanjoj mogućoj mjeri ograničava njihova sloboda i prava, te prouzrokuju fizičke i psihičke neugodnosti, vrijeđa njihova osobnost i ljudsko dostojanstvo, a člankom 7. navedenog zakona da su zdravstveni radnici dužni dragovoljnom prihvaćanju suradnje u liječenju i uvažavanju želja i potreba osobe sa duševnim smetnjama dati prednost pred prisilnim mjerama. U svezi sa navedenim odredbama Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama, Ustavni sud zapaža da su te odredbe prilično uopćene, da iz njih proizlazi kako treba organizirati liječenje osoba sa duševnim smetnjama, odnosno da se u najmanjoj mogućoj mjeri ograničavaju njihove slobode i prava, te da se, u suštini, dragovoljnom liječenju tih lica treba dati prednost u odnosu na prisilne mjere.
44. S tim u svezi, Ustavni sud zapaža da su u predmetnom postupku, u odnosu na odgovornost apelantice za predmetnu štetu, Kantonalni sud i Vrhovni sud različito tumačili odredbe čl. 6. i 7. Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama. Naime, Kantonalni sud smatra da, imajući u vidu navedene odredbe, činjenicu da je I. M. dragovoljno smješten kod apelantice (pri čemu je ukazao da je prisilno smještanje posebno regulirano relevantnim zakonskim odredbama, a o čemu se ne radi u konkretnom slučaju), te da smještanje u bolnicu ne podrazumijeva ograničenje slobode kretanja, da se apelantici ne može staviti na teret to što je I. M. dragovoljno napustio liječenje. S druge strane, Vrhovni sud je istaknuo da nije bilo sporno da I. M. nije bio niti prisilno smješten, niti prisilno zadržan na psihijatrijskom odjelu apelantice, ali da drugostupanjski sud pogrešno tumači principe o slobodi kretanja osoba sa duševnim smetnjama u svezi s čim je dao svoju analizu odredaba čl. 6. i 7. Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama. Naime, Vrhovni sud je obrazložio da vršiti nadzor nad duševno bolesnim pacijentom ne znači ograničavati takvog pacijenta u njegovim pravima, već osigurati mu uvjete da bude adekvatno zbrinut obzirom na stanje njegove bolesti, da nadzor nad I. M. nije, suprotno zaključku drugostupanjskog suda, morao podrazumijevati bilo kakve prisilne mjere, te da je jednostavno praćenje kretanja pacijenta bilo dovoljno da se njegov odlazak iz bolnice spriječi, ili da se o njegovom odlasku bez odgađanja obavijesti njegova obitelj (kako bi poduzela odgovarajuće mjere).
45. Ustavni sud podsjeća da iz činjeničnog stanja proizlazi da I. M. u trenutku prijema kod apelantice nije bio sposoban za rasuđivanje, da je liječnik na Odjelu psihijatrije (obzirom na zdravstveno stanje I. M.) odredio nadzor nad ovim pacijentom, da i izjava svjedoka M. K. (šefa Odjela psihijatrije) potvrđuje da je I. M. bio pod prismotrom, ali da je pacijent nestao za vrijeme služenja obroka, te da je obitelj o bijegu pacijenta obaviještena dva dana kasnije, kada su došli u posjet u bolnicu. Imajući u vidu navedeno, kao i relevantne zakonske odredbe, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u stavu Vrhovnog suda da je, zbog apelantičinih propusta da uspostavi efektivan sustav nadzora nad pacijentom, koji nije sposoban za rasuđivanje, došlo do nestanka, odnosno smrti I. M., a time i do nastanka štete tužiteljima, te da apelantica nije dokazala da za ovu štetu nije kriva, tj. da bi do štete došlo i u slučaju da je apelantica po pravilima struke nadzirala I. M. kao duševnog bolesnika. Također, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u stavu Vrhovnog suda u svezi sa primjenom i tumačenjem odredaba Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama u konkretnom slučaju Kantonalnog suda.
46. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine neutemeljeni.
VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine kada u konkretnom slučaju nema ničega što ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih propisa na apelantičinu štetu, odnosno kada se ima u vidu da je Vrhovni sud u osporenoj presudi detaljno i jasno obrazložio razloge zbog kojih je zaključio da je apelantica u konkretnom slučaju odgovorna za predmetnu nematerijalnu štetu pri tome se pozivajući na relevantne zakonske odredbe.
48. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević