Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3174/19 (Jugobanka a.d. Beograd u stečaju)
Odluka donesena 27. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pasivna legitimacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3174/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3174/19, rješavajući apelaciju Jugobanke a.d. Beograd u stečaju na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jugobanke a.d.
Beograd u stečaju podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 097363 19 Rev od 9.
aprila 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jugobanka a.d. Beograd u stečaju (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Zlatan Romano, advokat iz Sarajeva, podnio je 5. augusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 097363 19 Rev od 9. aprila 2019. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 097363 18 Ps 2 od 14. februara 2018. godine, u ponovnom postupku, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena Federacija BiH, Vlada Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tužena) da mu na ime preuzetog duga od „Kombiteks“ OOUR Una Bihać, po osnovu duga iz Pariškog kluba povjeritelja, isplati iznos bliže označen u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom počev od podnošenja tužbe tj. od 2. juna 2009. godine, pa do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka. Također, apelant je obavezan da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude.
3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je u toku postupka pred tim sudom utvrđeno da je apelant obezbjeđivao garancije za preduzeća iz bivše SFRJ u vezi kredita koje su dobijali na inostranom tržištu, pa tako i u konkretnom slučaju za dužnika „Kombiteks“ OOUR Una Bihać. Također, utvrđeno je da je na taj način apelant odobrio garanciju za inokredit po ugovoru od 16. decembra 1988. godine, prema ino-povjeritelju Daba Berlin, SR Njemačka. Kako su sredstva iskorištena, a nisu vraćena ino-povjeritelju to su navedene obaveze pretvorene u kreditne obaveze i vanjski dug Republike Srbije prema Pariškom klubu. Nadalje, navedeno je da je zapisnikom o konsolidaciji duga BiH od 28. oktobra 1998. godine, sačinjenog između zemalja članica Pariškog kluba i BiH, usuglašeno da se dug BiH sastoji od dugova bivše SFRJ koji su dobile ili garantovale osobe sa područja BiH uključujući vladine institucije ili institucije pravno ovlaštene da djeluju u ime banaka u slučaju određenih uslova (alocirani dug) i 13,2% dugova bivše SFRJ ili koje je ona garantovala (nealocirani dug), a koji nisu automatski pripisani republici nasljednici. Naime, tim zapisnikom je definisano koji će se dug konsolidovati, a koji će se dio duga oprostiti i u kom procentu, za koje kredite ili garancije, date su i opšte preporuke sa ciljem osiguranja jednakog tretmana duga koji se duguje svim inostranim javnim i pravnim kreditorima, te je određeno da će detaljni aranžmani koji se tiču reprogramiranja ili refinansiranja dugova biti određeni bilateralnim sporazumima, koje će vlada ili odgovarajuće institucije zemalja kreditora sklopiti sa BiH.
4. Isto tako, navedeno je da su bilateralnim sporazumom o konsolidaciji duga potpisanim između Republike Srbije i Vlade Savezne Republike Njemačke, priznati dugovi na osnovu datih garancija banaka iz Republike Srbije („Jugobanka“ i „Investbanka“ Beograd) za krajnje korisnike sa sjedištem van Republike Srbije, pa tako i za obaveze krajnjih korisnika kredita sa sjedištem u BiH. Nadalje, ukazano je da iz potvrde Agencije za osiguranje depozita Republike Srbije od 25. septembra 2013. godine, proizilazi da Republika Srbija plaća obaveze po osnovu glavnice i kamata prema ino-povjeritelju Saveznoj Republici Njemačkoj od septembra 2002. godine za dužnike sa teritorije BiH, a koja potraživanja je prijavila u stečajnom postupku koji se vodi protiv apelanta pred Privrednim sudom u Beogradu. Također, utvrđeno je da je presudom Privrednog suda u Beogradu od 1. oktobra 2010. godine, obavezan apelant da Republici Srbiji isplati novčane iznose za servisiranje duga prema inokreditorima, pa tako i dug „Kombiteks“ OOUR Una Bihać, a koje je preuzela Republika Srbija. Najzad, utvrđeno je da dug koji nije plaćen od Republike Srbije obuhvata i konkretno kreditno zaduženje „Kombiteks“ OOUR Una Bihać u potraživanom iznosu utvrđenom vještačenjem po vještaku finansijske struke. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan zaključujući da apelant nije dokazao da je tužena u materijalno-pravnom odnosu sa apelantom, odnosno nije dokazao da su obaveze krajnjeg korisnika „Kombiteks“ OOUR Una Bihać koje su zasnovane na ugovoru o kreditu i izdatoj bankarskoj garanciji prešle na Federaciju BiH.
5. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 097363 18 Pž 2 od 18. septembra 2018. godine žalba apelanta je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 097363 19 Rev od 9. aprila 2019. godine apelantova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda od 18. septembra 2018. godine odbijena je kao neosnovana.
7. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da je predmet spora zahtjev apelanta za isplatu duga u iznosu preciziranom u presudi sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, po osnovu izdate bankarske garancije za kredit, korisnika „Kombiteks" OOUR Una Bihać, prema inokreditoru, po osnovu duga iz Pariškog kluba povjeritelja. Nadalje, ukazano je da apelant svoj tužbeni zahtjev temelji na odredbama čl. 1083. i 1013. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, navedeno je da član 1083. stav (1) ZOO propisuje da se bankarskom garancijom obavezuje banka prema primaocu garancije, da će mu za slučaj, da mu treće lice ne ispuni obavezu o dospjelosti, izmiriti obavezu, ako budu ispunjeni uslovi navedeni u garanciji, dok član 1013. stav (1) ZOO propisuje da jemac koji je isplatio povjeritelju njegovo potraživanje može zahtijevati od dužnika da mu naknadi sve što je isplatio za njegov račun, kao i kamatu od dana isplate.
8. Također, ukazano je da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je Republika Srbija preuzela obavezu isplate i plaćanja duga ino-povjeriteljima i za kreditno zaduženje koje je predmet ovog spora, a apelant nije dokazao da je Republici Srbiji isplatio dosuđena sredstva prema pravosnažnoj presudi Privrednog suda u Beogradu od 1. oktobra 2010. godine, kao ni da se Republika Srbija naplatila iz stečajne mase apelanta za iznos potraživanja koji apelant traži u predmetnoj parnici, da bi apelant bio aktivno legitimisan da potražuje predmetno potraživanje. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je istakao da apelant nije dokazao da je on aktivno legitimisan da potražuje predmetno potraživanje, pa zbog toga njegov tužbeni zahtjev nije osnovan niti se može temeljiti na navedenim odredbama ZOO. Isto tako, Vrhovni sud je naveo da pri tome nije relevantno da li je tužena pasivno legitimisana ili ne, iako su se nižestepeni sudovi bavili ovim pitanjem i drugostepeni sud utvrdio da tužena u predmetnom postupku nije pasivno legitimisana dajući o tome razloge u obrazloženju svoje presude. Najzad, Vrhovni sud je ukazao da je bez osnova pozivanje apelanta na zaključeni Sporazum o sukcesiji bivših republika SFRJ koji je stupio na snagu 3. juna 2004. godine i Aneks G Sporazuma kod činjenice da je tim Sporazumom BiH preuzela dug prema inokreditoru na način pobliže opisan u tom Sporazumu, a ne tužena, pa se zahtjev apelanta u odnosu na tuženu ukazuje neosnovanim, jer nije dokazao da je tužena, nakon raspada bivše SFRJ, preuzela dug prema inokreditoru, odnosno da se u pogledu postavljenog zahtjeva iz tužbe parnične stranke nalaze u materijalno pravnom odnosu.
9. U predmetnoj apelaciji, apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, apelant tvrdi da iz obrazloženja osporene presude nije moguće utvrditi da je sud uopće cijenio žalbene navode apelanta, a ako jeste, iz obrazloženja nije moguće izvesti zaključak koje odlučne žalbene razloge je zaista cijenio, te posljedično tome nije moguće utvrditi niti razlog odbijanja tih razloga. Također, apelant ukazuje da je pasivna legitimacija tužene pravno neprikosnovena i na međunarodnom pravu utemeljena, te da bi bio pravni nonsense da banka ino-povjeritelju vraća kredit umjesto svog klijenta koji je ta kreditna sredstva iskoristio, a da pri tome nema pravo da od kreditnog dužnika odnosno njegovog pravnog sljednika potražuje povrat kredita. Najzad, apelant navodi da se on i pravni prednik tužene nalaze u materijalno pravnom odnosu po osnovu iskorištenog, dospjelog i nevraćenog kredita uz očiglednu činjenicu da je pravni prednik tužene krajnji korisnik kredita.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant pozvao odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao relevantno slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-5511/15 od 10. aprila 2018. godine i AP-2469/16 od 19. juna 2018. godine, te Odluka o dopustivosti broj AP-165/19 od 27. novembra 2019. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba)). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević